Od samih početaka razvoja civilizacije, čovik teži da ovlada silama oko sebe. Ispočetka smo prinosili žrtve i vršili magijske rituale kako bi prizvali kišu, npr. i slično. To je bilo kao cijena koju smo spremni platit da bi dobili ono što želimo. U suštini, jedan oblik trgovine. A najznačajnije su bile ljudske žrtve, jer šta za ljude ima veću vrijednost od ljudskog života? Sve smo to radili da bi umilostili Bogove da nam daju dobru žetvu, kišu, sigurnost od napada itd. Na taj način, specijalno razrađenim ritualima, nastojali smo uticat na sile prirode da rade za našu korist. Sa dolaskom modernih religija, stvari se malo mijenjaju, ali barem što se monoteističkih religija tiče, suština je ista. Ne molimo se više raznim Božanstvima, nego jednom Bogu, ali opet molimo da nam da milost da dobijemo što želimo, to jest, molimo se da više sile (ili viša sila) rade za nas. Budizam tu ima drugačiji pristup, jer Budizam ne teži da ovladava vanjskim silama, nego unutarnjim. Vanjskim silama se po Budizmu, ne može manipulirat. No dobro, da se vratim na temu. Ovladavanje silama prirode je naša suštinska potreba od samih naših početaka. Pripitomili smo vatru, ukrotili vodu, još davno. Naučili smo saditi usjeve, pripitomili smo životinje. No to ovladavanje silama oko nas je u značajnoj mjeri nastalo tek u moderno vrime sa nastankom znanosti. Ništa nije dalo rezultate u ovladavanju sviton oko nas kao znanost. I u naše vrime znanstvenici su autoritet, neko kome se viruje. Znanstvenici su u našem vrimenu arhetip ljudi koji pričaju istinu i znaju šta rade. A planet smo toliko ukrotili, da prijeti opasnost da ga i ne uništimo našim djelovanjem. Znanost je nešto što nas je izdiglo iz gliba jada, mada, još jako puno stanovnika ove planete se valja u tom glibu, ali to je zbog nepravedne raspodjele dobara i ljudske pohlepe, ali – druga tema. Znanost bi, da je raspodjela pravedna, mogla omogućit dobrobit svim ljudima na zemlji. Nego, ukrotili smo prirodu znanošću, ali postoji nešto što još nismo ukrotili. Nismo ukrotili sile u vlastitoj psihi, a ni nevidljive sile koje upravljaju našim životima. Za te stvari nam i dalje treba duhovnost. Ili da kažen, ponovo nam treba duhovnost. Stanovništvo razvijenih zemalja grca u psihičkim problemima, u biti, mi smo taman došli sebi, taman se osvijestili i osigurali si dovoljan komfor da nam nema druge nego da se suočimo sa sobom. U dijelovima svita di se ljudi još bore da prežive, nemaju vrimena da se previše bave sobom. Mi imamo, zato i imamo ove sve psihičke zavrzlame u društvu. Po meni je to prirodan dio ljudske evolucije. Također, nemamo odgovor na suštinska pitanja o prirodi našeg svita i o prirodi nas samih. Za te stvari nam je potrebna duhovnost. Zato sad i cvatu raznorazni pokreti kojima se radi na sebi, od psihoterapije, pa npr joge i meditacije. Budizam i Hinduizam dolaze na zapad, jer nude odgovore koje mi u našoj kulturi nemamo. Nude samospoznaju. Također oživljavaju domorodačke šamanske metode rada, i nude jedno ozbiljno polje rada. Čak i psihijatrija počinje prihvatat te svete biljke iscjeliteljice, te danas niču klinike u kojima se radi sa psihodelicima. Bilo bi idealno kad bi znanost i duhovost se srele negdi i dotakle se, ali ok je i ovako, dok koegzistiraju. Evo vam ova pesma:
Ima jedna zanimljiva stvar vezana za naše percepcije drugih ljudi. Sve je u principu relativno. Recimo ja iman jednog prijatelja koji je šutljiv. I kad je on upozna mog drugog prijatelja (u daljnjem tekstu Džo) koji je pričljiv, svidija mu se je. Poslje mi je reka nešto u stilu: Dobar je Džo, voli pričat. Inače tom mom prijatelju predstavlja problem što nema tema među ljudima pa voli kad drugi više pričaju. Meni nekad teme koje Džo priča nisu zanimljive, pa mi bude smor ga slušat, al s druge strane sviđa mi se što je uvik spreman za akciju i nije mu mrsko doć do mene (jer ja ne vozim, ne mogu zbog nistagmusa). Također, pametan je i stalo mu je do mene. Svi imamo neka poklapanja i nepoklapanja s ljudima. Ipak, ja mogu volit ljude koji su dosta drukčiji od mene, toliko drugačiji da i nismo pogodni za druženje, ali za bit s nekim prijatelj mi triba bit dovoljno moralnog i svjetonazorskog poklapanja. Tu mi je npr zanimljiv rodbinski i obiteljski odnos. Nekog u obitelji voliš iako je možda potpuno različit od tebe. Tu si za nekoga iz obitelji, spreman si učinit više za nj nego za prijatelja s kojim se puno bolje poklapaš. To je zanimljivo polje za istraživat, ta obiteljska povezanost. Slično je i s rodbinom, iako bude nesuglasica, prelazi se preko njih, osim u slučaju kad neko baš priđe granicu s nečim što nam je posebno bitno, kad nas ozbiljno povridi. Mada, ima i situacija kad smo za prijatelja spremni svašta učinit. Vi npr, kako gledate na taj odnos prijatelj s jedne strane i s druge član obitelji?
Oduzmi ljudima identitet, oduzmi im način života, potrpaj ih u malo veće koncentracione logore koje zoveš rezervati, i dobićeš populaciju koju je preplavio alkoholizam i gdje većina ljudi pije. Tako su prošli američki domoroci. Taj patern je prisutan kod glavine osvajalačkih pohoda, koji imaju tendenciju da jednim teritorijem ovladaju. Kroz cilu povijest, narodi su osvajali jedni druge, ali u daljoj prošlosti je većinom bilo normalno ostavit populaciju koja naseljava teritorij koji je osvojen, na miru, za vrime velikih carstava tolerirali su se različiti načini života podanika, uz neke iznimke, naravno. Sa kasnim srednjim vijekom i modernim doba, sa nastankom nacija imamo drugačiju situaciju, naime, pošto država ima pretenziju da predstavlja kolektivni nacionalni idenitet, potrebna je što veća homogenost i različitost se doživljava kao ugroza, uzrok potencijalnih unutarnjih sukoba, čime će država biti ranjiva i spolja. Zato se dešava zatiranje i pokušavanje zatiranja identiteta ljudima. Na globalnoj skali, npr, Izraelci tvrde da su Palestinci samo Arapi i da nemaju pravo na svoju vlastitu zemlju. Turci npr tvrde da su Kurdi planinski Turci koji su izgubili svoj jezik. Kina otvoreno ugnjetava Tibetance i Ujgure. No, male nacije nisu imune na te boljke. Na našim prostorima Hrvati i Srbi su bosanskohercegovačkim muslimanima jako dugo nametali vlastiti identitet, nisu im dali slobodu da se sami opredijele i odluče šta su. S druge strane, Bošnjaci danas na Fakultetu Političkih Nauka u Sarajevu uče kako su u BiH svi Bošnjaci triju vjera. Ni to nije novo, da žrtva krene imitirat agresora, zapravo, često viđen fenomen, na više razina.
Danas mi je bija materin 67. rođendan i izveli smo je na ručak u jedan restoran kod nas kraj rijeke. Poslje san bija na piću s prijateljem, i opet s rodbinom za materin rođendan. Bija je aktivan sve u svemu dobar dan. Mater mi je bila sritna, to je važno. Ako vam se gleda dobra serija, Obi Wan Kenobi je prava poslastica za ljubitelje Star Wars franšize. Također, ja upravo vcrs završavam zadnju epizodu četvrte sezone Stranger Things, dobra je sezona. Nakon nje mi je na redu Yellowstone. Posta bi neku muziku, a neman šta novo, al pošto trenutno uživam u chil vibes od ove pjesme od jučer, neću je ponovo ubacivat, nego ću ubacit link jednog dobrog podcasta.
Zadnjih dana sam u fazonu prihvaćanja sebe ovakvog kakav jesam. Znači, prihvatanje da me je živit, dan za danom, sa ovim ekstremnim oscilacijama raspoloženja i sa grčevima, panikama i svim sranjima koja se komešaju u meni. Kontam, svi ljudi imaju dobre i loše dane, pa i ja, samo što je u mene ekstremnije. Puno ekstremnije, realno. Ali opet može se reć da živim “normalno”, imam bolje i lošije dane i preživljavam. Drugi par rukava je to što ovo kako ja živim nije održivo. Mora se mijenjat i kad tad će se prominit, bilo nekim mojim svjesnim činom kojim ću si pomoć, ili tako što ću puknit ko kokica i otić u psihozu. Moran se minjat, jer od panike ne mogu podnit ni druženje sa ljudima, ne daj Bože da moram zubaru, nezz kako bi to podnija, ne šišam se evo već mjesecima jer me drži panika od toga, kako bit pred frizerom i ostat normalan.
Sad, pitanje je kako napravit vagu između življenja iz dana u dan, prihvatanja sebe takvog i mijenjanja sebe u onim segmentima u kojima nisam izgrađen. Kako da se prihvatam i živim sa sobom i da se mijenjam. Dolazi mi jedino ideja da živim najbolje što mogu i pustim promjenu da se dešava spontano, mada to spontano ne znam koliko će ić, s obzirom na moju samosabotažu… Dobro, naučiću već ja nać vagu. Još jednu vagu koju tražim je to kad i koliko se izlagat. Dosta druženja odbijem zbog panike. Na neka druženja pristanem. To mi je užasan problem i nezz kako izgurat s tim, jer ako odem riskiram to da ću puknit negdi od panike, a ako odbijem druženje osjećam se loše jer propuštam život. Ovde se triba vratit na ono prethodno, kako se prihvaćat ovakvog kakav jesam, a kako si rješavat problem.
Od svega mi je najmrže kad mi se desi da me nešto akutno uhvati i drži me nervoza do amena, jer se osjećam kompletno ugroženo i na rubu zbog te situacije koju ne mogu izhendlat. Ne znam, al opet svaki put se nekako riješi, mada me takve situacije izbace iz kolosjeka i naprosto sav jedva preživljavam.
Uz to, jebe me i neostvarenost. Poprilično sam ambiciozan, uvik bija i osta, a i svjestan san da iman dosta potencijala. Tija bi iskoristit taj potencijal, i neću lagat, budem ljubomoran na ove ljude što su uspili i probili se. Ja, dok san radija stand up i pisa članke za portal, bija san jako dobar u tome. Konta san selit u Berlin i radit stand up tamo... Sad, kroz sve ove promjene koje su mi se desile, prominile su mi se želje. Sad san u filmu rada sa ljudima s mentalnim problemima i predavanja o tim stvarima. Također, zanima me i umjetnost, ali zbog trenutnog stanja u kojem se nalazim ne mogu ništa od toga radit. Opet i ovde, se vraćamo na ono prvo pitanje, kako odvagat prihvaćanje sebe i mijenjanje sebe. To je ključ svega.
Evo vam malo mjuze, ova mi je pjesma baš nježna, suptilna radost.
U sobi sam. Fino je osvježavajuće u ovo kasno doba noći, nije previše vruće. Gori svjetlo, ja buljim u laptop i gledan kako da prinesem ovo trenutno stanje na ovaj virtuelni papir. Kroz otvoreni prozor dopire pjev prirode, orkestar cvrčaka i zrikavaca se udružio i sada na misečini, neumoljivo svira. Noć je mirna, vani je misečina, i vrime se ubilo za neke mistike. Ko onu večer kad smo prijatelj mi i ja, radili mantru na brigu blizu kuće mi, i kad me probilo, kad san osjetija zahvalnost prema Zemlji, naklonija joj se, a poslje se skupa s prijateljem smija bez ikakva razloga. Mi ljudi smo čudna bića, sve energije prirode se isprepliću u nama, i ova igra zvana život, jednom kad je uključena, nikad se ne gasi. Nema pauze ni bijega, vrijeme te gazi i vuče dalje, ili gura dalje, ovisno o subjektivnom osjećaju i stavu prema životu. Pitam se, kako nešto prelijepo može bit tako brutalno, i od kud ovolika patnja u svitu za koju ne postoji nikakvo opravdanje. Al onda gledam, od koga uopće tražit opravdanje? Život je tu kakav jeste, kaotičan, divlji, grub i užasno okrutan, prelijep, pun Ljubavi. Umisto da pravim koncepte i onda trpam u njih ono što se kosi s njima, kao prevelike cipele u kutiju u koju ne mogu stat, bolje je da prosto otvorim oči i vodim se onim što vidim da je stvarno, bez potrebe da to stvarno odgovara mojim očekivanjima i željama. Ipak, neku ideju prevazilaska patnje imam, do neke mjere virujen u reinkarnaciju i to da ćemo se jednom svi prosvitlit. To je moja kutija u koju trpam ova pitanja, dovoljno je široka da sva ova patnja na ovom planetu stane u nju. Ali opet, to je izmišljena kutija. Priroda je takva kakva je, i bolje ju je prihvatit bez ikakve kutije. Ali to je teško. Zanimljivo, kako mi ljudi sami usvojimo vjerovanja, a onda se ne možemo otarasit istih, jer se osjećamo ko da gubimo identitet. Nešto kao ovisnost o cigarama, mučiš se da počneš pušit, pa se mučiš da prestaneš. Ljetne energije su u zraku, ja se premalo gibam i inertan sam, zaklanjam se od nepoznatih pogleda, dok lutam prostranstvima vlastitog uma i gledam kako da izmanevriram još jedan dan koji ću odživit. Relativno je kasno, a meni se još piše, al ovde ću stat, jer negdi se mora stavit točka.
Pojenje njive na selu je jako kompleksna i opasna stvar. Da vam dočaram otprilike kako to izgleda. Voda dolazi potokom koji polazi od rijeke koja je nekoliko kilometara udaljena od mog sela. Kad dođe u selo, razvrstaje se u mrežu kanala (ili ti ga “voša” kako bi mi rekli), i ti kanali vode do pojedinačnih njiva. Ko je u daljem kutku sela, teže mu je doć do vode jer dok voda dođe do njega prolazi kraj još puno njiva i seljani koji te njive koriste vodu okreću da poje svoje njive kad njima treba. Ko je bliže vatri bolje se grije, ili ti ga ko je bliže vodi brže napoji. Sad, moja je kuća na samom kraju jednog kanala i kad idemo “nagonit” vodu, to jest kad ja idem nagonit vodu, ima 5-6 mista na kojima ta voda može bit skrenuta u tuđe njive. Tu se dešavaju i okršaji i zapaljeni verbalni obračuni sa drugim seljanima oko toga ko kad ima pravo pojit. Nekad ti obračuni pređu u fizičke okršaje, a ne samo u verbalne. Mada, uglavnom niko nikog ne vidi pa se ne dešava ništa, sem da hodaš ko lud non stop okrećeš vodu iz nečije njive u svoju i slično. Reda na kanalima nema nikakva, pa nekad po troje-četvero ljudi poji istovremeno i obaraju jedni drugima vodu. Danas smo ja i mater napojili njivu, a jedan inače poprilično drčan seljanin je proša s autom bijesno vozeć, valjda gleda ko mu je prekinuo (ili ti ga oborija) vodu. A mi smo je oborili, ko što bi je i on oborija nama. Živo me zanima kako ova stvar funkcioniše vani, na zapadu, kad puno seljana radi poljoprivredu, hmmm. Ovaj put smo napojili dosta lako, al desi se nekad da po dva dana ganjamo vodu da napojimo njivu. Iskreno, ja nisan navika na susrete sa seljanima koji su potpuni divljaci i koji ne raspravljaju razumno nego se odma svađaju i napadaju što je njima oborena voda i slično. U principu više manje radi se pitanju ko je veći siledžija. Ja i nisam neki siledžija, gledam da riješim mirno, šta mogu. Doduše, nije sve baš tako loše, nekad se ljudi dogovore, pa puste nekoga da napoji i taj neko javi drugom da je napoija, ali većinom je ovako kaotično ko što san prethodno opisa. Eto, da vam dočaram dašak seoske poljoprivredne idile.
Kako život odmiče, odvoji nas od nekih ljudi s kojima smo bili jako bliski. S nekima ljubav ostane više a s nekima manje živa. To što se s nekim više ili manje čujemo, pa čak i viđamo, ne znači da ga nužno više i volimo od nekih ljudi koji su nam fizički daleko, a u nekim slučajevima se i ne čujemo često. Svi mi nosimo svoju prošlost u sebi, i sve što smo proživili ostaje u nama, ustaje jedan “ja” koji je živio tada i koji i sad živi. Ima san prijateljicu koja mi je bila sve na svitu, intenzivno smo se družili, živili skupa, a sad nas je život odveja u različite pravce… Volin je, i čujemo se tu i tamo, iako sad živimo neke druge živote. Msm da ću, ako Bog da da budem ok, nekad se ponovo i vidit s njom… Druge prijatelje iman oko sebe sad, neki mi manje a neki više pašu. Inače, iman žicu za pronać prave ljude, zato mi je bilo čudno kad se ljudi žale na prijatelje koji su s njima samo iz interesa ili koji su in zabili nož u leđa, ili s kojima se ne mogu dublje povezat… Ja mislin da je to djelom i do samih tih ljudi koji ne mogu nać adekvatne prijatelje, jer su na neki način zatvorili vrata pravim ljudima. Moraš bit spreman pustit nekog u sebe ako oćeš da ti nešto znači. A većina ljudi se toga plaši. Plaši se, jer se plaše boli, a svaki bijeg od boli je u biti gori od riskiranja da ti se bol desi.
