31.08.2022., srijeda

Psihologija mase

Zanimljivo je kako se mi ljudi lakše opredijelimo za nešto, neki izbor, neku odluku, ako znamo nekog ko je to već uradio. Evo banalan primjer, mislio sam prijateljici poslat link od serije “Yellowstone”, al kontam neće joj se svidit serija. Ev neki dan jedan prijatelj reče kako joj je to najbolja serija koju je pogledala, i ja kontam: poslaću prijateljici seriju, što da ne. Banalan primjer. Isto vridi za sve druge stvari, kad vidimo nekog da nešto radi, i mi ćemo se osjećat sigurnije ako krenemo to radit. Zato je dobro bit nekom inspiracija, svojim primjerom pokazat da se može drugačije. Kad neko npr baci smeće, sagnut se i pokupit ga, da osoba vidi. Dobro je i svojim primjerom pokazat da je bolje društvo moguće. Iz ove ljudske potrebe, da ljudi znaju nekog ko radi nešto što i oni žele radit su dobrim dijelom nastali influenseri. Oni pokazuju svojim primjerom šta rade i kako žive, i to druge ljude inspirira. Ista stvar vridi za razne selebritije i slično. Bit primjer dobrog i hrabrog ponašanja je hvale vrijedno i njime se može potaknut druge na isto. Ali također, ljudi u tuđem ponašanju vide i primjer za radit kojekakva sranja. Po meni svrha ovog fenomena i njegov korijen je to da se ne izdvajamo iz grupe, jer ako vidimo jednu osobu koja radi nešto što mi želimo, sigurniji smo da i mi to možemo, a da nas zbog tog “grupa” neće izbacit. To je vjerovatno nastalo u vremenima dok smo bili plemena, taj strah od izgona iz grupe, jer izgon je značio smrt. I preživio je do dan danas, i danas također ta logika nije bez osnove. Svima nam treba neka grupa kojoj ćemo pripadat, zato se u srednjoj školi odjećom svrstavamo u obožavatelje nekih bendova npr, zato što tražimo identitet, grupu koja je naša. I kad odrastemo treba nam ta grupa, samo što su metode kojima se vodimo sofisticiranije. A i lakše je, jer više manje svi možemo nać bar par ljudi kojima pripadamo.
- 12:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #

30.08.2022., utorak

Živjeti sam sa šizofrenijom

Prošli post sam pisao o traumi i rastu. Sad mi je na umu jedan slučaj osobe koja je živući primjer toga šta čovjek može postić ako to uistinu želi. Naime, ima tomu već blizu 10 godina, bio sam na predavanju lika koji se zove Will Hall. Lik ima impresivnu životnu priču i kao osoba je super. Willova priča počinje sa situacijom kada je počeo osjećati da ima neke mentalne probleme. U njegovo vrijeme, Prozac je bio reklamiran kao lijek za sve mentalne probleme. Međutim, nije se spominjalo da nuspojava Prozaca može bit psihotična epizoda. Will je počeo uzimati Prozac na svoju ruku. Nije bilo dugo nakon toga, Will je potonuo u psihotičnu epizodu. Umislio je da je Neo iz Matrixa i dolazio na posao obučen kao Neo. Nije trebalo dugo dok ga kolege nisu poslali na psihijatriju. Njegova priča o iskustvu na psihijatriji je dosta okrutna. Bio je tamo godinu dana, samo su ga trpali tabletama i to je to. Rekao je da je jednom samo htio da ga neko zagrli, počeo hodati hodnikom i odma su ga potjerali nazad u njegovu sobu. Dva dana prije nego je trebao početi primati elektrošokove, isteklo mu je zdravstveno osiguranje i iz psihijatrije je bio bačen na ulicu. U šali je rekao da mu je to jedini put kad je bio zahvalan na američkom zdravstvenom sistemu. Izbačen na ulicu potražio je nekakav stan u kojem može živjeti. Našao je jedan oglas koji mu se činio dobar, i javio se na njega. Kad je došao do stana, ostao je iznenađen, jer je na ulazu u stan pisalo ime njegovog psihijatra. Ušao je unutra, uveli su ga u stan i pokazali mu sobu di će spavat. Will ih je pitao da li je tu stanovao njegov psihijatar. Oni su rekli da jest. Pitao ih je u kojoj sobi je spavao. Rekli su mu u ovoj koja je njega zapala. Kad je to čuo, bio je frapiran. Rekao je da je poslije shvatio da je to bio znak da će i on se baviti pomaganjem ljudima mentalnim problemima. Kroz neko vrijeme, sad se ne sjećam tačno koliko, Will se poprilično oporavio. Uz vlastiti trud, uspio se skinuti s lijekova, iako mu je bila dijagnosticirana šizofrenija! Nedugo nakon toga, Will se angažirao oko rada s ljudima koji imaju, kako on to naziva: “ekstremna stanja svijesti”. Radi s ljudima koji imaju ekstremna stanja svijesti, a posebice s onima koji žele da se skinu s psihijatrijskih lijekova. Ali nije šarlatan, rekao je da kad radi s svojim klijentima, obavezno im kaže da se oko skidanja s lijekova moraju konzultirat sa svojim psihijatrom. On je tu da im pomaže u procesu, jer i sam ga je prošao. Također, ne demonizira uzimanje lijekova, sam je rekao da su lijekovi ok i da je ok da ih osoba pije ako joj pomažu. Ali želi pomoći ljudima koji žele živjeti punim plućima i osjećati sve svoje emocije. Ljudima koji ne žele da im lijekovi potiskuju emocije. Trenutno ima svoju firmu i radi kao terapeut, unatoč dijagnozi i stanjima u kojima je bio. No, nije sve tako bajno u ovoj priči. Will se strogo drži discipline, mi smo ga zvali na piće nakon predavanja, ali on je odbio, jer je rekao da svaku večer liježe spavati prije 10 sati. Stroga disciplina mu je neophodna za funkcionisanje. Također, rekao je da svake godine u četvrtom ili petom mjesecu ima psihotičnu epizodu. Pojavi mu se ekstreman strah od ljudi i glasovi koji mu govore da se ubije. On se tih, otprilike dva tjedna, koliko mu to stanje traje, izolira i obavijesti prijatelje da mu je to stanje došlo, da se ne brinu. Rekao je da je prepoznao da je taj glas koji mu se javi, glas njegovog oca, a otac mu je bio alkoholičar i maltretirao ga je dok je bio dijete. Kad ta faza prođe, Will se vrati u ritam kojim živi inače. Za svoje stanje, rekao je da mu je iskustvo psihoze korisno i da uvijek izvuče neke lekcije u tom periodu kad ga obuzme. Također, rekao je da ima nešto duhovno u cijeloj toj priči oko njegovih mentalnih problema. Ovo je priča o onome šta se može, kad čovjek ima motivaciju i kad pronađe snagu. Osobno, meni je ovo predavanje možda i najbolje kojem sam prisustvovao. Will ima energiju i empatiju, stvarno je divna osoba. Volio bih ga ponovo nekad vidjeti. Također, nevjerovatno je što Will unatoč svemu uspjeva da živi bez lijekova. I to živi itekako produktivan i ispunjen život. Mislim da je ovo priča koja može bit inspiracija svakome ko se bori s mentalnim problemima. Svaka čast Willu na onome šta je uspio!
- 13:12 - Komentari (19) - Isprintaj - #

29.08.2022., ponedjeljak

Trauma i rast

Mnogi ljudi ne znaju cijenit šta imaju dok ih ne strefi kakva trauma. I, mada je trauma događaj koji ima negativnu konotaciju, ona nekada može bit i dobra. No, svakako, trauma je teška i teško ju je pribolit. Neki ljudi se od nekih trauma nikad ne oporave. Neki razviju PTSD. No, bitno je spomenit da postoji fenomen koji je suprotan PTSD-u, a to je: Post traumatic growth. Ili po naški post-traumatski rast. To se dešava kad osoba pokrene sve resurse koje ima, da bi privazišla traumu, transformira se i izađe iz svega kao bolja, jača osoba. Trauma može bit i poziv na duhovno buđenje, znam jednu ženu koja je izliječila rak biljkama iz amazone i sada je šamanka, liječi druge ljude. Postoje ljudi koji kažu da im je trauma najbolja stvar što im se desila u životu. Ja se nadam da ću bit jedan od tih.
- 15:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #

28.08.2022., nedjelja

Nasilje u vezama/braku

Iznenađujuć je broj situacija u kojima se dešava nasilje nad ženama. Imam prijateljicu čiji je bivši super momak. Onako, dobar kao osoba i dobar za družit se. Rekla mi je u povjerenju da ju je jednom u napadu bijesa udario šakom u koljeno. A bili su jedan sasvim normalan par, i on je tip od kojeg nikako nije za očekivat takvo ponašanje. Još jedna prijateljica koju znam ima bivšeg koji je također super za družit se s njim. Baš fin i dobar momak, ovako, kad se družite. Kao i u prošlom slučaju, rekla mi je da ju je jednom u svađi ošamario. A ovo su još i banalne situacije. Šta je s onima što trpe ozbiljno nasilje svakodnevno? Doduše, ima i obrnutih slučajeva. Znam jedan bračni par u kojem muž boluje od depresije. Njegova žena se svakodnevno iživljava na njemu, verbalno ga omalovažava, tjera ga da radi non stop i čak ga nekad i udari. On to trpi. Kad nje nema kući, isto je izgubljeno dijete. Ne može bez nje. Iako se ona tako ponaša prema njemu. Svašta postoji na ovom planetu. Budite zahvalni ako imate normalne partnere. To ne triba uzimat zdravo za gotovo.
- 18:34 - Komentari (20) - Isprintaj - #

27.08.2022., subota

Noćas

Noć je i zrikavci sviraju svojim gudalom. Ležim u svom nemiru, tražeći predah. Noć ga daje. Noćas neka majka doji svoju bebu. Neka žena čeka muža da dođe. Neka druga žena trpi udarce svog muža, kojeg unatoč svemu ne ostavlja. Pitam se, gdje žive snovi? Dijele li se na one ostvarene i neostvarene? Koliko ih samo ima? Pitam se, šta treba nama ljudima? Treba nam da volimo nešto, nekog. Treba nam i da neko voli nas. Za čim čeznemo? Ako se mene pita, za mirom sa samim sobom. To je ključ koji otvara vrata blagostanja. Noćas neko plače. Neko stoji na mostu, gdje je u vodu bacio snove i dvoumi se dal da ode za njima. Noćas neki par strastveno vodi ljubav. Neko svira gitaru na kakvom derneku. Neko sjedi i gleda zvijezde. Noćas neko preživljava dan. Težak dan. Svaki dan. U noći se sve ono nepotrebno utiša, i tajne se smucaju u sjenama drveća. Noćas sam zahvalan na proživljenom danu. Jutro me čeka.
- 23:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Zumba

Onda kad se strah potiho ušulja u ljude, kao kakav parazit. Kad ih polako obuzme i postane toliko snažan da ih dovede do sumanutog ponašanja, kad strah krene diktirati pravila igre. Onda kad rijeke pocrne i gavrani odlete daleko, daleko od ljudi, a čak i vrane prestanu nadlijetati igru sudbine što se odigrava na tlu. Onda kad sjene postanu prijetnje. Onda kad dojučašnji brat i komšija postane smrtni neprijatelj, kad su zjenice raširene, a krv se ledi i vrije, naizmjenično. Kad zavlada ludilo kao pravilo, a ne iznimka i kad se tek stasalu mladež uputi na zadatak da oduzimaju živote, da gledaju grozote i da odrastu u krvnike. Onda, tada nastupa Zumba.
- 14:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.08.2022., petak

