06.04.2023., četvrtak

Potreba za drugima

U zadnje vrijeme mi se javilo interesovanje za tematiku međuljudskih odnosa i ljudske potrebe za drugim ljudima. Palo mi je na pamet kako smo mi kao djeca, kod nas u selu dražili i provocirali dvije starije žene, od kojih se jedna baš pecala na naše provokacije, bila bi baš ljuta. Nas je baš ta njena ljutnja poticala na to da je dražimo, kako to već kod djece biva. I sad, meni je zanimljivo šta leži u tom užitku da si nekog isprovocirao. Moguće da je prisutan osjećaj moći nad tom osobom, ali opet, zašto želimo taj osjećaj moći? Moć ljudima daje osjećaj sigurnosti i garancije da će im ono što žele biti dostupno. Taj osjećaj, kao i praktički svi osjećaji nastaje u kontekstu drugih ljudi, kao što bilo šta što radimo, radimo u kontekstu nečeg drugog, bilo da se radilo o ljudima, životinjama i biljkama ili o stvarima. Također zanimljive su mi ljudske emocije. Npr velika većina nas ima iste emocije. Ja nekad osjećam npr. ljutnju, tugu il radost i znamo to prepoznati kod drugih ljudi jer i mi to osjećamo. I tu je pitanje naše potrebe za drugim ljudima, jer neke sofisticirane emocije nemaju svi, a mi imamo potrebu za nekim s kim ćemo dijeliti te emocije, pa možemo biti usamljeni. Pitanje je, šta dobijamo s tim što s nekim podijelimo svoje osjećaje, misli, iskustva itd? Osjećamo neku primarnu ugodu. Možda imamo potrebu biti prihvaćeni takvi kakvi jesmo? Možda nam treba nečija ljubav? Možda se tek kad dobijemo afirmaciju u drugima osjećamo da smo stvarni? Ne znam, al svakako, zanimljivo je to pitanje.

P.S Moja, nek bude tuga, nije potpuno ista kao tvoja tuga, svi svoje emocije bojimo našim bojama, hajmo to tako reći. I riječi nisu uvijek pouzdane jer nemamo svi isti doživljaj nekih riječi.
- 16:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

06.03.2023., ponedjeljak

Evolucijska igra

Čitam Viktora Frankla i inspiriran sam jednim razmišljanjem. Zanimljivo mi je kako mi ljudi u biti razvijamo jako kompleksne emocije na jednoj primitivnoj, životinjskoj bazi. Ono, po prirodi nam je psiha udešena tako da se bori za preživljavanje, razvili smo naše bazične emocije u kontekstu života u prirodi i preživljavanja u tim okolnostima. Npr humor recimo. Čitao sam da je humor nastao u situacijama kad npr ljudi hodaju šumom i nešto zašuška u grmu. Oni se prestraše da je lav, kad pogledaju i vide – ono jež! I onda prasnu u smijeh. To bi bio neki korijen humora. Humor je jako kompleksan i koristan u situacijama kad imaš probleme, humorom se čovjek diže iznad trenutne situacije. Tako na primjer prije bi se nasmijali takvoj situaciji, kad vidimo da nije lav nego jež, kad smo prevazišli taj strah, sada recimo ako radimo u firmi u kojoj imamo vrlo strogog šefa, šaleći se sa kolegama na račun tog šefa možemo mentalno prevazić tu situaciju ili barem si olakšati svoj položaj. Šef je naša “moderna” prijetnja, naš “moderni lav” i slično. Baza te emocije postoji i dalje, ali uvjeti života sada su kompleksniji, jer problem sa šefom mi možemo prevazići tako što ćemo i promijeniti firmu, socijalni kontakti su drukčiji i društvo je stvorilo jednu jako kompleksnu mrežu odnosa kakva je prije bila nezamisliva. I naša psiha je evoluirala, ali postoji na toj primitivnoj bazi. Ipak, razvili smo i neke emocije koje nismo nikad ni imali, na primjer užitak kad pročitamo dobru knjigu i saznamo nešto novo. Mada i to može imat korijen u borbi za preživljavanje, jer što više znamo o našoj okolini, sigurniji smo, ali opet doveli smo to do dimenzija koje su već na granici da prevazilaze čisto borbu za preživljavanje, nego postaju do neke mjere, pa mogli bi reći i “igra”. Recimo humor, skontali smo da je ugodno smijat se i razvili smo stand up komediju, ono ciljano idemo da doživimo to iskustvo smijanja. Isto npr seks, evolucijski je tu da stvaramo potomstvo, ali mi koristimo zaštitu i seksamo se čisto iz užitka. Mi smo u biti izgrađeni evolucijski da preživimo, ali postali smo bića koja vole ovakav život i koja žive s tim emocijama neovisno od čiste potrebe da preživimo. Istražujemo svijet i emocije koje stvari u nama izazivaju i faktički živimo igrajući se, hajmo to tako nazvat. Ali ta bazična emocionalna potreba je i dalje tu, s tim da smo mi to sve doveli do novih dimenzija, ali postoje situacije kad imamo neke konkretne prijetnje i kad moramo reagirati po evolucijskim principima. Sve u svemu, imamo veliki potencijal i razvili smo se u ovakva bića baš zbog te igre stvarima u životu. Ali stvar je takva da nas je evolucija u biti možda i predvidila da se “poigramo” prirodnim nagonima. I kućni ljubimci koje imamo, psi i mačke, se igraju, kad imaju zadovoljene sve primarne potrebe. To je jako zanimljivo, jer moguće da evolucijski se razvijamo u bića koja će bit “bića igre”, dobrim dijelom smo se već i razvili u takva bića. Možda u budućnosti prevaziđemo glad i žeđ, i zadovoljimo te primarne potrebe kod cijelog čovječanstva. Tada bi mogli postati dosta drugačija bića nego smo danas. Ali, to bi tek trebali vidjeti, na šta bi izašlo. Mogao bi još pisati, ali ovdje ću stati. Svakako, tema je takva da bi se dalo o njoj još poprilično.
- 22:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.03.2023., nedjelja

Postanje, život i tako

Danas sam napisao post i objavio ga dva puta, a oba puta ga pobrisao. Mogao bi i objasniti zašto, ali… U principu, problem je strah. Generalno, u životu ne znam gdje udaram. Ono, malo sam pogubljen što se tiče toga šta da radim sa sobom i kako da se nosim sa životom. Svaka napisana riječ je neko novo iskustvo, svaki iskorak mijenja nešto… Ja znam da mogu pisati riječi koje znače, ali nekad nisam spreman prihvatiti njihovo značenje. Tada obrišem objavljeni post. Inače, teško mi je analizirati fazu u kojoj se nalazim. Možda bolje da ju i ne analiziram. Trudim se prihvaćati sam sebe, sa svojim limitima. Neke stvari se mijenjaju, ja se mijenjam, pa sad šta će dalje biti i kako će ići, vidjećemo… Imam par postova koji su na čekanju za vrijeme kad osjetim da ih mogu objaviti. A nervira me jer bi ja htio da to vrijeme bude odmah. Al dobro. Poklonila mi prijateljica Kindle. Kreno čitat Viktora Frankla, za sad je dobar, al tek sam na početku. Imam svoje zarone u nešto slično beznađu, ali vidim da su moji zaroni i moje beznađe. Ako bi analizirao, mogao bi iz ovog posta izići sa frustracijom, a to mi ne treba. Prihvaćam se, možda se napokon učim prihvatiti. Daj Bože da mi ta nauka bude išla od ruke. Pozdrav vam uz jednog i jedinog, Bareta:

p
- 21:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.03.2023., subota

Ljudskost

Da si sada ovdje, pod ovim nebom
Raskinutih usana od grubih poljubaca
duše ogoljele kao obala nakon oseke
Da sanjaš sa mnom, šta bi mi rekla?
Koji to poljupci mogu ogoliti bol?
Koje to istine mogu zaliječiti rane?
Gdje je dubina za naš što plutamo i
Gdje je površina za naš što se gušimo?
Da mogu biti ičiji, bio bi svoj
Da se mogu dati svakome i svemu
Prosjaku što zgrčen od hladnoće pruža ruku
Majci koja doji svoje dijete puna ljubavi
Prijateljskom zagrljaju i osmjehu
I svakome ko je od patnje okorio i stvrdnuo srce
Ubacio bi kap da se to srce otopi
I ponovo bude ranjivo
Ponovo bude dječje
Bude ljudsko
- 12:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.03.2023., petak

Baloni

U prostoru svog balona smo sigurni. U prostoru svog balona imamo svoje igračke… Gledamo svemir u zalasku sunca. Pijemo ljubav sa kapljica kiše. Grči se stomak. Emocija seže previše duboko. Emocija seže u sferu koju tek trebam razmrsit. Sada obično slijedi salva mržnje i samoosude. Ali ipak neću. Jer Ljubav živi u bezbroj oblika, a mi ljudi smo slijepi da je vidimo. U svom balonu zakompliciramo stvari. U svom balonu živimo naše krhke živote, dok nam neko ili nešto ne probije balon. Ne probije balon svako. Ljudi žive i umiru u balonima. Ipak, Ljubav postoji i u balonu i bez njega. Kao Tao kod Lao Ce-a, on je sve što postoji i ništa istovremeno. Sve ne ide bez ništa. Sve što postoji treba da postoji. Suze radosnice i suze od tuge jednako teku… Ipak, do nas je kako se osjećamo. Kako kod bilo, na kraju su to samo suze. Smireni možemo gledati zalazak sunca. Zalazak nas samih u sunce. Tek smo mrvice u ovom ogromnom Svemiru nečije mašte. Možda smo mi sami maštani, od strane nekog superbića koje nas mašta. Ali opet, imamo izbor, možemo se probuditi u tom vrtlogu i probiti svoj balon iznutra. Samo je pitanje, imamo li hrabrosti?
- 22:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.03.2023., srijeda

Misli

Ljudi koji se drže mainstream znanosti misle da je sva naša stvarnost samo nusproizvod materije – našeg mozga. Dok zapravo previđaju očitu stvar, a to je da mi prvo polazimo od misli u našoj mentalnoj stvarnosti a onda našim umom, opet jednim psihičkim konstruktom, spoznajemo materiju. Tako da materija dolazi druga po redu, ali eto, nekome ima logike da nakon što uvidi postojanje naših neurotransmitera zaključi da su oni sve što se ima znati o našim mislima. A misli, emocije, općenito mentalni sadržaji su stvarnost za sebe, neurotransmiter je neurotransmiter, a misao je misao. Neurotransmiter je fizička manifestacija misli, a misao je prije svega stvarna psihički, psihičko dolazi prvo. Ja mislim da naša psiha je više od same materije, mada opet, npr. oštećenje mozga trajno negativno utiče na našu psihu, mozak utiče na psihu i to je činjenica. Ali i psiha utiče na tijelo, uzmimo psihosomatske bolesti kao primjer. Ja svakako mislim da um nije samo nusprodukt materije. Tako ja to gledam, a ok su mi i drugačiji pogledi na stvari. Pluralizam je dobar, dok god je čovjek otvoren da uči.
- 23:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Vjerovanja

Ne znam kako je došlo do uvjerenja da smo mi ljudi po prirodi “grešni”, u smislu da se rađamo već okaljani “grijehom”, u kršćanstvu se to naziva: istočni grijeh. U monoteističkim religijama vjeruje se da smo okaljani jer smo jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. Poštujem svačije uvjerenje, da se razumijemo, samo se pitam o tome zašto ljudi vjeruju u šta vjeruju. Meni je to uvjerenje da smo od rođenja obilježeni “grijehom”, dosta nezdravo. Jer ako smo okaljani od rođenja, moramo se očistit, u kršćanstvu se to čisti krštenjem, u islamu ne znam kako ide. Nije mi baš fino vjerovat da smo mi ljudi neka loša bića koja se moraju non stop kajat. Usput rečeno, kajanje je jedna od gorih emocija, a i nema puno smisla jer je konstruktivnije uvidjeti svoju pogrešku i ispraviti je, nego se kontinuirano kajati zbog nečega u prošlosti. Mada kajanje je i prirodno kad si uradio nešto loše i ok je da i ono postoji, ali da eventualno prođe. Treba znati oprostiti i samom sebi. Već sam pisao kako Fromm gleda na mit o izlasku iz raja. On smatra da je to prestanak našeg nesvjesnog stanja stopljenosti s prirodom, i početak našeg osvještavanja sebe. Kad razmislim, naše svjesno ja je jako nova pojava, s obzirom koliko dugo mi ljudi postojimo kroz evolucijski niz godina. Fromm smatra da se trebamo odvojit od prirode, da bi se osvijestili i ponovo spojili s prirodom, ali ovoga puta svjesno. Ja se s tim potpuno slažem. To je jedan drugačiji pogled na mit o “izgonu iz raja”. U jednu ruku to nesvjesno stanje spojenosti i utopljenosti u svijet oko sebe i jest kao raj, jer nemaš svijesti o sebi te samim time ni odgovornosti. Ali zato svjesno povezivanje s prirodom nam daje da uživamo u čarima prirode još više, i da donosimo adekvatnije izbore za našu dobrobit. U šta god ko vjerovao, bitno je da se trudi da bude dobra osoba i gaji empatiju prema drugim ljudima, na kraju svi smo mi ljudi u istom sosu, vjerovali ovo ili ono, sve nas je nosit se sa životom i borit se, trudit se da ostavimo svijet malo ljepšim mjestom nego što smo ga zatekli.
- 13:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

28.02.2023., utorak

Voljenje i ne voljenje

Zanimljivo je kako neki ljudi su nekima loši i tipa sa mnom i s njima postoji animozitet, a nekim drugim ljudima koje cijenim, su ti ljudi dobri. Dakle ja nekoga ne volim, a neko koga volim, voli tog kog ja ne volim. Uvijek se pitam šta to utiče na to da se neko nekome sviđa? Kako stvari stoje, postoji neki klik, nešto s ljudima što, kad dvoje ljudi krenu komunicirat stvori neku petlju između to dvoje ljudi. Nekad ljudi jedni u drugima vide stvari koje im se ne sviđaju, i ne mogu se svidit jedno drugom. Ja imam neke ljude koje ne volim, ali nemam ništa protiv njih, ono imam neke stvari po kojima bi ih mogao kritizirati i što mi se kod njih ne sviđaju, ali ne želim im ništa loše, štaviše, želim im sve najbolje. Ovo vrijedi i za ljude koje znam uživo i preko neta. Imam ljude kojima vidim i kvalitete, ali njihove mane mi jednostavno previše bodu oči, a i ja bodem oči njima. Tako mi je s nekim ljudima odnos prešao na to da ih naprosto ignoriram, da me ne zanimaju. A sad, drugi ljudi sa tim ljudima koji meni ne pašu, imaju drugačiju petlju, oni se nekako povežu na stvarima koje su im zajedničke i odnos im fercera, jer nema tog “žuljanja” u odnosu, gdje se malo stružemo u odnosu i ne možemo funkcionirati u smislu da budemo prijatelji ili da se međusobno sviđamo. Ali nekad imam i ozbiljne zamjerke ljudima, a opet, te ljude neko voli. Bilo bi zanimljivo kad bi ovdje na blogu napravili kakvu mapu sviđanja i nesviđanja, da vidimo na šta bi to ličilo, ko je kome na kojem mjestu. Nekad ljudi mogu u drugima ne primjetiti stvari koje npr meni smetaju, nekim ljudima su te stvari nebitne, a neki i sami imaju takve crte ličnosti pa su im te stvari ok. Također, neki ljudi i mene vide u negativnom svjetlu, što nekad može bit i opravdano. A postoje i situacije kad projiciramo neke stvari iz naše psihe na druge ljude, te u biti ne voljeći njih, ne volimo sebe. I ko zaključak, mislim da je dobro da se ne sviđamo svi jedni drugima, i da od tuđih kritika trebamo učiti, ali i ne ubijati sebe u pojam jer ono, nekad su drugi upravu sa kritikama, a nekad pričaju gluposti.
- 20:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.02.2023., ponedjeljak

Sve moje bivše

Svakome neka veza obilježi život. Veza sa L. je bila srednjoškolska, al istinski sam je volio. Paaaa, možda ipak sam bio zaljubljen a ne sad baš da je to bila prava ljubav. Ne znam, al u to vrijeme, značila mi je. Kad sam prekinuo sa njom, napisao sam pjesmu, koju sam naknadno izgubio, nažalost, al pamtim da je bila baš lijepa. Nakon L. bilo je zaljubljivanja i toga, ali veze, iduća je tek bila sa H. u drugoj godini mog faksa. To mi je i sada glavna “bivša cura”. Nju možda i jesam volio, onako kako se zapravo voli. Do neke mjere jesam, pretpostavljam. I sada sam dosta pod uticajem od H. i sjetim je se. Nakon nje je došla A. Veza sa A. je bila jako seksualna, jer smo se, da izvinete, kresali ko zečevi, non stop. Volio sam je na određeni način. I sad imam super mišljenje o njoj. Ono što bih istakao kod svojih veza jest da sam ih doživljavao dosta zrelo. Npr. kod moje prve veze, sa L. , nisam upadao u neku depru ono, zrelo sam to doživio za jednog srednjoškolca, ona je mene ostavila a ja sam bio svjestan da sad to nije nekakav kraj svijeta ili ono jedna jedina srodna duša me ostavila, šta li. Zrelo sam to doživljavao, bio sam svjestan da to što me ona ostavila znači da nije prava za mene i da ću poslije nekog perioda naći nekog drugog. Ali do H. mi je ostala ta želja ono, tinejdžerska u fazonu “jooooj da mi je imat curu” haha. Simpatično iz sadašnje perspektive. Bilo je i nekih šema i šemica, neuzvraćenih ljubavi, ali od veza, ove tri mogu nabrojat. Ev vam ovo:
- 22:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

26.02.2023., nedjelja

Teorije zavjere i self help

Gledam Nedjeljom u 2, lika koji gostuje kako kritizira teorije zavjere i self help literaturu, kao i razne life coucheve i slično. I fakat, kad čovjek razmisli, puno toga je neznanstvenog i lošeg u tim pokretima. Jako puno je naivnih ljudi koji puše te duhovne spike bez previše razmišljanja, međutim, od kud tolika potražnja za tim sadržajem, za teorijama zavjere i self help sadržajima? Nije sporno da se jako često daju površni savjeti i krivi smjerovi ljudima koji su u self help fazonu. Nije sporno da će nekom guru-u otići osoba kojoj u biti treba psihoterapeut ili i psihijatar. I taj guru je vjerovatno neće poslati nikome, jer misli da on ima rješenje za sve probleme. Teorije zavjere počivaju na jako sumnjivim temeljima, to isto nije sporno. Ali ipak, da li mainstream znanost ima odgovor na sva pitanja? Kad je tolika poplava teorija zavjera i self help sadržaja, znači da postoji jedna niša u društvu koja nije adekvatno popunjena. Teorije zavjere mogu biti pretjerane, ali, da li možemo uistinu vjerovati mainstream znanstvenicima da u nekim situacijama ne manipuliraju ljude jer su ih, recimo, potplatile farmaceutske kuće? Jer ih financiraju klike kojima je u interesu ko zna šta? Ljudi koji furaju self help fazone su često u nekim duhovnim filmovima, i ja postavljam pitanje, da li postoje stvari koje su efikasne a nisu znanstveno dokazane? Evo ovdje ću podijeliti priču osobe koja mi je prepričala svoju borbu s rakom. Naime, ta cura koja mi je to pričala je dobila rak i završila u bolnici. Situacija i atmosfera bolnice joj je bila potpuno nepodnošljiva, i odlučila se liječiti alternativno, bez operacija i kemoterapija. Prvo je počela sa mijenjanjem prehrane i slično, da bi joj jedna prijateljica rekla za nekog iscjelitelja. Ona je otišla k njemu i nije joj mogao pomoći, ali je čula priče o ljudima koji su tipa ustali iz kolica “čudesno” i tu se zainteresirala za duhovnu stranu oboljenja s kojim se borila. Krenula se baviti meditacijom i duhovnošću. I tako, jednu večer je bila u stanu kod prijateljice, i bila je u bazenu. U jednom momentu, kaže, samo je preplavili predivni osjećaji, kaže ne mogu se opisati, i ugledala je bijelu siluetu kako ju gleda sa neopisivim osjećajem ljubavi. Mjesec dana nakon toga, je otišla doktoru i raka više nije bilo. Ovo je za mene čisti dokaz kako postoje stvari koje djeluju iako ih je teško objasniti. Ja poštujem znanost i mislim da je znanost jako bitna, ali ipak potpuno ignorisanje duhovne strane stvarnosti također vodi u krivi smjer. Puno toga što znanost smatra glupošću je u biti stvarno, recimo: telepatija. Činjenica jest da dosta ljudi u New Age filmu su površni i puše svakakve spike, ali i ljudi koji se drže čisto stavova znanosti su ograničeni. Poanta bi mogla bit, da je sve ok dok to uzimaš “sa zrnom soli”.
- 21:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #