28.02.2019., četvrtak

Homoseksualnost: Devijacija ili prirodna pojava

Svjedoci smo porasta interesa za jednu temu, koja budi strasti u našem društvu, jednog fenomena koji ima gorljive pristaše i gorljive oponente. O tom se fenomenu još uvijek većinom šuti, i tema se trpa pod tepih, ali kako vrijeme proolazi, ta situacija se polako mijenja. S tim interesom, da doprinesem nešto općoj raspravi o tom fenomenu i ja pišem ovaj tekst. Naime, radi se o homoseksualnosti.

Homoseksualnost je u Bosni i Hercegovini još uvijek tabu tema iako je to pojava koja je prisutna u našem društvu kao i u svakom drugom. Tabu tema je jer društvo nema hrabrosti da se suoči sa činjenicom: homoseksualnost postoji i i dalje će postojati, sviđalo se to nama ili ne. Na prvu bi se mogli zapitati šta je to homoseksualnost. Većina BiH pučanstva homoseksualnost smatra devijacijom, prijetnjom po društvu, propagandom kojoj je cilj uništiti obitelj i slično. U ovom ću tekstu pokazati apssurdnost takvih tvrdnji. Da li je homoseksualnost neka neprirodna devijacija? Nije, jer je do sada potvrđeno preko 170 životinjskih vrsta kod kojih se pojavljuje homoseksualnost. Tako da mi ljudi nismo ništa posebno, jedino je posebno kod nas što osuđujemo homoseksualnost, za razliku od životinja koje se s tom pojavom ponašaju, pa, onako kako to životinje rade: prirodno. Kako homoseksualnost može biti prijetnja po društvo je nejasna, takva tvrdnja može izići jedino iz usta zagorjelog homofoba, koji nije u stadnju da trpi išta drugačije od samog sebe. Jednom sam imao priliku čitati post na blogu od lika koji je tvrdio da će gej parada imati loš uticaj na njegovo dijete jer će na njoj vidjeti nemoralno ponašanje. Ta tvrdnja je apsurdna, jer ako ne želi da njegovo dijeti ne vidi taj 'nemoral', može jednostavno zabraniti djetetu da ide na gej paradu. A ako je dijete dovoljno staru, ako se radi o adolescentu, on ima pravo da ide na gej paradu ako ga ona zanima. Ipak, najapsurdnija od ovih teza je da je homoseksualnost 'masonska', američka, čija li već propaganda kojom se želi uništiti obitelj. Ta teza je toliko apsurdna da je to već parodija same sebe. Ne postoji sila na ovom planetu koja može uništiti obitelj. Obitelj je jezgra našeg društva u uvijek će tako biti jer će uvijek biti potrebno odgajati djecu u ulagati napor u to, a ljudi će uvijek imati potrebu za partnerom i upuštanjem u veze. Tako da, ja ne mogu vidjeti kako će prihvaćanje jednog fenomena koji je vjerovatno star kao i čovječanstvo, prihvatanje činjenice da neki članovi našeg društva gaje privlačnost premaa osobama istog spola, može i na koji način naštetiti obitelji. Kada je stvar već takva, zašto se onda desničari bune protiv homoseksualnosti, braneći 'svetost' obitelji. Iz jednog jednostavnog razloga, jer ne mogu prihvatiti promjenu. Ne mogu prihvatiti da se koncept onoga šta je obitelj mijenja, i da obitelj može biti i zajednica istosspolnih parova, a ne samo heteroseksualnih. Drugim riječima, ne žele drugima dati prava koja imaju oni sami, jer se osjećaju da ih ti 'drugi' ugrožavaju. Također pri osudi homoseksualnosti se često poziva na religiju, a istovremeno se tvrdi da je to sve američka propaganda. Moje pitanje je, ako je američka propaganda, gdje je onda bila Amerika u vrijeme kada su pisani tekstovi Biblije i Kur'ana? Također, smatram da je pozivanje na religiju u ovom slučaju neprihvatljivo, jer u sekularnom društvu religija niti smije, a niti može dirigirati pravila društva. Ali ipak, indirektno, preko uticaja koji imaju na ljude, svećenici i hodže šire homofobiju među BiH populacijom. Mada se mogu uočiti pozitivne promjene u pristupu pape Franje prema homoseksalcima, nadajmo se da će religije nastiviti ići u tom smjeru, u smjeru prihvaćanja homoseksualnosti.

