Želim da se zazelenim
Kao prašuma nakon jakih monsuna
Kao majka kad tek uzme u ruke čedo
Želin da se zazelenin
Kao proliće koje minja boje
Kad sunce peče, da se prisijavan
U granama drveća
U pjevu ptica
Ja želin bit
U njemu želin izgradit dom
Želin zelenilo, u mojoj duši
Da bukne, da viori
Želin da se zazelenim
I da pravim hlad,
mravima koji vuku terete
da dajem svježinu
gusjenicama koje prste moje listove
Želin da se zazelenin,
u srcima ljudi
U njihovom vječnom proljeću
U noći kad ćuk se glasa
samotnim zovom
Želin da se moje srce zeleni
da probije lance okova, zahrđale
da otključa katanac,
da nađem ključ koji se krije
U dubokom zdencu
u pogledu na nebo
Na majčinim rukama
Želin postat zelena
dok se ne stopin
sa šumon
u kojoj pripadam
Želin napisat kako se osjećan, al to je teško... Teško mi je prinit tu težinu na ovaj virtualni papir. Konstantno san u nekom stanju uznemirenja. Kao da mi katastrofa non stop stoji iza leđa. Ne mogu se opustit. Ako se opustim, strah me je da će mi se počet bacat. Tako mi uglavnom dolazi. Mada, ovo je moja životna bitka.
Kad san bija mlađi, bija san anksiozan. U srednjoj školi san bija opsesivan oko nekih stvari, briga, stalno bi me morile. Sićan se kad san razmišlja jedan dan da bi volija da mogu po dana bit normalan a po dana da me more te misli. Mislija san proće samo od sebe. Nije me tada ugrožavalo, u tom periodu. Mada san primjetija već tada jednu crtu samosabotaže, sićan se točno momenta kad san to primijetija. Nešto san se šalija sa jednon curon iz razreda, i došla mi je misao u fazonu: "ti ne možeš se zajebavat, ne dam ti to." Kasnije san intenzivno zamišlja neke situacije, tipa kako ispadam faca prid ljudima i tako. Doduše, to je često u srednjoj školi, tipa zamišljat da umireš i da ti poznati dolaze da se oproste od tebe...
Na prvoj godini faksa mi je bilo jako teško. Ali san se borija. Tada je moja sestra imala pihotičnu epizodu. Ja san bija u tripu da idem u propast... Zamišlja san često situacije di san moćan, di san jak pred drugima i tako, i to mi je bilo ko droga, što bi više to radija, to bi mi se više zamišljalo. Bija san u tripu da mi pucaju neuroni i da propadan, da gubin nervne veze. Tada san mislija da se neuroni ne obnavljaju, što je poslje pokazano da nije istina. Ali nisu meni ni tad "pucali neuroni", nego je mene bilo strah da se to dešava. Bilo mi je jako teško tu godinu. Iscrpljen san bija, vukuć taj teret za sobon. A već san vidija da mi triba neka stručna pomoć, ali mi je bilo previše neugodno nekome ispričat da mi se dešava šta mi se dešava. Ima san jak strah da ću i ja poludit i završit kući cili život.
U tom periodu san ja bija konstantno anksiozan, i to baš baš jako. U toku studiranja, poslje, san ima jedan ajmo reć sritan period jer smo se skompali ja i moji prijatelji sa jednom drugom ekipom i par godina međusobnog druženja mi je bilo super. Mada, i tada san bija anksiozan, i tipa, na jednom spoju, dejtu, san bija toliko nervozan da je to bilo preočito, cura me pitala šta mi je haha. Ali san se vadija humoron, mada jedva san izdrža da popijemo tu kavu. Mislin da je ona zaključila da se drogiran il tako nešto. Humor mi je bija glavna vadiona, izigrava san ludu, a uz to san i profesionalno bija u toj ulozi, kao stand up komičar što san bija neke tri godine. Ali znakovito je da san cilo vrime ima strah da ću završit kući i živit ko moja sestra.
Jednon san završija kući jer me prala prejaka panika. Mislija san da san gotov, da nemam više života, osjeća san se da mi se ličnost raspada, da ću poludit. Sićan se jednon kad smo išli u Mostar a ja sasvim intenzivno osjeća kako nikad više neće bit isto, kako san doživotno zarobljen i slično. Ali pribolija san to i vratija se u Sarajevo. U međuvremenu san bija poša kod jedne psihologinje u Sarajevu. Sad vidin koliko je bila nestručna. Nakon što san se vratija u Sarajevo, živija san neko vrime, završija bachelor, poša na magistarski kad san dobija nistagmus. Ispočetka su simptomi bili toliko užasni da san jedva priživljava kući. Završija san kako san se cili život boja, izgledalo je da me je ostat živit kući do kraja života. Jer, nistagmus je neizlječiv i ne može se ni pomoć da se ublaže simptomi.
Ja san mislija da san gotov, da mi je život gotov. Ponovo se ponovija scenarij od prije koju godinu, ovaj put sa ozbiljnim izgledima da tako i bude, da ne mognem se maknit od kuće. Osjeća san se slomljeno, mislija san da mi je život gotov, da mi nema nade. Onda san se trgnija i zaključija da, ako se neko medicinski neobjašnjivo (da ne kažem "čudesno") izliči od nečega, da mogu i ja. Zaputija san se na tu putanju i pustija intuiciji da me vodi do ozdravljenja. U međuvremenu san ima par hospitalizacija na psihijatriji, ali i doživija san Ljubav kao silu svemira i kao suštinu svega što postoji. To me je iskustvo probilo i prominilo. Sad kad gledan taj momenat kad san iša u Mostar i mislija da mi nema spasa, vidin koliko sad iman više širine. Mada, i sad mi je jako teško. Btw kroz neko vrime, nistagmus mi se poprilično povuka, povukli se simptomi, ne svi, al dosta ih.
Ne znan kako opisat svoje trenutno stanje. Isto iman strah da ću propast, da ću se upropastit. Ne znan kako naprid, a da ide mirno, da ne radim ništa destruktivno. Da mi bude prihvatljivo. A i mojima kući. Ali za razliku od vrimena prije, sad san otvoren. Sad mogu riješit problem. Vidin di je problem, prije to nisan vidija. Al mi je užasno teško... Boriću se, al ne znan kako isplivat iz ovoga... Možda već isplivajem, ne znam... Stalno san na rubu, konstantno osjećan da san stisnut u kut nečim jačim od mene... Strah me sebe, ne mogu se opustit jer kad se opustin dođu mi destruktivni porivi... Osjećan se bespomoćno. A znan da nisan bespomoćan. Ne mogu pisat sve što bi tija napisat, jer me strah posljedica onoga što iznesen ovde, jer svaki korak i sve što uradin utiče na moju psihu, pa čak i objavljen post me može poljuljat.
Izgubljen san i ne znan kako dalje... Strah me, užasno me strah. Strah me svega. Ali okuražiću se, moran. Samo ne znan kako, pa ni kad... Još bi dosta toga napisa al ne mogu. Uglavnon boli me, i fakat mi je teško. A borin se, borin se ko lav, a to niko ne vidi... Niko ko nema ovakve borbe ne mere vidit koliko se trudin... Sad san u situaciji koja je povoljnija nego ikad ranije, ali i zajebanija nego ikad ranije. Također, u radu sa psihologinjon san primijetija da ja i ne želin da se osamostalin. U sebi, u podsvijesti. Al ovako, jasno, želin živit normalno, samostalno. Nadan se da ću bit bolje. Evo ovo dok pišen, osjećan u sebi paniku i nervozu koja more prić priko ruba, otjerat me u neko loše stanje, u to da puknem, počnem divljat i nesvjesno se ponašat... Osjećam se baš bespomoćno.
Nemam šta reć nego: Valjda će bit bolje. I ja ću se borit. Evo vam ovo:
Valovi se mriješkaju i more je mirno. Prilazim polako, s poštovanjem, prema toj svetoj vodi. Dotičem je prstom. Osjećam kako je vlažno. Kako je hladno. Spojen sam sa čitavim tim prekrasnim prostranstvom. Iskačem sa kitovima, da udahnem dah. Plivam sa dupinima. Zatvorim oči i udahnem, taj slankasti zrak blizine mora. Gledam ribe, kako plodno plivaju i bacaju ikru. Gledam te nepregledne daljine horizona. Gledan u duboki mir te dubine. Odlazim nazad odakle san doša.
Dolazim do rijeke. Gledam ju. Oko nje gusta, velika šuma. Jeleni proviruju iza drveća, plaho. Čuje se vijanje vukova. Na rijeci su ostaci nekadašnjeg mosta. Sada kamene gromade udaljene po oko metar jedna od druge. Mora ih se preskakat ako želiš prić rijeku. Ali rijeka je divlja. Ne mari za neoprezne, ako se ne paziš, uješće te i progutat u sekundama. Njena razjapljena usta prolaze pored kamenih gromada. Polako, preskačem s kamena na kamen. Da prođem rijeku.
Prolazim šumom. Viđam jelene kako jedu travu i brste granje. Hodam polako, uronjen u šumu. Ja san dio šume. Ja sam jedno sa šumom. Mirišem tragove oko sebe. Teku rijeke i rijeke mirisa. Gledam risa, kako se šulja. Molim molitvu vjetru. Osjećam duše drveća. Te mirne, osjećajne gromade. Polako hodam, da ne uznemirim nikoga. Malim uskim puteljkom hoda jazavac. Nakon još hodanja, srećem i medvida. Kad me je spazio, samo se okrenuo i pobjegao dalje. Od vukova san vidija tragove i čuja zavijanja. Vukovi su oprezni. Ne mogu se lako vidit.
Izlazin iz šume i krećem dijelom koji ide prema planini. Snig je. Planina je teško prohodna. Koze hodaju i jedu travu ispod snijega. Vidim čopor vukova kako silazi. Dišem hladni, oštri planinski zrak. Sunce me obasjava, oštro. Na nebu nema oblačka. Planina je sveto i čarobno misto. Lokalni narodi štuju njenog duha. Da umolim duha, ložim vatru i plešem oko nje, sve dok ne upadnem u trans. A kad upadnem u trans, onda sam jedno sa svime. Orlovi na planini su savili gnijezda, osjećan ih, letin s njima. Sritan, dolazin do dijela puta di se završava moje vrime.
Plešen u transu, ne želin da ovo završi. Polako koračan oko vatre, poštujući je. Vatra je sila građenja i sila uništenja. Poštujen obe njene uloge. Kad mi se noge umore, ugasiću vatru i znaću da je kraj. Jedna zvijezda će past s neba i ja ću leć u naručje planini, šumi, rijeci i moru, da me umire i da me ohlade. Da me izljube. Oni skupa će me sjest na barku i ispratit prema drugoj obali... More, Rijeko, Šumo i Planino, hvala vam.
