Mogorjelo je otkopano između 1889. i 1903. godine, a ja sam ga tek jučer otkrila. Ovo je nešto izvrsno, nešto predivno, nešto famozno. Inače Mogorjelo je stara utvrda rimljana i spada među najljepša zdanja kasne antičke arhitekture.
Od Čapljine je udaljeno svega 1 km. Ako ću nešto napisat o Mogorjelu, a hoću, jer me fasciniralo, ne mogu izmišljat pa ću časkom samo copy/paste šta nađem na internetu, nek se nađe za one koje put nanese.
Mogorjelo je opskrbljivalo rimski grad Naronu i vjerojatno služilo u odbrani grada i okolice.
Gusti šumarak primorskog drveća (čempresa i palmi) daje ovom spomeniku posebno lijep okvir.
Proglašen je nacionalnim spomenikom 2002. godine.
Stala sam na jedan stepenik Mogorjela i bacila kamen. Uradila sam istu stvar koju je uradio Gaj Julije Cezar neke godine p.n.e., samo što je on tad bacio kocku (ko zna gdje) i rek'o „Kocka je bačena“. O, da, bačena je, Mogorjelo je viđeno!
Zvečaj je brdo (749 m n/v) koje se nalazi poviš grda Zenice. Legende kažu da se na ovom lokalitetu pominje postojanje neke utvrde i gradova imena Zvečaj (navodno mjesto nije nikad arheološki istraživano a pretpostavlja se da je bogato nalazištima). Po staroslavneskom prevodu ime ili riječ „Zvečaj“, znači pričati, govoriti, odlučivati. No, postoji još tumačenja oko ovog imena, pa uzmite koje vam više odgovara ihihihih. Drugo je da potiče od glagola zvečati, jer se sa te lokacije navodono čuo zveket oružja.
Odavde sa ovog brda imate jedan od ljepših pogleda na grad Zenicu.
U ovakvim trenucima meditacije dobijem razne poruke. Ne znam , al' ja to nazivam porukama: Život je kao rijeka I budi kao rijeka, nemoj dozvoliti da bespotrebno trošiš svoju energiju na gluposti. Rijeka kad naiđe na kamen, ona ga ne razbija, nego pronalazi drugi put da ga zaobiđe….
Cijeli dan sam pjevala pjesmu od Cyndi Lauper-
“ I see your true colors
And that's why I love you
So don't be afraid to let them show
Your true colors
True colors are beautiful
Like a rainbow…”
"Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti,..."
target=_blank>
U majstorski snimljenom segmentu ovog serijala o životinjama i prirodi, propraćenom dramatičnom muzikom oskarovca Hansa Cimera, tek rođena iguana upala je u leglo zmija. Opkoljena desetinama nevjerovatno brzih gmizavaca, uz kamenitu morsku obalu, pokušava da spase goli život, uprkos malim šansama. U trenutku kad je djelovalo da joj nema spasa, jer su je zmije konačno ščepale i počele da je dave, iguana je uspjela nekim čudom da im se izmigolji i nastavi da bježi uz stijene. Uporni predatori nastavili su potjeru, sve dok životinjica nije načinila spasonosni skok preko provalije, u koju se zmija survala razjapljenih čeljusti.
Na kraju beba uspjeva da dođe do svojih roditelja…
Zamisli, tek rođena iguana, koja je tek vidjela svijet, suočava se sa bitkom, sama, jer na kraju krajeva na nama samima je sve..baš sve…
“ Vivere est militare! – Živjeti znači boriti se! (Život je borba!)”
Go Alfonso go, život je jedan, kad ćeš, ako nećeš sad živjeti!
target=_blank>
Od kad sam se sa c vitaminom predoziro, nisam van normalan. Stalno se nešto koprcam , tamo vamo, a tek san doša i ja vratia se u ovu ludu Bosnu i kad san uša u kuću nigdi Mehagine, pa san malo čita njen dnevnik da vidin ća je to pisala. Ne znan di je otiša, a biće da je otiša skakat po bazenima i dicu tam tjerat ća galame, ćakulat s onim tetama o receptima i divit im se, pa joj oni donose one kolače i pite, a ona sve viče jedući mmmmmmm, a njima godi oto, pa oni ope njojzi donesu, a ona ope viče mmmmm i sve jede slatko, uh, slatkoća jedna slatka, u slatko se dabogdi pretvoria. A vidin da je Mehagina pripremila da van ispriča priču o Zelengori, najlipšoj planini na svitu. Lipše nejma odavdi pa do Lastova, mor bit i dalje, al' ja ne znam kaki je svit dalje od Lastova. Oto mi je granica ća ja o svitu znan.
Evo iz Mehaginog dnevnika. Zelengora je planina u BiH i dio je nacionalnog parka Sutjeska. Sutjeska je poznata po bitkama NORa i spomeniku koji je podignut partizanima (dvije skupljene šake). Ova planina ima nekoliko jezera u kojima se može i kupati. Najviši vrh na koji sam se i popela je Bregoč 2014 m n/v. O bogatstvu flore i faune da i ne govorim. Planina je dobra za kampovanje, pa možete u šatoru da spavate i gledate milijarede zvijezda. Također svim planinarima oprez ako žele da pohode ovu lijepu planinu. Neka mjesta su minirana ,pa je dobro ići sa nekim ko zna put.
Dosta od mene...Mi u Bosni bi rekli za one što nisu plaho elokventni:“Od koga je- dosta je“, hihihih
Spomenik Revolucije na Kozari, na jednom od vrhova zvanim Mrakovica, svjedočanstvo je ogromnog stradanja Kozarčana i naroda tog kraja tokom Drugog svjetskog rata od njemačkih snaga. Spomenik Revolucije, memorijalni zid i muzej čine memorijalni kompleks u sastavu Nacionalnog parka Kozara.Spomenik je djelo vajara Dušana Džamonje. Izgradnja je trajala u periodu 1971-1972. godine, uz angažman 3.000 društvenih aktivista. Radove je izvodilo zagrebačko preduzeće “Tehnika”. U izgradnju spomenika na Mrakovici utrošeno je hiljadu tona cementa, četiri hiljade kubnih metara agregata, 200 kubnih metara oplate i 200 tona gvožđa.
(Izvor: Wikipedija)
Na ovom mjestu također se nalazi i muzej iz NOR-a, kao i Titova vila.
Ima par planinarskih (obilježenih) staza za šetanje, a područje Kozare poznato je kao vazdušna banja.
Boračko jezero je prirodno planinsko i ledničko jezero smješteno 20 kilometara od Konjica, a podno planine Prenj. Po mom ličnom mišljenju, mnogo je ljepše, bistrije i nekako ugodnije za kupanje od Ramskog. Mišljenja putnika i miljenika jezera su podijeljena naravno, tako da ima onih koji misle drugačije kad usporedim ova dva jezera. Ja volim robinzonski izgled, pa mi je zbog tog Boračko draže. Obzirom da sam pustolov i avanturista, sva ta dešavanja oko Boračkog od zip line, raftinga itd, su ona vrsta odmora kakva se meni dopadaju, moj stil, što bi rekli, te iz tog razloga Boračko mi i jeste toliko drago. Ono što mi nikako ne paše na tom mjestu jesu dugonoćni derneci zbog kojih ne možeš spavat, već moraš slušat Enesa Begovića, Vesnu Zmijanac, Lepu Brenu...a na Ramskom toga nema. U Bosni bi rekli „Ne možeš i jare i pare“, brate ne možeš baš sve imat. No, da nezaboravimo ja sam dama iz Pariza pa mi smeta svako zrno graška hihihihih.
Za kraj:
“Rijeke ne piju svoju vodu; drveće ne jede svoje plodove; oblaci ne gutaju svoju kišu. Sve što je veliko uvijek je u korist drugih”.
Indijska narodna poslovica
Prozor (Windows hihihi) noćas mora pasti! Legendarna naredba koju je Tito izgovorio davne 1943. Jedan od partizana je to ovako prepričao: „ I kad je Tito reka “Prozor mora pasti“, Sava nas okupio, sva četiri bataljona, i kaže po crnogorski: “Slušajte, drugovi! Ovo je jedna mala varošica, zove se Prozor, ima 700 Talijana i to ćemo mi večeras da pobijemo.“ Na kraju je bilo 1500 Talijana, ali smo tu noć zauzeli Prozor.”
Kažu ljudi osvajaju vrhove planina. Gdje dođeš -osvojio si (I Napoleon je to reka sa "Veni, vidi, vici" hihih). Što se mene tiče, jučer je Prozor pao i za mene. Doduše po drugi put, al’ nema veze. I u historiji piše da se Prozor dva put osvajao. Drugi put to je bilo zauvijek.
Prozor ima Ramsko jezero. Vještačko, ali lijepo. U sredini jezera nalazi se mali otok. Moj drugar je prošle godine plivao do tog otoka i tu se najeo krušaka.
Uz jezero nalazi se Franjevački samostan kojeg su podigli franjevci u 15. vijeku. Proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U okviru Franjevačkog samostana Rama-Šćit nalazi se Kuća mira u kojoj su dobrodošli oni koji traže mir i tišinu. U dvorištu samostana je podignuto par spomenika , a jedan mnogo za mene poseban “Posljednja večera” (ne znam ko je autor spomenika). Kao što je i poznato to je inače umjetnička slika Leonarda Da Vinčija, a mene uvijek podsjeti na jedan neobičan san moje komšinice slikarke , koja je sanjala svog djeda noć prije nego je umro kako sjedi za stolom i jede ,a iza njega slika “ Posljednja večera”.
Priča kaže da je Franc Kafka sreo djevojčicu u parku gdje je svakog dana šetao. Plakala je. Izgubila je lutku i bila je neutješna. Kafka se ponudio da joj pomogne u traženju lutke, pa su se dogovorili da se nađu na istom mjestu sljedećeg dana. S obzirom da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga djevojčici.
"Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim svijeta. Pisaću ti o svojim dogodovštinama."
Bilo je ovo prvo u nizu pisama. Kada bi se sreo sa djevojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma o izmišljenim avanturama voljene lutke. Djevojčici je to pružalo utjehu. Kako je susretima došao kraj, Kafka je djevojčici donio lutku.
Ona, naravno, nije bila slična izgubljenoj.
Na prikačenoj poruci pisalo je: "Putovanja su me izmjenila...”
Mnogo godina kasnije, sada već odrasla djevojka, našla je skriveno pismo u lutki. Sažetak tog pisma bi glasio:
"SVE ŠTO VOLIŠ ĆEŠ JEDNOG DANA IZGUBITI, ALI NA KRAJU, LJUBAV ĆE SE VRATITI U NEKOM DRUGOM OBLIKU."
Izvor: Preuzeto
< | kolovoz, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Zen
Narnia-geografska karta
Pinokio
Šta večeras rade zvijezde:
Hubble teleskop
Moj stari blog