Ipak, sva ta desničarska naklapanja se ipak oslanjaju na jednu činjenicu: homoseksualnost uistinu jeste čudan fenomen. Kao vrsta, opremljeni smo spolnim organima da se razmnožavamo heteroseksualno, i homoseksualnst prirodno izgleda kao devijacija. Ali ipak, kad se zagrebe ddublje, možemo otkriti da seksualnost je više od samog spola. Slavni psiholog Kinsey je napravio skalu seksualnosti od nula do 6, u kojoj je nula isključivo heteroseksualna, a 6 isključivo homoseksualna orjjentacija. Pri svojim istraživanjima otkrio je da je većina negdje u sredini. Homoseksualni porivi mogu biti dio izgrađivanja seksualnog identiteta, koji se može mijenjati. Ja prvi sam imao fazu kada su me privlačili muškarci, i ta faza je prošla sama od sebe, sada sam čisto heteroseksualan. No homoseksualnost nije jedini čudan fenomen u ljudskoj seskualnosti. Malo ljudi zna za aseksualnost, ljude koji uopće ne osjećaju seksualnu privlačnost. Ipak ta tema ne diže toliku buru u javnosti. To je zato što aseksualnost nije vidljiva, kao homoseksualnost, i ne dira toliko u tradicionalne norme društva.

Nakon ovoga svega, možemo se zapitati, zašto ljudima homoseksualnost toliko smeta? Šta tjera ljude da napadaju gej parade, homoseksualce na mjestima gdje se okupljaju i slično? To je zato što homoseksualnost dira u srž našeg tradicionalnog društva, u patrijarhat. Patrijarhat se temelji na zajednici muškarca i žene, gdje oboje imaju podijeljene uloge, šta kome pripada, žena se brine o kući i djeci, dok muž privrjeđuje za obitelj. Homoseksualnost udara u temelje tog fenomena. Pogotovo muška homoseksualnost. U patrijarhalnom društvu, muškarac je vrijedniji što ima više partnerica. Žena koja je promiskuitetna nailazi na osudu, ismijavanje i naziva se 'kurvom', dok muškarac koji je promiskuitetan i mijenja puno partnerica je 'frajer'. Homoseksualnost udara na temelje te društvene strukture, jer muškarac nije više frajer koji osvaja ženke, nego nježan, običan, fin ljubavnik sa članom istog spola. Drugi razlog zbog kojeg je homofobija toliko prisutna je kao što sam već naveo, religijska propaganda, kao i ksenofobija, strah od svega različitog, pa i od homoseksalnosti. No vrijeme ipak daje neke pozitivne pomake u ovoj temi, o homoseksualnosti se počinje pričati, mlađe generacije su otvorenije eksperimentisanju sa svojom spolnošću i slično. Tekst ću završiti jednim primjerom iz vlastitog života. Naime, zbog sigurnosnih razloga neću otkriti osobu o kojoj se radi. Radi se o jednom mom prijatelju iz jednog običnog bosanskog sela, koji je homoseksualan. Ispričao mi je, da je tokom svog odrastanja imao spolne odnose sa skoro pola muškaraca svoje generacije. Neki se sada stide, i neugodno im je kad ga vide. Al je značajna činjenica da je u jednom običnom bosanskom selu, pola muškaraca imalo homoseksualna iskustva. To nas navodi na zaključak da nismo ništa drugačiji nego amerikanci, škoti, englezi i drugi kod kojih je homoseksualnost zakonom priznata. Jedina je razlika što smo za razliku od njih veći licimjeri. U našoj je prirodi da se homoseksualnost pojavljuje, štoo pokazuje da je naša priroda više od onoga što možemo reći kada površno gledamo naše društvo. Seksualnost je više od samog razmnožavanja, i mi kao bića smo više od evolucijskih mašina za razmnožavanje. Seksualnost je fluidna, baš kao mi kao bića u ostalim stvarima. Različitost je ne samo neminovna, nego i poželjna, i tek sa prihvatanjem homoseksualnosti kao normalne pojave ćemo moći istraživati našu seksualnost bez predrasuda i stereotipa, otvoreno i znanstveno.
- 20:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #

27.02.2019., srijeda

Abortus

Oko ove teme je društvo uveliko podijeljeno. Na one kojima je abortus ubojstvo i na one koji na abortus gledaju tek kao na rješavanje nečeg što se još nije razvilo ni u šta. Moran reć da ne djelin ni jedno ni drugo mišljenje o abortusu. Ne mislin da je abortus ubojstvo ravno ubojstvu formiranog ljudskog bića. Ali također ne mislin ni da je to ravno ubojstvu jednog goluba, ili tako nekog nerazvijenog bića. Taj fetus nije golub, da je golub bio bi nošen u jajetu i izlega bi se u ptića. Fetus se razvija u čovika, i mi, ukoliko mu ne prekinemo taj razvoj, ćemo dobit novo ljudsko biće. Ta činjenica se ne mere ignorirat. Za zabranu abortusa nisan, jer smatran da žena triba imat pravo prekinit trudnoću ako to želi, a zabrana ionako ne bi funkionirala. Ali mi je također stravično da žena tipa ima 70 abortusa, koliko je imala jedna u dokumentarcu koji san gleda. Taj fetus se ipak razvija u ljudsko biće, i ono je čovijek, samo još neformiran. Smatran da je ok prekinut trudnoću u ranoj fazi jer se tada tom biću ne nanosi patnja, mada ni to nisan siguran jer ne meremo znat šta fetus osjeća i osjeća li uopće. Bilo kako bilo smatram to prihvatljivim. A moral? Moralno, abortus posmatram kao nemoralan čin. Ipak se ubija buduće ljudsko biće. Ali nisu svi nemoralni činovi za zabranu. Ja, osobno, bi u nekim situacijama bija za abortus, da mi se desi neka takva neželjena trudnoća, ali bi smatra da radin nemoralan čin i prihvatija bi karmu koju jedan takav čin nosi. Ali to bi uradija samo u najradikalnijim slučajevima, a kad bolje razmislin, možda ne bi uradija uopće. Triba puno hrabrosti da se odluči zadržat dite, i, iako ne osuđujen one koji se opredjeljuju za abortus, mogu reć svaka čast svima onima što su odlučili zadržat dite unatoč svemu.
- 16:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.02.2019., utorak

Mentalne bolesti

Ja sam mlada osoba, od 26 godina. Pri razgovoru sa mnom prvi dojam će vjerovatno biti običan, nadam se ugodan, al sve u svemu, u granicama normale. Lijen sam. Kasno ustajem, pa u podne pijem jutarnju kavu. Po svakom pogledu na mene, nećete primjetiti ništa posebno neobično, ali ipak, ja nisam isti kao vi. Barem ne kao svi vi. Naime, ja imam dijagnozu mentalne bolesti. Moja kava ujutro (podne :D) ima jednak okus kao što bi bila i da ju vi popijete. Moja svakodnevica, trenutno možda malo dosadna, je nešto što bi moglo biti normalno svima vama. Ipak, ostaje činjenica da sam ja, za većinu našeg stanovništva, drugačiji. Ja nosim etiketu. Nevidljivu, ali ipak prisutnu. Etiketu mentalne bolesti. Za nju znaju svi u mom selu, vjerovatno i sva moja šira ekipa u općini. Za mene te činjenice nemaju neko značenje, ali ipak, većini ljudi imaju.

U svoja tri boravka na psihijatriji upoznao sam punno mladih ljudi. Neki od njih su mi sada prijatelji. Mladi sa psihičkim problemima nisu rijetkost, nažalost. Ono što je rijetko je otvoreno govorenje o svojim iskustvima. Ne treba spominjati zašto se o tome rijetko priča, ta tema je još uvijek tabu, i društvo ima tendenciju da se izolira od osoba sa mentalnim problemima. Prvo bi se mogli zapitati šta uzrokuje toliki broj baš mladih ljudi koji imaju mentalne probleme. Tu bi mogli naučiti nešto od nekih plemenskih društava, koji su smatrali da ljudi sa mentalnim problemima dolaze da bi bili iscjelitelji, da bi iliječili svoju zajednicu. Takav pristup je dijametralno suprotan stavu prema osobama sa dijagnozom mentalne bolesti koji preovladava u našem društvu. Naime, kod nas se smatra da je za bolest odgovoran poremećen pojedinac, a društvo ne igra nikakvu ulogu. Također, pojedinci se izoliraju u mentalne institucije, dok u plemenima, pojedinci ostaju inkorporirani u društvu. Tradicionalni šamani su smatrali da osobe koje mi etiketiramo kao lude, donose nešto što treba iscijeliti, izliječiti njihovo društvo. Mogli bi se zapitati da li bi u našem slučaju mogli povući istu paralelu. Mentalne probleme razvijaju uglavnom osjetljive osobe, osobe na kojima se najviše osjeti sve ono što u društvu ne valja. Mogli bi iznijeti hipotezu da na osobama s mentalnim problemima samo eskalira ono šta je trulo i toksično za čitavo naše društvo.