Igra je postavljena kako je postavljena. Nema koristi preispitivat njena pravila. Ili ima? Ili je to baš užitak, da u svom komforu razmišljaš o svoj njenoj ljepoti i brutalnosti... O konstantnoj dinamici. Vrime mirimo od jedne proizvojno odabrane točke u prošlosti do neke proizvojno odabrane točke u budućnosti. U suštini, niko ne zna šta je vrime. Kako vrime iđe, postajemo osjetljiviji za svu šarolikost ljudskog iskustva. To je nekad i bolno. Prije, ko je bija dovoljno izdržljiv za živit, živija je, ko je bija previše nemoćan, umira je. Danas ljude držimo prikovane za krevet decenijama, često i u bolovima... Da dozvolimo eutanaziju? Ako se mene pita, definitivno da. Da li bi se ja želija eutanazirat? Sad za sad ne. Al kad bi završija u nekoj, boga pitaj kakvoj situaciji, možda i bi želija. Što je baš život kakav znamo postavljen takav kakav jest? Što osjećamo strah, što postoji bol, fizička i psihička, što to MORA bit tako? Možda bez toga ne bi mogli se istinski osjećat živima. Ali opet što bez toga ne bi mogli se osjećat živima? Što nam je spoznaja boli potribna da spoznamo sriću? I je li to uopće srića, ili samo euforija? Srića je nešto što bi tribalo bit dublje, trajnije, nešto što neće zavisit o trenutnom raspoloženju, nešto što će bit kao naš kamen temeljac. Srića bi tribala bit Ljubav. A iz mog iskustva, u najdubljoj Ljubavi, osjeti se doza te boli... Boli života, neminovne i neizbježne. I znaš šta? Neka je... Lipa je. Ne da je lipa, nego je prekrasna. Do ovakvih me razmišljanja uglavnom dovede ova pjesma:
Kad san polazija na faks, to lito kad san triba odradit papirologiju i sve, san radija u Tučepima. Iša san s mora u Sarajevo da se upišen i u prvom krugu nisan proša u redovne bez plaćanja, bija prvi ispod crte. Nakon toga san odlučija pridat za vanredne, jer san čuja da vanredne primaju koliko god ih se prijavi. I tako, jedan vrući litnji dan, ja iđen u Sarajevo, rješavan papire i vraćan se kući. Sutra, sa prijateljima iđen nazad u tučepe i u sebi kontan, daj samo da upadnem na faks, nek padnen prvu godinu, nek me ne krene, al daj samo da upadnen da mogu počet studirat. Razmišljan o tome i izlazin na šetnicu, pored plaže. Iz nekog, i meni nejasnog razloga san otiša doć do plaže da pogledan šta ima. I taman dođen na plažu, vidin otvoren Dnevni avaz, priko dvoliske piše: Sarajevo će biti moj drugi dom. Kad san to pročita, odma san svatija o čemu se radi. Zna san da je to znak. I uopće se nisan brinija oću li proć od kad san vidija taj znak. I tako je na kraju i bilo, upa san i nije bilo problema.
Ovde mogu napisat još jednu stvar, to nije znak nego opomena. Ima već 6-7 godina od toga, san vozija auto iz Ljubuškog kući u selo mi. Pala je bila kiša i bilo je sklisko, klizak asvalt. I ja u kružnom malo dirnem kočnicu, auto mi zaplesa malo na cesti, ali je sve prošlo ok. Triba san tu naučit lekciju, ali nisan. Tjedan - dva nakon toga, san u jednoj zajebanoj okuci uša malo brže, stiska kočnicu (mahinalno, znan da se to ne triba) i auto zaplesalo po ciloj cesti, lupilo u stup od rasvjete i stalo tak kraj puta. Sva srića pa niko nije iša s druge strane. Ja san na takvo ponašanje ima opomenu, svemir mi ju je posla, ali ja nisan posluša. Još par takvih situacija san ima, ali nema potrebe da ovde opisujem. Kako mi se čini, svemir šalje opomenu jednom, a ako ne poslušaš, onda si sam sebi kriv kad napraviš sranje.
P.S. Nego, sinoć san opet ima zanimljiv san. Ja stojin kraj neke prodavnice, ali ono kao kiosk i ja oću neku pivu. Ne mogu se odlučit koju ću, kroz glavu mi prolazi sarajevska, al ne pije mi se ona, i onako bezze reko daj karlovačku. Poslje se okrenen i vidin ljudi mi se smiju, al nije to bija podrugljivi smij, nego ono iskreno, dobronamjerno, nešto san svima smišan, a ja u grču sav napet. Tu pored se smije jedna ženska koju ja gledan i koja mi je privlačna. Poslje u snu završin seksajuć se s tom ženskom i dobro mi. :D
P.S. p.s. Danas san radija u polju par sati i dobro mi je bilo.
Praznina. Praznina i samoća. I strah. Strah od kojeg se srce grči, pokušava da uguši samo sebe. Ruke se otimaju i postaju tuđe... Naočigled meni, moje ruke nisu moje??!! Slutnje opasne i prešućene. Tuga... Beskrajna ostrva tuge, gdje sirene više ne zovu jer su odavno ostarile i postali kosturovi, di su nasukani nahereni brodovi, i gdje nema života... Pa ipak, u srcu se rađa bunt. Srce iznutra se bori, kuca, hoće da kuca! Srce je hrabrije od života. Moje srce može. Moje srce to može.
Jedna živopisna ličnost je bija moj striko Vice. Bija je to karakter kakve je teško opisat, dosjetljiv, žilav, dobričina ali poročan, dobar radnik, još bolji u trošenju, pravi izdanak hercegovačkog kamena. Sad kad pišen samo osjećan kako moran s poštovanjen pisat o njemu. Sićan se, najranija sjećanja na njega, kad me je sla ko klinca da mu kupin kutiju Opatije. Vice je bija specifična ličnost. On je, kako stvari stoje ima neku varijantu šizofrenije, al nikad nije otiša psihijatru, živija je kako je zna cili život. Bija je dobričina, dosjetljiv, smišan. Mog drugog striku nije volija, kad bi ovaj proša kraj naše kuće i pozdravija: Bog, Vice bi mu sa slasno s jedom dobacija: Đava! Ja se sićan kad me je ko malog vodija u branje kuka (biljka slična šparogama) i priča mi kako su Njemci tu vršili atentate na njega. I ne znan kako, al ja san i ko dite osjeća da tu nešto nije regularno i da to nije istina, ali san samo šutija i nisan mu ništa govorija.
U srcu je bija nježan i dobar. Al žestokog temperamenta. Za razliku od mog ćaće, koji je totalna kontra. Ali Vice je bija smišan, ta njegova crta se ne mere opisat, a ja, s obziron da ne mogu njegov humor prinit na ovaj virtualni papir, dijelom nemam motivacije ni da pišen. Jednon dok smo išli trgat grožđe u vinariju, sezonski smo to radili i plaćali bi nam dnevnice, je moj stari parkira na jedno potpuno ravno misto, znači nema šanse da se auto moglo pomaknit. A moj stari je bija preoprezan karakter i iz gepekta je izvadija jedan komad drveta i stavija ga pod zadnji točak da auto ne krene samo. Vice je samo pušija cigar i dobacija mu: Podupri ga *rčin ti Isusa! Al ta emocija se ne mere dočarat. I jednon, sićan se, mene posla po nešto u kuhinju, ja mu namjerno donija neki lonac koji nije ima veze s tin i nakezija se, a on ko iz topa opsova Isusa i ustade se i ode vani. Također, dizalo mu je živce kad bi ja iz čista mira kriknija u kući. Iskreno, volija san ga provocirat. Dite ko dite.
Vice je inače, radija bauštelu. Bija je jako dobar radnik. Živija je sa mojima, spava je kod nas, nije ima ženu ni dicu. Jedno vrime je aktivno pija, pa bi bilo često da popije i priča svakakve nebuloze. Jednon je reka da je na jednom brigu kraj naše kuće vidija vanzemaljce, da imaju otisak ko dno od pegle i jedu samo kravije guzice. Zna je spominjat da nije dite od svoje matere nego da je on u biti iz druge obitelji i slično. Također, spominja je da je vidija gospu sa laserima iz očiju. Jednu večer je pijan nešto dosađiva mojin sestrama. One se smijale dok su gledale film, a on priča svoje priče. Staja je pred vratima, kad je na vrata samo banila moja mater, u donjem vešu i kratkoj majici, taman izašla iz kreveta a on pa na pod na kolina i sta prid njon tako klečeć kao da moli hahaha. Još jedna situacija vridna spomena je kad je moja sestra se udala, pa na ručku kod nas, prid sestrinin svekron i svekrvon, Vice je izjavija kako su na njega probali atentat 14 puta. To je sigurno mojima popravilo raspoloženje. :D
To je s te strane. Vice je bija i nježna osoba. Volija je moju nećakinju i nosa ju je, kad mi je sestra završila na psihijatriji i vratila se, ukočena od lijekova a i od svog stanja, on ju je potica da se aktivira i tako... Bija je dobar čovik. Živija je, realno gledajuć, naslonjen na moju obitelj, ali opet poprilično samostalan. Zna je potrošit pare bezveze, tipa kupija je gusle, pa ih jednon kad je popija razbija i slično. Jednon je popija kad su kod mene došli moji prijatelji. Oni pošli kući, on urliče a oni pucaju od smija. Kad odjednom on opali u zrak iz pištolja, a to se sve isprepadalo, trka da biže što dalje od njega. Mada, bija je on bezazlen, metak je iša u zrak, to se podrazumjeva. Njegove borbe i to šta je i kako je živija zna samo on. Moj ćaća i sestra mu te još dvoje braće, su ostali bez ćaće, sa boležljivon materon kad su bili mala dica. Nije im bilo lako. To stanje tada, je uticalo na razvoj svih njih, pa i na Vicu.
Ali Vice je bija ljudina. U radu su ga svi falili. Za žene nije bija zainteresiran, al zato za alkohol i kocku je. Kad je već bija stariji i slabiji, presta je pit. Primirija se je. Počeja je pravit svoju kuću. Nije je nikad završija. Ostala je polunapravljena, on ju je pripisa na me. Kad san ja krenija na fakultet, Vice je dobija rak. Par godina je živija, onda je jednon hitno odvezen u Split. Radija je po Hrvatskoj pa je tamo ima i zdravstveno. Iz Splita su ga pribacili u Knin, di je proveja zadnja dva miseca svog života. Bija je to drag, žilav i lip čovik. I smišan. Kad ga se god sitimo u kući, smijemo se. Znan ga nekad sanjat... Jednon san sanja da me on vodi preko jedne rijeke, po kamenjima da prelazin rijeku gazeć s kamena na kamen. Ima san svoje tumačenje svog sna, ali sad nije bitno. Vice je svakako bija unikatna ličnost. Krvav, žestoka temperamenta, brza intelekta i brza jezika. Nadan se da je sad negdi di je naša mir. Zaslužija ga je. Mada, triba reć, bija je borac. I borija se je cili život. Toliko o njemu, emocije su me uzele, gotovo san i proplaka... Ljudi jednostavno idu i to je život. Neman šta dodat.
Sanjam ima nekoliko kako s jednim prijateljem iz sela mi, nosim sviću na groblje. Ali ne ona svića u plastičnoj ambalaži, kakva se obično nosi, nego ona obična, duga voštana svića. S tim prijateljem se viđam uglavnom jer nam je oboma dosadno, par godina smo se već viđali svaki dan, al je meni nedavno to dojadilo, pa vrnem do njega svako nekoliko dana. Kontam, taj san bi moga bit simbolika kraja prijateljstva kakvo san ima s njin. A može i značit da nam je obojici život mrtav - bez sadržaja.
Drugi san, sanjan bivšu curu kako se ljubin s njon i baš mi dobro. Probudija se, kontan možda bi ja moga ponovo bit s njom, ujutro se usta i kontam, ma kakav ponovni ulazak u tu vezu, ne bi išlo, a ne znan bi li ima i volje.
Usput da kažem, javija san tetki da san raspoložen za rad sa novon psihologinjon, pa čekan da mi ona dane termin. Eto, sad za sad san u pripravnom stanju.
Još uz to, dolazi proliće i biće me radit u polju. Ja znam da jako puno ljudi voli biljke i rad s njima, ali meni je to smor neviđen. Bukvalno mi je mučenje sve što ima veze sa poljoprivredon. Zna ono bit dobro, kad se zalaufaš, pa uroniš u momenat, ima lipih momenata, ali mi je općenito to tlaka. Al jebiga, kad san već na selu i iman njivu, radit me je. Ajd, kažu da rad oslobađa, a meni bi dobro došlo kakvo oslobođenje. I istina, obaveza znači puno, danas san radija satak i bolje mi je dan proša. Kad razmislin, možda će mi taj rad i dobro doć.
