Oduvijek, barem oduvijek od kad sam došao u neke godine u kojima se čovjek pita o životu, ne je intrigirala jedna stvar: Kako išta postoji? Kako? Kako jednostavno ne postoji ništa? I kako pojmit ništa? Mislin da odgovaranje na ova pitanja dolazi do granice koliko čovjek more pojmit. I lipše je tako, lipše je kad ne znamo odgovor na ta pitanja. Lipše je kad ne znamo di ćemo nakon smrti, kad ne znamo odkud smo došli. Postojanje samo po sebi je sreća, ali je i strašno. Posebno je strašna ideja o vječnom postojanju. Vječnost je strašna, lakše je bit ateista i mislit da je sve gotovo nakon ovog života. Ja san razmišlja i skonta san da mi je ok da nakon smrti nema ništa. A isto mi je ok i ako ima. Možda nekad, nakon ovog života, dođemo u stanje u kojem ćemo bistriji i mirniji sagledat tajnu postojanja. I onda se utopit u more ljubavi, i tražit jedni druge plivajući u njemu.
|