Ipak, u stvarnosti smo daleko od tog stava. Mentalna bolest se sakriva, taji od ostatka društva, jer se pretpostavlja da sa osobama s mentalnim problemima nešto nije u redu, da su oni na neki način drugačiji, izazivaju reakciju ugroženosti od strane 'zdravih' individua. Razlog tome je ponajviše strah. Jedan je što mentalne bolesti ne razumijemo i zato ih se plašimo. Drugi je naš strah od samih sebe. Taj je strah malo opasniji, jer nas ljudi s mentalnim problemima podsjećaju koliko smo i sami krhki i koliko bi i sami nekad bili prisiljeni potražiti pomoć zbog vlastitih psihičkih problema. Nije čudo da se osobe s mentalnim problemima često povlače u sebe i imaju nelagodu da o svom iskustvu pričaju drugima. Ja sam sam imao tu nelagodu, a i sada je nekad imam. Nije isto na pitanje šta ima, šta se dešava odgovoriti sa: evo super, radim, studiram, učim za ispite i hej pa znaš bio sam na psihijatriji zadnja dva mjeseca, imam problema, borim se s njima. Drugi odgovor zadire direktno u našu intimnost i zbog toga je nelagodan. A nelagodan je i zbog priznanja stigme koju mentalna bolest sa sobom nosi. Ipak, ja mislim da nama treba bolje razumijevanje mentalne bolesti.

Mentalna bolest nije rijedak fenomen kod naše populacije, svuda po svijetu se bilježi porast korištenja psihijatrijskih lijekova, što samovoljno, što sa doktorovim receptom. Drugo, osobe s mentalom bolešću nisu jedini izolirani i marginalizirani u našem društvu, isti patern koji imamo prema njima (nama) imamo i prema drugim vrstama manjina u našem društvu. Također, i osobe sa mentalnom bolešću trebaju češće izlaziti u javnost sa svojim ispovijestima i umjesto srama, osjećati ponos da su unatoč borbama koje samo oni znaju koliko su bile teške, žive normalno u našem društvu. Takav iskorak činim prvi ja sam. Ja sebe ne smatram, usko gledano 'bolesnikom'. Smatram se osobom sa mentalnim problemima, koji su rješivi, kao i drugi problemi. Neke osobe s mentalnim problemima troše lijekove cijeli život, a neki ih prestanu trošiti, što samostalno, što sa doktorovim odobrenjem. Mentalna bolest ne mora biti vječna. A i ako jest, može se naučiti živjeti s njom. Moja kava sutra u podne će imati isti ukus kao i obično. Moja dnevna rutina će proći kao i obično. Jedino što me razlikuje od svih vas koji ne nosite etiketu mentalne bolesti je to što imam unutarnje borbe koje su previše teške da ih nosim sam, pa mi treba pomoć. A koje to ljudsko biće živi a da mu nekad ne treba pomoć?
- 18:50 - Komentari (21) - Isprintaj - #

25.02.2019., ponedjeljak

Seks

U čemu je fol u seksu i sa osudom žena koje se seksaju za jendu noć i često mijenjaju partnera? Zbog čega su takve žene 'kurve', 'drolje', 'ofucane', itd. Pa to je seks, prirodna i poprilično ugodna ljudska potreba. U većim gradovima je to manje bitno, znam sam po Sarajevu, da je to ok, bar među urbanijom rajom. A muškarac što ih više ima to je veći frajer. Tu je na djelu žvotinjsko ponašanje, gdje se mužjak bori za ženku, a ona što je bolja, to je više partnera želi, dok na kraju ne ostane pobjednik koji će je imat. I što ih više oplodi to je veći mužjak, dok je na njoj da čeka pravoga. Više nismo životinje, ali kad su ve stvari u pitanju očito smo poprilično zaglavili u životinjskom carstvu. :D Također, prije je bilo poželjno da se žena čuva za braka, da bi se izbjegla situacija da zatrudni dok je još kod svoje obitelji i time oteža ionako tešku obiteljsku situaciju, jer je hrane uvik bilo malo za broj ljudi koji je živija u obitelji, čast izuzecima. Tim i takvim ponašanjem se uvodio red u društvo. Ali danas smo privazišli te životinjske i civilizacijske prepreke, imamo zaštitu od neželjene trudnoće, a daleko smo i odmakli od životinja koje se bore za ženke, tako da bi napokon mogli posmatrat seks ko nešto normalno i prirodno, za oba spola jednako. Stare uloge nam više nisu potrebne jer smo došli do tog civilizacijskog nivoa da su te stare prepreke prizaviđene, ali u našim glavama očito su još uvik itekako žive. Pa muškarac se seksa s kim god može, a kad će se ženit traži djevicu, da ona poznaje samo njega, isto ko da se boji da će bit lošiji od nekog njenog bivšeg, šta li. :) Pa onda žene idu na operacije da izgleda da su nevine i slično apsurdno ponašanje. Poanta: Živimo u 21. stoljeću, seks je normalna pojava, ne moramo imat samo jednog partnera/icu, imamo zaštitu i možemo uživat u seksu ko ljudi, i žene i muškarci, bez ikakvih osuda koje su ništa doli obični primitivizam i nazadnost
- 20:36 - Komentari (21) - Isprintaj - #

24.02.2019., nedjelja

Religije i misticizam

Erich Fromm je rekao da je krajnji ishod religije misticizam. To treba značiti, da religiozna osoba, koja traga za znanjem, mora zagaziti u područje mističnog. Ovdje ne računam religiozne osobe kojima je dovoljno da se drže propisanih pravila i to je to, koje nemaju želju za pravim znanjem, nego se zadovoljavaju vjerovanjem. Fromm je, gledao religiju kao fenomen, koji, da bi do kraja ispunio svoju svrhu, mora preći tu granicu onostranog. Logičko ishodište religije je misticizam, mistična spoznaja. Religija bi trebala biti potraga za znanjem, a onaj koji je na putu znanja, tražit će ga gdje god ga može naći. Na žalost, religije danas su poprilično mediokritetske, i davno su izgubili kontakt sa znanjem, nego drže da je dovoljno držat se propisa iz svetih knjiga i to je to. Međutim, tragač za istinom, koji je religiozan, ako je recimo sljedbenik monoteističkih religija, tragat će za znanjem o Bogu. A misticizam se tu logično nameće kao odgovor, jer mistično iskustvo je lično iskustvo Boga, koje je sasvim različito od vjerovanja. To bi bilo kao da imate kolač na stolu, i većini ljudi je dovoljno samo da znaju recept za taj kolač i to je to, nemaju potrebu da ga probaju, pa nagađaju o njegovom okusu, potvrđuju svoja vjerovanja o okusu citatima iz raznih kuharica i slično. Dok mistik uzima viljušku i pojede dio tog kolača. On tada zna kakav je okus kolača, i nije mu potreban nikakav opis da mu to dokaže. A da ne govorimo o tome koliko opis može biti pogrešan. A bio pogrešan ili ne, to je i dalje samo opis. Ovo vrijedi za sve ljude n duhovnom putu, i one koji vjeruju u Boga i one koji ne vjeruju, ali tragaju za vlastitom duhovnosti. Pritom moram napomenuti da riječ 'misticizam' nužno upućuje na zabludu. Većini se riječ 'mistično iskustvo' podrazumjeva kao nešto mutno, nejasno, maglovito, zbunjujuće, opijajuće. To je sve samo ne istina. Nema jasnije stvari na svijetu od mističnog iskustva. Ono je kristalno jasno viđenje stvarnosti, naspram koje obična percepcija stvarnosti je zbunjujuća i maglovita. Mistik nije nekakav šaman koji je u transu van sebe i ima neke mutne i čudne objave i viđenja, mistik je onaj koji svoja viđenja koja ima potpuno jasno poznaje i koji svoja viđenja, što je najvažnije, može staviti u praktičnu primjenu. Jer mistično iskustvo je i prizemljeno, koliko god da može ići u sferu 'onostranog', u nedostatku bolje riječi. Ja sam jedno vrijeme bio pod uticajem New Age filozofije i vjerovao sam da je sve ljubav, da je svemir inteligentan i slično. Ja sam vjerovao u to, nije mi bilo jasno kako, ali to vjerovanje je odgovaralo mom karakteru. Dok npr, prošle godine nisam doživio iskustvo kad sam se potpuno otvorio svemiru, svijetu oko sebe, i tada sam jasno ko dan vidio da je sve ljubav, i da je svijet čudesna ljepota. Ljubav je u biti, sve što postoji. To znam, jer sam to vidio. I svoje iskustvo mogu okarakterizirati kao mistično, s tim da, kao što sam rekao već u tekstu, nije bilo ništa jasnije od tog mog viđenja. Bilo je kristalno jasno, ko dan. Mistici diljem svijeta dobivaju razne spoznaje koje nama mogu djelovati zbunjujuće, ali kad sam doživiš takvo iskustvo, jednostavno znaš da je to što si doživio istina, sasvim je jasno. Da se vratim na početak posta, kako je Fromm rekao, logičko ishodište religije je misticizam. A uzmimo primjer današnje kršćanstvo. Isus se je rodio da nam pokaže šta je sve moguće, i kakvo znanje je moguće imati, također, šta sve možemo postići sa svojom sviješću. Umjesto da se ljudi vode njegovim primjerom, crkva ga je pretvorila u Božanstvo, kako bi izbrisali ideju ljudima u glavi da mi možemo ono što je Isus radio. Jer ako je Isus Bog, mi ne možemo bit ko on, jer nismo bog, jel da? Rani kršćani nisu vjerovali da je Isus Bog, on je za njih bio čovjek. I kao čovjek, pokazao nam je šta znači kad čovjek zna. Mistično znanje nije neka teorija, nego je to nešto što transformira cijelo naše biće. Ono je znanje koje ima posljedice, za razliku od znanja zasnovanog na intelektualnoj špekulaciji. Ono je znanje kroz iskustvo. I kao što rekoh, nema ničeg bistrije od mistične spoznaje. Mogli bismo reći da mistična spoznaja je razbistravanje nečeg što je prije bilo mutno.
- 20:46 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.02.2019., nedjelja