Moja sestra je u srednjoj školi slušala Balaševića. Trenutno ga ne sluša, sluša cajke. Neki dan komentiramo Balaševića i ona govori kako joj je on "dubioza", kako se ne mere odmorit slušajuć ga ko kad sluša cajke.
Jedna cura je došla noćit kod mene i cimerica mi u Sarajevo, dok san još studira. Kad san ja pustija neku svoju muziku, ona prokomentirala: "Jooooj, ne volim takvu muziku, od nje mi dođe da razmišljam."
Također, dosta alternativaca što san ih ja zna u Sarajevu, kad popiju, vole poslušat cajke.
Meni je zanimljivo kako ljudi ne vole mislit i žele nešto tako, da ih prosto zabavi. Jedan psiholog čiju san knjigu čita je pisa kako većina ljudi prestane sa nekim rastom i razvojem ličnosti do svoje tridesete godine. Kako manjina se razvija i raste cili život.
Ali opet, svakome triba neka razbibriga, i to je razumljivo. Niti ja iman išta protiv ovih što pređu na cajke, meni je to potpuno ok, nek budu kakvi god žele da budu. Samo, iman dojam, da su prestali rast. Da su umrtvili svoj život.
Imam još primjera takvih situacija, al ne moran nabrajat.
Mene cajka nikad nije opuštala. Za razbibrigu, gledan neke serije il slušan neku zabavniju, veseliju muziku. Da li san bolji od ovih koji slušaju cajke? Ne, nimalo. Imamo životne opcije da odaberemo i svaka opcija je dobra. Ne triba svak živit isto.
Pa ipak, razvijat se cili život je teži put. Jedan bloger kojeg san čita je napisa da ljudi prestanu sa duhovnin razvojen nekad u sredini dvadesetih... Ima nešto u tim godinama. Ja ipak mislin da je bolje razvijat se cili život. Da li san ja takav?
Iskreno, ne znan. Ne bi reka da san baš zaokružija sebe i da više ništa neman naučit. Nasuprot, mislin da san tek na početku puta. Nadan se da ću ostat otvorena duha, s godinama. Da me neće progutat prosječnost. Da ću se izborit. Da ću volit. Jer ljudi i zaborave da vole. U životu im često ostane samo dosada uz pokoji blic neke zanimacije. Znam takve ljude. Ne želim bit ko oni. Potrudiću se i da ne budem.
Kad spominjemo muziku, evo ova, meni najbolja sa njegovog novog albuma:
Iman jedno zanimljivo pitanje. Pitanje je, da li je uvik dobro bit iskren? Da li je nekad ok slagat, prišutit, ili jednostavno ne reagirat na nečije izjave ili ponašanje? Uzmimo npr ovu situaciju. Neko je slikar, i jako se trudi oko svojih slika. A tebi se njegove slike ne dopadaju, zapravo, bezveze su ti. I on te upita za mišljenje. Šta ćeš mu reć? Ja ne znan šta bi uradija u toj situaciji, da slažen da su mi dobre, ne sviđa mi se, a opet ne želin povridit osjećaje te osobe koja se iskreno potrudila. Vjerovatno bi joj reka dobre su, zanimljivo mi je kako slikaš. Drugin riječima, slaga bi je. Ali uradija bi to kratko i ne bi se dalje obazira na to, pribacija bi temu. S druge strane neko čije mi se slike sviđaju ali iman neke primjedbe koje mislin da bi mogle bit bolje, bija bi iskren. Također, faktor je i koliko smo dobri s nekom osobom. Iman osjećaj da ako si bliskiji, recimo ako si u vezi il braku, moš i iskrenije reć da ti se ne dopada, eto, slikanje te osobe, ali da je i dalje voliš. U slučaju brakova i veza, ovo mi je normala, ako mi se ne sviđa slikanje moje cure, ja bi joj reka da mi se ne sviđa. Sad šta je tu kvaka, valjda što mi u slučaju kad nekoga ne poznan toliko, lakše mi je samo kratko prokomentirat da je to kako slika dobro i promijenit temu, a kad san s nekin blizak, tipa u vezi, osjećan se da mu mogu i dat kritiku, jer znan da me neće odbacit. Također, otvoren san i želin da ljudi prema meni budu iskreni i kažu mi da mi nešto ne valja kad mi ne valja. Ili da valja, ali ima te i te mane i slično. Jedan roman san napisa i posla prijateljici da ga ona ocjeni, ona mi je rekla da nije mogla pročitat ni prvih deset stranica, koliko je umara mrtva atmosfera u romanu. Ja san to prihvatija ok, drago mi je da je bila iskrena sa mnom. S druge strane, to je možda i ok jer i ona i ja znamo da ja mogu bolje i da mogu dobro pisat. Sad, kad gledan, kod druge osobe, ako isto mislin da može bolje, onda mislin da je dobro bit iskren i ukazat na ono šta ne valja. Ali ako neko, eto, ima slike koje su mi skroz bezveze, smuljat ću nešto brzinski i prebacit temu. Možda san people pleaser, da ne kažen kukavica, al eto, takav san. Također, druga mi je stvar kad vidin u nečemu kvalitetu, ali prosto se meni ne sviđa. Tada san iskren. Kažen, nije moj tip umjetnosti, ali vidin da valja. Druga tema bi mogla bit kad je neko duboko u vjeri, i kad mu ta vjera praktički znači sve u životu, da li reć svoje mišljenje toj osobi, ukoliko smatraš da je njena religija činila i čini puno zla, da je bolja neka druga religija i slično? Ja znan jednu osobu koja je ozbiljno u vjeri, kršćanka je i iman dojam da joj je vjera stup života. Ja san joj jednon reka da mislin da je Islam dosljednije monoteistička religija nego Kršćanstvo, na šta je ta osoba reagirala burno i napala me da "pljujen po svojoj vjeri". Iako ja nisan vjernik, samo san prosto odrasta u katoličkoj porodici. Uz to, s ton osobon san jednon ima raspravu o tome koliko je crkva zla činila... Mislin da su to bile moje greške, jer iako san izabra iskrenost, što bi tribalo bit ispravno, u toj situaciji nije bilo šanse da moje riječi budu shvaćene, uzalud san samo uznemirija tu osobu, jer ona nema kapaciteta da bude samokritična kad je njena vjera u pitanju. Zato, mislin da je nekad bolje prišutit i iskulirat nečije mišljenje, iako se se slažemo. Vi, šta kažete? Koliko ste iskreni i koliko lažete? :D
Imam ja tu jednu ponudu trenutno. Sa trenutnom psihologinjom radim oko godinu dana, i zadnjih seansi smo nekako zapeli... Ne znam koliko mogu dalje postić u radu s njom. A da buden iskren, ne znan ni kako ću postić išta i sa kojin psihoterapeuton. Na pomoć u obliku psihijatrijskih lijekova ne mogu računat, jer san rezistentan. Na sve šta su mi dali, a dali su mi jaku dozu i pokušavali sa svim mogućim lijekovima - ne ide. Ne da mi se objašnjavat dalje, uglavnom nekakvo oprobavanje novih lijekova je nepotrebno, jer jednostavno spadan u tih par posto ljudi koji ne reagiraju na terapiju.
Nego, ponuda. Tetka, s kojom inače i nisam blizak, iako nas često posjećuje, s kojom iman potpuno suprotan svjetonazor i razmišljanje, je rekla mojoj materi da zna jednu dobru psihoterapeutkinju iz Širokog, te da bi me ona vozila njoj na terapiju, ako ja to oću. E sad, tu je kvaka što je to stvarno velika obaveza za svalit na moju tetku. Ona živi u Imotskom, morala bi za svaku seansu dolazit po mene u Ljubuški, pa me vozit u Široki Brig, pa me opet vraćat u Ljubuški i onda nazad u Imotski. Iskreno, ja ne želin nekome bit toliki teret. Eventualno par puta, al ono, teško mi to pada. A ja ne mogu vozit, i ćaća mi je slab da me vozi i vraća u Široki.
S druge strane, ja iskreno, trenutno, druge nade za sebe ne vidin. Ne znan ni bi li mi ta psihologinja mogla pomoć... To bi opet tribalo trajat neko vrime, dok vidin, a s ovon trenutnon bi mora prikinit... Ni to mi nije svejedno jer je ova trenutna psihologinja isto ok. Al već dugo san s njon i ne pokreće se ništa značajno. Al reko, to može bit do mene. Do sad san prominija dosta psihologa. Neke jer nisan više bija u mogućnosti da idem k njima, tipa jednoj iz Sarajeva, kad san se vratija u Ljubuški, a neke san napustija jer mi nije djelovalo to što radim s njima.
Ja, ovde, ne znan šta da odlučin. Iskreno ne znan. Razmisliću, otiću kod te psihoterapeutkinje u Široki pa vidit uživo kakva je i čut njeno mišljenje. Strah me. Strah me jer znan da ću joj reć stravične strahove koje iman. Strah me da neće želit radit sa mnom. Bilo kako bilo, probaću. S ovom trenutnom radim priko skajpa i toga mi je iskreno dosta. Ne može to zamijenit onaj osjećaj kad uživo radiš s nekim. Valjda će se kroz neko dogledno vrime nešto razriješit, a do tad, poželite mi sreću, da kuburim sam sa sobom nekako.
Nismo svi na ovom svitu imali jednake startne pozicije. Neko je rođen u bogatoj porodici, neko u siromašnoj, neko u sredini. Nismo imali iste roditelje, nisu nas sve samo volili, neke su i traumatizirali i slično. Nismo rođeni sa istim genetskim kodom. Nismo proživili ista djetinjstva, nismo svi imali iste strahove, nismo svi bili maltretirani i jednako maltretirani, nismo svi bili okrutni prema drugima i mi bili nasilnici. Na ovom putu svi hodamo svojom stazom, i nema objektivnih mjerila koja se mogu primijenit na sve. Neko neke stvari sazna prije a neko poslje. Jedna blogerka sa ovog blog servisa, koja više ne piše je jednom rekla: "Svitlo na kraju tunela meni, je svitlo na početku nekome drugome". Ta izjava je genijalna. Jer nismo svi isto prošli, neko usvoji jedne lekcije ranije a druge kasnije, dok neko drugi te druge lekcije usvoji prvo, pa onda tek kasnije ove lekcije koje je neko drugi usvoija prvi. Oću reć, ja mogu naučit nešto danas a nešto drugo sutra, dok neko drugi će danas naučit ono što ću ja tek sutra, a sutra ono što san ja naučija danas. Nismo svi isti i neko dođe pameti kasno, ali ne možemo ga zbog toga sudit. Ko smo mi uopće da nekoga sudimo? Da bi sudili nekoga, morali bi dobro, dobro poznavat njegov život, a nikad nećemo upoznat njegova iskustva, jer iskustva nisu samo ono šta se desilo, nego ono kako se neko osjeća povodom toga šta se desilo. Svi smo individue i u životu sudit možemo samo sebi. I u principu, jedino mi i možemo sudit sami sebi. Što ne znači da nećemo pravit prosudbe nečijeg karaktera, smatrat neku osobu ovakvom i ovakvom, ali nemamo je pravo sudit, nemamo pravo zauzet taj stav da smo mi ti koji imaju pravo na zadnju riječ o toj osobi. I na ljude ne bi nikad tribali stavljat točku. Ni na sebe pogotovo. Svi smo mi priča koja se odvija i odvijaće se konstantno. A ovde, u ovom tekstu, mislin i na osude raznih zločinaca, ubojica, silovatelja, i slično. Koliko god da stravične te stvari bile, ne možemo sudit te ljude. Ja san čita članak o liku koji je serijski ubojica sa zvanično najviše ubijenih ljudi. Roditelji ga ko dite izbacili na ulicu, uzeja ga neki kult di su ga "učili" sadizmu, on pobiga iz te sekte, otiša u vlak da iđe negdi, u vlaku ga grupa ljudi silovala... Još je par trauma bilo, sad se ne sićan svega. Uglavnom njegova izjava je bila da mrzi cili ljudski rod uključujuć i sebe. I da je ubija ljude samo jer su ljudi. Bez konteksta njegovog djetinjstva, svi će se skočit da ga javno linčuju. Ali mi ne znamo što neko postane to što postane. Zato, ljudi, manje upiranja prstom, a više osjećanja srcem, i promatranja smirenog uma, je ono što nam triba.
Čovik je jedno veoma zanimljivo biće. U jednu ruku je kao i (druge) životinje, živi život jeduć, pijuć, priskrbljujuć sebi stvari potrebne za život i spavajuć. Međutim, čovika izdvaja od ostalih životinja to što je on jedini koji je u stanju da se pita o samom sebi. Jedini koji ima toliko razvijenu inteligenciju i intelekt da razvije samospoznaju. Da se pita o sebi i svitu oko sebe. Također, čovik sebe može obezbijedit hranom, pićem i ostalim stvarima neophodnim za život, i imat slobodno vrime da ga koristi kako želi, pa i za razmišljanje. U našoj je prirodi da se pitamo o tome šta se dešava pri smrti, postoji li išta poslje i slično. Pitamo se kako postoji sve ovo što postoji. Neki odgovor čovik mora nać na ta pitanja, da sebi priskrbi mogućnost normalnog funkcionisanja, jer čoviku triba konstekst u kojem živi. Triba mu sigurnost, a sigurnost nije nužno samo izostatak fizičke prijetnje. Čovik je tegobno i bolno svjestan da opasnost može uvik nastupit, i triba mu nešto u šta se može pouzdat da se nosi sa životnom nesigurnosti. To nešto može nać u odnosima s drugim ljudima, za koje se može uhvatit, prvenstveno vezanosti za odnos sa roditeljima. Podsvjesno možemo i dalje ovisit o roditeljima i osjećat sigurnost dok su oni živi, ali također, moguće je projicirat te uloge na druge ljude, pa vam partnerica može bit zamjena za majku i slično. Ali triba naglasit, da je traženje sigurnosti u odnosima s drugim ljudima do neke mjere i normalno. Društvena smo bića, takva nam je priroda još od prapovijesti, tako da, u tome nema ništa loše. Ali loše postaje kad neke strahove koje mormo privazić, mi trpamo pod tepih i ko kompenzaciju sljubljujemo svoj identitet sa raznim grupnim identitetima, bilo da se radilo o tipa, grupi navijača nekog kluba, pripadniku neke religije ili nacije, neke ideologije, recimo komunizma, i slično. Također, postoje razni destruktivni načini na koje čovik more bižat od sebe, tipa kocka, drogiranje, opijanje, itd. Kako god bilo, čovik po prirodi želi da sazna. Naša znatiželja je prirodna, dica su jako znatiželjna, ali neki od nas uguše tu znatiželju u nekom periodu života i stope se sa sivilom okoline. No, za lipše boje se triba bit spreman i na veću patnju. Nego, na temu iz posta. Čovik triba neki odgovor na pitanje našeg postojanja. Neko će ga nać u znanosti, odgovorima koje ona nudi, u život poslje smrti može i ne mora virovat, ali znanost će mu bit referentni okvir unutar kojeg razmišlja o ovim pitanjima, te će i sam se možda bavit znanošću. Neko će svoj smisao pronać u religiji. Virovaće u dogme religije kojoj pripada, obavljat rituale koji se obavljaju, neće preispitivat odgovore koje mu religija daje i to je to. S druge strane, postoje ljudi koji su areligiozni, a nisu ni toliko orjentirani na znanost, pa isto istražuju duhovnost. Tu ima dosta new age-a, ali ima i prizemljenih ljudi koji vide da u današnjim znanstvenim il religijskim paradigmama, nema odgovora na suštinska pitanja života. Takav neko se okreće sebi, i u svojoj unutrašnjosti traži odgovor. Ako je zreo, poštuje svačiji put, cijeni napredak znanosti, cijeni ono dobro što ga ima u svim religijama, ali do spoznaje dolazi hodajući strmim, teško prohodnim stazama, a ne utabanim putima. Ne zadovoljava se vjerovanjem u nešto, neko traži znanje, iskustvo. Među takve ljude ubrajam sebe. Nisam jedini, znan još takvih ljudi, a siguran san da nas na svitu ima puno. Mi ljudi, kao bića, smo sposobni za toliko puno. A opet, jako često se bojimo banalnih stvari, čamimo u svom jadu, patimo se, naizgled bez izlaza... I tu ubrajam sebe. Ali takva smo bića, koliko god da smo sposobni da budemo sritniji od životinja, toliko smo sposobni i da više patimo. Ljudsko biće je biće na prekretnici, prijelazni oblik od životinje ka "višoj" vrsti. Trenutno smo još uvik vrlo životinjski, ali ne triba ni životinje podcjenjivat, u onome kako ja vidim ta "viša vrsta" koja možemo postat, ima korijen u životinjskim nagonima. Mi smo i ja mislin da ćemo uvik bit, životinje. Ali je pitanje hoćemo li bit samo životinje. I to što smo životinje nije ništa loše, životinje su predivna bića. Jednog dana možda odradimo svoj prijelaz na ovom trnovitom zemaljskom putu i spoznamo dovoljno da postanemo drugačiji ljudi. Bolji ljudi. Ljudi sa empatijom prema svim bićima na ovoj planeti. Ljudi sretni i ispunjeni iznutra.
Večeras bi tija pisat o ayahuasci i o čudnovatom svitu što se prid našim očima otvara, tija san pisat nekakav lepršav post, ali kad vidin, odnija đava šalu, ozbiljne su to stvari... Ima te neke muzike koja dirne onu posebnu žicu, pa počneš osluškivat svemir, sve šta vibrira u njemu, šta se odašilje iz njega... Ima nešto lipo u tome da ti se spava, al ti uprkos snu. i dalje pišeš... Mala odgovorna neodgovornost. Vani, a šta reć za vani, noć je, smucaju se kojekakva bića... Vile plešu kola u svjetlosti, u sri noći se sjaje zlatnon bojon i dozivaju da im se pridružimo, ali ko im se pridruži, ode mu mozak i zauvik se izgubi, u nekim tajnim odajama, za koje ne zna di vode, i da li su stvarne ili nisu, jesu li van njega i unutar njega, a na kraju, ko da je bitno, stvarno je i jedno i drugo. Oće to vile, zamantat čovika, a uz vile tu se vrte razna druga bića, gnomi, samozatajni i ćudljivi, ne petljaju se previše u tuđi posa, ali se znaju muvnit kad te vide, i kad im pomalo zasmetaš. Kažu da je do sad zabilježeno svega nekoliko napada gnoma, ali znaju oni to uradit. Još baba roga, ona po noći hoda i pravi svoje mentalne zamke, e, ako u njih upadneš, neš lako izić, jer baba roga uvlači u svoj mračni svit, a kad te uvuče, priča ti priče o svojoj tužnoj ljubavi, svom mužu koji je tragično umra ima par hiljada godina i kako nju, tužnu niko neće da sluša pa mora otimat dicu jer je jedino dica razumiju. Poslje ih, prid jutro pusti i odspava još jedan dan. Također, tu je misteriozni vitar što svira lišćem drveća i svojim pojačavanjem dovodi do osjećaja te prisutnosti, onaj osjećaj kad znaš da si pred nečim velikim, vrijednim strahopoštovanja, toliko da se nakloniš i ne usuđuješ se dizat glavu, da ne gledaš u to šta je došlo prida te. Cili svemir mirno stane, kao morska pučina kad nema ni trunke vitra i srce se spaja sa nevidljivin izvoron, ali ne znamo mu ime, znamo samo da teče i da ulijeva život. Onda odemo do potoka, kraj kojeg jeleni minjaju rogove, i stavimo stare rogove kao ukras, kao simbol, jednog vrimena koje je prošlo i koje se nikad neće vratit. Kako vrime prolazi, sve je više nepovrata, a traka koja se odmotava je, u suštini, beskonačna. Ipak, iz naših umova struji i vibrira nevidljiva sila, koja pumpa život u sve one koji su povezani s nama, te također, prima život iz svih onih povezanih s nama. Mreže među umovima su nalik ubrzanim snimkama automobila na nadvožnjacima, živopisne i obojene, a struje brzinom svjetlosti. Možda zato što i jesu svjetlost. Dobro misto za kraj, jel da?
Ovdje sam za tebe
kad me pitaš
koliko je dubok bunar,
u koji možeš zakopat snove
da ih nikad ne nađeš.
Reću ti: Stavi ih
na dlanove mojih ruku.
Ja ću ih milovat
ja ću ih mazit i pazit dok ti
ne narasteš i ne očvrsneš
dovoljno da ti ti snovi
ne postanu krila
Ovdje sam za tebe
kad me pitaš
koliko daleko triba bacit
svoju bol,
da je više nikad ne vidiš
Reću ti: Stavi je u moje srce
pružiću joj najljepšu uslugu
ješće iz porculanskih tanjira
pit iz kristalnih čaša
biće živa i boliće
kao što joj je i sudbina,
da boli.
Ovdje sam za sebe
da jednog dana, kad galebovi
napuste more i jeleni odlutaju
i kad suša zasuši nad cijelim krajolikom
da nađem život, da nađem tebe
sa svojim snovima i svojom boli
koje sam ukrao tebi
da ga živim kao
najljepši san
I ti ćeš mi reć
da si moja druga strana medalje
da si okrutna vladarica
i milostiva pomoćnica
da si moja sudbina i da
si ja, cilo vrime bila
i nastavićeš bit
moji snovi
i moja bol
Ležin, i razmišljan. Koliko ljudi večeras diše svoje zadnje udisaje. Koliko se žena rastaje od muževa, muževa od žena. Pronalazim se u udahu jedne žene pred skokom s mosta u ledenu, ubojitu rijeku. Pronalazim se u smrtno dosadnoj rutini jednog teškog depresivca. Pronalazin se u plaču malog diteta. Sa bolom se rađamo. Sa bolom i umiremo. Ono šta smo, u popriličnoj mjeri, oblikuje bol. Život nas posječe. Poreže. Ostaju ožiljci. Neko ih krije. Neko ih voli. Neko ih s ponosom pokaziva. No, nekome rane ne zarastaju. Nekome rane ostaju otvorene i gnjoje se, dok on uzaludno pokušava da učini nešto povodom toga, rane bole sve jače i jače, i on ne zna kako će, ali nekako, pokušava da se bori. S druge strane, neko se preplaši života nakon manje ogrebotine i odluči da više nikad neće riskirat. Nadlijećem grad, u potrazi za nekim, čije rane mirišu na poljsko cviće, na travu i na vlažnu zemlju. Tražin nekoga ko je pun rana od padova sa bicikla po suvom asvaltu... Tražin neku ženu koja će bit spremna da me probudi da buden spreman zbog nje da primin još jednu ranu. Da buden spreman otvorit srce, da ga ranjava čime god umije. Da joj dam to pravo i tu moć nad sobom. I da san spreman, spreman da podnesen taj udarac i tu bol. I da je ona spremna isto. Nadlijećem grad, i dišem. Hodam sa skakačima sa mostova... Kojima je dosta, dosta ožiljaka, dosta beznadnosti... Živim sa sretnim obiteljima u toplom domu, di dica spavaju ušuškana svijetlećim pričama... Di sutra postoji i di je sutra toplo. Pijen čaj sa putnicima dok čekaju avion na aerodromu. Hodan po suncem obasjanom putu u podne, skupa sa bekpekerima. Trčin sa lisicama i vukovima. Lebdin među oblacima. Ima me u zraku koji udišeš. Po skrivečki ulazim u tebe dok čitaš ove redove, kao lopov. Tražim put do tvog srca. Mamim te maznim riječima i veselim doskočicama. Tražin put do tvog srca, da vidin, da vidin na njemu ožiljke. Da vidim da li je isto kao i moje. Da vidim da li su mu rane zarasle. Da vidin da li je tvoje srce spremno da vidi moje, izrezane ruke. Rane kuda je divljač hodala i kidala meso s mojih lakata. Rane koje sam nanio sam sebi, za kaznu što postojim. Tražim put do tvog srca, da vidim, da li ima šanse da nađem dušu na ovom svitu, čije rane, kad ih prisloni u moje. Prave oblik srca. Stvaraju slike poljskog cvijeća. Mirišu na proljeće. Čije misli, uvijene bježe iz njene glave, da ih veselo tražimo i lovimo. Po istim tim nacrtanim livadama, gdje se vodom poji naša bol. Da nađemo sreću igrajući se u toj šumi. I da nikad, ne razdvojimo naše ruke koje tvore srce.
Da li će ljudi uvik
hodat s nama kao braća vukovi
štitit nas od izbjeglica iz Ljubavi
ne dozvolit da njihove kažnjenične čeljusti se dokopaju naše
tanašne, kao svila mekane, nevidljive, a toliko očite
duše
Tren, tek smo tren,
pa opet
u očima se poznajemo i prepoznajemo
znam, igrali smo ovu igru već
ja sam bio ti i ti si bio ja
znamo već finale, možda nije fer, znamo kako ćemo završit
al zato u putu prijatelju, pruži ruku
pruži ruku da je uzmen, a ja
pokazaću ti svoje rane
vidićeš moja strahovanja i nade
sa sramom i strahom gledaćeš me
kako se hrabro šepurin dok se u sebi grčim i krijem
od tebe i tvoje ljubavi
jer me voli, ovakvog kakav jesan
jer me voli do neprepoznatljivosti
ah, što li istina boli
zašto istina boli?
Suđeno nam je da smo u prolazu
prijatelju, ne boj se kad vidiš moju krv
di kao jelen, minjan svoje prokrvljene rogove
i Ljubavi, sve silne, i sva čuda što oči mogu vidit
ruke mogu držat, uši čut, usta okusit
da sva ona, čuda, koja toliko volimo
suđena nam je ta bol prijatelju, ta prelijepa bol
znanja, da ništa, ama baš ništa na ovom svitu
nije naše
Sinoć san gleda: Wolfwalkers. Crtić, dugometražni, može za dicu a može i za odrasle. Prosto ne mogu da ne prokomentiran magičnost životinja i prirode. Dugo smo živili sa našim sustanarima na ovom planetu, uronjeni u svit, štovali smo ih, divili im se, bojali ih se. U mistici šume hodao je jelen, sa svojim rogovima, simbol transformacije. U magli je gledao na nas, tajanstven, neuhvatljiv. Vukovi su hodali okolo, ponosno vijući, i živeći sa nama, učili su nas lovu, učili nas preživljavanju. Risovi su se smucali i tajanstveno se krili u šumarcima. Cili svit je bija magičan, pun tajanstvenih sila koje tribamo otkrit, pun energije bića, životinja, biljaka... Osjećali smo ih, njihove duše, i plesali smo s jelenima, hodali s vukovima, jurišali sa konjima, letili sa orlovima, lovili sa lisicama, jeli sa jazavcima, disali sa hrastovima... Još donedavno bili su izvor naših fascinacija... Dok u jednom momentu nismo isisali život iz tih moćnih simbola i figura, i taj usisani život iskoristili za naš osobni rast. Povukli smo svoj "imago", odnosno projekciju vlastite psihe iz svita izvan nas nazad u našu vlastitu psihu. Malo po malo, kako smo tehnološki ovladali planetom, zaboravili smo na magičnost životinja i biljaka. Razvili smo se, ali sa isisavanjem svog imaga iz okoline, pogrešno smo zaključili da u svitu izvan nas nema ničega zanimljivog. A ima. Sve životinje i biljke imaju dušu. Sve su nevjerovatne, i cili svit je pun energija koje isijavaju iz nas, životinja, biljaka... I dalje imamo potrebu za tim povratkom prirodi, pa tako npr u astrologiji i dalje razmatramo simbole životinja i pridajemo im značaj, na zastavama raznih država su životinje koje simboliziraju moć... Imamo potrebu vratit se prirodi, ali ko što je Fromm reka, ovoga puta kad joj se vratimo, vratićemo joj se svjesni, izgrađeni. Boravljenje u prirodi je ljekovito i nije slučajno da uživamo u tipa, šetnji kroz šumu. Tu se osjećamo doma, jer to i jest naš dom, bija eonima. Mislin da je vrime kad ćemo se polako vratit prirodi. Kad ćemo prostor koji smo joj oteli, vratit nazad njoj, jer joj pripada. Mislin da ćemo ponovo pit vodu iz izvora sa jelenima, trčat s vukovima, naganjat se sa lisicama, letit sa vranama, hodat među zmijama... Jer to je naša priroda. To smo mi i tu pripadamo. Jednon ćemo otvorit oči ko dica kad prvi put vide, i divit se jutarnjoj šumskoj izmaglici, punoj naših braće i sestara životinja i biljaka, i bićemo jedno sa mirisom vlažne zemlje, hodaćemo šumom i znaćemo di pripadamo.
Danas mi je nešto pala na pamet zanimljiva stvar. Naime, padanje u trans i sjedinjenje, sa Bogom, Svemirom, prirodom, itd. Još u plemenima je prisutan fenomen padanja u trans prilikom religijskih ceremonija. Nisu to tada bile ko današnje organizovane religije, jasno, ali raznorazni obredi su se vršili pri kojima bi ljudi doživljavali jedinstvo sa sviton oko sebe. Sad, dvoumin se u kojem dalje smjeru da nastavin. Jer, s jedne strane virujen u moć tih obreda, te u djelovanje današnjih sličnih obreda koji su preživili, recimo derviši i slično. U drugu ruku mi to njihovo iskustvo djeluje kao sugestija ili autosugestija, bolje rečeno kolektivna hipnoza. Opisaću jedan primjer. Možda su neki od vas čuli za Ivu Pavića, svećenika iz Šurkovaca, u Bosni. Njemu dolaze vjernici sa svih strana, da im se ispune želje, da ozdrave, da ih popusti patnja i slično. I dolaze k njemu i svi redom padaju u trans ispred njega i padaju u nesvist. Jedna moja prijateljica koja je ateistkinja, sa svojima namjerno otišla k njemu, da vidi o čemu se tu radi. I govori, kolektivna hipnoza, svi dolaze ispred njega i padaju, ona došla, on položija ruke iznad nje (šta li je već uradija), ona stoji na mistu. I tako par minuta, dok nije otišla. Ja sad razmišljan, koliko je onih što su se izličili od nekih bolesti kod Ive Pavića se izličilo čisto svojim placebo efektom? Joe Dispenza ima knjigu "You are the placebo" u kojoj objašnjava kako moš koristit autosugestiju svjesno, da dobiješ nešto što želiš. Nisan je pročita do kraja, sta san negdi u pola. Nešto zadnje vrime iman malo strpljenja da čitan do kraja. Ali, iman još jednu priču. Ovo je o curi koju poznajen i koja mi se povjerila, neman razloga virovat da bi me lagala. Naime, ona je obolila od raka, i završila u bolnici. U bolnici joj je bilo grozno i nakon misec dana je izašla i odlučila da će se ličit nekin alternativnin puton. Oprobavala je svašta, prominila prehranu, itd, te je i dalje išla na kontrole kod svog doktora. U jednom momentu se posvetila svojoj svijesti i duhovnosti. Nakon nekog vrimena, ležala je u bazenu, kad su je odjednom preplavili prekrasni osjećaji. Isprid sebe je ugledala bijelu siluetu punu ljubavi prema njoj. To iskustvo je bilo tako intenzivno, da ju je potpuno prominilo. Kaže, sad može intuitivno osjetit tipa kad neko laže i slično, prominilo ju je te i dan danas može osjetit lipotu tih emocija. Misec i po dana nakon što je doživila to iskustvo je otišla na kontrolu kod svog onkologa. Kad ju je on prigleda, čovik je sta u nejverici. Raka nije bilo! Uopće ga nije bilo, kao da ga nije ni imala. Ovo bi naveja ko primjer stvarnog iskustva jedinstva sa silama koje nas okružuju. Elem, ostavljam vama da zaključite da li stvarno postoje više sile koje nas iscjeljuju, ili mi sami posjedujemo u sebi moć za samoiscjeljenje. Možda je istina oboje i možda se to dvoje mora poklopit da bi se neko izličija. A također, nešto što je nekome dokaz postojanja Boga ili nečeg čudesnog, može bit obična hipnoza. Bilo kako bilo, mi i dalje imamo potrebu za utanjanjem u trans, u sjedinjenje s nečim većim od nas, sa našim izvorom, (neko će reć Bogom) i slično. I ta potreba je ok. Al to ne znači da istovremeno, naše iskustvo transa može bit čista autosugestija, ili kolektivna hipnoza. Doduše, dalo bi se ovde postavit pitanje da li je iskustvo manje vridno ako je placebo? Da li ljudi što padaju zbog kolektivne hipnoze ne uživaju blagodati tog iskustva kao i neko ko doživljava neko mistično iskustvo koje nije placebo? Po meni, placebo ne može zamijenit pravi doživljaj jedinstva sa sviton oko sebe. Mislin da su iskustva ljudi koji su imali placebo drukčiji nego od onih što su stvarno nešto iskusili. Mada naoko, teško je pripoznat šta je placebo a šta nije. I promatraču a i osobi koja proživljava iskustvo. Ja mislin da oni što dožive placebo nikad svjesno nisu u kontaktu sa stvarnon iscjeliteljskon energijon, i također, nisu doživili istinsko jedinstvo sa sviton oko sebe. Mislin da se njiova iskustva kvalitativno razlikuju od onih koji su doživili stvarno iskustvo. A ako su ozdravili od nečega zbog placeba, to je nešto kao bljesak te iscijeliteljske energije koji je proša kroz njih i izličija ih, a neko ko je svjesno doša u kontakt sa tim silama, može ih trajno osjećat i uživat u tim blagodatima cili život. Placebo efekat ljudi doživljavaju nesvjesno, dok stvarno jedinstvo je svjesno. Mislin da je u tome suštinska razlika.
P.S. Prominija san post, ubacija san komentar koji san napisa kao odgovor @Jelenu u post, da bi bija razumljiviji.
Mi ljudi, kao i ostale životinje, u životu imamo tendenciju da tražimo ugodu i izbjegavamo nelagodu. To nam je zajedničko s svim drugim životinjama. To je vrlo bazična crta koja nas karakteriše. Gotovo je kao instinkt, al kod nas ljudi je uvjetovana i karakterom. Šta je ugoda a šta neugoda je u nekim situacijama univerzalno, a u nekim situacijama varira od osobe do osobe. Npr svima nam smeta nanošenje fizičke boli, maltretiranje i omalovažavanje, izlaganje strahu, bol gubitka voljene osobe i slično. Neke stvari su individualne. Tipa neko ima jaku nelagodu kad neko kritizira njegovu vjeru ili ideologiju, a neko ko ne dijeli tu ideologiju il vjeru, ne osjeća nikakvu nelagodu. E sad, kvaka kod ljudi je to što nas je evolucija opremila da se ponašamo tako da izbjegavamo nelagodu i tražimo ugodu, a u životu se od nas često traži upravo suprotno. Moguće da je pitanje našeg osobnog rasta, razvoja, to koliko smo spremni izložit se strahu i privazić ga, koliko tribamo svjesno prihvatit frustraciju u nekim situacijama, radi sveukupnog boljitka, prihvatit bol koju nekad zakopamo u dubinama sebe i zabranimo si pristup tim dubinama. Život u biti od nas traži da idemo suprotno onome šta nam je evolucija odredila. Možda je to zapravo, naša "revolucija", trijumf nad evolucijski uvjetovanim nagonima. Suočavanje sa strahom je neophodno kod tipa, socijalne anksioznosti, agorafobije i slično. Mi ljudi, uz to što se tribamo izlagat strahu, također imamo još jednu razliku od životinja. Nama ljudima jedinima strah može bit neprijatelj. Strah nas može koštat normalnog života, jer nam može premrežit našu ličnost, da nas onemogući u funkcioniranju, da nas drži kao robove u kavezu. Dok životinjama strah spašava život, i kad prijetnja prođe, one se vraćaju svom uobičajenom stanju. Zato, mi ljudi, kad nas strah premreži uvik moremo, a i moramo, uradit ono šta je naš zadatak na ovom planetu, a to je: suprotstavit se strahu. Kao što nas strah može onemogućit u normalnom življenju, tako mi možemo pobijedit svoj strah, i živit slobodno. A da je lako, jasno, nije. Mi prirodno bižimo od straha, ali s njim je se neophodno suočit. A mi ljudi često odgađamo suočavanje sa nečim nelagodnim, dok nam voda ne dođe do grla, pa moramo se suočit. Kako bilo da bilo, plodovi našeg suočavanja su veliki i revolucija koja je pred nama se dešava, vjerovatno ćemo jednom svi pobijedit strah, jer to izgleda da je anti-evolucijska, evolucija nas ljudi. Izgleda da je suočavanje sa strahovima u biti, naša ljudska evolucija, da pobijedimo ovu životinjsku evoluciju i potpuno se ostvarimo ko vrsta.
Pala mi je na pamet jedna zanimljiva stvar. Ne znan je li iko napravija historiju teritorijalnosti. Odakle nam i kad smo je razvili? Prema onom što znamo iz vrimena dok smo bili lovci i sakupljači, nismo bili teritorijalni, nego smo živili nomadskin životon. Teritorijalnost nastupa u momentu kad čovik primjeti da može sam uzgojit neku biljku, da može sam pripitomit neku životinju. Tada čovik počinje pravit prva naselja i zadržavat se u njima. Sa pojavom teritorijalnosti se, po Frommu, počinje javljat razno destruktivno ponašanje, porobljavanje ljudi, ratovi i slično. Dok smo bili lovci i sakupljači nije bilo razloga da se ratuje, međutim, kad smo postali sjedioci, rat ima smisla, jer možeš napast nekog da mu otmeš resurse, da mu otmeš zemlju i slično, a i ljude mu možeš porobit. Također, sa pojavljivanjen teritorijalnosti nastaju društvene klase, staleži. Međutim, dosta plemena koja i dan danas postoje, nemaju teritorijalno razgraničenje, kao mi u civilizaciji. Maori u Novom Zelandu nisu imali koncept "vlasništva nad zemljom" prije nego što su Europljani došli, pa od njih "kupovali" zemlju, drugim riječima uzimali je u svoj privatni posjed bez ikakvog opravdanja. Međutim, to danas utiče na današnje Maore, koji traže da im se dobar dio zemlje vrati. Danas su i oni teritorijalni, jer teritorijalnost kod jednih uzrokuje teritorijalnost kod drugih. Isto kao što nacionalizam kod jednog naroda utiče na razvoj nacionalizma njemu susjednog naroda koji se može počet osjećat ugroženo. U srednjem vijeku, teritorijalnost je postojala, ali nije bila u obliku u kojem postoji danas. Kralj je ima vlasništvo nad zemljnon, ali narod se je spontano selija i naseljava područja unutar nekog drugog kraljevstva i slično. Nije bilo kontrole granica i stanovništva kao što postoji danas. U ovo, moderno vrime, smo bukvalno izolirali zemlju kao privatno vlasništvo stanovništva koje se igrom slučaja rodilo u njoj. To je praktički aksiom, niko ne preispitiva kako to neko, recimo, Njemačka, ima pravo napravit takve granice da niko izvan tih granica ne može uć u državu, ako oni to ne žele? Kad smo od teritorijalnih kraljevstava prešli u današnje teritorijalne nacije države? Sa razvojem nacionalizma, a i tehnologije, dolazi do toga da se jedna nacija identificira sa zemljom na kojoj se nalazi, te da smatra da na nju ima prava. Također, društvo se usložnjava. Nismo više samo poljoprivrednici ili stočari, pa da možemo se selit slobodno ko u srednjem vijeku. Novi faktori oblikuju naš život, javlja se industrija, standardni jezik, školovanje, itd. Ali ipak, pitanje je koliko je opravdano da se tek tako jedna država zatvori i ne da proć kroz svoje granice? Ne kažen sad ovde da triba rušit taj sistem i pootvarat granice, ali u najmanju ruku, moramo to preispitat. Pogotovo sa kapitalizmon, di je ok da su granice otvorene za robu, di firme iz bogatih zemalja prodaju robu siromašnima, a s druge strane imigranti iz siromašnih zemalja se drže van nacije države, njima nema protoka kao što ga ima robi. To je čisto licemjerje. Ja riješenje za ovaj problem nemam, ali mislin da generalno tribamo otvorit vrata imigrantima puno više nego je sad otvoreno. Znam, u modernim vremenima je nezgodno primit puno migranata, jer bi se društva počela raspadat, ali tribamo ipak otvorit granice puno više nego što smo ih otvorili ovako. Tu prvenstveno mislin na Europsku Uniju, koja ima kapacitet da primi puno više ljudi nego prima. Ali tu se već nalazimo na početku jedne druge teme, a to je kako politika zapada i počinjanje ratova na bliskom istoku i Sjevernoj Africi uzrokuje valove migranata. Međutim, neću ić u tom smjeru. Ostaću na tome da razmislimo: Koliko ljudi objektivno može naša država ili neka druga država primit, a da ne nastupi haos? Te kako omogućit neometano putovanje ljudi iz siromašnih u bogate zemlje? Te dvi stvari su bitne za znat. I da, svi tribamo prije otvaranja granica, otvorit naša srca za razne napaćene ljude koji samo žele doć na zapad u potrazi za minimumom normalnog života. Otvorit naš um prema različitostima, da nam budu bogatstvo, a ne prijetnja. Toliko.
P.S. Sad mi pade na pamet, kako mi više ne branimo samo fizičku teritoriju, nego i državu, naš mentalni konstrukt koji postoji sa svim svojim fizičkim komponentama.
Upravo san, po drugi put pogleda: "Sword of the stranger". Odličan film. Ako niste do sad gledali anime a volili bi probat, ili ako volite anime, ovo je odličan film za vas. Tako topal, a istovremeno i bolan i pun Ljubavi... predivan film. Film koji daje takav zanos, a na koji može i zaplakat, ja san zamalo, heh. Jedan od onih filmova koji se urežu u pamćenje.
Tužan san, i tuga je lipa... Plemenita emocija. Tužan san što san u ovom stanju u kojem jesan... Propuštan život, jbg. A iskusija san prekrasno iskustvo koje me je toliko izminilo, i toliko me stavilo u dobru poziciju... Ali opet je toliko zajebano. Znam, bilo je i prije. Znam, ima san loših faza, ne moran ih opisivat... Al mi je krivo, tako mi je krivo... Volin svoju mater i ćaću... Tako mi je krivo što ih dotiče moje stanje, što i oni pate zbog mene... Volija bi, da mogu, se osamit u svojoj patnji, da ne dotiče nikog. A izlaz... iako ga vidin, ne mogu ga izabrat... Jebeš ga. Život je lip, život je prilip. Toliko smo počašćeni, kao bića obdarena razumon, bića koja mogu spoznat Ljubav! Prekrasni smo, uistinu, prekrasni. I tako je lipo, toliko bi volija da mogu širit te emocije, da ja buden goruća Ljubav koja će isijavat oko sebe. Da mogu drugima osvitlit put, a i da se igran, da uživan... Bože, daj da to ne bude samo sanjarenje... Ako je to samo san, nek zaspen i sanjan ga, nek se ne probudin.
P.S. Znan da ćete mi reć da već širin Ljubav. I znan da jesan. Ali... Ipak ima ali. A i iza tog "ali" ću ja dodat još jedno: Ljubav vridi svake sekunde borbe!
Život je okrutan. Život ne oprašta greške. Život, istina, šalje opomenu na naše ponašanje, ali ako se mi oglušimo, najebaćemo i snosićemo posljedice. Ne postoji viša sila koja čini čuda. Čuda kao fenomen ne postoje, jer ono što mi doživljavamo kao "čudo" je u biti normalan događaj samo je po trenutnoj medicinskoj, znanstvenoj paradigmi neobjašnjiv. Također, "čudo" je relativno rijedak događaj. Međutim, za svako čudo je potriban naš odgovarajući mindset. Tako možemo reć jednu metaforu, da nas "viša sila" uvik poziva da nam učini "čudo", ali mi se ne odazivamo. Međutim, mislit hladno da ćeš molit Boga i da će to samo po sebi dozvat čudo je uzaludno. Molitva za nekoga nema efekta na tu osobu. Možda joj može ponudit Ljubav, ali ako ta osoba ne želi prihvatit Ljubav, da se cili svit ujedini u molitvi za tu osobu, njoj neće bit ništa bolje. Molitva ima djelovanje samo na osobu koja moli. U životu smo sami. Imamo mi prijatelje, imamo ljubavne veze, imamo alate da se "sjedinjujemo" s drugima, na razne načine, a razvili smo ih puno, ali činjenica je, da smo uvik sami. Niko nema pristup našem umu nego mi sami. Ne postoji način da neko rasplete niti naših umova u koje smo spleteni. To možemo samo mi sami. Nikakvo čudo se ne može desit da psihički problem "nestane". Molitva za to, obilaženje svetih mista i slično, je uzaludno, opet reko, ako ne postoji pravi mindset. A pravi mindset more razriješit naše probleme bilo di. Zato tribamo gledat kako da poboljšamo svoj mindset, a ne ić u, recimo, Međugorje s očekivanjem da ćemo bit spašeni. U nekim slučajevima fizičke bolesti, to možda i bude efikasno, jer osoba koja čvrsto viruje da će se izličit, se možda, svojim vlastitim placebo efektom i izliči. Ali za psihičke probleme, tu očekivat neki spas te vrste je uzaludan. Na kraju, kad odrastemo, sami smo. I imamo taj užasni teret bivanja čovikon. Imamo slobodu, od koje tako često bižimo. Bojimo se slobode, jer ona povlači odgovornost. Imamo izbor i odgovorni smo za njega. To je naša najveća kvaliteta, mogućnost izbora koji nije prosto instinktivan, nego baziran na našem karakteru. Ali također, to je i naša najveća teškoća, jer imamo odgovornost za svoje izbore. Ali to je tako i to je naša priroda. I istina je, sve će proć. Samo, šta će doć poslje?
Pažljivo vagam pišući ovaj post. Jako pažljivo. Jedna riječ može bit previše. Stanje kući postaje previše teško. Stanje u meni postaje previše teško. Razmišljam da oden na psihijatriju. Ali ne iz motiva iz kojeg bi ljudi inače išli. Da im bude bolje. Ja bi otiša da mi bude gore. Budući da iman osjećaj da ne mogu izać s ovim na kraj, neman nade. Ne virujen da ću ovo proć načinom koji je dobar. To je jedini način, bar za sad, što ja vidin. Ali o njemu ću pisat poslje. Uslijed nemogućnosti da ovo prođen na (valjda) jedini pravi način, otiša bi na psihijatriju da se prepustim propasti. Da potonem, ne do dna, jer tu di bi ja potonija nije dno, to je sasvim druga kategorija patnje. Ja bi potonija u pakao. Već san par puta opisiva šta bi se desilo kad bi to uradija. To bi bila predaja, moj čin odlaska u propast iz koje nema povratka, a i ako ga ima, sigurno je užasan.
Dok san bija na psihijatriji dešavalo mi se da "tonem u pakao". To je značilo da moje ja, da moj ego, tone u neke sile u dubini mene koje me krenu preuzimat. Vidija san ja čak i na kojoj točci se to krene dešavat. Ukratko, to nešto u meni bi mene preuzelo i uzelo kontrolu nad mojin ponašanjen. Znači, ja ne bi više kontrolira svoje ponašanje. A taj dio mene koji bi me preuzeja, bi radija namjerno sve najgore što ja mogu zamislit, samo da me muči. Šta god ja zamislin da je užasno, taj dio mene bi to radija. Odnosno ja bi to radija, a u sebi bi nemoćno patija. Tipa, jednu noć kad san tonija u to stanje mi je dolazilo da tehničara (medicinskog brata) koji je inače strog, gađam stolicom. Dolazilo mi je bukvalno, da mi taj dio mene se predstavi kao Sotona. U smislu da bi mi dolazilo da pristanen da ću bit Sotonin sluga i da to prihvatin. Da u sebi reknem: "Ja ću bit sluga Sotone". Nikad nisan do kraja prihvatija, tako da san uspija proć bez tonjenja u pakao, iako san vidija na šta to liči.
Ukratko, to je užasna patnja. Za Sotonu, odma da kažen, nisan vjernik. U našoj kulturi se zlo prikazuje u liku Sotone i ja mislin da je to razlog što mi se dešavalo da me Sotona traži da mu se prepustin. U nekoj drugoj kulturi bi to bija neki drugi zlodih i slično. I ono što je bitno, ja san svjestan da to što me obuzima je dio mene. Mada ne mogu sa stopostotnom sigurnošću reć da ne postoji i izvan mene. Ali kako san ga ja percipira, u mojoj je glavi. Kad bi se desilo da prihvatin "Sotonu" i da mu se potpuno prepustin, svojon voljon mu dan kontrolu nad mnom, nema granice patnje kakvu bi ja sve moga iskusit. U sebi bi osta nevin, a radija bi užasne stvari koje bi me do beskraja patile, a neke možda i obilježile za cili život. Tipa ako bi nekome naudija i slično. Ako bi mi došlo da nekome naudin, i to je opcija koju bi moga uradit, a moga bi naudit i sebi, nanit si neke ozljede i slično. Zapravo, ja ne znan šta bi se desilo kad bi ja prihvatija to i potonija u pakao. Al znam da ne bi bilo dobro. I da ne uradin neko sranje kući, otiša bi na psihijatriju, da tamo potonen.
Sad, koja je alternativa? Put neulaska u pakao, a i put izlaska iz pakla je prihvaćanje. Ono što triban radit je potpuno prihvatit sebe. Neki dan san šeta i osjeća san se baš lipo. I kad krenem prema kući, krenem ulazit dublje u svoje energije, u ogromno, uzburkano more emocija, more mene i primjetin da ako ću nastavit tonut u to, da će nestat mog svjesnog "ja", mog racia, da ću ja postat te energije. To mi se nimalo ne sviđa, jednostavno, neman snage da to uradin. A mislin da je to neophodno, da se moran upustit u to. A tada mi je to došlo u čistom obliku, ovako, ako bi tija radit šta ja mislin da je ispravno, triba bi se potpuno prepustit, a to bi značilo i da bi razbija po kući, jer kad krenem se opuštat dođu mi porivi da razbijan. I ne, ne mogu ispoljit te porive tipa da uzmem boksačku vriću i lupam, jer mi dođe eksplicitno da u kući razbijan i neće nikako drukčije.
Moguće je da bi razbija i ako bi se u čistom obliku pustija u more poriva i emocija, ali tada bi bilo drukčije. Još jedna alternativa paklu je to da jednostavno - puknem. Iman tako užasnu socijalnu anskioznost da pred ljudima s kojima nisan baš intiman, krenen dolazit u situaciju da ću puknit, otić u psihozu. Ono, počet se nesvjesno ponašat, radit boga pitaj šta. Taj osjećaj je stravičan, a dođe mi u normalnoj situaciji, tipa kad mi tetka sidi s nama u kući i slično. Generalno, stanje mi je takvo da nije održivo, da sad moran zubaru, puka bi dok bi sidija na stolici, a i kući san stalno na granici s nervozon. A također, kući mi, po noći nekad krene dolazit atmosfera propasti... Kao da ću utonit u te destruktivne tendencije.
Ovo pišen da malo sistematično stavin na papir, stvari kako se odvijaju. Ja ne znan u kojem ću pravcu poć. Ja tražin neki miran pravac, ali ga ne nalazin. Istinski, ja ne virujen da postoji alternativa tom razbijanju, ali kad sagledan, već san se ja dobro izgradija da bi možda moga proć i bez toga. Ne znan. Inače, po cili dan san u nekim nervozama, presjecam taj potisnuti dio sebe, taj dio u kojem su i agresivni porivi prema namještaju u kući. Tako prolaze dani, a da ja neman pravi kontakt sa sobom, a time i sa stvarnosti. Kad legnen, osjećan se prazno, iman osjećaj da nešto još triban uradit, ono, osjećan se beskorisno. Kad ustajen, ajde, ok je. Ali me stišće žestoko u zadnje vrime, emocije su mi takve da ne znan koliko ću moć održavat status quo. Nešto će morat prevagnit... Možda ispadnen kukavica i oden na psihijatriju da se prepustin destruktivnim silama... Jednon san to već uradija, ali tada san se ipak odlučija borit, kad san doša na psihijatriju. Sad bi vjerovatno bilo isto. Ne virujen da bi se tek tako pustija.
Eto, ako san vas zabrinija, krivo mi je, ne želin bit ičiji emocionalni teret, ali lakše mi je kad ove opcije sve ovako razradin i napišen. A nadan se da ćete me razumit. Ja nažalost kroz ovu borbu dobra i zla u sebi, razumin razne destruktivne porive kod drugih ljudi. Nadan se da neće bit onako kako je @jelen reka, onaj marfijev zakon, da će čovik postupit racionalno tek kad istroši sve druge opcije. Ja znan šta sebi ne bi smija dopustit, ali oću li imat snage da si to dozvolin, iskreno, ne znan. Ja san osoba koja je dobra, ne bi ni mrava zgazija, ali to što bi me preuzelo, ne bi bilo dio mog svjesnog ja, nego devijacija nečeg iz moje unutrašnjosti. Nešto u meni čemu ne dozvoljavan ljubav. Nadan se da san dobro ovo objasnija. Hvala vam na čitanju.
P.S. Kako bilo da bilo, jednom će proć. I jednom ću i ja izać iz patnje i bit sritan. Samo nadan se da će to bit u ovom životu, a ako ne, onda u nekom od idućih života... Evo vam ovo pjesma, da razbijen ovu tminu iz posta. Živili!
Ne želin bit nevin ko dite, jer dičija nevinost je nesvjesna. Dite nevino u igri poruši neke stvari, naškodi životinjama i drugoj dici. Dite je nevino jer u njemu nema zla, ali njegovi postupci su nekad destruktivni. Ja, želin bit bezazlen ko dite. Želin znanje odraslog čovika, a dičiju bezazlenost. Postić to stanje je ostvarenje sveg ljudskog potencijala. Barem za mene.
Jedan od mojih najboljih prijatelja, je ujedno i moj prvi prijatelj. Lik je iz mog sela, te moja i njegova obitelj su bili kućni prijatelji. Tako smo se vrlo rano počeli družit. Bila bi duga priča da objašnjavan sve okolnosti koje su do tog dovele, ali uglavnom, ja i moj prijatelj smo se počeli igrat sa našom seksualnosti. Ko dica, počeli smo se seksat. Bili smo niža osnovna kad se to dešavalo. Ali, to je nama bilo kao igra, mi bi se našli, igrali, a cilo vrime smo znali da ćemo se igrat i te "posebne igre". Trajalo je to godinu - dvi i onda je prestalo. I sad se sjećam, za prvu pričest, kako san se osjeća preloše jer san triba fratru reć za taj "grijeh". To me je baš sekiralo, na kraju nisan reka, kad san se ispovida. Samo jedan primjer koliko je nezdravo dici namećat taj koncept grijeha i koliko je to što se pričest dešava tako rano u biti štetno. Nego, ja i moj prijatelj. Živili smo, družili se, kroz našu višu osnovnu, srednju školu, skupa smo otišli u Sarajevo kad san ja otiša studirat, on je otiša na frizersku akademiju. Tamo nam je prizna da je on gej. I to samo po sebi ne bi bilo ništa čudno i spektakularno, Međutim, prava nevjerica je uslijedila kad nam je reka s kim je iz našeg sela on bija. Mislim, seksa se. Kroz odrastanje, višu osnovnu i srednju, on je bija sa pola muškaraca iz naše generacije (plus minus godina - dvi). Ispriča nam je i s kim i kako se je to odvijalo. To je bivalo tipa i kad bi mi roštiljali, pa bi on i jedan od nas ekipe "otišli po drva u šumu" i slično. Ti momci su danas uglavnom sa curama, a neki su se i vinčali, ili će se vinčat. Što ovo pišen? Pišen da pokažen koliko zapravo, naša konzervativna sredina, kao hercegovačko selo (di ćeš veće zabiti haha), ima svojih javnih tajni. Također, zanimljivo je koliko je seksualnost fluidna, i koliko smo svi potencijalno biseksualni. Možda ne svi, al dobar dio nas jest. Također, pišen ovo da pokažen kako mi na balkanu, po pitanju homoseksualnosti nismo ništa drukčiji nego zapadne zemlje di je homoseksualnost normalna pojava. Razlika je samo u tome što smo mi licemjeri, pa homoseksualnost osuđujemo. A ona se pojavljuje jednako kao i svugdi drugo. Ja i moj prijatelj smo i sad super, i on je gej, a ja sam strejt. Ne bi moga uopće završit s muškarcom, baš sam ono, propisno strejt haha. A on nije. Tako da, kao gej se najvjerovatnije rodiš, inače da je do uticaja djetinjstva, i ja bi triba bit gej. Poslje san u Sarajevu upozna puno gej ljudi i u biti su jako fini ljudi, normalni, kao i svi mi. Homofobija je definitivno nešto što je za osudu, osim što je štetna, ona je i licimjerna. Jer homoseksualnosti neće nestat, a mi imamo izbor hoćemo li te ljude prihvatit il ih osuđivat i zagorčavat im život.
Orlovi će preletjet uzvisine i opustošene krajeve
Mi, sanjaćemo noći, noći pune zvijezda
Mi, o tako bolno, jecaćemo hodajući
Po našim opustošenim snovima, ogoljeni
ogoljeni do svoje suštine
kao pokret kistom u kojem je bijela
pomiješana sa žutom
kao kap života koja se tek otkriva
Tko smo bili i gdje smo bili
kad su stabla povijala grane nama u čast
kad smo izronili iz ove vreve
kako da se snađemo, sad, sami
pokret kistom, bijele sa žutom
na ovom smeđem tlu kojim hodamo?
Treptaj, tek treptaj,
je dovoljan
da nas zaboli
da nas probode, do postojanja
isti taj treptaj će nas probost
kad naša svijeća što gori
dođe u točku di se neminovno gasi
Kad na naše pozive frulom
ptice više ne budu cvrkutale
kad na naše uzdahe
jaguari ne budu se budili
kad pred našim očima više ne bude
bijele pomiješane sa žutom
jer smo jednom, tek jednom
otišli u zaborav
otišli u nečije sjećanje
Još davno san, kad san čita Fromma, usvoija njegov stav da je biblijski mit o izlasku iz raja, u biti metafora za izlazak iz nesvjesnog jedinstva sa prirodom. Iz stanja nevinosti, malo po malo počeli smo razvijat znanje. Fromm tvrdi da se tribamo odvojit od prirode, sazrit, razvit našu individualnost i onda se ponovo povezat sa prirodon, ali ovoga puta svjesno. Trenutno čitan Frommovu Anatomiju ljudske destruktivnosti i ovde nailazin na sličnu tezu. To je, da je suvremeni čovik razvija individualnost, ali da i dalje ima potrebu ostvarit jedinstvo. To jedinstvo more ostvarit destruktivno i konstruktivno. Destruktivno bi bilo uranjajuć u neke destruktivne radnje, tipa mučenje nekoga, drogiranje, utapanje u masu nacionalista, fanatika i slično. A konstruktivno bi bilo kroz ljubav prema nečemu, kreativnost, umjetnost i slično. Mislin da svi imamo obe te tendencije i da sami moramo svaki dan ponovo izabrat ispravnu tendenciju i razvijat se ko osoba. Birajuć Ljubav, biramo teži put, jer inercija prirodno vuče u ove destruktivne načine nošenja sa životon. Ne mora to nužno bit nešto nasilno, možemo tipa počet kockat i u tom uzbuđenju nalazit kratkotrajan "odmor" od sebe, zaboravit na sebe, postat šopingholičari i opsesivno kupovat samo zbog tog podražaja kad kupujemo, prejedat se zbog tog osjećaja ugode kad jedemo... Ljubav je teži put, jer zahtjeva ranjivost, otvorenost, put razvoja svoje svijesti, izazove pa i patnju i bol koju taj put sa sobom nosi. Ali nije to džaba jedini put koji je ispravan. Kroz Ljubav prema recimo, sportu, igramo nogometa strasno i uživamo u toj igri, kroz Ljubav prema biljkama radimo poljoprivredu, kroz Ljubav prema stvaranju i kreativnosti, razvijamo umjetnost... Ljubav ima bezbroj lica, ali sve su to lica jedne Ljubavi. A svi mi smo njen odraz.
Nekad se osjetin prepun Ljubavi i zahvalnosti. Danas je bija jedan takav dan. Vridi ga zabilježit, nije čest. Zbog dana kao što je ovaj, vridi živit. A bija san zahvalan i na vama, na svima vama sa bloga, što ste tu. :) Hvala vam što ste dio mog života, znači mi to. :*
U suštini, kad gledan na sriću u životu, srića je izbor. Ko što bi De Mello reka, nesritni smo jer smo fokusirano na ono što nemamo, umisto na ono što imamo. Ali je li to stvarno uvik tako? Gleda san dokumentarac o situaciji u Libiji. Ljudi iz Afrike se gledaju dočepat Europe. Kriminalci ih oderu, i žene tjeraju da se prostituišu. Kako jedan od njih kaže, prvo ih moraju "pripitomit", što znači mlatit ih dok ih dovoljno ne ubiju da rade sve što im oni narede. Kakav izbor te žene imaju? I Jemenu ljudi umiru od gladi, zbog Saudijske agresije na tu zemlju. Kakav izbor oni imaju? Na žalost, meni se čini da veliki dio naše populacije nema izbora da budu sritni. Još jedan primjer, radnici, često maloljetni, koji rade na plantažama za crkavicu, a od njihovog rada kompanije zarađuju milijune, ako ne i milijarde. Gledan doc o Gvatemali, bande regrutuju dicu da ubijaju druge ljude bez pitanja zašto, samo slijepo slušaju naredbe. Prosječan životni vijek im je 25 godina. Jedan lik, na visokoj poziciji u bandi, ima 32 godine. Puno, za njegove uvjete života. Kaže presta je brojit koliko je ljudi ubija. Bande izrabljuju obične ljude, naplaćuju im sulude cijene za "zaštitu" njihovih prodavnica, imanja i slično. U nekim dijelovima zemlje, narod se sam organizira i brani se od mafijaša, jer policija im ne može skoro ništa. Kakvog izbora ti ljudi imaju? Mi živimo u dijelu svita di možemo bit sritni, što uopće imamo izbor da budemo sritni. A za svu ovu patnju o kojoj nabrajan, za nju, ja ne vidin nekog opravdanja. Mislin da smo ko društvo vrlo napredovali, ali neki ljudi i dalje žive u patnji, iz koje ja ne vidin nekog izlaza. Možda ga oni vide. Ne znam. A za takva stanja u svitu, je počesto i zapad odgovoran. Jedan prijatelj mi, je jednon prilikon reka kako bi zapad za početak triba prestat odnemagat drugim zemljama. To je točno. A nakon toga, zbog naše historije i zbog moralne obaveze, dužni smo, mi što smo na zapadu, pomoć da se dignu na noge oni koji imaju manje nego mi.
Kakvo god da jest, trenutno, čovječanstvo se ipak trudi da postane bolje. Samo što taj trud i ta muka ne daju brze rezultate. Za naš običan ljudski život, te promjene traju predugo. Ali, ipak napredujemo. Meni je zanimljivo, gradacijski pogledat kako se razvijamo kroz našu povijest. Evo, recimo, sad je aktualna tema silovanja, i piše se o njoj. O tome prije 1000 godina npr, ne bi niko vodija računa. Niti bi se to smatralo ko nešto loše. Još nedavno se smatralo da je žene "red" da se seksa s mužem kad je god njega volja. Takva se pojava da primjetit na puno polja, recimo kako su se tretirali psihički bolesnici, prije par stotina godina. Bili bi svezani, prebijani i slično, jer se smatralo da su opsjednuti đavlom. Nisu oni tada, doduše, ni imali nekih Bog zna kakvih načina da psihičkim bolesnicima pomognu, ali opet taj tretman kakav su ti jadni ljudi prolazili je užasan. Uzmimo još jedan primjer, robove. Robovlasništvo je postojalo tisućama godina i nije bilo dovođeno u pitanje. Pa i kad su evropske kolonijalne sile porobili Afrikance, ti jadni ljudi su bijele Europljane smatrali superiornima, oni su istinski mislili da su oni niža vrsta od Europljana. Ovde se preklapan sa starim postom, svjesnost, koji san objavija nedavno, al ok, naglasak je na drugoj stvari. Uglavnom, robovlasništvo nije dovođeno u pitanje. Također ni kmetstvo u feudalnom sistemu, sem pojedinih pobuna koje su se dešavale. Kad se samo ove stvari sagledaju, mi smo na našem planetu puno napredovali. Kako god to sporo išlo, imamo jedan obrazac, a to je da osvijestimo problem, da širimo svjesnost o njemu i da ga mijenjamo. Sad nisan siguran kako je to išlo prije, da li su se robovi sami krenuli bunit jer su osvijestili svoj nepravedan status, ne znam, volija bi da mogu negdi pročitat o tome kako se je to razvijalo. Bilo kako bilo, čovik se ne mere oslobodit ako nije svjestan da je porobljen. Je li se našlo nekih plemenitih ljudi koji su se zauzeli za robove, ili su robovi postali svjesni i pravili pobune, ne znam, ali znam da, kad je osviješteno da je nepravedno držat roba, kroz neko vrime te prakse smo se uglavnom riješili. Kažem uglavnom jer još uvik ima nešto robova u svitu, ili skoro pa robova. I dan danas, što se tiče silovanja, mnoge žene negiraju da je to šta im se desilo silovanje. Nisu svjesne. Zato triba širit svijest o tom problemu, a i da se u društvu stvori klima u kojem će se nasilnika moć slobodno prijavit i, eventualno, kada će silovanja bit sve manje i manje, dok jednom ne nestanu. Pitam se, kako će nas buduće generacije gledat? Kako će gledat na ovakav kapitalizam kakav imamo? Kako će gledat na ratove koje vodimo? Pa na kraju i na toliko rašireno silovanje i pedofiliju u društvu? Živi bili pa vidili, samo, teško da ćemo za naših života doživit neku revolucionarnu promjenu.
Update: Mislim da je ključno pitanje ovog teksta, kada se pojavljuje osjećaj nepravde, tipa kod robova ili kod silovanih žena. Kada rob se počinje osjećat zakinut, i zašto? Kada se žena koju muž siluje, krene pitat da li ona ima pravo njemu reć: Ne?
Gledam sinoć na HRT 1 emisiju o mačkama. Zanimljivo za gledat, jer fakat volin mačke. Ko što neki od vas znaju, ja san ima doživljaj u kojem san "bija mačka". Objasniću vam taj doživljaj u ovom postu, i ono što san sazna o mačkama, ali prvo uvod da van objasnin kontekst. Prije tog događaja uspija san, tri puta, osjetit dušu drveta, dušu od tri različita drveta. To je u biti, ono što se smatra "šestim čulom" to čulo je naša vlastita svijest. Moguće je "vidjeti" sviješću. Al to se može tek kad se probiju granice unutar nas samih i svemira oko nas. Kod mene su se te granice otvarale polako, dok nije eruptiralo jednu večer. Tu večer san osjetija da je sve što postoji Ljubav, koja voli prosto jer voli, nema razloga za nju. Ne moš ni reć da je ta ljubav bezuvjetna, jer, kod nje nema ni te dileme: uvjetno - bezuvjetno. Ko što reko, ona voli jer voli, to joj je priroda. A kad san osjetija te duše od drveća, sve odmah postane jasno, zašto drvo izgleda kako izgleda, što miriše kako miriše, sve ti je jasno i potpuno odgovara duši tog drveta. Sad, tu večer kad san osjetija Ljubav, san se potpuno otvorija prema vani, i kad san doša do svoje mačke desilo se nešto nevjerovatno. Bukvalno san osjetija tu mačku, kao da san ja ona, ono, doživija san je iznutra. Smišno je sad sitit se toga, ne znan koliko se to može objasnit... Na prvu što doživiš je neka agresija, ali agresija koja je dio karaktera te mačke, ono, kao neko stalno raspoloženje. Kao da je stalno na rubu i očekuje neku prijetnju. Mada, ne mere se ta agresija poredit sa ljudskom, to su baš drugačije emocije. I onda, nakon te agresije, otvori se samo nešto nježno i ranjivo, malo srce, koje je otkrilo život i samo želi živit. Mačka je otkrila život i učiniće sve da ga zaštiti. Par dana poslje mi se opet desilo da osjetin jedno mače koje je ležalo na meni i prelo, i skonta san u biti da ono prede i uživa jer je zadovoljno samo sobom, što si je našlo sigurnost. Nas gleda kao na izvor sigurnosti, a ne kao na nekoga koga vole. Ono je našlo svoju sigurnost, u tom slučaju mene na kojeg je leglo i dobro mu je. Neću reć da mačke nisu sposobne za ljubav, ali mislin da su uvik sebi na prvom mistu. Što meni, jasno, ne smeta, ja ih volin takve sebične, ne smeta mi to. :D Isto kao kod drveća, njihova psiha potpuno odgovara njihovom tijelu. Faktički su jedno, bar san ja to tako doživija. Eto, nadan se da van je zanimljiva perspektiva koja se meni otvorila na mačke, kad san ih tada doživija.
