Ljubav i mržnja su dvije polarnosti koje se pojavljuju u našim životima. Svako zna šta je ljubav, a mislim da svako zna i kako je mrziti nešto i nekoga. No kakva je priroda tih dviju sila. U mom osobnom životnom iskustvu, polarnost su zapravo ljubav i strah, dok je mržnja posljedica odnosa to dvoje. Ljubav je univerzalna sila koja je esencija ovog univerzuma. Možemo reć da je svemir ljubav i da je sve što je u njemu ljubav. Ljubav plovi i našim životima, dolazi iznutra, iz naše veze sa ovim svemirom. Pa odkud onda mržnje? E pa, tu je kvaka. Mržnja dolazi iz otpora prema ljubavi, a korijen tog otpora je strah. Ljubav nije neka sladunjava sila, nego ozbiljna stvar koja često dolazi baš u oblicima u kojima je ne želimo. Često nam donosi patnju, jer nas mijenja na bolje i onda patimo jer ono staro u nama mora umrijet. Mržnja je produkat nemoći, paraliziranosti strahom od te promjene, ili strahom od nečega u nama, nekog dijela nas koji smo potisnuli i koji je sada u našoj 'sjeni', našem nesvjesnom. Mržnja je otpor, kada nas život vodi u jednom smjeru, kada naša unutrašnjost želi jednim pravcem, a to se našem egu ne sviđa, pa mrzi sve to, mrzi sebe, ili mrzi svijet, ili mrzi jedan dio sebe, i slično, u pravilu, kada ne želi prihvatit to nešto što mu život donosi ili je donio. Mržnja ne može postojat bez ljubavi, potrebno je imat ljubav da bi se mrzilo, jer bez ljubavi, strah se nema čemu opirat i mržnja se ne može pojavit. Za ljubav nije potreban trud, ljubav teče prirodno, jer ona je bazična priroda svega. Jedino što trebamo uraditi da bi dobili ljubav je dopustit joj da uđe u nas. Dok je za mržnju suprotno, moramo je hraniti, davati joj hranu svojim egom i održavati je, inače će ona prirodno nestati. Mržnja je ozbiljna stvar, i ako često mrzimo znači da nam odnos sa samima sobom nije dobar. Također često i u svom životu primjetim, da mrzim nešto bez ikakva razloga. To je zato što to nešto što mrzim potiče ljubav u meni, a ja nisam spreman da prihvatim ljubav u obliku u kojem dolazi. A nekad je i rezultat općenite mržnje, frustriranosti svijetom i samima sobom, pa mrzimo sve s čim dođemo u kontakt. Iz mržnje mogu inziknut nebrojena zla, od samoubojstva, do ubojstva, do uništavanja samog sebe pijančenjem ili drogiranjem, itd, nebrojeni su oblici u kojima se ona može pojavit. Da bi pobijedili mržnju, moramo pobijediti svoj strah, koji se suprotstavlja ljubavi i ne da joj da uđe u naše živote. Potrebna je hrabrost da bi se voljelo, i spremnost da budemo ono što jesmo, pod svaku cijenu. A to nije ni malo lak zadatak. Puno je lakše mrziti, jer kad se mrzi ego ima satisfakciju, dok ga ljubav umanjuje, ili ga vodi u konačan nestanak, u njegovu smrt, u smrt ega. Mržnja također zavisi od ljubavi i na druge načine. Kad smo u vezi s nekim i volimo ga, nakon što prekinemo, možemo mrziti tu osobu. Ali to je jedino jer još uvijek osjećamo povezanost s njom, samo ovaj put se moramo rastat od nje, što ne želimo, pa je onda mrzimo, jer ne prihvaćamo bol i patnju koju nosi raskid. Puno je primjera još koji se mogu navest, i ljudska psiha zna biti kontraditkorna, pa se istu stvar može voljeti i mrziti istovremeno. To se dešava kada smo u sukobu sa samima sobom. No ono što je bitno je znati da je ljubav primarna sila ovog univerzuma, a mržnja tek otpor prema toj sili. Ljubav je kao rijeka, i ona će kad tak pronaći svoj put do nas, ali opet pitanje je koliko ćemo ozbiljne prepreke joj mi staviti na put.
|
