Prosvitljenje
|
Robert Johnson u svojoj knjizi: Transformacija, opisuje tri vrste čovjeka. Jedna vrsta je jednostavni čovik, čovik koji još uvik živi u skladu s prirodom, kako vanjskom tako svojom unutrašnjom, te nije diferenciran i podjeljen unutar sebe, on jedinstveno djeluje i ne gleda previše unaprijed ni unazad, nego živi svoju prirodu jednostavno, bez komplikacija. Druga vrsta je kompleksni ili komplicirani čovik, to je čovik koji je dominantan u našem vrimenu. On je svjestan jaza između svog unutrašnjeg i vanjskog svijeta, evoluirao je da usvoji zahtjevne intelektualne sposobnosti ali pod cjenu jednostavnosti života, on je podijeljen unutar sebe, neurotičan, frustriran i slično. Ali on je neminovna stepenica ka trećem čoviku koji u sebi sadržaje ostvarenje ljudski potencijala. Taj čovik je treći čovik. On je prosvitljeni čovik, čovik koji je ostvarija svoj puni potencijal. Prosvitljen čovik je ponovo jednostavan, ali je za razliku ood prvog svjestan sebe i svijeta, i uživa unutarnju radost i blaženstvo kakvo prvi čovik ni ne sluti. Put od drugog do trećeg čovika je opasan i bolan, ima puno stepenica na kojima se može past. Kako proces odmiče prid drugin čovikon, koji je na putu ka trećem, ostaje zadnji izazov, a to je metaforična 'smrt ega', momenat u kojem ego prepušta kontrolu našem nad Ja. Taj proces, jednom pokrenut se mora odvit, milom ili silom, kad se osoba opire tom procesu u opasnosti je da doživi nervni slom, pa i da napravi suicid. Taj zadnji korak je najteži, jer ego ne može vidit sebe dalje nakon svoje 'smrti' pa upumpava ogroman strah u naš um. Ali ako ego sam smogne snage i dopusti, svjesno i voljno umre, cilj našeg putovanja kao ljudi je postignut, i drugo poglavlje našeg života počinje. Ja se sada nalazim na toj točki puštanja ega, i zajebano mi je pustit da svjesno umre jer me tada moje ranjeno dijete u unutrašnjosti mene automatski preuzima i hoće da bacam i razbijam po kući. Mada, ako je to cijena prosvitljenja, to je cijena koja se more platit. Osjećam se također na momente ko da bi moga doživit nervni slom, a ima momenata i kad sam suicidalan, mada mislin da se nikad fakat ne bi moga ubit, nego su mi te misli kao nekakav ispušni ventil. Ne znan kako je drugima koji prolaze ovaj proces, al meni je ovo pravi pakao, i oduljija san maksimalno to ispoljavanje agresije koje me vuče, pa energija zatvorena u meni postaje sve napetija i napetija. Nadam se fakat da ću uspit u ovom i da će prevladat bolja opcija od nervnog sloma ili suicida. |
