29
|
Prije otprilike nekih 5 godina, moj život je naiša na jednu ozbiljnu prekretnicu. Razvija san jedan neurološki poremećaj: nistagmus. Prvotne smetnje su bile užasne, smetalo mi je svitlo da san po danu bija s peškirom priko glave, da mi ne bi svitlo smetalo. Kasnije, kako se poremećaj razvija dobija san simptom nekontrolisanog micanja očiju, klimanje glave, smetale mi pjesme, zvukovi iz prirode, pa praktički skoro svi zvukovi, mantalo mi se od njih i dobiva bi tikove... Stanje mi se i pogoršavalo stalno. Bija san u panici da mi je život gotovo, jer je stečeni nistagmus neizlječiv i ne može se puno radit na smirivanju simptoma. Ja san se vratija iz Sarajeva kući, napustija faks na četvrtoj godini, napustija svu ekipu i život koji san tamo ima. Par godina san proveja samosažalijevajuć se, pateć što ne mogu više bit u Sarajevu i slično. Iša san na psihoterapiju i trošija psihijatrijske lijekove i unatoč tome bija san na rubu da odustanen od sebe. Mislija san da san upropašten doživotno, i da nema nikakve nade za me, ali san se ipak borija, koliko toliko. Osjeća san se slomljeno... Jedno jutro san se probudija i samo mi je palo na pamet: M. tebi život više nikad neće bit isti. Isplaka san se tada i odbija san to cilin svojin bićen, nisan tija prihvatit to da mi život neće bit isti. Ja od silnih smetnji nisan ima kad puno ni mislit, al ugl, mislija san da mi je život doživotno upropašten. Nisan nikako moga vidit kako bi moga nastavit dalje. Onda me je zovnija bivši gazda s mora, di san sezonski radija. Iako san bija gotovo siguran da to neću moć radit, prista san na taj poziv, čisto jer san zna da nešto moran probat. Otiša san na more radit i kao što san i očekiva, nisan moga radit taj posa jer mi je previše sunce smetalo. Ali san proveja tri tjedna na moru i bilo mi je dobro, a to je bilo baš bitno, jer san vidija da se i sa nistagmuson može uživat. Tada san odlučija da ću se borit i da, ako neko može medicinski neobjašnjivo ozdravit, da mogu i ja. Pustija san svoju intuiciju da me vodi ka ozdravljenju, a ja san slijedija korake. Kako nisan moga koristit laptope, mobitele, tv i sve to, ostala mi je samo meditacija i boravak u prirodi u mom selu. Ubrzo me je to počelo probijat i počeja san dobivat neke jako specifične doživljaje. Prvo što je krenulo je to da san par puta proba osjetit biljku, njenu dušu, i upalilo mi je, osjetija bi je. To je naprosto nevjerovatno, neopisivo! Kad to osjetiš sve odgovara tome, što izgleda kako izgleda, miriše kako miriše, ma sve. Stvari su se polako odvijale dok jednu večer nisan se potpuno probija. Vidija san da je sve što postoji u suštini Ljubav, znači sve, svit oko nas, mi ljudi i sve drugo. Ta je Ljubav potpuno bezuvjetna, nema "zašto ona voli" ona jednostavno voli jer voli, jer joj je to u prirodi, kao što je vodi priroda da teče. Ta ljubav nas voli uvik, a mi smo također ona. Tu noć kad san to doživija, puna su mi pluća bila osjećaja: Šta more rodit ovoliku lipotu? Osjećaj je bija neopisiv, baš neopisiv. Također, vidija san da mi nistagmus nije neprijatelj protiv kojeg se triban borit nego učitelj kojeg triban slušat. Vidija san i da je Ljubav dublja od smrti. Još san lekcija izvuka iz tog iskustva, mada, nije to bilo bezazleno, to iskustvo je moglo vodit u psihozu, da ja nisan ispravno postupa. Najluđa stvar tih dana je bila to što san telepatski komunicira s mačkama. Prvo, osjetija san jednu mačku tu večer, iznutra, ono kao da san ja bija mačka, osjetija san kako je bit mačka. Drugo, svojon namjerona da iniciran neki kontakt, kad san čučnija i zovnija mačku svojim mislima, mačka bi počela mjaukat i došla bi k meni. To san tih dana ponovija nekoliko puta i mačka bi svaki put, čak i kad joj nisan bija u vidnon polju došla do mene. Čim bi je zovnija svojom namjerom usmjerenom prema njoj, ona bi odma ustavala i došla k meni. Meni je sad jasno zašto, zato što san bija ljubav, a ljubav je neodoljiva svakom živom biću. Čita san nekad o tome da su neki šamani znali hodat prašumom i da im životinje ne bi naudile, da je neki katolički svetac koji je osnova San Marino pripitomija odraslog medvida, da je sveti Franjo zna komunicirat sa životinjama... Ako su te stvari istinite, meni je jasno kako je to moguće. Nakon tog iskustva Ljubavi, stvari su se počele minjat. Počeja san radit na svojin emocijama i stvari su se počele odmotavat. Lagano su mi se smanjivali simptomi nistagmusa, ali san ulazija u neke teške i strašne dijelove svoje psihe. Polako, to je dovelo dotle da vidin šta mi je u psihi uzrokovalo nistagmus, ja san zablokira svoje emocije, konflikte i ostale stvari koje san potisnija, pa ih tijelo nije imalo kako drugačije izrazit nego kroz bolest. Kad san tim dijelovima sebe da slobodu, nistagmus se počeja povlačit. Nije se skroz povuka, al sad je prihvatljiv. A nisan se ni ja psihički sredija, moja nada je da, kad se sredim skroz da će i nistagmusa nestat. Al to ostaje da vidimo. Taj doživljaj Ljubavi me je prominija poprilično i mogu slobodno reć da od svega ovoga što san proživija san sasvim druga osoba. Mada, trenutno san zapeja u radikalno zajebanoj situaciji, ali to je prirodni razvoj događaja, tako da, zahvalan san što je tako kako je. Sad san izaša iz tog stanja uma kad san osjeća biljke i tu ljubav, ali desi mi se da nekad ponovo prema nečemu il nekomu osjetin tu Ljubav. Jednom kad je doživiš, postaneš kanal za njeno širenje. Nego, čemu ova priča baš sad. Zato što je danas dan kad koračan u novu godinu svog života. Iskreno, iskreno želin da smognen snage da privalin ovu stranicu svog života, da odradin ovu dionicu mog puta na ovom predivnom planetu. Zahvalan san na svemu, ove stvari koje san napisa su me potpuno prominile, ali vrime je već da okrenen novi list. Nadan se da ću jednom moć reć, da mi je nistagmus nešto najbolje što mi se desilo u životu. Možda bi čak i već moga to reć. Svom starom M. bi moga reć: Dobro je što ti život više neće bit isti, jer more bit još bolji. Bilo kako bilo, sretan mi rođendan! |