Logika većine

Ljudi se osjećaju sigurno kad su u većini. Kad su u manjini, često se osjete ugroženo, pogotovo ako im većina daje povoda za to. Kada se radi o državama, redovito su oni čija je etnička ili nacionalna skupina u većini zagovornici unitarizma, dok oni brojčano manji zaziru od toga. To je zato što kad si u većini, tvoja kultura i vrijednosti neće bit ugrožene, tvoj jezik i način života će bit dominantan. Također, imaćeš najviše moći. Takva je i situacija sa državama s našeg prostora. U Jugoslaviji su Srbi bili većina i njima je ta država odgovarala. Ostali narodi su, zbog jačanja srpskog nacionalizma i velikosrpskih tendencija, odlučili napustit Jugoslaviju. Hrvati su svojih pet minuta imali u NDH, vjerovatno najgoroj političkoj tvorevini na našim prostorima. Ipak, nisu bili baš tolika većina koliko su željeli, pa su provodili genocid i etničko čišćenje nad Srbima, kako bi im smanjili broj, pa da onda baš budu većina. Bošnjaci su dobili svojih pet minuta sada, u neovisnoj BiH. Tendencije ka unitarističkoj varijanti Bosne i Hercegovine su značajnije prisutne samo u većinski bošnjačkim mjestima. Sve je to poprilično licemjerno, jer Srbi su bili unitaristi u Jugoslaviji, a sad su ugroženi, Bošnjaci su bili ugroženi u Jugoslaviji, a sad su unitaristi. Hrvatima se dopadala NDH, a Jugoslavija i današnja BiH im ne odgovaraju. Šta zapravo reć na sve ovo? Ja sam kao mlađi bio za unitarističku BiH i bilo mi je krivo što se Juga raspala. Međutim, sad kad gledam, uviđam da mi Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne možemo normalno živit skupa ko narodi. Pa ipak, ja čuvam dozu optimizma, da ćemo jednom sazrit i moć živit skupa. Ja sam za unitarističku BiH, pa i za novu Jugoslaviju, ali onda kad se svi narodi za to odluče, svaki zasebno.
- 16:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.08.2022., četvrtak

Razumijevanje

Ono što ljudima doista fali u komunikaciji je često u biti samo razumijevanje. Nevjerovatno je koliko ne razumimo jedni druge. Da bi se uspili razumit potribno je par stvari. Prvo, potribna je iskrena želja da empatišemo sa osobom, da nas osoba zanima. Drugo, potribno je da znamo slušat. Slušanje je pravo umijeće, jer kako ono kažu: “Problem je što ne slušamo da bi razumjeli, nego da bi odgovorili”. Treće što je potribno je vrime, jer nikoga se ne može razumit tek tako, za dan. Ja san u životu prominija dosta psihoterapeuta, ljudi kojima san potpuno ogolija dušu, i mogu reć da je tribalo dosta da me ti ljudi razume, a sumnjam da me je iko od njih potpuno razumija. Potpuno razumijevanje je vjerovatno nemoguće, ali možemo imat momente kad kliknemo s nekom osobom i kad se baš kontamo u tom momentu. U odnosima koje imamo, razumijevanje igra ključnu ulogu. Neko ko nas ne razumi teško može bit blizak s nama. Iz mog iskustva, može se bit blizak s nekim i ako te ne razumi, u slučaju da te voli i poštuje. Razumijevanje nam daje sigurnost. Ono je znam da se možemo na osobu oslonit, jer ona zna kako nam je, kako triba reagirat u kojoj situaciji i slično. Razumijevanje je umijeće koje se stalno triba njegovat, stalno se tribamo trudit da nekog od bliskih nam osoba razumimo, jer se konstantno minjamo, i mi i oni. Eto, to je to. Jeste me razumili? :) Ev vam ovo:
- 16:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.08.2022., srijeda

Trač partija

Fascinantno mi je s koliko elana i koliko intenzivno se neki ljudi bave tuđim životima. Kod mene u selu se nedavno desio razvod braka, muž optužen za nasilje, uglavnom belaj je. I par ljudi koje znam sa takvom strašću o tome pričaju da to prosto čoviku nije jasno. Pa se prave teorije, tipa “ma garant je ona njemu stvarala probleme”, “on se sigurno drogira, inače ne bi bio onakav”, “šta joj je potriba razvodit se, i on je nju trpija” itd. I svaka ta pretpostavka se uzima kao istina. Msm nije da mi je ovo nov fenomen, sjećam se jednom kad sam bio u društvu di je bilo nekoliko ljudi i koji su potpuno normalno pola sata pričali “a moja komšinica radi ovo”, “ovaj pravi kuću vamo”, “onaj ono tamo”… I to im je standardan razgovor. Fascinantno mi je kako nemaju znatiželje u životu, nego ih samo zanima tračanje. I uz to znaju komentirat kako neko puno trača. Moja teorija je da ljudi takvim tračanjem bježe od sebe, nalaze ugodu u nesvjesnosti svojih unutarnjih problema.
- 15:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

23.08.2022., utorak

Jednaki i jednakiji režimi

Danas je dan kad se obilježavaju žrtve svih totalitarnih režima u prošlom stoljeću. Gledam na HRT-u kako ministri polažu vijence i pale svijeće na golom otoku, u spomen žrtava Jugoslavenskog režima, a o NDH, ni spomena. Na Jasenovcu, koji je neusporedivo veći zločin što brojčano a što po prirodi, jer je u njemu sprovođen genocid, koliko vidim, niko ne polaže vijence i ne pali svijeće. Kada je vrime da prestanemo bit licimjerni i da priznamo svoje greške iz prošlosti? U Srbiji se podižu optužnice protiv hrvatskih pilota za bombardiranje kolone koja je bježala iz kninske krajine. Svi na sva zvona brane te pilote. Je li se iko uopće zapitao: je li to istina? Jesu li stvarno uradili taj zločin za koji ih terete? Tako to kod nas ne ide, jer ako su optuženi “naši”, odma se podrazumijeva da su nevini, ili čak se znaju desit i komentari koji opravdavaju zločin, tipa: “ko im je kriv (Srbima), što su počinjali rat” i slično. Da se razumimo, nisu ni Srbi il Bošnjaci bolji… Sve je to u pet deka. Nevjerovatno je koliko je licimjerja na našim prostorima i koliko smo sposobni sami sebe lagat i opravdat i najgnjusnije zločine.
- 14:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.08.2022., ponedjeljak

Moja mater

Jutros san iša brat divlje kupine sa svojon mamon i nabrali smo ih kilo i po! Moja mama je inače veliki borac i divna majka. Ne bi je minja ni za šta. Brižna je, osjećajna, dobra. Voli svakoga. Lako zaplače. U teškim trenucima me njena ljubav drži podalje od provalije. I moja ljubav prema njoj. U zadnjih par godina nam se desilo dva puta da su nam u kuću banuli migranti. Sve smo ih počastili i moja mater ih je sve izgrlila i izljubila. Sjećam se kako je jedan od njih govorija za nju: “Just like my mother”. Moja mater zna volit ljude ni zbog čega nego zato što su ljudi. Uz to je veliki borac. Prije skoro 8 godina je imala operaciju tumora na maternici. Nakon toga je dobila masovnu plućnu emboliju. Hvala Bogu sve je to priživila. I sad je dobro vitalna, iako godine donekle nose svoje i čovik polako postaje nemoćniji. Ovaj post posvećujem njoj, jer je puno volim i znači mi, i… Znam da će jednom otić. Al nek to bude što kasnije.
- 17:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

21.08.2022., nedjelja

Ko to voli jezik?

Znalo mi se desit da mi neka osoba kaže kako voli jezik i pri toj izjavi, misli na standardnojezičku normu. Te osobe kad kažu da vole jezik, “ispravljaju” ljude koji pričaju “nepravilno” i to im je užitak. Ja takvim ljudima mogu reć jednu stvar: oni ne vole jezik. Oni ne znaju ni šta je jezik. Njima su jezik i standardni jezik ista stvar. Ti ljudi ne znaju ni osnove lingvistike, nauke koja zapravo proučava jezik. Da znaju, znali bi da je svaki govor pravilan u sredini u kojoj se priča i da je jezik živ govor a ne neka kruta norma. Da se razumijemo, ovo nije hajka na standardni jezik, on nam je potreban da bi se međusobno razumili, i zna se di su mista u kojima se standardni jezik koristi. Ovo je samo informiranje tih ljudi da oni u biti ne vole jezik. Jezik voli onaj koji voli dijalekte, žargone, koji voli tečni, živi jezik, a ne onaj koji “ispravlja” ljude da ne govore kako prirodno govore.
- 22:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Baš to!
- 12:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.08.2022., petak

