31.01.2021., nedjelja

Zima

Zima ogoljuje stabla i ogoljuje dušu. Lišće opada, drveća iđu u hibernaciju. U povlačenje. U introvertnost, u kontemplaciju koju samo oni razumiju. Životinje razvijaju deblja krza. Neke se zavlače i spavaju. Zima, ogoljuje istinu. Nakon pijanstva ljeta, zimi se zbrajaju računi. Zima je naša duša, pribrana, smirena. Povučena u sebe. Odmara. Uživa. Uživa na neki zimski način. Zima je idealna za šetnje po hladnoći i uživanje u prizorima golih šuma i snijega. Zima je ona stisnuta okrutnost hladnoće, ispod kristalno plavog neba. Zima je čaj koji se dimi u kafiću. Zima je treća kava, turska, pored špareta u kući. Zima su mačke koje se u kući griju povazdan. Zima je uporno smeđe lišće na hrastovima, koje je odlučilo dočekat proliće i tek tada otpast, kad krene novo plođenje prirode. Zimi se grije. Zimi se zavlači u naše moderne špilje, uz vatru ili uz grijalicu. Zimi je obitelj bitnija nego inače. Zima je, meni, jako lipo godišnje doba. Zima su mi duge šetnje i uživanje u zraku koji šiba lice. Zima su predivni prizori. Zima je odmor. Zima je tiho uživanje, skromno, naspram razmetljivog ljeta. Zima je lipa. Zima je jako lipa. Volim ovu zimu i volija bi da potraje još barem misec. Ne kalendarski, nego zapravo.
- 11:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

30.01.2021., subota

Bivše ljubavi i ono šta ostane

Ljudi se često žale na ljubavne brodolome i na to kako ne mogu nekoga pribolit. Zna se desit da godinama pate za nekom osobom, da uđu u brak sa nekom drugom osobom a u dubini sebe žele tu prvu. Ja, iskreno, ne mogu razumit takvo ponašanje. Ja mislin da ako je neko toliko opsjednut s nečim, da je to u pitanju bila nezdrava, ovisnička veza, i da ta osoba koja godinama pati za nekim, u biti pati za svojom dozom droge. Ja san još u srednjoj školi, kad san prikinija s prvon curon u životu mi, to zrelo svatija. Svatija san da je to gotovo, da ona nije "ta" i da će doć neka nova koja će bit "ta". Poslje, kad san bija druga godina faksa, san uša u svoju, do sada, najbitniju vezu. Bili smo skupa godinu i po, ali stvar je pukla s moje strane, jer mi ona iz nekog razloga nije baš legla i nisan moga nastavit dalje s njom. To se odvilo u praksi tako da se meni svidila jedna moja prijateljica, ali desilo bi se nešto drugo da nije to. Jednostavno, njen karakter i temperament nisu meni bili kompatibilni, i kad se oluja kemikalija zaljubljenosti smirila, nas dvoje nismo bili za nastavit vezu. Njoj je to palo teže nego meni, iako je i meni bilo teško. Kasnije, smo nastavili bit prijatelji neko vrime, ali ima nekoliko smo pričali i ona je bila baš poživčanila oko nečega di se nismo složili i rekla da ne želi dalje kontakt sa mnom. Bila je to glupost, al eto, vjerovatno joj i sad rade živci kad san ja u pitanju haha. Ubrzo nakon toga me odfrendovala na fejsu i od tad nismo u kontaktu. Pa, iako je stvar takva, ja još nekad se sjetim nekih momenata u našoj vezi, di, pa teško je to opisat, di ajmo reć se držin nekih obrazaca mišljenja i ponašanja koja san razvija pod njenim uticajem. I sa bivšom koja je došla poslje nje iman te momente, ali manje intenzivne. Zanimljivo mi je to, kako svak ko nam dođe u život ostavi traga na nama, a posebno u ljubavnim vezama. Ali ostavljaju kontakt i prijatelji, nastavnici, učitelji i jasno, nije potribno spominjat, roditelji i obitelj. Ja nekako iman tendenciju svoje veze pantit po lipom, i pustit one ružne stvari da odu u zaborav. Tako npr, tu svoju "glavnu" bivšu, pantin po ovoj pjesmi koju mi je ona pokazala:
- 11:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

29.01.2021., petak

Presjek stanja

Živin jedan umjetan život. Uljuljkan u lažnu sigurnost. Znan da će se ta sigurnost jednom morat prekinit. Međutim, ja ne vidin izlaza. Ili ga vidin, ali ga ne mogu odabrat. Izlaz mi je da se potpuno prepustin. Danas san radija sa psihologinjon... Krene mi se razbijat, onda krene neka emocija, kao da san sam prid nekin stanjem u koje triban uć. Možda mogu uć u to stanje i bez razbijanja. A možda mi nema druge, nego razbijat. Nisan mislija radit ovu analizu. Ali evo, radin je. Ako nekad moradnen otić dokturu, zubaru, ako mi se desi da se s nekin krenen barit, počeću bivat radikalno lošiji. Ima nekoliko san, kad san se družija i izlaga, bija u stanju koje je bilo gotovo pred nervni slom. Ono da puknen i izgubin svijest o sebi. To me je dobro sjebalo. Međutim, polažen neke nade u rad sa psihologinjon. Možda se mogu desit i neke ozbiljne promjene, kroz rad s njom. Iskreno se nadan. Ne želin ništa nego normalan život. Ništa više. Mada, znan, uša san u sfere znanja, u opasne sfere. Na skliskom san terenu. Ali to je moj put. Ja ga prihvaćan, a ako potonem... Nek mi Bog i sve sile ovoga svita budu na pomoći... Jer ja sebi neću bit.
- 22:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Svjesnost

Danas, dok san šeta, san vidija lisicu u šumi. Ona mene nije, opušteno je šetala kroz šumu. Onda san je izgubija iz vida, da bi je opet ugleda iza okuke, na putu i kad me je ugledala, utrčala u gaj odma. Tako je lipo vidit životinju u divljini. Podsjetnik da nismo sami na ovom planetu. Nismo mu vlasnici. Ima nekoliko san vidija i jazavca, isto na putu, kad je mene ugleda, progunđa je nešto na jazavčijem i okrenija se i pobiga tamo oklen je i doša. Ima već podosta, sa sestron san sidija na brigu kraj kuće mi, i čuje se neki trk, kad zec protrča kraj nas trčeć ko lud. Pukli smo od smija i ja i sestra. Također, ima nekoliko dana san vidija jednog, reka bi klinca, al nije to više klinac, bija je klinac dok san i ja bija malo veći klinac, sa puškom hoda brigom kuda i ja šetan. On i dvoje pasa. Pitan ga je l' ulovija šta, on pokaza dvi bene (nezz kako se "bena" zove na standardnom). Ja kontam i ovo malo životinja što je ostalo, pa i to se triba pobit. I to iz zabave. Ljudi nisu svjesni, teško je reć da su zli, ali jednostavno nisu svjesni. Lovci poput njega ne razmišljaju o tome je li neka vrsta ugrožena, je li ok iz zabave ubit životinju i slično. Njihova svijest nije se razvila do tih pitanja. Što, jasno, ne znači da u nekim drugim poljima nisu bolji od nas, možda jesu, al po pitanju životinja i njihovih života, su korak iza nas koji smo svjesni da je takvo ponašanje loše. A on je još i dobar, ima nekoliko godina se vrtila slika likova koji su ubili risa, predivnu ugroženu životinju, i razapeli ga na haubu od auta i vozali se tako. Jednostavno, ljudi su ograničeni. Ograničene svijesti. A i svi smo, samo neki manje neki više. Puno je stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Recimo, kod nas na selu se psi uglavnom drže svezani i skoro nikad ih se ne pušta. To je i meni bilo normalno, dok nisan završija sa bivšon koja je imala ćuku kojeg su ona i njena obitelj vodali svaki dan dva puta po sat vrimena. I od koje san naučija da je to neophodno. Poslje, kad san se vratija kući, voda san ćuku kojeg smo imali i naučija san i svoje da se to mora radit. I ja san bija nesvjestan, ali san se osvijestija. Sad, da malo proširin temu. Šta je sa ljudima koji u svitu općenito nisu svjesni svjetskih problema? Šta je sa ljudima koji imaju ogromne količine novca, a nisu osvijestili da imaju moralnu dužnost pomoć unesrećenima, siromašnima i slično? Da imaju dužnost pošteno platit radnike, za početak? Šta je sa onima koji su menadžeri i vlasnici kompanija koji krče prašume, truju okoliš i ljude, koji uzrokuju globalno zatopljenje? Pa na kraju krajeva, šta je s ljudima u selu npr koji imaju nekog u potribi, a ne idu mu pomoć? Stvar je u manjku svjesnosti i identifikacije sa drugima kao ravnopravnim ljudskim bićima, koja su jednaka nama. Ja ne mogu znat, al mi se čini da bogataši siromahe i ljude u siromašnim zemljama gledaju kao na podljude. Ne svi, zasigurno, al većina mislin da jeste. Oni su, odvojivši svoju svijest od činjenice da smo svi jednaki i da zaslužujemo priliku za normalan život, odvojivši svijest da i oni na kraju zgrću bogatstvo preko leđa radnika a i potrošača, postali poluroboti. Tužno je, al takva je slika svita u kojem živimo. Ipak, ja virujen da možemo bolje. Da hoćemo bolje. Da ćemo postat bolji. Al to samo kroz osviještavanje onoga što nam se trenutno podrazumjeva, a loše je. Tek kad postanemo svjesni.
- 12:32 - Komentari (13) - Isprintaj - #

28.01.2021., četvrtak

Trenje

Život je u biti konstantno trenje. Ne razumin se toliko u fiziku, ali dođu mi neke asocijacije na koncepte iz fizike koje poznajen. Život je stalno trenje i svaki naš korak je u susretu sa otporom. Da bi hodali moramo se opirat gravitaciji, pa ipak, užitak nam je hodat. U plivanju se u biti borimo sa masom vode, ali užitak nam je plivat. Pod pravilom da imamo dovoljno energije unesene u naš sistem, hrane i vode, jasno. Psihološki, stvari funckioniraju slično. Svi imamo tendenciju ka inerciji i ka prepuštanju liniji manjeg otpora. U biti, mi kao ljudi moramo naučit podnit frustraciju, pritrpit manju patnju za veću korist poslje. Na primjer, čovika budi alarm ujutro jer ga je ić na posa. On bi najradije osta spavat, al ipak pritrpiće tu nelagodu jer zna da mu je posa bitan i da mora doć na nj. Također, postoji inercija u smislu opiranja psihološkoj promjeni kod osobe. Neko ko je navika imat jedne obrasce mišljenja i ponašanja, po inerciji ulazi ponovo u te iste obrasce. Tu je inercija zapravo "navika". Međutim, navike se moraju minjat, ali uz konstantnu borbu sa onim "ja" koje je naviklo da ide po ustaljenim obrascima/navikama. Svaki rast je produkt jedne takve interakcije. Linija manjeg otpora je tako privlačna zato što je ona ono poznato, ono što smo vidili i iskusili. Mi tako, živeć pod istin obrascima/navikama kreiramo u svom umu lažnu sigurnost i, iako to nije istinska sigurnost, mi se ipak grčevito držimo tih obrazaca ponašanja i ne želimo ih izgubit, mijenjanjem ih za neke druge, čak i kad su ti obrasci štetni po nas i kad je neophodno da ih krenemo mijenjat. Ipak, mi imamo moć iskoračit u novo ponašanje i prominit svoje navike, ali za to triba snage i hrabrosti. U biti, takvo nešto je i stvar odluke. Moramo se opredijelit za to. I onda, nakon dovoljno vrimena, naše novo ponašanje, ponavljanje istog obrasca ponašanja, rodiće novu naviku. I u biti, koliko ja vidin, taj proces vjerovatno traje cili život, jer stalno uviđamo neke bolje načine kako se nešto more uradit, mijenjamo uvjerenja, životni stil i slično, mijenjamo se općenito. Pisa san pod dojmon osjećaja, da ne postoji jedan momenat kad ćemo mi odradit naše borbe i kad ćemo moć bit pasivni i mirni. Pasivnosti nema, znači nema je nikad. Tribamo prihvatit da je život stalna borba sa samim sobom, i postavit se prema tome, kao "ratnici", što bi Don Huan reka Castanedi, u Castanedinim knjigama. Stalno se moramo opirat sami sebi, a i borit bitke u vanjskom svitu, onome izvan nas. Tu mi je, opet spominjen, Don Huanova definicija ratnika izvrsna. On govori da običan čovik na stvari u životu gleda kao na blagoslov il prokletstvo, dok ih ratnik gleda ko na izazov. Također, ratnik slijedi put srca i jednom kad odabere put, ne osvrće se za sobom. I ratnik konstantno radi na svojoj volji, nikad se ne prepušta. I ima dio di kaže nešto na fazon: "Ratnik i kad vodi svoju zadnju bitku, onu bitku sa smrću, on, iako zna da će izgubit, znajuć da mu je volja bez mane, on se u toj bitci smije, smije". Eto, dosta za sad. Pozdrav vam. :*
- 12:26 - Komentari (30) - Isprintaj - #

27.01.2021., srijeda

Psihodelija i mistika

Palo mi na pamet da šeram par psihodeličnih i ovako, kako reć, pjesmi za ulaženje u neka mističnija stanja. Pa evo ih nekoliko, nadan se da ćete uživat bar u ponekoj. :)









Uživajte!
- 15:38 - Komentari (15) - Isprintaj - #

26.01.2021., utorak

Severina

Zna li iko šta znači kad sanjaš Severinu? Ima li u kakvoj sanjarici objašnjenje? Jutros sanjam, nalazim se u hodniku moje osnovne škole i tu je Severina. Ja nešto oću nekakav kontakt s njom i napokon dođem do nje, uzmem je u ruke i dignem u zrak i sav pod dojmom govorim joj: Kako si sitna! Baš si sitna! Haha. Sad čekam da vidim severinu uživo da vidim je li stvarno tako sitna.

P.S. Imam ja historiju sanjanja poznatih osoba, jednon je Bare sletija s autom u šumi blizu moje kuće pa smo ga tražili, a jednon san se čak ljubija sa Ninom Simone... Hoće mene ti selebritiji.
- 19:12 - Komentari (17) - Isprintaj - #

25.01.2021., ponedjeljak

Ljubav

Kad sam pun Ljubavi i kad sam obuzet njome, ne postoje problemi. Zadovoljan sam trenutkom i uživam u njemu.

Kad se osjećam prožet Ljubavlju, primjećujem, da, pa ne mogu čak reć ni da opraštam drugima lako, nego više ko da neman šta ni oprostit. Ljudske mane nestaju, jer volim svakog. Kad se osjetin pun Ljubavi, u nečijoj pasivnoj agresiji vidin želju za priznanjen da ta osoba vridi i da želi da neko cijeni njen trud. U arogantnoj osobi vidin ranjivost i osjetljivost.

Koliko je varljiva ljudska percepcija, znam vrlo dobro. Ono što sam ja utiče na tumačenje onog što osjećam. Pa nekad čak i definira ono što osjećam. Kad sam mrzovoljan i loš, živciraju me najnormalnije stvari oko mene. Mada, discipliniran san i nikad si ne dozvoljavan da neprimjereno reagujen.

Volija bi samo, da buden Ljubav, da percepiran svit iz Ljubavi, jer to je ono što svit jest. Potpuno je mirno i prelijepo, kad si Ljubav. Ja san ritko kad Ljubav, iako san je uvik svjestan. I to je nešto, kad znam da nisam Ljubav i kad to prepoznam, mogu se kontrolirat. Al je teško. Želim bit Ljubav, ali bolan je put do potpunog predanja Njoj.

Ipak to je moj put. Mene ga je prehodat.
- 19:16 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Umjetnost

Jedna od stvari koje su karakteristike isključivo ljudi, je umjetnost. Bilo bi zanimljivo vidit šta povijest umjetnosti kaže o porijeklu umjetnosti. Znamo za špiljske crteže, ali ne znamo motive tog čovika koji je to crta. Da li je bija fasciniran nekim doživljajem u lovu ili susretu s divljom životinjom pa to naslika? Kako je naučija izražavat se bojama? Zanimljiva pitanja, fakat. Danas plemena imaju razvijenu umjetnost, kako koje pleme doduše, ali imaju je. Često se koristi pri ritualima i slavljima u plemenima. Umjetnik je u biti šaman, on kao stari šamani, uranja u svoju podsvijest i iznosi na vidilo ono što drugi ljudi tek naziru. Umjetnici su pioniri u razvoju svita. Mada, nije to ni blizu sve što se more reć za umjetnost. Umjetnost je komunikacija. Sadržava u sebi naše ljudske potrebe, potiče nam maštu, čini to da se igramo. Umjetnici se uistinu igraju stvarnošću. A opet, umjetnost je tako ozbiljna. Kad razmislin, igra je u biti ozbiljna stvar. Najozbiljnija. Da je nema, ne bi nikad ništa naučili. I životinje uče kroz igru. Umjetnici ostave taj osjećaj za igru dok su god živi. Što je, u biti, prekrasno. Umjetnost nas povezuje, različite kulture imaju različite varijacije na temu umjetnosti. Mislin da je umjetnost, pa možda i jedina stvar koja uistinu ujedinjuje sve ljude. Ne svaka, postoje slučajevi da umjetnost dijeli ljude, kada se radi o politički angažovanim umjetnicima, ali inače, apolitička umjetnost stvarno ujedinjuje sve ljude na planeti. Svi ljudi vole čut dobru muziku, pročitat dobru knjigu, pogledat dobar film il seriju. I također, volimo umjetnost drugih kultura, što nam pomaže da svatimo druge i obogatimo sebe tim znanjem. Umjetnost je stvarno univerzalna. I prekrasna. Kakav bi samo bija svit bez umjetnosti? Eto, pokušajte to zamislit. Nema muzike, nema romana, nema poezije, nema kazališta, nema filmova i serija, nema vrćenja poija, nema stand up komedije, neka slikarstva, kiparstva, itd... Jesan šta izostavija? Svit bez umjetnosti bi bija užasno misto.

Šeran ovu stvar ponovo jer je naprosto predobra:
- 12:23 - Komentari (20) - Isprintaj - #

24.01.2021., nedjelja

Najava Vrtloga

Samo da vam najavim, prominiću ime svog bloga u: Vrtlog. Da znate ko je, kad vidite ubrzo. :)
- 19:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.01.2021., subota

Momentalno

Krvarim... Gorim. Paničim. Patim. Nemam izlaza. Ne vidin načina. Do kad više. Ključ je u mojim rukama. Ruke su krvave. Rana previše boli da bi otključa vrata. Ne znam kud ću, nemam nade i sve je potamnilo. Drukčiji san. Nadan se bivanju još drukčiji. Da me to dovede. Dovede donekle. Jer ovako ne mogu. Toliko je mučno. I lomim se na istom zalogaju, već godinama. Krenem ga gutat i povratim. Ne znam kako ću dalje. Iskreno ne znan kako ću dalje. Bože, ako te ima spasi me od mene. Al znam, Bog il bilo šta što postoji, te može spasit od svega sem od sebe. Od sebe se možeš spasit jedino sam ti.

Iman poriv da detaljno objašnjavan al ne mogu. I ovo je reklo sve. Evo vam jedan biser:
- 22:06 - Komentari (18) - Isprintaj - #

(Ne)virovanje u znanost

Mnogo se rasprava vodi vezano za znanost i njene mainstream i nemeinstream struje. Cijepljenje, za ili protiv? Samo oko tog pitanja se lome brojna koplja. Da li da virujemo znanstvenicima da su dobronamjerni i da žele najbolje za nas? Da li sami znanstvenici u svako slučaju znaju čime barataju? Je li obiteljskim liječnicima pokazano šta se nalazi u vakcinama? Da li da virujemo manjini u znanosti i virujemo liječnicima koji tvrde da vakcine mogu izazivat razne bolesti? Ja ne znan di bi se svrsta vezano za ovo. Ne sviđa mi se pogled na svit u kojem potpuno virujen u znanost, bolje rečeno u znanstvenike. Također, paranoična mi je realnost u kojoj viruješ u radikalne urote na svjetskom nivou, di se ljudima pokušava naštetit vakcinama, fluorom u pastama za zube, kemtrejlovima... Pa sve do reptila koji se hrane našom energijom. Definitivno mi ne odgovara virovanje da je tipa korona jedna velika zavjera, ali mi ne odgovara ni slipo virovanje u sve šta nam WHO i mainstream znanstvenici govore. Ne mogu potpuno probavit ni jedno ni drugo. Jednostavno, ne mogu svoje povjerenje dat WHO-u, mainstream znanstvenicima i farmaceutskoj industriji, jer mi je to naivno, a ovi što iznose urote su mi previše nepouzdani, radikalni i neuvjerljivi. Ne sviđa mi se taj pogled na svit u kojem je sve oko nas velika farsa, urota, matrix itd, a oni koji to svate su "probuđeni" i sami znaju bolje nego znanstvenici. Međutim, znanstvenici sami se često ne slažu međusobno. Globalno zatopljenje recimo, drži se da ga ljudi uzrokuju i mainstream znanost to tvrdi, ali postoje znanstvenici koji to negiraju i tvrde da se zemlja zagrijava zbog promjena na suncu. Kako odlučit ko je u pravu a ko ne, a da sami nismo znanstvenici? Neki će ić logikom, ovo prvo je mainstream znanost, prihvaćeno je, potvrđeno je, mi uzrokujemo globalno zatopljenje, dok će ovi drugi ić logikom, ovi prvi su zavedeni i lažu nas, krivo je sunce. Moj stav bi bija da ne znam, da nemam stav po ovoj temi, ili drugim riječima, da oboje može bit točno. Danas mater mi priča sa svojim rođakom, koji je doktor u Švicarskoj i koji tvrdi da dici ne triba davat vakcine bar dok ne navrše pola godine, a praksa je takva da se daju ranije. Također, broj vakcina koje se daju se je drastično poveća u zadnjih par decenija. Neko će s druge strane reć da postoje bolesti koje vrlo rano napadaju dicu i da ih triba cijepit čim se rode. Opet, ne znam šta da mislin. U ovom postu pišem prosto o načinu razmišljanja dviju radikalno suprotstavljenih struja, a ako mene pitate, ovde je najbolji stav, zauzet neki srednji stav. I najbolje bi bilo kad bi se svak za sebe informira koliko može. Postoji još kontroverza, navodno je jedan američki znanstvenik našeg porijekla, otkrija lijek za dijabetes koji liječi tu bolest efikasno u par tjedana. Dr. Oz je doša do tih saznanja, sam se uvjerija da je to istina i podilija to na svojoj stranici. Nakon toga su ga tri farmaceutske kompanije tužile. Ovo san pokuša nać na netu, i ne mogu, valjda su makli članak, pa neman uvida u to šta se točno odvilo. Ukratko, smatraju da kompanijama nije u interesu da se izliječi dijabetes i žele zataškat otkriće tog lijeka. Pričam to prijateljici za taj slučaj, ona reče da je Dr. Oz i inače šarlatan i da ona ne bi ni provjeravala je li istina da je taj lijek nađen, jer ne viruje da bi znanstvena zajednica imala razloga da odbaci jednu tako veliku stvar. Ima logike, al meni to i dalje nije dovoljno da odbacin sumnju u to da taj lijek stvarno postoji. Ovo su pitanja ne toliko virujemo li u znanost, nego u kakvu znanost virujemo? Jer i Dr. Oz je znanstvenik. Ja ko što reko, izgleda da san po ovin pitanjima agnostik. Ne mogu sebi dozvolit da zauzmen stav: znanstvenici su dobronamjeri i moremo potpuno virovat WHO-u, kompanijama i mainstream znanstvenicima, a ono što priča manjina nije provjereno te je i šarlatanstvo; a također, ne mogu ni zauzet stav da virujen u neke ogromne zavjere. Pa eto, sad mi vi recite šta vi mislite o ovome.
- 11:53 - Komentari (36) - Isprintaj - #

22.01.2021., petak

Kako se dobrota isplati

Vlasnik kompanije koji je radnicima diga plaću na 70 000 dolara, te i sam sebi isplaćuje tu plaću kao i radnicima. Zbog te odluke mnogi su ga smatrali budalom, govoreć da će propast, a ono što se desilo poslje je to da je firma počela radit bolje nego ikad! Pročitajte cili tekst, fantastična priča!

ovdje
- 16:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

21.01.2021., četvrtak

Priča

Mi ljudi, kao vrsta, neminovno zavisimo od neke vrste priče koju sami sebi ispričamo. Najčešće te priče nismo ni svjesni. Sav naš život bi bija nepodnošljiv i vjerovatno i nemoguć, da nema naše sposobnosti da sebe stavimo u neki kontekst i ispričamo si priču. Naš život je priča, kad gledamo unazad, vidimo jednu smislenu cjelinu doživljaja koji su nas doveli do ovdje di smo sad. Također, potribna nam je neka priča o smislu života, o našoj smrti, bez nje bismo vrlo vjerovatno poludili. Sve što se dešava mi ljudi pretvaramo u priču. Tako recimo veza, romantična, je redovito jedna priča. Upoznali smo se tu i tu, bili smo skupa toliko i toliko, raskinuli smo zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako... Općenito, mi smo bića od priča. Priča nam je nužno potrebna za preživljavanje, a i sama je esencijalni dio naših života. U predstavama uživamo, u romanima, u filmovima, u umjetnosti koja je svaka priča za sebe. Kad upoznajemo nekog novog i počinjemo se družit s njim, najčešće ide puno ispričanih priča iz našeg života, pri upoznavanju. Pričom možda neke sasvim nepovezane stvari stavljamo u smislenu cjelinu, tipa kad gledamo svoj život unazad, mi ga vidimo kao niz smislenih cjelina, što u biti ne mora bit tačno. Ali mi ljudi to ne možemo znat, jer mi stvarima imanentno dajemo smisao. Iz te naše prirodne sposobnosti, možda bi moga reć i potribe, se rađaju priče. U reklamama na yt mi je par puta izbacilo Rašdija kako priča da dica već čim su malo porasla od odraslih žele da im se ispriča priča. Sam, družeć se sa dicon, san dosta puta priča priče dici. Kad odrastemo, i dalje sami sebi i drugima pričamo priče, ali većinom se ni ne obaziremo na to. Ne znan koliko često naše priče preispitivamo? Koliko često razmišljamo da bi od nekog događaja mogli ispričat i drukčiju priču? U pričama koje pričamo se vidi i naš nivo samopouzdanja, svjetonazor, karakterne crte. Te priče, iako su u biti samo priče, su za nas opipljiva stvarnost. Možda je na kraju život priča koju si ispričamo.
- 12:49 - Komentari (15) - Isprintaj - #

20.01.2021., srijeda

Nisam tražila

Sjećam se da sam čitao, sad ne mogu da se sjetim kad i gdje, da su 4 od 5 žena žrtve silovanja ili pokušaja silovanja. Znam žene koje su silovane ili bile žrtve pedofilije i koje to nikad javno nisu rekle. Također, znam i ljude koji krive žene za silovanje, tipa ako je obukla minić da traži da ju se siluje. Takvima mogu reć da oni obuku minić, pa nek ih neko siluje da vide kako je to ugodno. Također, česta reakcija ljudi je tipa "šta je do sad čekala da to kaže" i slično. Ko ne razumije koliko je silovanje delikatna tema, koliko su prijetnje od silovatelja ozbiljne, koliko žene nekad nemaju moći, koliko je okolina sklona osudi žrtve, nemam mu šta reć. Ja znam da sam ja podrška svim ženama koje su skupile hrabrosti da izađu u javnost i podrška svim ženama koje su prošle kroz neku sličnu traumu. Vrijeme je da se društvo jednom ozbiljno pozabavi ovim problemom!
- 14:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

19.01.2021., utorak

Himna

Jednu rajsinglu zabadam u srce
Nek prodre, nek boli
nek prodre u samu suštinu boli
Nek iza nje vitrovi otpušu moje suze
ili pak neka se stvrdnu u led
i padnu na pod kao biseri

Jer, ljubav je, znam ja, uvik tu
Ali bol je, znam ja još bolje, dubok zdenac
Što je zdenac dublji, to
izvor ljubavi iz nas
snažnije grije

Hodam, posramljen, kao prognanik
Koji u rutinama, dođe u novi grad
ozeba i sastrugan od rana
potpuno sam, bez ičije ruke,
bez krova nad glavom, kruha u ustima
sluđen, vapi usred obilja

Zabadam rajsinglu u srce
da je nosin, ko medalju
zabadan je duboko, nek prodre, nek se ne zaustavi
dok me ne probode potpuno i izađe na leđa
ja stisnut u kut biću, u grču
od goleme sjene straha
kao barjaka
razvijenog iznad sebe
- 12:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.01.2021., ponedjeljak

Strah otvaranja

Rasuti u pogledima
Tijela, leže, izrezana
u kolaž
boje krvi

Kao tijelo, i duša se krije i bježi
volim te, al sa distance, jer
raskopčam li ti svoju dušu
da li ćeš to iskoristit protiv mene
da li ćeš mi zabit nož u srce?

Kirurški rezovi na tijelima
za obdukciju
Duše ne idu na obdukciju
one same čeznu i očajavaju
zavezane, u strahu
od dodira

Šta ako, šta ako, šta ako
Šta ako bude još jedan uzaludni ples
nade, čežnje i strasti
bez imalo ljubavi da nas grije u hladne dane
kako da priživin
još jedno ostavljanje?

Kirurški rezovi na duši
Kirurški rezovi na srcu
volim te, al molim te, drži distancu
sutra ćemo možda bit stranci
zato i bolje da se gledamo iz daljine
pa makar i daljina boli
i težina straha je gorka.

P.S. Pjesma nije o mom ličnom iskustvu ili osjećaju, nego san je napisa da dočaran taj strah vezivanja što ga ljudi često imaju, strah od otvaranja prema drugima, strah od odbačenosti.
- 16:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

17.01.2021., nedjelja

Otvoren um

Inače san osoba koja opušteno priča o svojim iskustvima, koja su nešto što će mnogi reć da je ludost. O tim san stvarima dosta puta pisa ovde, evo ima i u ovom postu (doduše dug je post, al eto): http://samomojadomena.blogger.ba/arhiva/2021/01/13/4251223

Ko hoće kraću verziju, radi se o iskustvu apsolutne ljubavi, iskustvu koje san doživija kad san vidija da je ljubav (možda bolje reć Ljubav) suština svega šta postoji. Također, to da san osjetija duše od nekoliko biljaka i životinja. Također, ko šećer na kraju, ima san telepatska iskustva s mačkama. Svojon namjeron bi inicira kontakt s mačkom i ona bi mi odma počela dolazit, mjaučuć. To san sve ispriča i svojima kući i oni misle da je to psihoza. Naiša san par puta na stavove da je to psihoza, al meni nije bitno, jer ja znan šta je šta. Jedino mi je krivo što sa svojima ne mogu komunicirat o tim stvarima, al šta ću, šta je tu je. Ne mogu ni oni sa mnom tipa o molitvama, svecima i kršćanskim stvarima. Mada se ja i prilagodin i pričan s njima o tim temama kad se zadesi.

Nego, ja san svojoj psihologinji ispriča svoja iskustva i njoj to nije bilo strano. To mi je drago, dugo mi nije bilo svejedno sve joj ispričat, ima san skepsu prema njoj. Ona je shvatila to iskustvo ispravno i to mi je baš drago. Također, jedan psihijatar me je razumija dok san bija hospitaliziran, a i poslje izlaska iz psihijatrije san se čuja sa jednim psihijatrom u Zagrebu koji je potpuno svatija moje iskustvo i komentira da su šamani prije uzimali droge da iskuse tako nešto i spomenija da zna lika koji radi sa ayahuascon i pomogne nekim ljudima... Super mi je kad su i naučnici otvoreni za te, eto, ne znan kako ih nazvat, stvari. Neću da govorin "duhovne" stvari jer time dobivaju jednu drugačiju etiketu, al eto, možda je to najbliže nekom opisu. Možda bolje reć "mistično iskustvo", mada i ta riječ zavlači, jer mistično zvuči ko nešto mutno i nejasno, a u stvarnosti jedno takvo "viđenje" je potpuno jasno, jasnije nego išta što san doživija ranije.

Super mi je što ima ljudi koji shvaćaju ta iskustva. Inače, dok san bija na psihijatriji, jednoj san grupi studenata ispriča da san ima doživljaj ljubavi i jedna je psihijatrica prokomentirala nešto tipa: "da, to su ti simptomi" ne znan ni čega je mislila da su to simptomi, ukratko nekog poremećaja. Također desilo mi se i ovako da neko pomisli da je to psihoza. Iskreno, i ne čudi me, i ja bi bija skeptičan prema ovim iskustvima da ih nisan doživija. Al neko otvorena uma će ih svatit, i meni je super da postoje ljudi koji se bave ozbiljnim naukama kao psihijatri i psihoterapeuti koji ispravno svaćaju ove stvari. Ja mislin da je naša evolucija kao vrste takva da će sve više ljudi bit zainteresirani za ove stvari i za duhovnost općenito. Jednon možda postanemo "prosvitljena" vrsta. Inače, danas san praktički slavija rođendan jer su mi došli prijatelji i bilo mi je super! Mada malo nervozno kad san doša kući, al ok je.
- 21:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.01.2021., subota

Komunikacija

Inače, osoba san koja voli da me što više ljudi čuje. Takav mi je bija i posa dok san radija stand up i emisiju na tv-u. Uvik mi je bila motivacija da moje riči dopru do što više ljudi. Kad san bija komičar, radija san političke teme i društvene, kritizira san društvo kroz komediju, al doduše i prosto se zajebava, bez politike. Al motivacija mi je bila da minjan svit i tija san dosegnit što više ljudi, odselit u Berlin i tamo radit stand up na engleskom. Ima san i napisanih fora na engleskom. Međutim, život me je poveja drugim putem, vi koji ste čitali moj preprošli post znate detaljnije kojim i sad san tu di jesan. Trenutno, dok san u fazi sređivanja sebe, dosta mi je bitan blog. Iman otvoren blog na blogger.ba, blog.hr i na blog.rs. Zanimljivi su mi i dragi blogger.ba i blog.hr. Obe platforme volin i dosta su i različite. Matični blog mi je na blogger.ba, tu san nekako primarno, a onda na ostalim blogovima. No, u zadnje vrime jako volin i blog.hr, i ta platforma mi je super. Postove pišen na blogger.ba i kopiran ih na blog.hr i blog.rs. Blog.rs mi je doduše manje zanimljiv jer nema nikakvih komentara ni interakcije, niko mi ništa ne komentira, pa mi je nekako nezanimljivo boravit dugo na toj platformi, iako želin pisat i na srbijanskoj platformi, jer smatran da su i Srbi, kao Bosanci (bilo koje vjere i nacije) i Hrvati, moj narod. Smatram svojim narodom sve koji pričaju mojim jezikom. Budući da iskreno želin komunicirat i sa Srbima i Hrvatima a i sa Bosancima i Hercegovcima (kako god se izjašnjavali) tako da, kad već Jugoslavije više nema, ja mogu vodit sva tri bloga. Kad mi je bivša radila natalnu kartu, rekla mi je da iman 4 planeta u polju komunikacije, da mi i po kućama bukvalno sve se vrti oko komunikacije. Kad san radija numerologiju, isto, glavna mi je komunikacija. Sad, promijenjen iskustvima iz zadnjih 5 godina, ne mogu reć kakav ću bit kad prođen ovu transformaciju, ali mislin da ću zadržat tu želju za komunikacijon i nadan se da ću komunicirat na neki način sa što više ljudi. Ostaje da vidimo. Evo još jedna Loreenina:
- 16:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

15.01.2021., petak

Sile prirode

Orlovi nose male piliće udarane silama vjetra
Da okuse čari bivanja pticom
Voda pitomo pada niz slapove
kao ljubav, teče, jer joj je u prirodi
da teče,
kao da je boli briga postoji li išta mimo toka

Risevi čuvaju kućice šumskih staraca
Vukovi se igraju sa risevima, dok starci
vire vani veselo i promatraju tu magičnu igru
gdje se šape u snijegu lede i ostavljaju trag
gdje tragovi u vitru nošeni,
idu u nebu u zagrljaj
da se pretope u vječnost.
- 17:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.01.2021., srijeda

29

Prije otprilike nekih 5 godina, moj život je naiša na jednu ozbiljnu prekretnicu. Razvija san jedan neurološki poremećaj: nistagmus. Prvotne smetnje su bile užasne, smetalo mi je svitlo da san po danu bija s peškirom priko glave, da mi ne bi svitlo smetalo. Kasnije, kako se poremećaj razvija dobija san simptom nekontrolisanog micanja očiju, klimanje glave, smetale mi pjesme, zvukovi iz prirode, pa praktički skoro svi zvukovi, mantalo mi se od njih i dobiva bi tikove... Stanje mi se i pogoršavalo stalno. Bija san u panici da mi je život gotovo, jer je stečeni nistagmus neizlječiv i ne može se puno radit na smirivanju simptoma. Ja san se vratija iz Sarajeva kući, napustija faks na četvrtoj godini, napustija svu ekipu i život koji san tamo ima. Par godina san proveja samosažalijevajuć se, pateć što ne mogu više bit u Sarajevu i slično. Iša san na psihoterapiju i trošija psihijatrijske lijekove i unatoč tome bija san na rubu da odustanen od sebe. Mislija san da san upropašten doživotno, i da nema nikakve nade za me, ali san se ipak borija, koliko toliko. Osjeća san se slomljeno... Jedno jutro san se probudija i samo mi je palo na pamet: M. tebi život više nikad neće bit isti. Isplaka san se tada i odbija san to cilin svojin bićen, nisan tija prihvatit to da mi život neće bit isti. Ja od silnih smetnji nisan ima kad puno ni mislit, al ugl, mislija san da mi je život doživotno upropašten. Nisan nikako moga vidit kako bi moga nastavit dalje.

Onda me je zovnija bivši gazda s mora, di san sezonski radija. Iako san bija gotovo siguran da to neću moć radit, prista san na taj poziv, čisto jer san zna da nešto moran probat. Otiša san na more radit i kao što san i očekiva, nisan moga radit taj posa jer mi je previše sunce smetalo. Ali san proveja tri tjedna na moru i bilo mi je dobro, a to je bilo baš bitno, jer san vidija da se i sa nistagmuson može uživat. Tada san odlučija da ću se borit i da, ako neko može medicinski neobjašnjivo ozdravit, da mogu i ja. Pustija san svoju intuiciju da me vodi ka ozdravljenju, a ja san slijedija korake. Kako nisan moga koristit laptope, mobitele, tv i sve to, ostala mi je samo meditacija i boravak u prirodi u mom selu. Ubrzo me je to počelo probijat i počeja san dobivat neke jako specifične doživljaje. Prvo što je krenulo je to da san par puta proba osjetit biljku, njenu dušu, i upalilo mi je, osjetija bi je. To je naprosto nevjerovatno, neopisivo! Kad to osjetiš sve odgovara tome, što izgleda kako izgleda, miriše kako miriše, ma sve. Stvari su se polako odvijale dok jednu večer nisan se potpuno probija. Vidija san da je sve što postoji u suštini Ljubav, znači sve, svit oko nas, mi ljudi i sve drugo. Ta je Ljubav potpuno bezuvjetna, nema "zašto ona voli" ona jednostavno voli jer voli, jer joj je to u prirodi, kao što je vodi priroda da teče. Ta ljubav nas voli uvik, a mi smo također ona.

Tu noć kad san to doživija, puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Osjećaj je bija neopisiv, baš neopisiv. Također, vidija san da mi nistagmus nije neprijatelj protiv kojeg se triban borit nego učitelj kojeg triban slušat. Vidija san i da je Ljubav dublja od smrti. Još san lekcija izvuka iz tog iskustva, mada, nije to bilo bezazleno, to iskustvo je moglo vodit u psihozu, da ja nisan ispravno postupa. Najluđa stvar tih dana je bila to što san telepatski komunicira s mačkama. Prvo, osjetija san jednu mačku tu večer, iznutra, ono kao da san ja bija mačka, osjetija san kako je bit mačka. Drugo, svojon namjerona da iniciran neki kontakt, kad san čučnija i zovnija mačku svojim mislima, mačka bi počela mjaukat i došla bi k meni. To san tih dana ponovija nekoliko puta i mačka bi svaki put, čak i kad joj nisan bija u vidnon polju došla do mene. Čim bi je zovnija svojom namjerom usmjerenom prema njoj, ona bi odma ustavala i došla k meni. Meni je sad jasno zašto, zato što san bija ljubav, a ljubav je neodoljiva svakom živom biću. Čita san nekad o tome da su neki šamani znali hodat prašumom i da im životinje ne bi naudile, da je neki katolički svetac koji je osnova San Marino pripitomija odraslog medvida, da je sveti Franjo zna komunicirat sa životinjama... Ako su te stvari istinite, meni je jasno kako je to moguće.

Nakon tog iskustva Ljubavi, stvari su se počele minjat. Počeja san radit na svojin emocijama i stvari su se počele odmotavat. Lagano su mi se smanjivali simptomi nistagmusa, ali san ulazija u neke teške i strašne dijelove svoje psihe. Polako, to je dovelo dotle da vidin šta mi je u psihi uzrokovalo nistagmus, ja san zablokira svoje emocije, konflikte i ostale stvari koje san potisnija, pa ih tijelo nije imalo kako drugačije izrazit nego kroz bolest. Kad san tim dijelovima sebe da slobodu, nistagmus se počeja povlačit. Nije se skroz povuka, al sad je prihvatljiv. A nisan se ni ja psihički sredija, moja nada je da, kad se sredim skroz da će i nistagmusa nestat. Al to ostaje da vidimo. Taj doživljaj Ljubavi me je prominija poprilično i mogu slobodno reć da od svega ovoga što san proživija san sasvim druga osoba. Mada, trenutno san zapeja u radikalno zajebanoj situaciji, ali to je prirodni razvoj događaja, tako da, zahvalan san što je tako kako je. Sad san izaša iz tog stanja uma kad san osjeća biljke i tu ljubav, ali desi mi se da nekad ponovo prema nečemu il nekomu osjetin tu Ljubav. Jednom kad je doživiš, postaneš kanal za njeno širenje.

Nego, čemu ova priča baš sad. Zato što je danas dan kad koračan u novu godinu svog života. Iskreno, iskreno želin da smognen snage da privalin ovu stranicu svog života, da odradin ovu dionicu mog puta na ovom predivnom planetu. Zahvalan san na svemu, ove stvari koje san napisa su me potpuno prominile, ali vrime je već da okrenen novi list. Nadan se da ću jednom moć reć, da mi je nistagmus nešto najbolje što mi se desilo u životu. Možda bi čak i već moga to reć. Svom starom M. bi moga reć: Dobro je što ti život više neće bit isti, jer more bit još bolji. Bilo kako bilo, sretan mi rođendan!
- 00:05 - Komentari (32) - Isprintaj - #

12.01.2021., utorak

Sigurnost

Neki dan san ima jedan zanimljiv događaj i uvid, dok san bija na wc-u. Da, dobro ste pročitali, na wc-u. Ne mogu se sad pouzdano sitit jesan li sidija na šolji il san bija usta s nje, kad san, već zapleten duboko u mislima, samo osjetija to. To je osjećaj koji je teško opisat. Da nije ovako zabavne koincidencije sa mojin siđenjen na wc-u, vjerovatno ne bi ni prepričava ovo. Ugl osjetija san sigurnost, duboko san bija zagledan u sebe i primjetija kao da neman temelj sebe koji je odiljen od vanjskog svita, nego kao da je otvoren, prolaz mene prema svemiru i obrnuto. Sigurnost koju san osjeća je bila baš, pa recimo, svevažeća, potpuna, apsolutna. Bilo je sasvim jasno da san ja siguran šta god se desilo. Osjećaj nije dugo traja, ali bija je konkretan i značajan. Sitilo me na doživljaj Ljubavi koji san ima prije par godina, vjerovatno ta oba osjećaja dolaze iz istog izvora. Al fakat, sasvim jasno san osjetija kako san siguran, uvik, i osjećaj je baš lip. Ali ako ću se ukorijenit u tom osjećaju, to me suočava sa mojim demonima, tako da se ja svjesno razdvojim od tog osjećaja i vratim se svojoj uobičajenoj nervozi. Bilo kako bilo, ako želite neke dublje momente samospoznaje, obavezno sidite što više na wc šolji!



Ova me siti na možda i najbolju seriju koju san gleda, kad smo kod nje, čak bi je moga i opet pogledat!
- 16:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.01.2021., ponedjeljak

Prijatelji

Mislija san pisat post o svojim prijateljima, pojedinačno. Al nekako mi to ne ide. Ne mogu opisat šta sve osjećam prema njima, ni kako točno funkcioniše naš odnos. Mislija san poimenično napisat karakteristike svih svojih prijatelja, al kad prokontam, za dosta njih ne znan šta bi reka. Mogu probat opisat neke njihove karakteristike. Tipa D. je super prijatelj, s kojim se ugl družim skupa sa M. i super mi je druženje s njima. Oni su bračni par al su opušteni, i za neke bračne nesuglasice koje im se dese spomenu i prida mnom, što mi je super, jer su otvoreni i relativno opušteni što se toga tiče. S njima imam super razgovore, u temama od psihologije, tipa odnosa sa roditeljima i osviještavanje tih obiteljskih veza, napredovanja što se tiče naše svijesti i samospoznaje, o svemiru i o sebi, o životu, o odgoju dice, tačnije njiovog diteta i slično. S D. san proživija svoje najintenzivnije iskustvo u životu i tu san mu zahvalan što je prisustova tom događaju. I jedno i drugo me razume što se tiče nekih mojih caka, mogu pričat s njima i to mi je vrh. M. je i blogerica, ali neću vam reć koja je! Onda tu je i E. koja me puno, puno voli (vole me i D. i M., jasno, i osjećam s njima istinsku bliskost), a i ja puno, puno volin E. S E. dosta pričan o politici i o društvu, oboje smo ljevičari i slažemo se oko većine stvari, također E. ima masu zanimljivih stvari koje mi pošalje na wacap, pa pogledam, jer sam nešto ne kopan po netu tražeć nešto, već neko vrime. E. je empatična i analitična i kad pričan s njon znan da joj mogu sve reć i da mogu sa njon skupa analizirat svoje stvari, a i skupa s njon analiziran njene. A i moremo se zajebavat, btw, što san također zaboravija reć za D. i M., da mi se je drama zajebavat s njima. Od još dosta prijatelja izabra bi A. koji je kralj i uvik je s njim zabavno i opušteno. On je moj prvi prijatelj u životu, i družimo se pa evo skoro do moje 29te, (koja stiže za koji dan). A. je po dosta toga totalna razlika od mene, a i od D. M. i E., ali opet kad se družimo, volimo se svi i super nam je. A. je frizer, voli svoj posa, voli pare i želi se baš obogatit i smišan je s tim stvarima što baš ulaže u svoj izgled i njegu tipa kože lica i slično, što je nama ostalima koji nismo u tom fazonu smišno. Mada, A. je krvav i ima vrhunskih izjava, za crknit od smija, al triba bit u momentu da se takva izjava desi. A. voli astrologiju, jogu i duhovnost, ali na drugačiji način poima to nego ja, D. i M. Al se to uklapa u njegovu ličnost, ono u smislu da nije toliko orjentiran nekoj samospoznaji, koliko tome da se od joge i tjelovježbe osjeća dobro. Ima on tu hedonističku crtu. Zanimljivo je koliko se u nekin stvarima razlikujemo, npr E. je ateista, baš cijeni znanost i ne viruje u sinkronicitete il neke takve teorije, dok D. M. i A. smo u tim duhovnim sferama. S druge strane D. i M. naginju razmišljanju u teorijama zavjere dok E. nikako nije takva, a ja uglavnom nisam takav. Al svi četvero su mi super prijatelji i kad smo skupa druženje nam fercera. Evo, od sviju prijatelja san izabra njih četvero iz dva razloga, znamo se uživo i družin se s njima trenutno. Tu trenutno je iznimka E. koja nije tu, al često se čujemo i znamo se uživo pa nek ona bude iznimka. Inače A., D. i M. se viđamo i u ovo vrime korone jer živimo blizu. Uz njih četvero moga bi dodat još dosta prijatelja, recimo: E, M, Ž, P, G, H, to su sve ljudi koje volin i koji su bili, a viši ili manje jesu dio mog trenutnog života, ali trenutno bi bilo previše da ih sve opisujem, pa nek ostane na ovom broju. Doduše, neke prijatelje je odnilo vrime, al iman dosta prijatelja koje bi, kad bi ih vidija moga zvat na kavu i slično. Dosta prijatelja iz Sarajeva s kojima san izgubija kontakt u smislu da se često čujemo, al opet znan da su tu i da se vratin u Sa, bija bi s njima u kontaktu. Al eto, za sad nek ostane ne ovo četvero prijatelja, na kojima san stvarno zahvalan.
- 15:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.01.2021., nedjelja

Znanost, neznanost i istina

Kao osoba, cijenim znanost i smatram da je možda najkorisnija stvar koju čovječanstvo ima. Možemo bit zahvalni znanosti na puno toga, a opet, za neke loše stvari u koje se znanost koristi, nije kriva sama znanost, nego ljudi koji koriste znanost. U svakom slučaju, mislin da se znanost triba podredit etici. I da triba postojat neko tijelo/institucija na svjetskom nivou koja bi se bavila time šta se smi a šta ne smi radit sa znanošću. Tipa da li je dozvoljeno genetski dizajnirat svoju dicu i slično. Također, znanstvenici se često žale kako se "neznanstvene stvari" podvaljuju pod znanost. Npr teorija sinkroniciteta, koja se proučava kao znanost. Mainstream znanost ne priznaje fenomen sinkroniciteta i to je ok, al onda se može reć da postoji vrsta znanosti koja će se bavit tom tematikom, kao što je telepatija, viđenje na daljinu, viđenje budućnosti, pa i astrologija... Te stvari mogu bit zasebna grana znanosti, ili nešto ekvivalentno znanosti, a da ima neko drugo ime, da se naziva nekako drugačije. Mislin da moramo cijenit znanost, ali također, bit svjesni njenih limita. Postoje stvari koje su stvarne a u dosadašnjoj znanstvenoj paradigmi nisu objašnjive. Ipak, te stvari nisu manje stvarne ako nisu znanstveno dokazane. Sutra možda mogu bit dokazane. A kao što scijentisti se bune da se nadrinauka prodaje pod znanost, moremo reć da se znanost petlja u sfere u kojima nema šta tražit. Ako ćemo se vodit tom logikom, s tim da, ja san više orjentisan da se znanost i fenomeni poput sinkroniciteta međusobno uvažavaju. Kako god bilo, današnja znanost nema monopol na istinu, kao što to nema ni duhovnost neke vrste. Tako da, mislin da bi svi tribali znat dokle seže naše znanje i znat šta je šta. I znat di su granice našeg znanja, bilo da ga temeljili na mainstream znanstvenom pogledu na svit, ili na ovom alternativnom pogledu na stvari. Možda se može reć i na duhovnom pogledu na svit, ali sinkronicitet nije duhovnost, nego zaseban fenomen.
- 21:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

Želje

Želim otić negdi... Negdi di ću zaboravit na sve... Negdi di će me držat u uvjetima u kojima ne mogu nikome naudit... Negdi di ćemo postojat samo ja i moja patnja, potpuno sami, izolirani. Negdi, pa makar tu bilo nepodnošljivo. Vjerovatno je to što želim nešto najbliže samoubojstvu. Možda to i jeste samoubojstvo, jer, ako se ubijem, nakon smrti ću nastavit di san sta, a ako oden tako u neko misto u kojem bi me mogli držat u samici, biću živ, a praktički mrtav... Želim smrt prije smrti, preteško je i nisam za ovih pokušaja... Iz nekog razloga u sebi ne želim, ne želim da ovo prođem. Preteško je, i ovakvi izazovi se ne bi ni prid koga tribali stavit. Znan da san odgovoran ja i da je izazov isprid mene takav kakav je, jer san ja takav kakav jesan, ali svejedno... Ne mogu više. Ne želin više. Želin otić negdi di mogu normalno popit kavu, samo jednu kavu, opušteno, bit sa ljudima koje volin. Želin da iman slobodu da uživan u društvu drugih ljudi i da nisan konstantno u grču. Želin da upoznajen nove ljude. Želin putovat po svitu, proć ovo i počastit sebe sa godinu - dvi dana putovanja po svitu. Ne moran nać curu niti nešto u tom smislu, želim prijatelje, strance s kojima se osjećan ugodno, bilo koga. Ali boli... Boli jer toga nema. Jer ne mogu. I iz svoje nesposobnosti da se izvučem iz ove rupe, mi dođe da želim ono prvo. Nestanak. Mada sad evo, post me je odveja na drugu stranu. Na zdrave želje. Nevjerovatno je, al ja jednostavno ne znan kako da izveden taj prelazak ove dionice mog životnog puta. Ovo je agonija. Počnem se prepuštat, opuštat i samo krene agresija i svi ti porivi... Ne mogu da to radim, da razbijam vlastitu kuću. Po stoti put pišen o tome. A nedavno, kad san bija na jednom druženju, u jednom momentu mi je panika narasla toliko da san mislija da ću puknit totalno, da ću izgubit svijest i počet se nenormalno ponašat. Srića vratija mi se prijatelj u pravo vrime, pa san se smirija jer uz njeg iman osjećaj sigurnosti. Ko malo dite san... Iman osjećaj da san otvorija neku vrlo ranu traumu i da je sad u biti proživljavan... Da sad triban nać izlaz iz nje. Ne znam... Moran se prepustit, a neprihvatljivo mi je šta se dešava kad se prepuštam. Mada, ne žalin ni za čin, i neka me točno ovde di jesan. Iako je jezivo. Jeziva je opcija povratka na psihijatriju. Jezivo je sve što se dešava... Valjda sve ima rok trajanja, pa i jeza... Jezivo je da bi moga postat sasvim nova osoba i odbacit ljubav, odbacit sve iz dosadašnjeg života i prepustit se destrukciji... Ali ne radin to, kako god okrenen, opet ispliva i nešto pozitivno iz mene. Nešto što mi ne da da odustanen. Staću na stranu toga, dok iman snage, stavaću na stranu toga. A ako se prepustim... Ostaće iza mene ova slova. Raskidane veze koje će samo bolit. I to je to.
- 22:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.01.2021., petak

Slova i praznina, glasi i tišina

Ima momenata kad san analitičan i kad mi leži da opisujen svoja stanja. S druge strane, ima momenata kad iman želju da pišen, al nešto u meni odbija pisanje. Takav je sad momenat. Ima bi šta reć, al ne mogu. Valjda je situacija još previše nedovršena i osjetljiva (čak mi se i ova riječ osjetljiva malo nije pisala). Nadan se iskrenom završetku ove petlje u kojoj se vrtin. Zadnjih dana san vidija u sebi neku snagu. Onda san vidija katastrofalne slabosti. Dobro je da san vidija i jedno i drugo. Samo još da iman nadu da ću nać snagu... Al vidićemo, biće šta bude.
- 19:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.01.2021., srijeda

Let

Olizani pločnici
od jezika kiše
ostaju nekim budućim stopalima
koja će gazit po mojim otiscima
O, da li će se pitat
po čijim otiscima gaze?

Nastavljam dalje po ko zna koji put
ostavljam jedan grumen sebe
mrvim ga, polako, dok hodam
da pada po cesti, al da je neprimjetan
I gledan svit oko sebe
u nedosanjanoj lipoti

Nastavljam, dalje, sa istim grčevima
Ali znam, da mogu bit isti, a nov
al znam, da iza svakog brijega
slijedi padina
znam, da i ja padam
beskonačno
znam, da mojoj duši pripada beskraj
dok uzalud prid svojim krilima
sam za sebe podižem zid
Da udaram u njega
- 22:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Raspoloženje zadnjih dana
- 19:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

01.01.2021., petak

Najbolji prijatelj

Prijateljica mi je izdvojila neke znakove iz onog mog posta o šetnji od prije koji dan, i dala mi ideju da napišen priču s tim znakovima. Prihvatija san ideju i evo priče!

U jednom malom, malom selu, živio je jedan dječak. Taj dječak je jedno jutro shvatio da nema nešto što svi drugi dječaci imaju. Bilo je to nešto, ne neophodno, ali nešto bez čega biti dječak nema smisla, naime, to je bio najbolji prijatelj. Mali dječak nije imao najboljeg prijatelja. Jedan dan je odlučio da će on pronaći najboljeg prijatelja. Družio se sa svim svojim prijateljima i pitao ih je da mu budu baš najbolji prijatelj, ali niko nije pristajao na tu ponudu. Kao da su dica ko mala već znala da je prijatelj ne toliko teška stvar, ali najbolji prijatelj, to ne može bit svako, tek tako, za to je potrebno nešto više, nešto pomalo mistično i eterično, neka nit koju samo dvi srodne duše mogu stvorit. I dječak se vratio kući, tužan. No, putem kući ugledao je križ. Sjetio se da mu je majka uvik pričala kako su križevi lipi i kako je njih stvorio Bog koji ispunjava sve želje. Križ je bio na putu prema šumi. I dječak je zaželio da mu Bog pokloni najboljeg prijatelja, negdje u šumi. Kad je dječak pošao prema križu, vidio je neke ostavljene prozore uz put. Na njima je bilo stakla. Dječak je iz znatiželje, da vidi šta će bit, bacio kamen na staklo i ono je puklo. Dječak je ostao fasciniran. Tako je lako srušiti nešto! Kako je staklo puklo, to prestrašilo jednog blavora koji je krenuo prema dječaku. Kad je došao blizu, dječak ga je na tečnom blavorskom upitao, zna li ima li igdi u šumi prijatelja? Blavor mu je rekao da on ima svojih prijatelja, al da trenutno, pošto je zima, svi spavaju, te da će i on brzo na spavanje. Dječak je tada nastavio dalje, i vidio je jedan veliki hrast. Hrast je djelovao mudro i dječak ga je zagrlio, i povezao se s njim. Osjetio je val divljine kako struji kroz njeg, ali hrast mu nije mogao pomoći da nađe najboljeg prijatelja. Ali hrast je bio mudar i star i rekao mu je da nikad ne odustaje, jer sve dođe u pravo vrijeme. Pošao je dalje. Išao je dalje i vidio je trag automobilske gume u glibu. Kad je to vidio, pomislio je da mora da će dalje bit ljudi, a neko od njih mu može bit najbolji prijatelj. Išao je dalje, prešao preko mosta i vidio jednu mlinicu. Došao je blizu i zagledao se u potok. Mlinica je bila fina izvana, ali bila je zaključana. Djelovala je pitomo ali i tužno. Izgubila je svoju svrhu, sada je samo uspomena. Dječak je osjećao tugu mlinice i poželio je da i ona jednom ponovo bude korištena. Potok koji je tekao kroz mlinicu je bio mutan od velikih kiša. Dječak je upitao potok gdje bi mogao naći najboljeg prijatelja, na što mu je potok rekao da se ugleda u njega, tako kako on teče, neka tako njega njegove noge spontano dovedu do najboljeg prijatelja. Ključno je da bude prirodan i slijedi svoje srce. Dječak je poslušao savjet i srce ga je vodilo uz potok. Došao je do još jednog mosta, pa još jednog i tu je sjeo da se odmori. Zagledao se u potok i razmišljao di ga vodi njegovo srce. Zaključio je da ga vodi natrag. Bilo mu je to čudno, zašto da se vraća a tek je došao do šume. Ipak, srce ga je vuklo natrag. Odlučio je poslušati savjet potoka. Pošao je natrag. Išao je blatnjavim makadamom i izašao na asvaltiranu cestu. Nije baš pazio i izletio je pred auto. Vozač je stisnuo kočnicu i jedva stao na vrijeme. Kad je stao, izišao je van sav bijesan. - Pa jesi li ti normalan? Viknu na dječaka. Dječak se prestrašio. - Šta sam krivo uradio? Reče dječak. - Pa čuj šta si uradio, nisi gledao na cestu, skoro sam te zgazio. - Ali nisi me zgazio. Vozač se nije smirivao, rekao je da ode ukršiti štap i da će za kaznu istući dječaka. Dječak se prestrašeno uzmaknuo i vidio da je auto napunjen krumpirima. Kad je vozač našao štap i sav ljutit krenuo prema dječaku, dječak je počeo trčati. Vozač je bio brži i sustizao ga je. Dječak je trčao ali vozač se sve više i više približavao. Dječak je mislio da će dobiti degenek, kad je iz šume iskočio crni pas! Zaletio se na vozača lajući na njega. Vozač je prestrašeno pobjegao. A pas ga je gonio sve do auta. Nakon toga se pas vratio do dječaka. Dječak je bio sav ushićen, pas, pas ga je spasio! Dječak ga je na tečnom pasjem upitao zašto mu je pomogao, na što mu je pas rekao, da on razumije kako je kad te neko progoni i da je on odlučio njega obraniti. Dječak se sav presretan, okrenuo psu i zagrlio ga. Pas ga je pitao: Mogu li ti biti prijatelj? Dječak se nasmijao i upitao ga, može li mu biti najbolji prijatelj? Pas je sav sretan rekao da naravno da može! Dječak se vratio kući sa psom i prošao je ispod štrika sa odjećom koja se suši. Došavši kući ušao je unutra sa psom. Sutra kad je otišao među ostalu djecu, bio je sa svojim najboljim prijateljem kojeg su svi drugi mazili, ali on je bio samo njemu najbolji prijatelj. Dječak se osjećao sigurno, znao je da je njegov najbolji prijatelj uz njega, šta god bilo. A i on je bio tu za njega. Za to prijatelji služe, da se međusobno vole i štite.
- 19:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #