mehaginakci

srijeda, 02.12.2020.

Bjelašnica- vrh Krvavac 2062 m n/v

Nešto sam razmišljala o tome, kako ljudima dosade putovanja u ista mjesta, dosade im iste planine, isti ljudi, a nikad im ne dosadi jedno te isto što rade svaki dan: ustanu, peru zube, jedu, idu na posao, jedna rutina koja se mora obavljat svaki dan. A zar to nije predosadno? Tako sam primjetila kod nekih osoba koje su totalno dosadne same od sebe, da prve reaguju da im je nešto dosadilo (npr. sjedit u kafiću, ), a ništa od sebe ne nude da atmosfera bude zanimljivija. Neki ljudi toliko misle da su bitni, da je dovoljno samo da postoje. I cvijeće traži da se zaljeva, pa zauzvrat ponudi miris I ljepotu, tako I prijateljstva, partnerstva I sve na ovome svijetu. To je tako jednostavno, da ne razumijem, zašto mnogi to ne razumiju?

Ja uvijek ovako krenem o nečemu desetom da pišem, ali tako rezimiram dan, šta sam mislila, o čemu sam pričala upravo danas…sve to spade u putovanja. Nisu samo putovanja drumom, mogu bit i umom.

Dakle da počnem…

Iz sela Umoljani na Bješanici krenuli smo na vrh Krvavac (2062 m n/v), inače drugi po veličini vrh na ovoj planini. Legenda kaze da je nekad davno strašni zmaj izašao iz kanjona Rakitnice, koji je udaljen 3 km od sela, i prošao kroz Studeni potok vijugajući s namjerom da poždere stanovništvo. Kada su ga primijetili, stanovništvo se povuklo na brdo Pošiljak i počelo moliti i umolili su da se zmaj okameni. Sada se na tom mjestu može vidjeti oblik te okamenjene nemani. Iz tog razloga selo Umoljani nosi takvo ime.

Penjali smo se na vrh po magli. Jedan od najljepših prizora bio je kad smo izašli iz magle pri samom kraju i gledali šta smo ostavili iza sebe. Bolje reći ispod sebe. Život je prepun čudesa, ali ta čuda nisu “hodanje po vodi i vatri, astralne projekcije, otvaranje trećeg oka”, čudo je kad vidiš ljepotu, kad je osjetiš, kad je prepoznaš, doživiš….To se zove konekcija sa prirodom, Majkom Zemljom. To čovjeka oplemenjuje. Nisam sigurna koliko je mene priroda oplemenila, ali jedno znam: uživam cijelim svojim bićem dok gledam ljepotu. A možda i nije svakom dato da vidi? Kaže jedan hadis “….Moj robe, kad te zavolim, ja postajem korak kojim hodiš, vid kojim vidiš, uho kojim čuješ….” Hah, po ovome rekla bih da me Bog voli.

Danas osjećam ljubav. Zovite me LJUBAV. Moja mantra za danas:

Anđele utješitelju, želim da podjelim ljubav svog srca, a ti znaš najbolje kome će ta ljubav donijeti najviše radosti, jer moje oči vide samo jedan korak ispred mojih stopala a tvoje oči vide čak do carstva nebeskog.

Amin!