Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

subota, 23.10.2021.

Jedan post za one kojih više nema...





Ponekad mi dođe da vratim vrijeme, ali ono se vratiti ne može. Kad pomislim da mi je ova pamet, a one godine, tad se misli (u prijevodu) sad mogu sebi da priuštim to što sam nekad želio/željela ali ne mogu da koristim...Ali ne bih ja vraćala vrijeme samo radi toga, već i zbog nekih osoba koje više nisu tu. Koliko sam samo ostavila riječi u svojoj glavi za one koje više nikad, ali nikad sresti neću. I koliko sam samo uputila pozdrava onima do kojih moji pozdravi nikad nisu došli. Ali, možebit što neko reče, ionako pozdrave šaljemo radi sebe, a ne radi pozdravljenih.

Ne znam, pokušavam da napišem post, ali ne ide. Pišem i brišem. Ili nemam inspiraciju, ili je sve tako propalo duboko u mene da ni sama ne znam da dokučim riječi....“... postoje u nama neke nepremostive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi,ne znam..”…

P.S. Grob Balaševića sam prvi put posjetila prije mjesec dana. Zapalila sam svijeću i zahvalila mu se na mom djetinjstvu, eto tako, što sam rasla uz njega....

23.10.2021. u 21:44 • 21 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.