Nisam sigurna da se riječ lapor koristi u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, ali u mom rodnom gradiću su je koristili. Pokušala sam da je nađem na Wikipediji iliti “Leksikonu stranih reči” od Prosvete Beograd iz 1963.godine, ali uzalud. Riječ lapor nigdje ne postoji. Možebit da su moji zemljaci bili napredni, pa su koristili neku latinsku riječ, ko bi ga znao. Helem, da razjasnim…
Lapor su sanke. Moji drugari se nisu sankali, već plazali. Dakle koristili smo riječi “lapor” i “plazanje“…Za primjer evo jedne rečenice: “Mama, ja se odo plazat na laporu”.
Ulica šesti april (moja ulica) je bila najbrdovitija ulica u gradu. U njoj su živjela djeca sa talentom za skijanje i plazanje. To se pričalo po školama, jer je slučajno zamjećeno od strane nekog nastavnika tjelesnog. Djeca iz drugih ulica, a naročito Potok Mahale sa kojom smo se graničili, nisu mogla prići našoj ulici za vrijeme zime, jerbo bi ista bila napadnuta. Nama stranci nisu trebali,bili smo dovoljni sami sebi a i bilo nas je ihahaj, tako da smo se često “klali” jedni između drugih. Dužina naše ulice bila je od Ankicinog brda do sajdzijine radnje (cca 300 metara). Između Atkove kuće i sajdzijine radnje je bio najopasniji dio koji smo zvali “niz kockice”. Samo su hrabri smjeli “niz kockice” gdje je nagib puta bio pod uglom od 60 stepeni. Oni koju su išli “niz kockice” redovno su udarali u sajdžijinu radnju, pa je on jadan muku mučio sa onim hrabrim. Ako mu ne razbiju staklo na izlogu, sa Ramizovim laporom udube mu ona željezna vrata. Tek da se zna, Ramizov lapor nije šeprtlja!
U pomenutoj ulici živio je (i sad je živ) Ramiz zvani kompenzacija. On se bavio zavarivanjem svega i svačeg, počev od mlina za kafu, pa do tenkova osamdesetčetvorki. Serija lapora koju je počeo izbacivati našoj mahali donijela mu je procvat u ekonomiji i neviđenu slavu. Tačno si znao kad vidiš lapor da ga je pravio Ramiz. Zvali smo ga Ramizov lapor. Bio je od željeza sa daskom na vrhu koja je služila kao sjedalo. Lapori djece iz ulice 6.april jedino su se razlikovala po boji. Moj je bio zeleni i navodno najbrži, ali samo onda kad je njime upravljo moj brat. Kad sam mu jedne prilike rekla to, on me nazvao glupačom i rek’o da Ramiz može,on bi svojoj vlastitoj djeci napravio najbrži lapor, al’ šipak, ne može, …brzina je u težini i mozgu (uvijek je dodavo i “mozak” da bude pametniji). Pošto je brzina bila u težini, ja sam odlučila sa svojom eskadrilom da isprobam i taj fazon. Sa Sanelom i Sejom. Zamišljala sam kako ćemo nas troje ko metak sletit do sajdzijine radnje kad sjednemo na moj laborđini….ali…to čudo nije se desilo. Kad smo sjeli na njeg, moj laborđini se nije ni maknuo. Pobili smo teoriju da je brzina u težini, a o mozgu da i ne govorim.
Plazanje sa mojim komšijama počinjalo bi u ranim satima, a završavalo se u 7 i 15 kad je crtani film, a poslije Dinastija. Za vrijeme plazanja igrali smo grubu igru guranja u snijeg. Tu su najčešće fasovale djevojčice, ali i dječaci kad bi došo Durgut sa onim svojim odvratnim laporom. Durgut je za nas bio nesto kao Gargamel za Štrumpove. Negov lapor je bio ogroman, željezni, tako da je izgledo ko transporter spram naših. Nije ga pravio Ramiz. Samom pojavom tog transportera svi su se sklanjali sa puta. Durgut je bio gospodar ulice. Ali, avaj, jedne noći, Grujo, Nasir i još par njih tajno su se dogovorili da se osvete Durgutu. Kad smo startali od Ankicinog brda, Durguta su gurnuli u kanal pored Hafunine kuće. Ponižen i uvrijeđen lež’o je u snijegu sa svojim izvrnutim transporterom, ravno tri naša sleta. Htio je da mislimo da je mrtav i da se sažalimo na njega, al’ niko ga nije šljivio. Od te noći titulu gospodara ulice dijelio je Nasir, Grujo i Keka.
Osim plazanja, starija djeca su išla i na skijanje na Rajlovac. Rajlovac je zajebano brdovit kraj (nedaleko od naše ulice) u obliku slova U, tako da kad startaš sa tačke A, dobiješ takvo ubrzanje da se bez problema popneš na tačku B, iliti slikovito opisano : drugi vrh “slova U”. Među tom starijom djecom bio je i moj brat. Za pravljenje skija bio je zadužen Dževad-stolar, također naš komšija. Dževadu odneseš jednu dasku i on je izreže na dva dijela, tako da od jedne daske dobiješ dvije tanje daske (taman debljina skija) dužine metaripo do dva. Farbanje i savijanje zašiljenog vrha prepušto bi djeci da sama odrade. Tako je i moj brat zasuko rukave, uzeo materin vešni lonac i nasuo u njeg vodu, stavio na vatru i metno onaj vrh skija u lonac. Kad voda proključa i kad vrh skija postane savitljiv, iste se izvade iz lonca a onda se odnesu na odgovarajuće drvo između dvije deblje grane od koju se laganim potezom savije taj vrh a zatim se sve to ostavi tako u tom položaju dok se ne ohladi. Kad se ohladi i kad skije dobiju svoj konačan izgled uklone se s drveta a onda prefarbaju. Skije mog brata bile su plave boje, a na njima je pisalo velikim bijelim slovima ELAN.
(Ovo je samo dio priče koju sam izvadila iz svog dnevnika. Djetinjstvo mi mnogo fali. Neke trenutke nikad nećemo moći vratiti, zato je važno stvarati lijepe uspomene, da ih se kasnije sjećamo sa osmjehom).
....želi Vam Mehagina kći od srca...
Da vas upoznam. Ovo je moja jelka. Izgubila je postolje, sva je očerupana, bombice su joj se polupale, vrha nema, ali nije nikad ni imala...no, nema veze, to je moja jelka i meni je lijepa :)
„Ljudi grade previše zidova, a premalo mostova“- Isaac Newton.
Kozija ćuprija je most koji se nalazi nekih 2 km od Baščaršije u Sarajevu. To je jedini u cijelosti sačuvani most iz osmanskog perioda na rijeci Miljacki. Sagrađena je u 16. vijeku na Carskoj džadi, putu koji je iz Sarajeva vodio za sjedište Osmanske carevine – Istanbul. Najstariji pisani trag o ovom mostu jeste zapis Mula Mustafe Bašeskije, koji 1771. bilježi da je sagrađen kameni zid koji je vodio od Kozije ćuprije sve do Alifakovca.
U stara vremena na Kozijoj ćupriji su se dočekivali osmanski veziri iz Istanbula i ispraćale hadžije na hodočašća.
Legenda kaže da je ovaj most dobio ime po siromašnom pastiru koji je tu čuvao koze. On je jednog dana primjetio kako se one skupljaju oko nekog grma i kad je prišao grmu otkrio je veliki ćup pun zlata. Tako je postao bogat i sagradio taj most gdje se baš to desilo, te ga nazvao Kozija ćuprija.
Mostovi nose jedan sjajan simbol spajanja, udruživanja, povezivanja, te za ljude koji ga izgrade kažu da će na nebu dobiti posebnu nagradu. Oni koji ga sruše , biće kažnjeni.
Vrlo često se sjetim one priče koju sam nekad čula u djetinjstvu, a to je da ćemo mi svi koji dođemo gore na nebo prvo preći (po Islamskoj religiji) Siraj ćupriju, koja je oštrija od sablje, a tanja od dlake. Kome Bog dozvoli da je pređe, preći će je. Valja na vrijeme vježbati..jer…”valja nama preko rijeke”…Ja sam počela od ove Kozije ...
Svaki put kad dođem sa planine ja dobijem krila....I believe I can fly...
Hoću da kupim kuhinju pa našla najjeftiniju. Nazovem onaj (neću da ih reklamiram nisu zaslužili), salon da pitam jel uz kuhinju dođe i sudoper, a oni meni –“Gospođo kakav sudoper, nigdje to ne ide”. Prvo i prvo nisam ja nikakva godpođa, jer da sam gospođa ne bi uzimala najjeftiniju kuhinju, drugo,ne kupujem ja kuhinju svake godine da znam da ne ide sudoper s njom. Zovem ja njih opet da pitam možel stari sudoper da ga iskoristim za ovu novu. Kontam kolko sam dosadna na kraju će mi reć- evo ti nosi džaba i nemoj više da bi zvala. Ja se dvoumim i troumim oko kuhinje od 210 KM, a Vinona Rajder prodaje svoju vilu za 5 miliona dolara. Nije fer, sta je ona bolja od mene?
Prvo sam odlučila da kupim kuhinju dužine 1.80 cm, a kad su mi obračunavali cijenu iste, vazduh i štajaznam šta sve ne spada u cijenu, ja smanjim na 1.40 cm….Kad ono samo mala razlika u cijeni-gotovo pa isto. Ja smanjim na 1.20 , kad….opet slična stvar. U nadi da ću ih zeznuti ja smanjim na metar! E sad više nemam šta smanjivat. Što sam smanjivala, smanjivala sam!
Zovem ja kroz tri dana jedan drugi salon namještaja, kaže meni neki šef na telefon: “Jeste vi zvali zbog kuhinje na “L”?”. Ma kakav EL, nema tu Ela, sve što je na El nema šansi kod mene, kod mene samo prolazi ravna linija i zdra’o. Gdje ću ja na L kupovat kuhinju, to ti je od suhog zlata: šporet sam pravi hranu, a frižider se puni sam od sebe, o cijeni da ne govorim, Ha ha ha, prosto mi smiješno da me to neko pitao.
Kad već pominjem frižidere, sjetih se OBODIN frižidera. Njih je proizvodila Crna Gora. Cijela Jugoslavija ih je pokupovala i taj crnogorac nikako nije htio da crkne. Zbog nevjerovatnog kvaliteta, OBODIN firma je propala. Razlog: nije imao ko više da kupuje-svi su ga kupili, a oni se ko za inat nisu kvarili. Danas frižideri imaju 3 godine garancije. Stvarno ne znam kako je tehnika nekad bila kvalitetnija? Ili je sva poenta u tome da firme ne propadnu, pa je bolje nešto proizvesti da se pokvari za 2,3,5 godina, nego da se ne kvari.
< | prosinac, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Zen
Narnia-geografska karta
Pinokio
Šta večeras rade zvijezde:
Hubble teleskop
Moj stari blog