Moral

Česta zabluda koju sam primjetio kod vjernika je uvjerenje da nam, treba religija, da bi imali moral. Moral je individualna stvar i općeljudski fenomen, koji nema veze sa religijom. Bilo kojom. Istina jest da se i religije bave moralom, to stoji, kreiraju vlastiti moral. Al one nisu jedine koje to kreiraju. Etika je nauka koja se bavi moralom. I etika pripada svakome jednako, vjerniku, ateisti i agnostiku, i svim ostalim koji postoje.
- 17:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.02.2019., subota

Fašizam

Jučer sam, na raspravi na jednom sajtu, proglašen fašistom. I ustinu, ako je išta što sam ja rekao fašizam, nek budem fašista. Jedan argumnt je bio moje slaganje sa Hitlerom u jednoj opservaciji. Naime, primjetio sam da se generalno, u svijetu sugdje, jače nacije šire na slabije, da je to u prirodi nacije i nacionalizma. Jedna osoba mi je rekla da je to reko i Hitler. Rekao sam da, ako je to istina, da je Hitler imao točnu opservaciju, samo što je problem što je on bio njemački fašista koji je taj fenomen ikoristio kao opravdanje za teritorijalno širenje. Ja tu spoznaju koristim upravo suprotno, budući da je u prirodi nacija i nacionalizma neminovna teritorijalna ekspanzija, trebamo privazić nacije i nacionalizam. Trebamo prostat anacionalni, i glavni nam identitet treba biti to da smo ljudi. Ja se nadam da će svijet nastaviti da ide u tom smjeru, jer kako mi se čini, nacije se već nagrizaju polako, ljudima koji se osjećaju kao 'građani svijeta' i slično. Jedino nas to može spasiti od ludila nacionalizma. I ne, ne postoji dobar nacionalizam. Nacionalizam je po definiciji štetna pojava, pa i ako je u primirenom stanju. Uvijek visi prijetnja od neke nove ugroze koja će mobilizirat narod da krene u rat. Nacije bi, ja se nadam, trebale postat nešto poput današnjih regija. Tipa ko što ja kažem da sam hercegovac, neću se s nikim imat potrebu pobit zbog toga, niti će me neko zbog toga napast. Jednostavno, tu sam rođen i to je to. Tako nešto će nadam se, desit se sa nacionalnim identitetom. To će postat sporedna stvar, ništa vrijedno rasprave. A bilo ko ko misli da sam fašista, nek slobodno igdje nađe da promoviram fašizam pa nek mi pokaže da je to istina. Mislim da bilo ko od vas koji me poznaju i vide šta pišem se na tu tvrdnju možete samo nasmijat. Barem je meni tako, smiješno, dokle ide ljudska glupost.
- 16:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.02.2019., nedjelja

Duhovnost

S obzirom da sam nedavno pisao post o religijama i duhovnosti kakvu nude, osjećam se dužan da objasnim šta za mene znači ovaj pojam. Duhovnost za mene prvenstveno znači otvorenost. Otvorenost za sve poglede. Otvorenost za znanje koje dolazi iz svih religija ili duhovnih krugova. Također, to za mene znači življenje duhovnog života, života u skladu sa svojim znanjem koje imam. I da, učenje, konstantno učenje. Recimo trenutno, meni ne leži nikako ideja monoteističkog Boga, teizam, Bog koji je stvorio svijet ali sam nije dio tog svijeta. Ali možda će mi nekad nešto značit. Možda ću nekad vjerovati u takvo nešto. Ne znam, sad mi nije izgledno, ali ne znam. Duhovnost za mene također znači prihvatanje onih koji imaju drugačiji pogled na svijet od tvog, onih s kojima se razilaziš u vjerovanjima (u mom slučaju to su monoteisti). Također znači uvažavanje mudrosti koja je prisutna u svim religijama. Duhovnost za mene znači gaženje u teren mističnog. A ko što sam opisao u ranijim postovima, 'mistično' nije nešto ezoterično, visoko, zbunjujuće, opijajuće, nego je čisto da ne može bit čišće, znači jedno potpuno čisto viđenje stvarnosti. Duhovnost je za mene put ka prosvijetljenju, što znači potpunom ostvarenju nas ljudi i našeg potencijala. Prosvijetljena osoba shvaća da je na jedno sa svim ostalim ljudima i nema mjesta za kult ličnosti, kakav npr danas imaju razni gurui, za mene su oni u zabludi, ako dozvoljavaju da ih se štuje kao Božanstvo. Prosvijetljen čovjek je ponizan i mudar. Također, s obzirom da je sposznao svoju pravu prirodu, onu izvan ega, on je oslobođen od dualnosti, a time i od patnje. Želja mi je jednom dosegnuti tu točku da budem oslobođen od patnje. Mmada, to ne znači izostanak 'loših' emocija, nego samo izostanak moje reakcije na njih, reakcije koja vodi u patnju. Od vjerovanja koje imam, vjerujem u neku vrstu reinkarnacije, ili na zemlji, ili u nekim drugim svjetovima. Ne verujem u Boga koji je sudac, i raj i pakao kao trajne destinacije u kojima ćemo provest vječnost. Ustvari, tu dolazim do točke preko koje se ne može dalje, jer naš um nije kadar da sshvati vječnost. Od ideja koje imam, mislim da možda se svemir širi i mi živimo u novim svjetovima beskonačno, i možda u jednom trenutku se desi kraj svemira, i onda počinje novi veliki prasak i novi ciklus postojanja za sve nas, od potpunog početka. Pošto vjerujem u evoluciju duše, mislim da smo stari eonima, da naša duša je živila milione godina dok nije došla u ovo sadašnje tijelo nas kao ljudi. Vjerujem da smo svi povezani neraskidivim vezama, i da je svemir jedna inteligentna cjelina, i da ovaj planet na kojem živimo je mjesto na kojem tribamo naučit pobijedit strah i bit sretni. Kad to naučimo, i kad se nauživamo sve ljepote ovog našeg planeta, onda smo spremni da idemo u neke nove svjetove, kojih je bezbroj. Također vjerujem u karmu, a to je u suštini naša percepcija stvarnosti. I po zakonu privlačnosti, onako kako mi vidimo stvarnost, tako nam se ona i projicira, ako vjerujemo npr da nikad nećemo nać normalnog partnera, u život će nam stalno dolazit nenormalni, i slično. Mislim da je zakon privlačenja velika tajna čovječanstva. Jer svemir se ne petlja u naše želje, on nam samo vraća ono što mi jesmo. Nekad se molim Bogu, mada ne znam ni šta bi taj pojam za mene trebao značiti, ali dese se momenti kad kažem 'Bože hvala ti' ili ga molim za neku pomoć... Ali ne dajem neke velike nade u to, to više prepisujem svojoj ljudskoj slabosti, i potrebi za Bogom, koji ns potpuno prihvaća i voli i sve to. To može biti samo djetinja projekcija, jer mi je teško prihvatiti da sam sam i da nema toga ko mi može pomoć. Ono što znam, je da postoji ljubav kao kozmička sila, i ljubav je dublja od smrti. Sve što postoji je u biti ljubav. To znam, to sam iskusio. Ako nekad iskusim Boga, super, ako ne, jebaji ga. Molit ću mu se u trenucima slaboti, zahvalit se u treucima zahvalnosti i to je to, bitno je kako se ja osjećam, a njega jel ima ili nema, nije bitno.
- 18:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.02.2019., subota

Priroda nacionalizama na našim prostorima

Nacionalizmi na našim prostorima su raširena pojava, to je sasvim jasno. Međutim, kakva je priroda tih nacionalizama? Kako se manifestiraju, kakve posljedice imaju. Jedna, ekstremna posljedica koju nacionalizmi donose je rat, kakav smo i mi imali devedesetih. I naši nacionalizmi se nakon toga i nisu puno promijenili, samo što su sada pritajeni, ali izbori u našoj državi svake četiri godine pokazuju jasno koliko smo napredovali, napredovali smo toliko da svaki put izglasamo novi rat. Svaki od tri nacionalizma u našoj državi ima svoj različit narativ.

Hrvati i Srbi svojataju BiH tvrdeći kako je Bosna i Hercegovina bila Hrvatska, odnosno Srpska zemlja, prije dolaska Osmanlija. Ovo je sve samo ne točno, jer je Bosna i Hercegovina bila neovisno kraljevstvo, i, iako je Tvrtko bio okrunjen za kralja Srbije, to ne znači da su stanovnici Bosne bili Srbi, tom logikom gledano, možemo reći i da su Srbi tada bili Bosanci. Međutim, to ne spriječava Hrvate i Srbe da i dalje svojataju BiH, od početka naše zajedničke povijesti, u kraljevini SHS, bila je prisutna stalna tenzija između Srba i Hrvata, koja je na kraju bila i rezultirala sramotnom podjelom u dogovoru Cvetković-Maček. Bošnjacima nije bilo dozvoljeno da imaju vlastiti identitet, te su bili prisiljeni da se izjašnjavaju kao Srbi i Hrvati. Svi veliki 'oci domovine' u Srba i Hrvata ssu odreda nacionalisti. Za primjer možemo uzeti Antu Starčevića, hrvatskog 'oca domovine', koji je izjavio da su muslimani 'najčišća pasmina hrvatskog naroda', a pod Hrvate je trpa i Slovence, tvrdeći da su oni također Hrvati. Ali ne brinite, to nećete čuti u hrvatskim školama. Srbi imaju niz mislioca koji su bili za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji, takav je recimo bio Petar Kočić, srpski pjesnik, a i cijeli drugi niz mislilaca, tipa Risto Radulović i slično.

Takav je narativ srpskog i hrvatskog nacionalizma, izvrću povijest i pozivaju se na svoje povijesno pravo da vladaju 'svojom' zemljom.

Međutim, šta je sa Bošnjacima, kakav je njihov nacionalizam. Danas se na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu uči kako su u BiH u biti svi Bošnjaci, kako su katolici i pravosslavci od kad postoji Bosna, njeni neprijatelji, te se indirektnim tvrdnjama smatra da su Srbi i Hrvati uljezi u Bosni i Hercegovini, dok su jedino Bošnjaci njeni pravi stanovnici. Na mom fakultetu, profesor Smail Čekić je išao i dotle da je tvrdio da su Bošnjaci porijeklom iliri, a Srbi i Hrvati slaveni, te da su slaveni divljaci i genocidni, za razliku od Ilira koji su po svojim genima miroljubivi. Pa koja li fantazija! Stanje u današnjoj BiH kopi pejstat u vrijeme dolaska slavena. Da ne govorimo o tome kako je ta tvrdnja notorno izmišljena, jer nema nikakvih dokaza za nju, a i da ne govorimo o tome da je to fašizam, smatrati Srbe i Hrvate agresorima po vlastitoj prirodi dok su Bošnjaci miroljubivi. Nadalje, Bošnjački fašizam je sakriven u agresivni antifašizam. Bošnjački fašisti će za sebe često tvrditi da su antifašisti, ali kad se radi o praktičnim pitanjima, svoj nacionalizam nikada neće vidjeti kao nacionalizam, nego kao objektivnu realnost, dok će hrvatski i srpski nacionalizam kritizirati na najoštrije načine.

Realno gledano, sve tri priče počivaju na istom narativu, jedino 'oni' bilo Srbi, Hrvati il Bošnjaci imaju pravo da vladaju Bosnom i Hercegovinom, dok su 'drugi' ili iste nacionalnosti kao oni, samo što to nisu osvijestili, ili su uljezi uu njihovoj državi.
- 16:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #