Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

petak, 13.11.2020.

Ruža pod staklenim zvonom



Moji starci su meni ulili ono uvjerenje da sam posebna. Kad sam odrasla, bilo mi je teško shvatiti da nisam toliko posebna i jedinstvena i da ima mnogo ljudi koji su i posebniji i jedinstveniji od mene. A onda sam se sjetila priče o ruži iz Malog princa. Ruža je „lagala“ Malom princu da je jedina na svijetu i da je mora čuvati pod staklenim zvonom. On je to i radio, sve dok jednog dana nije vidio polje istih crvenih ruža i bio je jako tužan što mu je njegova ruža pod staklenim zvonom lagala. Ali, avaj, sva je poenta u pripitomljavanju. Ukoliko nekome daš dio sebe, nježnost i pažnju, taj i jeste poseban i jedistven za tebe. Tako da je shvatam da i jesam bila takva svojim roditeljima. Ja sam bila ta jedna crvena ruža iz polja crvenih ruža koja je drugačije mirisala od svog drugog cvijeća na svijetu.

Danas ću vam ispričati jednu priču... Putovaću malo kroz vrijeme, a ne kroz predjele moje lijepe domovine.

Bio je decembar. Godine se ne sjećam. Sjedila sam na kauču i listala slikovnicu sa slikama Djed Mraza. Pisalo je kako on dolazi jednom godišnje na sankama koje vuku jeleni i donosi djeci poklone. Do mene je sjedio moj stari i čitao „Oslobođenje“. Pitala sam ga „Da li stvarno Djed Mraz postoji?“, rek'o mi je nazainteresovano „Postoji“ i nastavio čitati.

Sad zamislite da ste u pozorištu i sad ide slijedeća scena...

Kroz par dana opet ja sjedim tako na kauču i gledam crtani film u 19 i 15. Iznenada kao što to uvijek bude u pričama, neko je pokucao na vrata moje sobe. Jednom...pa drugi put. Ustala sam i otvorila ih. Nevjerovatna scena! Oči su mi bili k'o fildzani, što bi rekli ovdje u Bosni kad opisuju nečiji trenutak iznenađenja. Šok. Nevjerica. Djed Mraz je nekako ušao u moju kuću i stojao pred vratima moje sobe. MOJIM VRATIMA! Odkud? Kako me je naš'o? Zašto baš ja? Ne sjećam se da sam čula jelene i zvona! Taj momenat od par sekundi nikad, ali nikad neću zaboraviti. To se nezaboravlja!

Nije da se hvalim, ali meni je Djed Mraz došao u stojadinu. Najnormalnije se parkirao u garažu. Im'o je ključ od naše kuće i nije se morao penjat na krov da bi ušao kroz dimnjak. Donio mi je dva paketića sa čak dva toblerone, dvije kesice nero bombona, dvije gumene igračke, ... i kako sad da ne pomislim da sam posebna i jedinstvena?

Kasnije se moj stari napatio dok je pravilno motao i slagao odijelo pravom Djed Mrazu. Sve je moralo bit pod konac, tako je govorio i to sve gunđajući. Duže je odijelo motao pod konac, nego što je trajao taj meni namjenjen trenutak iznenađenja. To se sve trebalo uredno vratiti i poslati za Finsku, kako rekoh pravom Djed Mrazu. Tako su mi lagali. Ali to je bilo samo za mene, jer ja sam posebna i jedistvena. :)

Iz sehare zvane nostalgija:




13.11.2020. u 18:28 • 19 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.