Postoji taj jedan dio mene koji mi je potpuno nedostupan da mu tipa priđem sa strane i osjetim ga. Ne, nego mogu doć s njim u kontakt jedino tako da mu pustim da me preuzme, da preuzme moje ponašanje, kako kakav otuđeni ja koji postajem kad me on preuzme. I kad me preuzme samo jedna stvar se dešava, agresija i želja da porazbijam sve oko sebe. Koliko god se trudim da to nekako kanališem, da nešto uradin što će ga malo oladit, da pričom s njim nešto postignem, ono ne razumije. To je slipa agresija, slipi bijes, kojem ne poznajem korijen, iman dojam da bi mu korijen vidija tek kad bi ga pustija da se iživi. Što bi bilo super da ono oće tipa sam u prirodi dok sam, nego ne, čim me preuzme automatski me vraća kući, da tamo lumpujem. Vcrs odlučim zavolit sebe, i onda izvire poriv za razbijanjem... I ja onda odustajem od ljubavi, ako je to cijena ljubavi, ja je, bar za sad, ne mogu platit. Iziritiran sam maksimalno stanjem u kojem se nalazim, i što se vrtim oko tog bacanja ko mačak oko vruće kaše, baš mi je svega dosta. Danas san razmatra i suicid, što nisan odavno. Al ono, hladne glave san mozga o tome. Ne mogu porazbijat, a ne mogu živit potiskivajuć taj dio sebe koji bi da razbija. I tako. Jedna svijetla tačka koja postoji je to da san ima već nekoliko kad san mantra sa prijateljen odjednon uša dublje u se i osjeća san se super. Bilo je straha, svega, al ko da san uronija u novi svit u kojem san volija, bija zahvalan ovom planeti na svemu što mi daje, Bogu, Svemiru, svom prijatelju, njega san baš osjetija i osjetija san ljubav prema njemu, kakvu još nikad nisan ni osjetija. To se je desilo al opet iduće jutro san bija stari ja. Da mi je recept za takve trenutke, to bi valjalo. To mi malo ulijeva nadu, al ne znam, generalno sam usrano, a ovi potisnuti porivi su sve bliže i bliže eskalaciji. Ne mogu ih potiskivat vječno.