Šuma

Stojim na rubu provalije. Gledam dolje, dno se ne vidi. Gledam naprijed, prekrasna šuma je ispred mene. Tako je lijepa i čarobna. Drveća pjevaju bojama i mirisima. Vesele se dok im vjetar mrsi grane. Kroz šumu vodi puteljak, ja se okrećem i idem njime. Polako, šuma se mijenja, postaje duboka i tamna. Gotovo da ne vidim korak ispred sebe. U jednom momentu šuma postaje strašna. Dok hodam, osjećam se kao u zamci. Ne vidim izlaz iz šume, a osjetim poglede zvijeri kako me promatraju. Ipak, hodam. U jednom momentu izbijam na potok i na maleni proplanak. Umivam se i ulazim u potok da se okupam. Pijem vodu sa izvora. Voda je hladna ali godi, briše sve sumnje i strahove, miluje tijelo i godi duši. Pijem vodu. Dobijam snagu, sa svakim novim gutljajem, dobivam sve više i više snage. Kanim se vratiti u šumu, ali ostaću još pored potoka. Kad se vratim u šumu, znam da ću teško naći izlaz iz nje. Ali pomoće mi Zemlja, hraneći me. Pomoće mi sunce, grijući me. Pomoće mi mjesec, osvjetljavajući mi put u vrućim noćima, gdje se na raskršćima puta motaju zlokobna stvorenja. Pomoće mi svemir, vodeći me putem i šaljući mi krijesnice da im slijedim svjetlo. Izaći ću iz šume. To je odluka.
- 23:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.08.2022., četvrtak

Dodir svjetova

Gledam mačku kako promatra šumu. Svoj dom. Gledam ju i razmišljam kako smo dva svijeta koja se ne mogu susrest. Mačka pripada šumi. Pripada divljini. Činjenica da smo odvojeni svjetovi koji neminovno žive u odvojenim sferama me čini malko tužnim. Al onda se sjedim da ipak mačka ima dom. Dom kod ljudi. Sjetim se svog iskustva kad sam osjetio prirodu te životinje, mogu slobodno reći: njenu dušu. Sjetim se da nas ljubav sve povezuje u jedno i da svi dijelimo naš planet. Možda je odvojenost stvarno iluzija. Je li? Možda jednom saznam. Do tada, mogu pomazit mačku i volit je, jer kao svako biće, zaslužuje ljubav.
- 10:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.08.2022., utorak

Psihijatrija

Osjećam se prazno iznutra. Prolazi mi kroz glavu moj vlastiti život, potencijal koji imam, i to kako sam zaglavio ovdje gdje sam sad. Zamka bez izlaza. Naizgled. Bio sam kod psihijatra na kontroli i on smatra da uz lijekove mi je neophodna i psihoterapija. Moj terapeut je na godišnjem evo već dva miseca. Druga stvar je što sam promijenio dosta psihologa i ovde gdje sam trenutno zapeo, ostajem zapet, unatoč svemu. Druga opcija, što sam pričao sa psihijatrom je hospitalizacija u Zagreb, ako psihoterapija ne upali. U jednu ruku želim to, a u drugu me strah, jer ne mogu bit pred nepoznatim ljudima ni 5 minuta, a da me ne sapere tolika panika da dolazim do točke gdje ću dobit nervni slom. Zamka, kako stvari stoje. Svemir me uhvatio u zamku. Ono što bi kao mogao je da se potpuno prepustim ovim porivima koje potiskujem i da pustim tog jednog sebe kojeg držim zatočenog. Da se prepustim tako da nemam pojma šta će se dešavat, al po svemu sudeći dešavat će se nešto društveno neprihvatljivo. A to ne mogu i nabijam sebi na nos to što to ne mogu i smatram se kukavicom zbog toga. Jesam li kukavica? Jesam. Borim li se? Borim. Možda i nisam kukavica, možda radim najbolje što mogu… Al eto. I da, izlaganje je odgođeno do daljnjeg jer me je zadnjih nekoliko puta kad san išao na kavu ili na kupanje prala baš jaka panika i nervoza i morao sam se vratiti kući. A i kući me pere, samo je podnošljivije. Muči me što propuštam život. Ali sve bi bilo ok da ja znam da ću bar jednom ovo prevazić, pa makar za 10 godina. Eto, ako neko vidi izlaz iz ovog mog labirinta, nek mi javi. U međuvremenu, evo vam ovo:
- 22:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.08.2022., nedjelja

Servis za psihu

Um je jako kompleksan i zanimljiv alat, kojeg treba redovno servisirati. Zanimljivo je koliko nekih beskorisnih obrazaca, nervnih puteva naš um stvori, a mi to skontamo tek naknadno. Možda je sve što mislimo o svitu pogrešno. Ne znamo, al dobra je stvar što je um promjenjiv i mozak također, pa možemo kreirat percepciju koja je adekvatnija za nas. Na kraju krajeva, cili život mijenjamo svoj um, tako da je ta promjena praktički prirodna pojava, u biti ona je konstantna i neprestana. Sve teče, jel ono Heraklit reče?
- 21:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.08.2022., petak

Ljudska percepcija

Zanimljivo je i fascinantno u koliko različitih filmova ljudi žive. Samo uronite na momenat u ljudsku psihu i to šta kroji njen sadržaj. Ja iman dosta šaroliko društvo prijatelja. Tako npr iman jednu prijateljicu vjernicu, koja je katolkinja, istraživala je druge religije, da bi shvatila da njena matična religija joj najviše odgovara. Imam isto prijateljicu koja je ateista i misli da je smrt kraj postojanja. Imam prijatelje koji imaju, pa ajmo reć “slobodnu duhovnost”, kao što je i ja imam. To je što se tiče vjere, a tek kakva je priča što se tiče drugih uvjerenja u kojima ljudi žive. Uvjerenje, recimo, da je normalno da muškarac švrlja okolo sa cvijeta na cvijet jer je takva “muška priroda”, dok žene side u kući i čekaju da se on vrati sa svojih izleta. Uvjerenje da je svit jedno loše misto u kojem samo budale mogu bit sretne. Uvjerenje da je svit sam po sebi dobar, a da probleme stvaramo mi sa svojom percepcijom… Vjerovanje da je znanstvena zajednica dobronamjerna i da se triba cijepit i cijepit dicu, pa čak i čim se rode. Uvjerenje da su ljudi u mainstream znanosti potkupljeni da stvaraju bolesti i ubiru profit od liječenja istih. Uvjerenje da sviton vlada jedna klika ljudi koja upravlja svime što se dešava u svitu, da su ratovi poput ovog između Rusije i Ukrajine namješteni. Onda uvjerenje da postoje različite grupe sa svojim interesnim sferama koje se sukobljavaju u svitu. Mišljenje da su ljudi po prirodi sebični, ili mišljenje da ljudi mogu privazić sebičnost. Ovde ću stat, jer bi moga dalje nabrajat u nedogled… Poanta je, šta je starije, kokoš ili jaje, da li naša uvjerenja formiraju nas, ili mi formiramo naša uvjerenja? Ja virujen da ljudi biraju uvjerenja na osnovu dubokih stanja u našoj podsvijesti, a neka “kriva” uvjerenja možemo otkrit tako što se osviještavamo, što radimo na sebi. Ja i ne bi ulazija u to koja su uvjerenja prava a koja kriva, nego koja su zdrava i dobra za nas, a koja su loša. Mislit da je uvjerenje da npr, nema dobrih ljudi nezdravo za osobu a mislin i da nije tačno. Mislin da je uvjerenje da je svit besmislen i da je život besciljan također nezdravo za osobu koja u to viruje. Ali poštujem i one koji tako misle. Na kraju, pitanje je, koje je uvjerenje istinito? Tu mislin da niko nije stručan da može sto posto reć šta je istina a šta ne. Nek ostane na svakome da odabere svoja uvjerenja, na osnovu svoje psihe i životnih iskustava. Samo, tužno je vidit kako ljudi trate živote birajući destruktivna uvjerenja… Ali svakome njegovo.
- 14:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.08.2022., četvrtak

Ljudi i duhovnost

Od početaka našeg osvještavanja kao vrste, čovjek je na neki način duhovan. Kad smo se tek počeli osvještavati, bili smo biljojedi i bili smo lovine. Tako smo štovali stvari od kojih nam je ovisio život, koje su bile moćnije od nas. To su bile prirodne sile i životinje. Polako, kako čovjek kroti prirodu, mijenja se i sistem vjerovanja. Animizam i šamanizam su historijski zajedničke vrste vjerovanja cijeloj našoj vrsti. Moderan čovjek se više ne plaši lava ili vuka, objasnio je sebi kako nastaje udar groma i ne vjeruje više u Bogove u koje su vjerovali primitivni ljudi. Ali ipak, postoji jedna mala boljka koja će uvijek malo svrbjeti čovječanstvo, a to je – smrt! Koliko god smo, možda, nadvladali prirodu, smrt nikad nećemo. I zato dok je smrti, postojaće i razne teorije o tome šta se dešava nakon smrti. Zato mislim da duhovnost nikad neće nestati, samo će evoluirati i mijenjati oblike. Bilo bi uzbudljivo znati u šta će vjerovati ljudi za nekih 300 godina na primjer, ali ja sam uvjeren da će imati neku vrstu duhovnosti, većina njih. Možda će se i sama duhovnost promijeniti i njeno značenje postati drukčije, ali (vjerovatno) tome nećemo svjedočiti.
- 21:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.08.2022., srijeda

Čudesnost

Da bi se doživila suština postojanja, potrebno je da čovik se odrekne svih svojih uvjerenja. Da se riješi svakog stava o svitu. Danas dok san šeta, jednostavno me osupnula fascinantnost postojanja, faktički sve što postoji je čudo, neobjašnjivo je. Jednom kad uzmemo neko objašnjenje, recimo iz neke religije i slično, gubimo kontakt sa čudesnošću stvarnosti oko nas. A čudesno je, sve što postoji je uistinu čudesno. Nemamo pojma od kud nas vamo, niti di iđemo kad umremo, nemamo pojma kako svit postoji, a ipak postoji i mi ipak postojimo… Naprosto nešto nevjerovatno. Nikad ne triba prestat bit dite koje je tek po prvi put vidilo ovaj svit i koje je uzbuđeno i neizmjerno znatiželjno oko svita i njegovog postojanja.
- 21:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.08.2022., utorak

Ljudska priroda

Ima nekoliko me jedan komentar ponukao da napišen post, al nikako da se nakanim, pa evo sad ću probat. Naime radi se o pitanju ljudske prirode, pitanju kakva je naša priroda, kakvi se rađamo, dobri, loši itd? Po meni je ljudska priroda fluidna, nešto što se mijenja. Po bazičnim životinjskim postavkama smo sebični, ali međutim, mi imamo i mogućnost za privazić našu sebičnost. A to radimo osvještavanjem, osvještavanjem patnje koju nanosimo drugim bićima i empatijom prema njima. Kroz historiju od naših početaka pa do danas smo se dosta promijenili. Osvijestili smo patnju žena, patnju robova i još toga. Postali smo nesebični glede puno stvari di smo prije bili sebični. Međutim, još uvik se na dosta polja ponašamo kao barbari, recimo naš odnos prema životinjama. Sada se osvještavanje patnji životinja intenzivno širi i sve više ljudi je svjesno da i životinje tribaju imat neka prava. Eksploatacija ljudi je i dalje prisutna, ali stanje je puno bolje nego je bilo. Reklo bi se da učimo, sporo, al ipak učimo. Ja mislim da ljudi evoluiraju iz bića koja se vode sebičnošću u bića koja se vode ljubavlju i empatijom, ali taj proces je spor, prespor za naše kratke živote, da vidimo neku veliku promjenu.
- 22:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.08.2022., srijeda

Ljudi i zvijeri

Ljudske potrebe su u suštini jednostavne. Želimo da volimo. Želimo da budemo voljeni. Želimo da nešto značimo, i da nama neko nešto znači. Želimo bit korisni, želimo davat, drago nam je kad dobijemo feedback da nešto što smo rekli, uradili, vridi i znači nekome. Čovik nije zvijer, kao lavovi ili vukovi. Čovik ima nježnu dušu. Čovik ima dušu koja pati kad čini zvjerstva. Kad nekome nanosi bol. Ali čovik ima sposobnost i da sebe sasiječe na dijelove i neke dijelove sebe otuđi i potisne. Često su to što potisnemo najlipši dijelovi nas. Ali triba puno hrabrosti da se suočimo s onim što je u nama. Zato čovik, iako nije zvijer se često ponaša i živi kao zvijer. I umire kao zvijer. To je najveća tragedija ljudskog roda.
- 21:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #