Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

nedjelja, 27.12.2020.

Ulica šesti april

Nisam sigurna da se riječ lapor koristi u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, ali u mom rodnom gradiću su je koristili. Pokušala sam da je nađem na Wikipediji iliti “Leksikonu stranih reči” od Prosvete Beograd iz 1963.godine, ali uzalud. Riječ lapor nigdje ne postoji. Možebit da su moji zemljaci bili napredni, pa su koristili neku latinsku riječ, ko bi ga znao. Helem, da razjasnim…
Lapor su sanke. Moji drugari se nisu sankali, već plazali. Dakle koristili smo riječi “lapor” i “plazanje“…Za primjer evo jedne rečenice: “Mama, ja se odo plazat na laporu”.

Ulica šesti april (moja ulica) je bila najbrdovitija ulica u gradu. U njoj su živjela djeca sa talentom za skijanje i plazanje. To se pričalo po školama, jer je slučajno zamjećeno od strane nekog nastavnika tjelesnog. Djeca iz drugih ulica, a naročito Potok Mahale sa kojom smo se graničili, nisu mogla prići našoj ulici za vrijeme zime, jerbo bi ista bila napadnuta. Nama stranci nisu trebali,bili smo dovoljni sami sebi a i bilo nas je ihahaj, tako da smo se često “klali” jedni između drugih. Dužina naše ulice bila je od Ankicinog brda do sajdzijine radnje (cca 300 metara). Između Atkove kuće i sajdzijine radnje je bio najopasniji dio koji smo zvali “niz kockice”. Samo su hrabri smjeli “niz kockice” gdje je nagib puta bio pod uglom od 60 stepeni. Oni koju su išli “niz kockice” redovno su udarali u sajdžijinu radnju, pa je on jadan muku mučio sa onim hrabrim. Ako mu ne razbiju staklo na izlogu, sa Ramizovim laporom udube mu ona željezna vrata. Tek da se zna, Ramizov lapor nije šeprtlja!

U pomenutoj ulici živio je (i sad je živ) Ramiz zvani kompenzacija. On se bavio zavarivanjem svega i svačeg, počev od mlina za kafu, pa do tenkova osamdesetčetvorki. Serija lapora koju je počeo izbacivati našoj mahali donijela mu je procvat u ekonomiji i neviđenu slavu. Tačno si znao kad vidiš lapor da ga je pravio Ramiz. Zvali smo ga Ramizov lapor. Bio je od željeza sa daskom na vrhu koja je služila kao sjedalo. Lapori djece iz ulice 6.april jedino su se razlikovala po boji. Moj je bio zeleni i navodno najbrži, ali samo onda kad je njime upravljo moj brat. Kad sam mu jedne prilike rekla to, on me nazvao glupačom i rek’o da Ramiz može,on bi svojoj vlastitoj djeci napravio najbrži lapor, al’ šipak, ne može, …brzina je u težini i mozgu (uvijek je dodavo i “mozak” da bude pametniji). Pošto je brzina bila u težini, ja sam odlučila sa svojom eskadrilom da isprobam i taj fazon. Sa Sanelom i Sejom. Zamišljala sam kako ćemo nas troje ko metak sletit do sajdzijine radnje kad sjednemo na moj laborđini….ali…to čudo nije se desilo. Kad smo sjeli na njeg, moj laborđini se nije ni maknuo. Pobili smo teoriju da je brzina u težini, a o mozgu da i ne govorim.

Plazanje sa mojim komšijama počinjalo bi u ranim satima, a završavalo se u 7 i 15 kad je crtani film, a poslije Dinastija. Za vrijeme plazanja igrali smo grubu igru guranja u snijeg. Tu su najčešće fasovale djevojčice, ali i dječaci kad bi došo Durgut sa onim svojim odvratnim laporom. Durgut je za nas bio nesto kao Gargamel za Štrumpove. Negov lapor je bio ogroman, željezni, tako da je izgledo ko transporter spram naših. Nije ga pravio Ramiz. Samom pojavom tog transportera svi su se sklanjali sa puta. Durgut je bio gospodar ulice. Ali, avaj, jedne noći, Grujo, Nasir i još par njih tajno su se dogovorili da se osvete Durgutu. Kad smo startali od Ankicinog brda, Durguta su gurnuli u kanal pored Hafunine kuće. Ponižen i uvrijeđen lež’o je u snijegu sa svojim izvrnutim transporterom, ravno tri naša sleta. Htio je da mislimo da je mrtav i da se sažalimo na njega, al’ niko ga nije šljivio. Od te noći titulu gospodara ulice dijelio je Nasir, Grujo i Keka.

Osim plazanja, starija djeca su išla i na skijanje na Rajlovac. Rajlovac je zajebano brdovit kraj (nedaleko od naše ulice) u obliku slova U, tako da kad startaš sa tačke A, dobiješ takvo ubrzanje da se bez problema popneš na tačku B, iliti slikovito opisano : drugi vrh “slova U”. Među tom starijom djecom bio je i moj brat. Za pravljenje skija bio je zadužen Dževad-stolar, također naš komšija. Dževadu odneseš jednu dasku i on je izreže na dva dijela, tako da od jedne daske dobiješ dvije tanje daske (taman debljina skija) dužine metaripo do dva. Farbanje i savijanje zašiljenog vrha prepušto bi djeci da sama odrade. Tako je i moj brat zasuko rukave, uzeo materin vešni lonac i nasuo u njeg vodu, stavio na vatru i metno onaj vrh skija u lonac. Kad voda proključa i kad vrh skija postane savitljiv, iste se izvade iz lonca a onda se odnesu na odgovarajuće drvo između dvije deblje grane od koju se laganim potezom savije taj vrh a zatim se sve to ostavi tako u tom položaju dok se ne ohladi. Kad se ohladi i kad skije dobiju svoj konačan izgled uklone se s drveta a onda prefarbaju. Skije mog brata bile su plave boje, a na njima je pisalo velikim bijelim slovima ELAN.

(Ovo je samo dio priče koju sam izvadila iz svog dnevnika. Djetinjstvo mi mnogo fali. Neke trenutke nikad nećemo moći vratiti, zato je važno stvarati lijepe uspomene, da ih se kasnije sjećamo sa osmjehom).




27.12.2020. u 23:34 • 29 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.