U suštini, kad gledan na sriću u životu, srića je izbor. Ko što bi De Mello reka, nesritni smo jer smo fokusirano na ono što nemamo, umisto na ono što imamo. Ali je li to stvarno uvik tako? Gleda san dokumentarac o situaciji u Libiji. Ljudi iz Afrike se gledaju dočepat Europe. Kriminalci ih oderu, i žene tjeraju da se prostituišu. Kako jedan od njih kaže, prvo ih moraju "pripitomit", što znači mlatit ih dok ih dovoljno ne ubiju da rade sve što im oni narede. Kakav izbor te žene imaju? I Jemenu ljudi umiru od gladi, zbog Saudijske agresije na tu zemlju. Kakav izbor oni imaju? Na žalost, meni se čini da veliki dio naše populacije nema izbora da budu sritni. Još jedan primjer, radnici, često maloljetni, koji rade na plantažama za crkavicu, a od njihovog rada kompanije zarađuju milijune, ako ne i milijarde. Gledan doc o Gvatemali, bande regrutuju dicu da ubijaju druge ljude bez pitanja zašto, samo slijepo slušaju naredbe. Prosječan životni vijek im je 25 godina. Jedan lik, na visokoj poziciji u bandi, ima 32 godine. Puno, za njegove uvjete života. Kaže presta je brojit koliko je ljudi ubija. Bande izrabljuju obične ljude, naplaćuju im sulude cijene za "zaštitu" njihovih prodavnica, imanja i slično. U nekim dijelovima zemlje, narod se sam organizira i brani se od mafijaša, jer policija im ne može skoro ništa. Kakvog izbora ti ljudi imaju? Mi živimo u dijelu svita di možemo bit sritni, što uopće imamo izbor da budemo sritni. A za svu ovu patnju o kojoj nabrajan, za nju, ja ne vidin nekog opravdanja. Mislin da smo ko društvo vrlo napredovali, ali neki ljudi i dalje žive u patnji, iz koje ja ne vidin nekog izlaza. Možda ga oni vide. Ne znam. A za takva stanja u svitu, je počesto i zapad odgovoran. Jedan prijatelj mi, je jednon prilikon reka kako bi zapad za početak triba prestat odnemagat drugim zemljama. To je točno. A nakon toga, zbog naše historije i zbog moralne obaveze, dužni smo, mi što smo na zapadu, pomoć da se dignu na noge oni koji imaju manje nego mi.
|
