31.12.2020., četvrtak

Blizina

Postoji situacija kad su dobro i zlo toliko blizu, da osjete dah jedno drugom. Kad samo lagani zanosi vitra, kad se ljuljamo na jednoj nozi i tek mrvicu moći imamo da prevagnemo di ćemo, na koju ćemo stranu, ali ipak, ta mrva naše moći je taman dovoljna da prevagne di ćemo učinit idući korak. Postoje situacije di su ljudi izabrali zlo, ne iz želje, nego iz linije manjeg otpora, jer nešto u sebi nisu mogli privazić, jer im je nešto bilo preteško, ili možda su jednostavno previdili ovaj dio kad su se klatili na jednoj nozi, i zaboravili da su i oni sami jednom prevagnuli.



P.S. Nadan se da neću bit jedan od onih koji su bili svjesni kad su si dozvolili da ih odvede linija manjeg otpora.
- 19:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

30.12.2020., srijeda

Šetnja (kratki putopis)

Naumija san da opišen jednu svoju šetnju, pa, s obziron da san se vratija iz šetnje, mislin da bi moga je i opisat. Već putem sam razmišljao o tome šta ću pisat, a bilo je i par zanimljivih stvari. Krećem u šetnju izlazeći iz kuće i krećem prema mome brigu. Na vrhu tog briga stoji ogromni križ, potpuno nesrazmjeran veličini briga. Simbol ljudske težnje ka veličini i impozantnosti, kao da je nešto vrijednije ako je veće. Da je velik 3-4 metra, taman bi fino izgleda naspram briga, ali ovako izgleda kao da je pao s neba i nasadio se na ovaj brijeg, kao da ga je neka ogromna ruka uzela i zabila ga u vrh briga. Inače, kad se taj križ pravio, ja sam to snimao i borio sam se protiv rušenja brijega i gradnje križa, još k tome što je križ građen bespravno i čak je i federalni inspektor izašao na teren i zabranio gradnju, ali uzalud, križ je sagrađen, brig su prerovili i napravili put kroz njega, put kojim može proć auto. A inače ima i stariji put, asvaltirani, oko tog briga.

Iako sam u to vrime bija protiv te gradnje, sad mi dobro dođe izgrađeni put jer je brig zbog njega posta pristupačan i pitom za šetnje, što mi je sad dobro došlo. Penjem se do malog proširenja na brigu i spuštan se niz put koji ide prema doli, i ugledan nevjerovatan prizor: blavor! 29.12. i blavor stoji na sred puta! Ne pantin da san nekog gmaza ikad u ovo zimsko doba vidija. Dvoumin se oću li ga dirnit nogon, ali ipak se odlučujen da ga ne plašim bezveze i da ga pustim na miru. Ne bi ni ja volija da ne tipa slon malo prodrma liti dok ležin na peškiru na plaži. :D Nastavljan dalje, put je kamenit i na njemu je izrasla mahovina, s live strane se nalazi suhozid, a s desne surovi krški krajolik, brig koji je još divlji i nepripitomljen, iako ima put koji vodi kroz njega. Nailazim na neke drvene prozore koje je neki veoma osviješten čovik ostavija uz put kao da je tu konteiner za smeće, i stakla na njima su razbijena, vjerovatno su neka dica odradila svoje.

Dalje nastavljan do jednog dijela gdje je s desne strane uglavnon malo glibavo, i vidin trag automobilske gume na tom dijelu. I pitam se kako je auto moglo proć ovuda, mislim, jest put napravljen široko da auto može proć, ali je oronuo i nepristupačan, ali eto, očito je nečija guma prošla kroz taj put. Inače, zadnje vrime je na brigu imala običaj boravit policija, zbog migranata, jer je mom selu jako blizu granica sa Hrvatskom i može ju se preć preko polja, da izbjegneš granični prelaz. No i prije toga, zadnjih par godina smo ja i sestra mi kad bi šetali, naišli na jednog švercera, koji je dolazija s autom iz kojeg su se vidile gajbe (kako li se to već književno kaže) krumpira. Ali ispod gajbi je bilo nešto pokriveno, što nije bilo vidljivo. Jednon smo se srili s njim i reka nan je da šverca krumpir, i mi smo se samo pozdravili s njim i otišli. Moš mislit, neko šverca 10 gajba krumpira, baš. :D

Prolazin dalje i dolazin do mog omiljenog hrasta, prekrasnog drveta koje se zateklo tik iz put, da su odredili da put ide više prema lijevo, morali bi ga otpilat. Hvala Bogu pa je drvo ostalo tu di je, jer je prekrasno i nekad san zna tu meditirat i gledat to drvo i divit mu se. Iako je 29.12. još mu stoji lišće, doduše suho, ali stoji. Dalje se spuštam i izlazim na proširenje i na asvaltirani put. Nastavljam njime, prema svome mostu. Prolazim kraj mlinice koja je obnovljena iako je naravno, trenutno samo relikt iz starijih vremena, ne radi, i izbijam na potok. Ispred mlinice, kraj puta stoji kapela sa kipovima gospe i mislim, svetog Ante. Prolazim još manji dio asvaltiranim putem i opet dolazim na makadam, koji prati potok prema poljima. Šetam tuda i izbjegavam lokve, prelazim jedan most i dolazim na moj drugi most. To je misto di liti sidnem, a sada čučnem i kontempliram. Uglavnom dumam o jedan te istom, ali ovaj put san pod dojmon posta koji ću pisat, pa ga promatram sa nekom potrebom da ga zabilježim, pa i da ga objasnim.

Da li je bilježenje nečega isto što i njegovo objašnjavanje? Možemo li bit nepristrani svjedoci nečega, kao što je to npr fotografija? I da li je i fotografija nepristran svjedok, kad su ju uslikale ljudske ruke i oči? Čučim i pod dojmom sam potoka, te se dvoumin dal da se vratin kući, kako to nekad uradin, ili da nastavin još malo dalje, jednim od dva puta koji se račvaju na tom mistu. Odlučujem se za polazak kroz šumu i nastavljam šetnju. Prolazim jednim prekrasnim dijelom šume, meni nejdražim, gledam lišće po podu kako već postaje humus... Također primjećujem pseći izmet, što je znak da su tuda prošli lovci, što me čini tužnim, jer love i ovo malo divljih životinja što ih ima. Kroz šumu vodi put, kojim se može proć s traktorom, i šuma kao da je zagrlila taj put, obrasla je sva oko njega. Nastavljam dalje i idem kroz glib, ali ok mi je, i dolazim do jedne skretnice na putu. Tu primjećujem da mi je dosadilo šetat i odlučujem da se vraćam nazad.

U hodu nazad vidim sve isto ko i prije, ponovo čučnem na mostu i ostanem par minuta. Malo se saberem i krećem nazad. Ponovo izbijam na asvalt i na mlinicu. Primjećujem da se nešto vidi kroz prozor mlinice, ali mlinareva kuća je odmah tu, tako da mi je neugodno da šnjuvam okolo i da me on vidi pa da konta šta radim. Inače, tu san jednon šeta jednog svog poprilično agresivnog psa (bija je lutalica, ja ga udomija), koji je napa mlinarevog psa. Ja san ga nekako primirija, i uzeja ga i fizički ga baš odnija odatle. Sad se pitan kako san bija toliko lud, da agresivnog psa koji je bija sav nastrojen na borbu, uzmem u ruke i odnesem. Poslje je taj moj pas proba ujest mene, a i još je bija blizu toga da ujede i neke druge ljude pa smo ga morali eutanazirat. Idem putem i kao i obično kad se vraćam, ne iđen puten priko briga, nego okolo, asvaltiranim putem. Tuda prolazim i izbijam dolazim do raskršća, idem putem koji vodi nazad prema kući. Kako hodam, sve više shvaćan kako ne hodan samo običnim putem, nego i vlastitim sjećanjima. Kako san već ostavija dovoljno traga na ovoj putači kojom hodam malte ne svakodnevno.

Dolazim opet do blizine kuće i vidim ragrnuti veš i svoju kuću kako stoji kraj puta. Ulazim u kuću, stavljam vodu za kavu, i palim laptop s namjerom da napišem ovo. Upravo pijem gutljaj kave i završavam ovaj kratki putopis. Drago mi je što san opisa ovu šetnju, stvarno san uživa pišuć. Izvinite na miješanju standardne norme i dijalekta, nekako me tako krenulo da pišen, pođen po standardu, pa me prinese na ikavicu, i obratno. Nek stoji kako je i napisano. Nadam se da ste uživali u čitanju, a ja sada odo pregledat malo po blogeru da i ja čitam vas. :)
- 18:53 - Komentari (9) - Isprintaj - #

29.12.2020., utorak

Ljudska bića - Bića igre

Nešto slično na ovu temu san pisa već prije, ima ovde tekst

https://blog.dnevnik.hr/naelektrisaniguster/2019/09/1632257305/igra.html

Zanimljivo je kako smo mi u biti, možda i jedina bića koja se cili život igramo. Mi se igramo postojanja. Čovik postoji na polarnosti ugode i neugode, i ciljano bira ugodu naspram neugode. Čovik, za razliku od životinja ima visoko razvijenu inteligenciju, pa se može igrat svime što radi. Primjer igranja je npr umjetnost. Umjetnost je idealan primjer, jer obuhvaća sve što je ljudsko, bol, razna ljudska pitanja kao što su smisao života, smrt i slično, te se kroz igru dolazi do pokušaja odgovaranja na ova pitanja. Umjetnost je igranje stvarnošću, predstave, filmovi, slikarstvo, muzika, kiparstvo... Sva umjetnost crpi inspiraciju u fascinaciji sviton, bilo nama ljudima, bilo planetom, ili nečim trećim. Umjetnici su fascinirani nečin kao dica kad tek vide nešto novo, i igraju se tom fascinacijom, jednako kao dica. Ali imaju i ozbiljnost i zrelost odraslog čovika, tako da je ta igra kompleksna i duboka, ali, opet je igra.

Također, ciljano izazivanje ugode je također igra. No, tako ljudi mogu zaglavit u destruktivnim stvarima, tipa skontaju da in je ugodno kad uzmu extazy i lagano krenu uzimat i završe kao ovisnici. Također, jedan primjer igre je i seks. U seksu se poigrava sa postojanjen, smjenjuju se uloge dominacije, poigrava se sa tim ulogama, poigrava se s našim nasilnim tendencijama. Mi ljudi se općenito igramo, kad radimo nešto što volimo u biti mi se igramo toga. Također, znanstveno je dokazano, da pripitomljene životinje kad odrastu ostaju više nalik onom izgledu kakvo su imali ko mladunčad, nego divlje životinje. A od sviju bića na ovoj planeti, čovik najviše ostaje sličan sebi ko ditetu, kad jednom odraste. Tako da mi smo i fizički najsličniji nama kao dici, od svih vrsta životinja. I tu vidimo da smo u biti najzaigranija bića na ovom planetu.

Ima još primjera igre, to je npr sport, to su društvene igre, kartanje i slično, uglavnom, mi ljudi se volimo igrat i jedina smo vrsta, bar po ovom što ja vidim i znam, koja se igra do kraja života. Također, mi igramo i igre jedni s drugima, razne manipulacije i slično, u pervertiranom ljudskom ponašanju također ima elemenata igre, ali to je već druga vrsta igre koju ovde ne bi obrazlaga previše. Tu je u pitanju gluma, da se izvuče neka korist. Ali također iza toga stoji velika inteligencija i u principu, igra. O takvim stvarima je pisa i Erik Bern u knjizi: Koju igru igraš? Znanost je također jedna vrsta igre, znanstvenici su često kao dica, igraju se stvarima i bićima, entuzijastični oko svojih otkrića, a ne razmišljaju o posljedicama tih otkrića, ili oko moralnosti toga što rade (čega se igraju), pa tako imamo dosta moralno problematičnih stvari u današnjoj znanosti.

Po svemu ovome što vidimo, možemo reć da smo se ovoliko razvili baš zato što se igramo, i da nas igranje cili život drži vitalnim i produktivnim. A imam i jedan primjer koji san lično iskusija, recimo smijeh. Mi ljudi smo skontali da je se ugodno smijat, i zato gledamo komedije ili idemo na stand up komediju, ciljano da izazovemo tu ugodu. Ali ta ugoda kao i svaka umjetnost, nosi i određene vrijednosti, tako npr desničarima se neće sviđat neki ljevičarski komičar i obratno, tako da, tu se isprepliće igra sa ozbiljnim tendencijama. Bilo kako bilo, naša sposobnost za igru je po meni odgovorna za ovoliki napredak koji smo ostvarili, ali mislin da bi također, što prije tribali se i osvijestit, pa da se igramo, ali da se ne igramo vatrom i da se ne igramo na štetu drugih bića.
- 14:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

28.12.2020., ponedjeljak

Hrana i moral

Zadnjih godinu - dvi dana teško mi pada jest bilo kakvo meso, sem ribe il piletine. Danas je sestra pravila odličan ručak sa svinjskim kotletima, rižom i umaku od vrhnja i gljiva, stvarno je dobro jelo, al meni kotleti tvrdi, žilavi, pali mi na želudac kao da san nekakav otrov pojeo. Nešto razmišljam, koliko je moralno jest neku životinju koju nisi u stanju ubit. Mi kući odgajamo domaće piliće i moji ih kolju za hranu. Ja ih ne bi moga zaklat, ali uživan u jedenju njih. I kontan je l' to moralno? Ako ih nisan sposoban ubit, onda ih ne bi triba ni jest. Mislin da je vegetarijanstvo, možda moralnije, jer da smo svi vegetarijanci životinje ne bi patile. Mada možemo bit i mesojedi i smanjit nedopustivo tretiranje životinja u farmama, u kojima žive u užasnim uvjetima i slično. Može se borit protiv toga i ne bit vegetarijanac, ali opet, ako je moguće da svi budemo vegetarijanci, ako nema posljedica po zdravlje, to mi je moralnije nego jest meso. Ja ga ne jeden puno, al svejedno, opet ga jedem. Ko zna, možda nekad postanen vegetarijanac, prije san moga jest svako meso, sad mi većina mesa teško pada na stomak, tako da, možda mi ne bi bija problem bit i vegetarijanac.
- 18:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.12.2020., nedjelja

Dobro i zlo

Napomena, tekst je izvorno pisan na blogger.ba, ovamo je kopiran.

S vasionkom san već nekoliko dana ima dopisivanje u komentarima na njen post: Šutnja kao kriminal. Pisali smo o tome šta ljude navodi na zlo, na tako loše ponašanje prema drugima. U ovom postu su neki zaključci možda vasionkini, odma da kažen, da ne bude da prisvajam sebi nešto. Uglavnom pisali smo o tome kako ljudi protjeruju i ugnjetavaju one drugačije, Tipa Kina Tibetance i Ujgure, Indija muslimane u Kašmiru i slično. Šta dovede do tog zla? I šta dovede do masovnog podržavanja nekog zla, ugnjetavanje nekog naroda i podrška tom ugnjetavanju.

Po meni, tu igra ulogu više faktora. Kako san zaključija na kraju rasprave, za masovnu podršku zlu bitna su tri faktora. Prvi je da masa u orgijastičkoj atmosferi zla otpušta svoje destruktivne porive koje ima i koje inače suzbija, drugi je predaja moći autoritetu, koji je gotovo pa Božanska figura, i treći je dehumanizacija žrtve, posmatranje onih kojima činimo zlo kao da su manje ljudska bića od nas samih. Sad i ovo je dovoljno složeno.

Za prvi faktor, Frojd je pisa o nagonima za životom i nagonima za smrću. O nagonu ka kreaciji do one ka destrukciji. Kod njega su ta dva nagona ravnopravna i čovik kultivira jedan, na štetu onog drugog, koji ostaje potisnut. Jung mislim da ne podržava tu Frojdovu podjelu. Ja je također ne podržavam, mislin da se nagon za destrukcijom javlja onda kad zapnemo ko ličnost na nekom psihičkom problemu, kad se ovi nagoni za kreacijom ne mogu ispoljit, onda, kao posljedica frustracije, javlja se nagon za destrukcijom. Mislim da je nagon za destrukcijom sekundaran, da nije ravnopravan nagonu za kreacijom, ali ipak postoji. Kod različitih ljudi taj nagon je u različitom intenzitetu, ali mislim da ga svak ima, samo neki se uspješno nose s njim dok mu neki popuštaju. Ljudi koji podžavaju zlo otpuštaju taj nagon za destrukcijon i čine zločine u tom afektu.

Drugi faktor, predaja moći nekom vođi, skida odgovornost sa naših dijela i prebacuje ju na vođu. Vođa se uzdiže do nebeskih nivoa, i slavi se, a sve što on kaže se uzima kao neprikosnovena istina. Ljudi imaju potrebu za nekom vrstom autoriteta, od početaka nas kao vrste imamo neke vrste vođa. U plemenima postoje šamani i slično, ljudi imaju potrebu za nekim autoritetom. Neki više a neki manje, možda su neki tu potrebu i privazišli, ili ju možda imaju, ali je ne prakticiraju, nego je samo drže u sebi i ne rade ništa s njom. Također, ljudi koji nemaju potrebu za vođom često sami žele da budu vođe. Ono il si vođa il si vođen. Mada neću previše se oslanjat na ovu tezu, jer možda ima ljudi koji nemaju potrebu za autoritetom ni da budu autoritet. Ali da većina ovaca voli čobana, to je istina.

Treći faktor je dehumanizacija. Tu prvo imamo proces formiranja identiteta, identiteta "nas" naspram "njih". Svaki identitet nastaje u suodnosu s nekim drugim identitetom, "mi" možemo bit mi jedino ako postoje "oni" koji nisu mi. Da smo samo jedno, tipa da smo izolirano pleme koje nema kontakta sa drugima, ne bi imali takav identitet. Mada, i u tom plemenu bi imali identitet unutar tog plemena, ko je šaman, ko je lovac, ko sakupljačica, i slično. Nekakav identitet bi imali. I sad, kako dođe od toga da "mi" mrzimo "njih" i da ih napadamo, ratujemo s njima i tako? Tu igra ulogu ugroženost, koja je u primitivnom obliku bila kao kod životinja, kad bi drugi dolazili na naš teritorij, ugrožavali bi nas zbog resursa koji su ograničeni i "mi" ih ne možemo dijelit s "njima".

Danas isto ratujemo za resurse, mada ne uvik. Neki ratovi se javljaju prosto iz osjećaja ugroženosti na zemlji na kojoj živimo. Tako su se u nacističkoj Njemačkoj, Njemci osjećali ugroženi od Židova i Roma i predali se Hitleru, i neki orgijastično podržavali to zlo. Židovi i Romi su u Njemačkoj bili prikazani kao neljudi, kao čisto zlo kojeg se triba riješit. Dok, drugi su samo slušali autoritet i predali mu odgovornost kao u Miligramovu eksperimentu di su ljudima naređivali da daju smrtonosne doze struje drugim ljudima, pa bi ih ovi iz poslušnosti prema autoritetu davali, bukvalno se pokazalo da su ljudi spremni mirno ubit druge kad iza njih stoji autoritet. Vasionka je rekla da uvik ima dobrih ljudi, tipa Njemci koji su potajno spašavali Židove, ja san spomenija i Dijanu Budisavljević koja je spasila tisuće srpske dice iz logora u NDH i slično. Dobrih ljudi ima, neću reć da nema, ali ima li ih (nas?) dovoljno.

No, s druge strane stoji i dobro koje ljudi rade. Stoje sva djela suosjećanja, kad neko pomaže beskućnicima da nađu dom, kad neko posveti cili svoj život radu za opće dobro i pomaganju siromašnima, kad neko rizikuje svoj život spašvajući, tipa Židove od nacista, ili Tutsije od Hutua. Također, jedan primjer dobra iman u iskustvu dok san bija na psihijatriji. Jedan lik mi je priča kako su jednom medicinari mlatili nekog Čeha. I on to nije moga gledat, pa je kleknija i reka njima: "Pustite ga, molim vas, ja sam sve kriv". I nakon toga su ovog Čeha odvezali, a njega svezali i mlatili ga. To je po meni neporeciv čin dobra, čovik je žrtvova svoju dobrobit zbog potpunog stranca. I koliko se novinara bori za pravdu, pa bivaju ubijeni ili im se priti smrću i slično. Koliko je sitnih gesti ljubavi koje uljepšaju nekome dan, nekome i cili život? Koliko puta kolektivno skupljamo pare nekome za napravit kuću ili za nečije liječenje? Dobro postoji, to je neporecivo, ali da li je više dobra il zla? I može li se to odvagat.

Možda je "dobro" zaslužilo više od ovog pasusa, ali post san prvenstveno zamislija kao analizu zla, pa tek onda mi je palo na pamet da opišen malo i dobro.

Meni, trenutno izgleda da dobrota ide na skali u kojoj je u jednom kraju potpuno zlo dok u drugom potpuno dobro. Potpuno zlo je podržavanje zla, orgijastičko, uživanje u mučenju i ubijanju drugih, a potpuno dobro su ljudi koji danu svoj život za druge, ili ga barem riskiraju. Većina ljudi je negdi između. Također, ljudi nisu osviješteni, puno ljudi nema empatije prema tipa životinjama i slično. Još, do radikalnog izljeva zla dovode i radikalno loši životni uvjeti. Njemačka je teško patila pod sankcijama za prvi svjetski rat i bila je u totalnom siromaštvu. To je sigurno pomoglo Hitleru da ga prihvate kao vođu, a Židove i Rome da vide kao krivce za svoju patnju. Evo, jedna kraća analiza zla, koja je meni zanimljiva, nadan se da ima nekog smisla. Šta vi mislite, da li je više dobrih ljudi ili zlih? Ili je većina između? Ostavite odgovor u komentare ako oćete. :)))

Evo jedan odličan dokumentarac o počiniocima pokolja Komunista u Indoneziji, ubojice učestvuju u dokumentarcu sa svojin autentičnim pričama
- 19:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.12.2020., četvrtak

Hvala

Iskreno san zahvalan. Zahvalan što se sve u mom životu odvilo kako se tribalo odvit. Ne krivim nikoga ni za šta, iman svoje borbe koje su na meni da ih riješim. Kad san ljut, a nekad buden ljut, ovako površno pa se ljutim što me je zapalo da imam ovakvu karmu, pod karmu mislin na percepciju i na vlastitu podsvijest, ali ne mogu se ni na to ljutit, jer iako naizgled to nisan bira, ja san uvjerenja da je to tako zbog mene i da san ja odgovoran za to, a "kriv" nije niko, jer te vrste krivice nema. Neugodno mi je kad mi ovdje puno ljudi hoće pomoć, kad napišem post u kojem iznesen svoje stanje, nekad da ga sam bolje vidin, nekad da si olakšan, nekad i oboje i tako. U jednu ruku volin feedback na moje postove, ali bude mi krivo kad nasekiran ljude oko svog stanja. Zato iman jednu zahvalu svima koji me čitaju, i kad pišem o svom stanju i o drugim temama. Iskreno, zahvalan san na ovom blogeru, puno mi trenutno znači. Iman još puno stvari na kojima mogu bit zahvalan, ali nedavno san pisa post zahvale pa mi ga se ne da ponavljat. Drago mi je što ste tu i volin vas čitat, iskreno, jedino što aktivno zadnjih dana i čitan su blogovi, tek ponešto se informišen priko neta o stvarima koje se odvijaju u politici i tako nešto. Uglavnom, trenutno mi je lipo, vatra gori, ja taman popija kavu, a bogami moga bi i još jednu, ono, nije puno ali sritan san. Unatoč svemu. Iman puno toga što želin da kažen, puno toga što bi volija da mogu prinit da znan, jer, možda zvuči prepotentno, al dosta stvari znan. Uvik ima više stvari koje ne znaš nego koje znaš, ali drago mi je što iman neka znanja, kako bi gost227 reka, koja proizlaze iz iskustva kao "plod sazrelog stanja punine". Zanimljivo mi je kako je ovo gost227 koncipira, ima dosta načina na koje bi se ovo moglo definisat, al ja ću ostat na ovom. Takva znanja, nastala na takav način su dijamant, nešto dragocjeno i rijetko. Ali, dostupna su svim ljudima, ko to kaže da bilo ko drugi, ko krene kopat, i temeljito i dobro kopa, na pravom mistu, neće nać dijamant? Elem, oduljilo se ovo, a ja san tija napisat ovaj post kao zahvalu svima što me čitate i kao zdravicu jedne budućnosti u kojoj neće bit postova o ovoj borbi koju trenutno borim, nego o nekim drugim borbama.

Evo vam i ovo:
- 14:23 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.12.2020., srijeda

Eto, pa post

Zadnjih dana živim po inerciji. Ustanem, jer eto triba se ustat. Legnem jer eto, krene mi se spavat. Živin nizašto, i neman pojma kud me moj život vodi. Ja mu svrhu ne vidin, kad snage neman da se izbavin iz ovog sranja, jedinin načinon koji mi se čini ispravan. Možda ima više načina, a da ih ja ne vidin. Ne znan, nadan se da ima. Trenutno san živ jer se ne mogu ubit, trenutno san kući jer se održavan u prihvatljivon stanju, da mogu bez psihijatrije, a socijalno san limitiran potpuno i to me boli i steže oko srca. Baš boli. Al popusti.

Sem toga, nadan se da će HDZ izgubit izbore u Mostaru. Da glasam, moj bi glas dobili SDP i NS, a DF se oficijelno može prozvat desničarskom strankom, s obzirom na koaliranje sa SDA i SBB-om. Ta je stranka kad se tek formirala imala moju srčanu podršku, danas sa Komšićem kao hrvatskim predsjednikom koji ne vodi ni H od politike koju od njega Hrvati očekuju, i za udruženost sa Bošnjačkim nacionalizmon, nema ni P od moje podrške. Mada, volija bi i da oni dobiju, radije nego HDZ, prosto da Čović ostane malko pokakanih gaća.

Pišen da skrećen pažnju sebi sa sebe i to radin svjesno. Kad će se odvit nešto vridno spomena, nešto da me oslobodi, ne znam. Do toga ću, valjda, bit živ. Samo je pitanje koliko ću bit zdrav.
- 20:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.12.2020., ponedjeljak

Prijateljevanje

Neke ljude život dovede u naše pute, neke odvede. Sitija san se sad kako san upozna, jedno lito dok san radija na moru, dvi Slovakinje. Prvo san ih posmatra sa strane, i djelovale su mi mladolike, malo iz daljega bi in da otprilike 16 godina. Bilo je to vruće i burno lito, ja sa svojih 18, pun hormona i energije. Radili smo za siću, nikakve pare, ali bilo nam je dobro, jer - more, jer - džaba trava koju smo dobivale od jedne carice, starije žene kod koje smo noćili. Uglavnom, meni su njih dvi zapele za oko i odlučija san da ću ih nekako upoznat. Bile su sa nekim likom za kojeg san ja mislija da in je ćaća. Par dana kad bi hoda plažon bi ih vidija i jednon je trefilo da sidin na kavi a jedna od njih je prošla pored mene šetnicom. Ja san se skočija i otiša za njom, i iskreno, ne sićan se šta san ja njoj točno reka, kako je taj upad proša, al mi smo završili pijuć kavu u jednom kafiću uz plažu.

Prvo, ja san ima veliku bradu, i dužu kosu, tako da san bija praktički zakamufliran. Ona je, kad smo sili, djelovala već malo starije nego po mojoj prvoj procjeni. Ona je mislila da ja iman 27-28, a ja san ima 18 haha. Ja san mislija da je ona imala oko 16-17, a ona je imala 28. Toliko o tome kad procjenjuješ izgled ovim Slovakinjama, Čehinjama i ostalima. Sve nešto sićušno i mladoliko. Popili smo mi tu kavu, i meni se je ta ženska baš dopala. Zvala se Zuzana. Kako smo popili kavu, dogovarali smo se da se družimo, navečer negdi na piće i tako. Ja nisan tija lagat o svojim godinama (inače curama koje bi tija barit il nešto nikad nisan ništa laga), reka san da mi je 18, na njihovo iznenađenje. Tek kad su mi vidile fotografije mene bez brade su vidile da mi fakat jest 18.

Sjećam se večeri koju san proveja s njima, kako smo pričali o svačemu i kako mi je bilo dobro s njima. Tih dana smo se počeli družit. Ova starija mi se sviđala, al ja nisan baš ima muda da joj to dam do znanja. A nije bila varijanta da bi je samo tija poševit. Sjećam se i ove druge, Eva, ili Evička, kako smo je zvali. Plavokosa, simpatično, sjećam se kad smo pričali o religiji kako je ona govorila kako voli molitve i kako su fine, kako se fino osjeća kad moli. Bila je baš nježna duša. Zuzana je bila crvenokosa, sa finim slamnatim šeširom. Tih dana smo se družili i meni je bilo super s njih dvije. Baš smo iskreno se otvorili jedni drugima, i bilo je to pravo prijateljstvo. Sjećam se kako je jednom na večeri jedan kolega s posla bija s nama i kako se oduševija s njih dvi, i komentira da, kad bi se tija ženit, da bi volija da neku onakvu curu nađe. Bile su stvarno prefine, nešto predrago i prefino.

Kad su išle, razminili smo mejl, to jest ja san njima da svoj mejl, ali nisu mi poslale poruku nikad, sad il nisan da dobar mejl ili nisu tile održavat kontakt. Zanimljivo, dogodine san opet radija na istom mistu i opet san naletija na nje, u po lita. Opet smo se družili i bilo nam je super. Ushićeno san in prepričava svoj doživljaj telepatije, one su me pomno slušale, i ispriča san in pjesmu koju san napisa tu večer kad san ima iskustvo telepatije sa par prijatelja... Jednu večer smo pili, ležali na plaži, a meni nije bilo tako drago. Sviđala mi se ova Zuzana, al nekako san zna da san premlad za nju. Poslje san joj reka da mi se sviđa, ona je reagirala da smo prevelika razlika u godinama, ali smo se složili, da u vezama uvik imaš "nešto" što moraš prihvatit. Kad smo se rastajali, bilo je baš iskreno, ja san njima poklonija kutiju drine obične, jer san to pušija tada to lito, a one meni neku mehaničku olovku koju i sad iman.

Sjećan se kad in je polazija bus isprid hotela i kako smo se zagrlili i kako su otišle. Opet se nismo čuli poslje, tako da, nije ništa bilo od nekog online prijateljstva... Što je možda i bolje. Al sad, kad se sitin, kako mi je stalo bilo do njih i koliko smo se samo povezali... Svaki dan smo pili kavu, Zuzana je čitala kuma, Evička je bila simpatična i fina, pili smo kavu u Makru Polu uz plažu. Jedno iskustvo i povezanost koja će zapravo trajat vječno, vidili se mi il ne vidili više u životu. Ja, kad san bija u Bratislavi, nada san se da ću naletit na njih, ali jebiga, nisan haha, tako da ništa od toga. A sad su već i one starije, ali bilo bi ih lipo vidit. Samo pitanje je ko su one sad i ko san ja sad. Možda bolje da do tog susreta ne dođe... Ali o tome ne triba razmišljat. Nek ostane lip osjećaj jednog, vremenski kratkog, ali intimnog i intenzivnog poznanstva, kakvo samo more može donit.
- 23:14 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Identiteti

Napomena: Post je pisan na BiH blog domeni, pa kopiran ovamo.

Iman ja jednu prijateljicu, možda i najbolju prijateljicu, koju znam iz srednje. Ona je odrasla u Ljubuškom, ko i ja, i imali smo slične okolnosti odrastanja. I jednom smo pričali o identitetima, di je ona rekla kako se osjeća kao Hrvatica, da nema neki BiH identitet. To je poprilično i logično, jer, mater joj je Dalmatinka, odrastat u Ljubuškom je ionako po puno toga isto kao da odrastaš u HR, gleda se hrvatska televizija, ide se radit sezonski u Hrvatsku i slično. Ona je nakon srednje studirala u Splitu, i u principu, ne prati situaciju u BiH nešto previše, ne zanima je. I sama kaže da u BiH ne bi tribalo bit tako, da ne bi tribali odrastat kao u Hrvatskoj, ali sad je tako kako je i ona je to što je.

S druge strane, radija san stand up sa jednom ekipom iz Banja luke, trojica komičara. Ovaj jedan je baš nacionalista, misli da je Milošević sasvim ok, da su za rat krivi Hrvati i Bošnjaci jer su nacionalisti i slično. S druge strane, drugi lik od njih trojice je pošten prema prošlosti i komentira je kako je Milošević bija nacionalista i kako snosi krivnju za rat. Taj lik se osjeća kao da pripada u BiH, ali je RS-ovac, smatra da su Srbi zaslužili Republiku Srpsku i da je ne triba minjat. Ali nije nacionalista u smislu da ima nešto protiv Hrvata i Bošnjaka. Ali, orjentiran je na Srbiju, navija za Crvenu zvezdu i tako.

Onda, ja kad gledan sebe, ja se osjećan kao da pripadan ovoj državi, ali taj osjećaj mi nije pretjerano bitan. Na popisu san se izjasnija ko Bosanac i Hercegovac, al to je prvenstveno iz protesta protiv nacionalista i da izrazin svoj stav da želin da svi mi iz BiH se prvenstveno gledamo kao građani BiH. S druge strane, osjećan se i da mi je bliska Hrvatska, jer prosto odrastat u Ljubuškom a da ne izgradiš bar djelom identitet tako da ti je bliska i Hrvatska, nije moguće. S tim da, radija san tri sezone na moru i blizu san Hrvatskoj geografski, tako da i to je svoje odigralo. No, meni je BiH uzbudljiva zemlja, Hrvatska i Srbija su mi dosadne naspram BiH. U BiH imamo kakvu takvu multikulturalnost, i možemo se borit za nju. Imamo bogatstvo od tri vjere i tri etničke grupe koje žive u istoj državi. Nažalost, nismo više tigrova koža, ali bar do neke mjere se osjeti taj duh multikulturalnosti.

Također, BiH je kompleksna, a ja volin kompleksne stvari. I u BiH se more borit za prave stvari, protiv nacionalizma i slično. Mada, ja kad u sebe gledan, ne mogu reć da se nešto posebno osjećan vezan za ovu državu. Mislin volin Sarajevo i uvik će mi bit u srcu, ali osjećan se prije svega kao čovik. Ako danas - sutra odselin negdi vani, ne bi reka da ću imat neku nostalgiju za BiH. Al ipak, mogu reć da je ovo moja zemlja. Tu i tamo se osjetin i ko Hrvat, al uglavnon ako san u nekoj atmosferi di se drugi ljudi osjećaju kao Bošnjaci il Srbi i tako. U nekoj opuštenoj atmosferi se uopće ne osjećan ni ko Hrvat ni ništa drugo. Al eto, ima momenata kad Hrvat u meni proradi. I ipak ima neke razlike između nas iz Zapadne Hercegovine i Bosanaca, u temperamentu i još nekim cakama. Primjeti se, ali ritko kad.

Jedna zanimljiva stvar koju san ja primjetija je da se kod alternative u Bosni uglavnom, kad dođe pijanka do vrhunca, krenu puštat cajke i kafanske, dok kod nas vamo toga nema, kod Ljubuške alternative npr se ne pušta cajka kad je dernek. Također, jedna zanimljiva primjedba je da u Ljubuškom nisu baš nešto popularni Zabranjeno pušenje i EKV, dok Sarajevo gori za njima, pogotovo za EKV-om. Ima jedna šega anegdota, ja kad san doša u Sarajevo, ja san mislija da je EKV sarajevski bend haha, da se Mladenović doselija u Sarajevo i da zato pivaju na ekavici. Kod nas je EKV slabo popularan, a recimo Riblja Čorba je baš popularna, dok u Sa nije. Eto, post malo, o svačemu.

P.S. Da se mene pita, ja bi bija najsritniji da se Jugoslavija nije raspala. Al jebiga. Vako BiH dođe ko zadnje što je ostalo od ideje zajedništva naših naroda.
- 13:05 - Komentari (31) - Isprintaj - #

19.12.2020., subota

Dječak

Za poklon san dobija jednog malog dječaka. Mali dječak je lijep, ali ima i tamnu stranu. Mali dječak se boji svoje sjene. Kad je noć i kad je tamno, sjena se ne vidi pa ponekad, dječak se plaši svega jer ne zna odakle ga vreba njegova sjena, ali se pred noć umiri kad vidi da njegove sjene nema. Mali dječak je vrlo plašljiv i traži od mene da ga negdi sakrijen. Ja san odlučija da ću ga sakrit u ovaj post, u nadi da ga njegova sjena u ovom postu nikad neće pronać. Međutim, dječak kroz svoj boravak u ovim riječima kojima ga utkajem u ovaj post, uviđa, da ne može bez svoje sjene jer bez nje nema ni njega. Ali dječak je stravično prestrašen svoje sjene. Osjeća se ranjivo i drhti iznutra. Osjeća svoju sjenu kako se diže uz njega, polako, kao voda koja se penje uz vrat i diže prema ustima. Sjena se popela uz njega i stala je u momentu prije nego što postane kobna. Prije nego što postane prekasno. Dječak stoji i gleda svoju sjenu. Okreće se i promatra kako njegova sjena nepogriješivo prati svaki njegov pokret. U jednom momentu dječak je primjetio kako njegova sjena pod određenim kutkom svjetla izgleda puno veća od njega. A kad se on pomjeri, kako je sjena manja, pa i gotovo nevidljiva. Dječak se od svoje sjene nije mogao pobjeći. I tako, trenutno, sjedi u ovom postu i ne zna gdje bi dalje. Ja mu pokušavam šapnuti na uho: "Sjena ti može biti prijateljica". Ali ne znam da li to dječak može razumijeti. Je li premlad? Je li preslab da prihvati svoju sjenu? Ima li načina da izbjegne da podivlja od straha kad si dozvoli da osjeti svoju sjenu? Ne zna. Zato, ostavljam dječaka u ovom postu i neka u njemu bude siguran koliko je moguće, a kad se ohrabri, ja ću ga izvesti iz ovog posta i vrlo vjerovatno pretvoriti u pjesmu.
- 18:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.12.2020., petak

Zahvala

Bože, hvala ti na onom prekrasnom pogledu na zvizde prije 15 minuta.
Fala ti na hmmmm, stid me reć komu, jer me uči da buden pažljiviji u raspravama, i da gledan raspravu ko razmijenu mišljenja da bi došli do suvislog zaključka, a ne ko takmičenje ko je bolji a ko gori.
Također ti fala na mojim roditeljima koji su još uvik živi.
Hvala ti što iman snage ovo nosit, ako ti na tome triba zahvaljivat, kako god, ja san zahvalan.
Hvala ti što mogu koristit laptop i što mi je nistagmus puno bolji nego je bija.
Na kraju, fala ti i na ovom probijanju, i na ovoj patnji jer znan da vodi u korisno.
Fala ti što znan poštovat ljude i ne reagirat iz afekta, nego kulturno i pristojno sa istinskin uvažavanjen sugovornika.
Fala ti na predivnoj muzici koju slušan, fala svim muzičarima koje volin.
Fala ti što mi je ovako teško, jer znan da je to zato što je put vridan.
Fala ti što postojin, unatoč svim momentima kad poželin da me nema.
Hvala ti što ja zapravo nikad stvarno ne poželin da me nema.
Hvala ti što iman usađenu, dubinsku ljubav prema životu, ljubav zbog koje se ne mogu ubit a ni odustat.
Fala ti i što san doživija Ljubav.
Točka.
- 20:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.12.2020., srijeda

Slabost

Jedna zanimljiva stvar danas sa psihoterapije. U jednom momentu san osjetija kako mislin da san ja slab. Psihologinja me pitala da se probam sjetit kad mi se prvi put javija taj osjećaj. Sitija san se situacije kad me je jedan lik maltretira dok san bija još u nižoj osnovnoj. I pitala me psihologinja šta osjećam kad gledam tog malog sebe, tog nezaštićenog, maltretiranog dječaka. Dječak je bija slab. Ja san osjeća gađenje prema njemu. Općenito u životu, osjećan gađenje prema slabosti. Kad vidin nekad kad mi mater zaplače, gadi mi se to. Pokušavan dokučit zašto. Za sada mi se čini da je to nastalo u suodnosu sa drugima, u kojima se osjećan da san ja slabiji od drugih i da se zbog toga sam sebi gadin. Tako mi izgleda, mada nisan siguran je l' to to. To je u meni jako izraženo, ja ne podnosim u sebi taj dio mene koji je osjetljiv i slično. Sićan se s bivšon, kako nekad kad bi mi ona tepala i obraćala se tom "nježnom" meni, ja se ne bi moga ljubit sa njom, bilo bi mi odbojno. Ne znam je l' kvaka u poređenju sa drugima, ili tome da san nesposoban sam sebe prihvatit ko nježnog i osjetljivog, pa i slabog. Svak je nekad slab... Moraću malo poradit na tome.
- 20:03 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.12.2020., utorak

Nako mi palo na pamet

Sve što postoji je ovaj sad život i ovaj sad svit. To ne znači da nema života nakon smrti, niti da ne postoje neki drugi svitovi u kojima mi, nakon smrti, moremo živit. To prosto znači, da sve što postoji, postoji već sad, ovde i sad. Život poslje smrti je tu, u tebi. Druge dimenzije se mogu otvorit još dok si živ. Vjerovatno postoje neke razlike kad se umre, šta se dešava, ali sve to šta nas čeka dok umremo je već sad stvarno. Ne postoji ovaj i onaj svit. Postoji samo svit. Svit koji je jedinstven, ali podijeljen u različite slojeve percepcije, drugin riječima, svit je jedan, ali naših percepcija je bezbroj.
- 18:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #

13.12.2020., nedjelja

Stanja

Dođu ta stanja, stanja, di sve nestaje. Di bukvalno sve nestaje. Tako su primamljiva, tako su strašna. Ali, neminovna su. Da mi se rado iđe u ta stanja, iman dvojak odgovor. Da, jer znan da ću poslje prolaska kroz to stanje, bit sritan, i Ne, zbog toga što će ulazak u to stanje pojest mene koji sada jesam. Neću se lagat da ovakva stanja svak prolazi. Ali neću ni isključit mogućnost da svak prolazi ovakva stanja nekad u životu. Samo znan, znan, da je u ulasku u to, spas. I još znam, znam da ne mogu. Uporno ne mogu. Boli to, znat da je tu spas ali trpit sebe koji ne možeš. Umijeće je ne mrzit se zbog toga, nego imat razumijevanja i strpljenja. Imat ljubavi prema sebi. Ja i iman ljubavi prema tome sebi koji ne može proć kroz to kaljenje, ali me je debelo strah. Mada, vidin, kad se tu i tamo osvrnen, da u dubini, al baš dubini osjećam da je sve ok, jer san vidija da je sve ok. Vidija san Ljubav i da smo svi Ljubav. Ali opet... Valja sebe izgradit. Valja sebe izgubit. "Ko izgubi sebe, dobija je sebe", rekoše da je Isus jednon reka.
- 20:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.12.2020., subota

Patnja

Život je nemilosrdan. Sad mi pade na pamet jedna izjava iz Tao Te Chinga od Lao Ce-a u kojem govori: "priroda nije blaga, ona se ponaša sa stvarima kao sa slamnatim lutkama". I stvarno je tako, požari, poplave, koliko biljaka, životinja i ljudi umire u njima. Neke veće katastrofe, tima cunamiji ili uragani također, ostavljaju brojne žrtve. Priroda je okrutna, sva bića se bore za opstanak, mada opet i sva ta bića osjećaju privrženost Zemlji, osjećaju Ljubav, u nekom obliku. Ljudi su razvili posebne oblike patnje. Robovlasništvo, pa inkvizicija, mučenja tretirana kao nešto svakodnevno i normalno, bolesti, glad, šta nas je sve mučilo kroz našu prošlost a i šta nas sve danas muči. Koliko ljudi živi i rađa se u predgrađima Južnoafričke Republike, Perua, Meksika, Indije, itd, da ne nabrajan sve zemlje di postoji taj fenomen, žive u straćarama, odijeljeni zidovima od strane svojih bogatijih sugrađana? Čak im se naglasak promijenio i za zapošljenje u firmama traže adresu di živiš, bez toga neće da te zaposle. Pa onda kad sagledaš rat i ratove koji se sad vode, pa život u svim tim državama koji ne vridi ni pišljiva boba. Kako opravdat tu toliku patnju? Šta reć o njoj. Ako nećemo posezat za nekim teorijama koje uključuju život poslje smrti, a ja u ovom slučaju to neću uradit, ostaje nam jedino da zaključimo da smo pokvarena vrsta, zla i intertna, neosjetljiva za tuđu patnju, sebična i tako dalje. Mada, kad se malo pogleda povećalom, ima nešto dobrih ljudi koji se bore za dobro u svitu. Oni su svitlo u ovome silnom mraku. I ipak, danas u bar pola svita su uvjeti koliko toliko normalni za život. Ali zato ta polovica svita uništava i eksploatišu onu drugu polovicu. Hrani se njima kao parazit. Kako god, ipak, donekle jesmo napredovali. Samo pitanje je oćemo li se dovoljno brzo opametit da ne uništimo sve oko sebe. Ali eto, mi se borimo za bolji svit, ali milijarde koje žive u neljudskim uvjetima nemaju luksuz da razmišljaju o tome za šta se mi borimo, protiv klimatskih promjena, za spas planeta itd, njima triba hrane i pitke vode, te lijeka protiv izlječivih bolesti. Tragedija je što mi imamo dovoljno tehnoloških uvjeta da obezbjedimo da svi na zemlji imaju barem minimalne uvjete za normalan život. Možemo to. Ali ne želimo. Možda ne ja il ti, koja/koji ovo čitaš, al svit ima dovoljno para i resursa da opskrbi sve ljude na planetu onime šta im je neophodno i da spasimo planet od propasti. Ali ti ljudi koji imaju moć da to urade to ne žele. I tu je sva tragedija današnjeg svita. Nadan se da će buduće generacije tu pomoć prominit stvar. A sad o vjerovanjima, ja virujen u reinkarnaciju... I virujen da koliko god u životu bilo užasno, da će se kroz ciklus ponovnog rađanja svi ljudi eventualno oslobodit patnje. Ali to je moje vjerovanje i ja nisan siguran da je to tako. To je prosto moje jedno uvjerenje. I za kraj, nastavak citata od Lao Ce-a: "Mudrac nije blag, on postupa s ljudima kao sa slamnatim lutkama". Mudrac je kao priroda, on ne mari za očekivanja ljudi, za njihov ego, za njihove hirove, nego se ponaša ispravno kakvu god to reakciju izazvalo. Sigurno, mudrac će se mnogima zamjerit, ali to njemu nije bitno, jer on ima mir dovoljno dubok da ga zamjeranja ne mogu srušit. Možda je mudrac slobodan od patnje?
- 17:26 - Komentari (11) - Isprintaj - #

11.12.2020., petak

Opcije

Probode me ta bol. Bol da ne živin. Da nikad neću živit. Baš probode. I prestraši. Napisaću je, da bude manje stvarna.
- 20:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.12.2020., srijeda

Ko se bije taj se voli

Imam ja taj jedan obrazac, da kad se krenem gotivit s nekim, javi mi se strah da moram nekako opravdat to gotivljenje, uznervozim se malo i iman osjećaj da ne znan kako ću opravdat to gotivljenje, drugim riječima, vjerovatno me je strah da će me ta osoba odbacit ako ja šta krivo uradin.

Pokuša san vcrs skontat zbog čega me tako obuzme nervoza oko toga, i ja pustim da mi dođe u svijest razlog zbog čega je to tako, i samo se sitin jedne situacije kad san bija dite u nižoj osnovnoj. Naime, bija san zaljubljen u jednu Danijelu koja je išla sa mnon u razred. Ja san dugo trpija to i stalno konta kako ću joj reć da mi se sviđa, i samo jedan dan joj reka: Danijela ja te volin. Na to se ona punin naljutila i stvar se odigrala tako da nas nekoliko dice, skupa sa mnom i njom, odemo na jedan zabačeniji dio puta i tu je ona naumila da će se pobit sa mnom. I tako smo se mi pobili, što je izgledalo tako da me ona navalila mlatit a ja se samo branija, nisan je tija udarat. Vidiš kako san od malena bija feminista haha.

Sad, koliko je ovo razlog tog mog stida kad me neko zagotivi, ne znam, al vridi dublje istražit ovaj događaj. Nije to bilo nešto traumatično, al eto, taj događaj mi je izronija kad san se zapita zašto me je strah kad uđen u neki odnos di me neko voli... Istražiću još ovo, zanimljivo mi izgleda.
- 22:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

08.12.2020., utorak

Naočale

Ljudi na osnovu svojih iskustava i zaključaka stvaraju svit u kojem žive i tumače događaje kroz svoje okno koje lomi svjetlost na njihov način. Niko od nas ne vidi čisto realnost, uglavnom bar, nego vidimo ju onako kako je naše naočale (čitaj percepcija) oblikuju i onda tu sliku dobiva naš mozak. Npr, meni jedna bliska osoba ima svoju istinu o ljudima, koja je uglavnom bazirana na tome da te svi žele prevarit, smuntat, da svi nešto kriju, i ona sa meni potpuno nerazumljivom lakoćom, neki nerazjašnjen događaj protumači kao da je neko tu ima namjeru da se okoristi nečim il nekim i uopće ne preispitiva je l' to tačno, niti ima ikakvu distancu na fazon "moglo bi to bit tako" nego ono, odma je tako i gotovo. Evo za jedan primjer, izbacilo mi neku reklamu za jedan sajt di neki lik priča o prošlim civilizacijama kako ih se sjeća i kako će podijelit to znanje s nama, njena prva reakcija je bila kako taj lik laže da zaradi pare. Meni npr nije uopće to bija zaključak, nego san prije pomislija da lik živi u deluzijama. U ovom slučaju je njena pretpostavka i ok, ali ima kolko oš slučajeva kad ona zaključi isto da je neka u pitanju mutljaža, kad stvarno nije izgledno da je to tako. A ona je radila u kockarnici i nagledala se ljudi koji te žele zalevatit i koji varaju svakoga, i to je formiralo njenu ličnost.

Ja, s druge strane ne gledan na svit tako. Moje su naočale drukčije. Ja san svjestan da ima ljudi koji te žele zalevatit, ali ritko kad mi je to prva asocijacija na ljude. Ja san ima drukčija iskustva s ljudima. Ovoj mojoj bliskoj osobi je stav da se ne triba nikome van kuće povjeravat, jer ne moš nikome virovat i da ne postoje prava prijateljstva. S druge strane, ja iman dobrih prijatelja koji su tu uz mene i koji će me često razumit prije nego neko iz obitelji. U nekim stvarima jasno. Mislin da kad formiraš tako neke rigidne stavove, oni postanu tvoj zatvor. Ali, svi mi na neki način lomimo svjetlost, toga tribamo bit svjesni.

Zato je ogledanje s drugima važno, @gost227 je ja msm baš nedavno pisa o tome, važno je ogledanje sa drugima da vidimo di su naši stavovi možda rigidni ili di moremo malo proširit perspektivu. Mada, tu je pitanje koliko ćemo bit i iskreni. Ja iman jednog prijatelja koji je ima dijagnosticiranu šizofreniju, ali se je sredija potpuno i sad je dobar, ono, živi normalno, i baš je karakter. Proša je svašta, psihijatrije, ovisnost o drogama, još ga žena ostavila sa dvoje dice... I npr meni prepričava svoje doživljaje i spominje Isusa, kako je ima par susreta s njim i kako je Isus nevjerovatan lik. A da se razumimo, lik je normalan, funkcionalan i nije budala. Čak, daleko je od toga. Ali njegove naočale tako filtriraju stvarnost, on je na halucinogenima viđa te stvari i on viruje da su stvarne. Njegove naočale tako filtriraju, moje bi filtrirale tako da bi ja mislija da je taj "Isus", vjerovatno projekcija moje psihe ili jungijanski arhetip. A možda da san to doživija, možda bi i ja mislija da je to istina. Kako god naočale lomile svjetlost, bitno je da smo funkcionalni i da moremo iskomunicirat naše svitove s ljudima koji su nam bliski. Inače, za ovog prijatelja mi, ja znam za ljude koji također viđaju svašta, tipa duhove, ali ne misle da su te stvari stvarne. A neko misli, npr neko blizak mi, je ima par takvih iskustava i on je zaključija da je vidija nekog duha, ali bez ikakvog interesa da se on petlja s tim duhom.
- 20:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Pesma

Ova mi je pjesma sinonim za slobodu i ljubav. A i igru. Igru života.
- 16:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.12.2020., nedjelja

Ne znam

Imam nekog elana. Nekog elana da pobijedin ovo u sebi. Samo, ne znan kako. Fakat ne znan kako. Ima neki dan san ima eskalaciju, tija san porazbijat po kući, moji me zaustavili. Nije bilo nasilja da bude jasno, reka san in da san loše i da oću da polupam, oni su me samo uhvatili i rekli mi da se okanem toga i ja san odusta. Reka san in bija da me vode na psihijatriju, ali nisu tili... Mater mi je rekla da ne bi mogla podnit ponovo da buden na intenzivnoj na psihijatriji, di bi me vezali, itd... Neću reć, užasno je bit tamo, al kad me spuca kriza, ja ne znan šta bi. Upa san ajmo reć u tu rupu u sebi i onda se polako povuka. Povuka san se na ovaj status quo, na ovu standardnu ličnost. I održavan se u njoj evo neko vrime. Kako stvari stoje ne mogu pobacat kući, mada nisan siguran da mi je ta informacija legla baš na misto... U sebi još uvik san orjentiran na bacanje. Ne znan kako bi moga to zaminit. Kako proć ovu fazu. Ne virujen sebi, kad zaključin da neću i ne triban bacat, strah me pustit kontrolu, jer ako pustin kontrolu mislin da će mi doć da bacam. Ne znam fakat šta da radin... Ne znan kako da priđen priko ovoga... Molin Boga da nekako prođen ovo, al kad kažen "budi volja tvoja" meni se redovito baca... Iman tu jednu prepreku nakon koje bi moga bit mirniji, ne očekujen sad neke bajke, znan da je život cili velika borba, ali kad bi priša ovu prepreku, bilo bi to veliko olakšanje... Al ja ne znan kako da to izveden. Radija san jednu vježbu koju mi je psihologinja rekla, bilo je dobro, dobija san neke uvide... Ali neman hrabrosti. Neman ljubavi u dubini sebe. Ne volin se, u dubini sebe. A čim krenem da se zavolim, baca mi se. Čim krenem da donesem čvrstu odluku da ću ja ovo pobijedit i da nema druge, baca mi se. A ne mogu pobacat. I ne želim to. I ne, ne mogu tu agresiju tek tako kanalisat. Ona je duboko usađena u meni, nije to obični afekt, to je jedan konstrukt unutarnji, koji je iz nekog razloga destruktivno nastrojen prema mojima... Ne znan, ovakav kakav san sad san zablokiran i ne znan kako dalje. Valjda će se nać neki način. Psihijatrija negdi drugo bi mogla bit ok opcija, msm mada ne virujen da bi mi mogli pomoć, al ovde u Mostaru, vidija san dovoljno što san bija tamo, neman tu šta tražit. Ali eto, iman želju, želju da ovo privaziđen, ali strah me... Ne znan šta se triba desit da ovo prođe. U jednu ruku djeluje mi da lako more proć, ali tako je teško... Neman sekunde pauze, od kad ustanen jutri dok ne zaspen, osjećan se užasno. Počeja san se opet kasnije ustavat, jer mi se ne da živit još jedan dan. Nije prekasno, ustanen do 10, al zadnjih san po godine - godinu ustava u 8-9... Ne znan, ne znan što mi ovo mora bit ovako okrutno, što mora bit baš vako, more li se to prominit. Uradija san do sad masu stvari da bi pomoga sebi. Otiša san radit na more iako san zna da neću moć, al san odlučija da ću otić pa kud puklo da puklo. Izvalja san se po podu u kafiću jer san mislija da će bit bolje, ječa san i zuja nekontrolisano, proizvodija zvukove i proživija san to, kričija san, ima porive da kričin i psujen, i sve san to proša, ali ovo sad, ovo sad se ne da nikako. Ne mičen se praktički s ove točke već dvi i po godine. Ima negdi 2 i po godine od kad mi se počelo bacat. Ne znam, ne znam šta ću ni kako ću. Iskreno, ne vidin nade i ne znan kako će od mene išta bit u životu. A znan da je život predivan i da se u suštini nemaš čega bojat.
- 19:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.12.2020., subota

Ličnost

Zanimljivo je kako se naš um igra s nama. Koliko je zapravo podsvjest inteligentna. Koliko nas zavarava, koliko nas laže, samo kako bi izbjegli te puteve u našim nervima, koji vode u bol u nelagodu. Koliko, na temelju straha izgradimo ličnosti koje su lažne, uopće ne odgovaraju onome što u dubini sebe jesmo. Vidim na sebi, kad uđem unutar sebe, kako se pojave neki porivi da bježin od sebe, pojave se tendencije ka egotizmu, narcisoidnosti... Jedanput san zaša dublje u sebe i vidija da san arogantan, a sva ta arogancija je bila izgrađena na strahu... Zato nemojte olako osuđivati ljude koji su egocentrični, arogantni i slično. Ko zna od čega oni bježe. I šta se s njima dešava. Ko što reko, mi u biti sami sebe lažemo i zaboravljamo da se lažemo. Na bazi naše podsvjesti i nesvjesnog dijela psihe gradimo naš karakter i ličnost, naše svjesno "ja". No, to svjesno "ja" je jako često puno nezdravih obrazaca i mehanizama. Da bi smo to promijenili, prvo moramo to prepoznat. Onda kad prepoznamo, moramo uć dublje u sebe da vidimo zašto smo izgradili to u sebi i kad smo to izgradili. Tada, kad otvorimo te rane koje smo svi dobili ko dica, tada kad ih otvorimo, iz perspektive odraslog čovika, možemo ih zacijelit, sada, kad smo sposobni da se zaštitimo i da se pobrinemo o sebi. Kad nismo više bespomoćno dite. Onda promjena u ličnosti može nastat. Zato, rekoh već, nemojte sudit nekoga ko arogantan, iskompleksiran, zavidan, narcisoidan i slično... Što, jasno, ne znači da se ne tribate zaštitit od negativne energije tih ljudi i postavit granice dokle ćete ih trpit. To je svakako, neophodno. Ali pokušajte ih gledat ko ljude. Zamislite ih kao malu dicu koja su uplašena i povriđena. Jer to oni u suštini jesu. Ja zadnjih dana primjećujen jednu tendenciju koju san davno ima, a to je da gradim slike o sebi u kojima veličam sebe. Gradim neke stavove po kojima sam ja nadmoćan i slično... A sve iz straha da dođen u kontakt sa sobom, sve samo da odvratim svoju pažnju sa pravih problema u sebi. Ja san prije bija takav, narcisoidan i nisan ima uvide u to kako i di nastaje ta moja narcisoidnost. Jednostavno san živija takav i mislija da san "napredniji" "otvoreniji" itd, sve što je u mom svitu značilo "bolji" od drugih ljudi. Sad vidin šta radin i ne radin to više, iako je izazovno i teško. Tako da, mislin da nam je svima s vrimena na vrime potrebna revizija naših stavova i crta ličnosti, jer nikad ne znaš di se koji vražićak može uvalit i šaputat nam da smo ovakvi i onakvi, bolji, jači, itd, itd.
- 12:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #

02.12.2020., srijeda

Hobotnica

Kao neka podivljala hobotnica, u obliku mandale, svemir nas rađa na raznim vrškovima svojih pipaka. I kad pleše, mi se vrtimo na vršcima, pomičemo ih, imamo povratnu spregu, moć da i mi mičemo udom hobotnice. Imamo vezu sa samim centrom, a u centru je sunce. I tako hobotnica pleše, dok stalno niču novi udovi i stari otpadaju, u beskrajnom plesu, di se mi na vršcima pipaka dodirujemo jedni s drugima. S nekima se samo dodirnemo, dok se s nekim drugima splićemo, vežemo se, pravimo piruete, gradimo nevjerovatne pletenice i uživamo u toj beskrajnoj igri. Hobotnica pumpa energiju, mi ju također vraćamo nazad i povratna sprega je besprijekorna. Svaka nova injekcija energije mijenja nas, svaka naša povratna energija mijenja ostatak hobotnice. S vremenom, kad se udaljimo, ne možemo vidit ni centar hobotnice, ni njegovu blizinu, pa se rapsravljamo ili nagađamo šta je to šta je u centru i postoji li uopće. Dok plešemo, lagano obasuti bolom, ali još suptilnije nošeni valovima užitka. Jer hobotnica je vibrirajući orgazam, koji se stalno osjeća i stalno plovi. Čak i kad mrzimo energiju koja nam dolazi iz hobotnice, kad želimo presjeći svoj pipak i nestati, jer ne možemo dalje, čak i tad, ako imamo moć da pogledamo u dubinu, doživljavamo taj vibrirajući orgazam koji nas nosi.
- 20:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Tajne

Da napomenem, ja izvorno pišem na blogger.ba, tako da blogeri koje spominjem ovdje nisu sa ovog blogera.

Inspirisa me post od NKTB na ovu temu. Nešto mi sad zanimljivo razmišljat o ovome. Naime, tajne. Tajne kao fenomen, šta imaju za reć o nama i šta mi mi mamo reć o njima. Prva asocijacija na ovo mi je jedan eksperiment koji san vidija, radilo se o hrani i hijenama. Stavili su hijenama hranu i sakrili je, al prije toga su jednom niže rangiranom mužjaku u hijerarhiji pokazali di ta hrana stoji. I taj mužjak je čeka cilo vrime kako ovi ostali njuše, traže hranu al je ne mogu nać. Kad su se počeli udaljavat, on je osta tu, da bi, kad je već došlo do sigurne udaljenosti između njega i čopora, brzinski otiša do komada mesa, pojeo ga i vratija se u čopor. Ovaj mužjak hijene je zna za tajnu, i iskoristija je to znanje da, iako je niže rangiran, dođe do hrane. Nešto računam, da to nije korijen nastanka i ovih naših ljudskih tajni, da smo evolucijski razvili tajne kako bi sebe uzdigli u bolju poziciju u društvu? Ili kako bi se prosto okoristili? Ali, to je samo teorija.

Ono što nam tajne govore je to da smo dobrim dijelom još uvik ostali kao plemensko društvo. U plemenima (doduše kako kojem, al eto) se kršenje nekog tabua zna kažnjavati izgonom iz plemena. Tako da, ako kršiš neki tabu, radiš to tajno i ako ćeš to nekome reć, to triba ostat tajna. Tako je to ostalo do dan danas, ono što je društveno neprihvatljivo, kontroverzno, postaje tajna. To može bit obična tajna, tipa neko prevari muža/ženu i povjeri se nekom, to je tajna. Ali da monogamija nije dominantan koncept odnosa u našem društvu, ne bi bilo potrebe da to bude tajna. Također neko ko puši travu će kod nas to morat radit tajno, dok u državama di je to legalno, se neće krit. Tako kad se gleda, društvo dobrim dijelom uvjetuje šta će postat tajna a šta neće. Kada kršimo norme koje je društvo postavilo, radimo to tajno, kao i ljudi iz plemena.

No, postoje i druge tajne. Recimo tajna društva. To su, barem po onome što se da čut i saznat, društva koja imaju agendu da prisvoje moć u društvu i organiziraju se tajno, jer je to jedini način kako mogu ostvarit svoje ciljeve. Tu također ulazimo u sferu moći u društvu, kako se moć dobiva, kako se njome upravlja i slično. I bez tajnih društava, moć se često raspodjeljuje između manje grupe ljudi, koji djeluju bez znanja većine, mada se sada u demokratskim društvima glumi iskrenost, u stvarnosti, iza izabranih predstavnika država, redovito stoje razni lobiji i slično, stoje nečiji interesi, koji su tajni, jer niko ne želi da se zna ko je u pitanju. Samim znanjem da, recimo, neka kompanija financira kampanju Joe-a Biden-a, ta kompanija može doć na zao glas, mogu se možda dić protesti protiv te kompanije ukoliko se otkrije da ima nekog "prljavog veša" i slično. Tako da, dosta toga što se rutinski odvija u društvu je u suštini tajno.

No, postojanje tajni ukazuje na još jednu stvar o nama ljudima. A to je, na našu krhkost i međuzavisnost. Ovisimo jedni o drugima, i u toj ovisnosti, bitno je da se svidimo onim drugima, da imaju pozitivno mišljenje o nama. Inače, kršenje tabua nas dovodi u situaciju di smo ugroženi. Uzmimo primjer Severininog pornića koji je pušten u javnost. Sramota zbog toga je Severinu bacila u očaj, mada je to u biti jedna obična stvar, seks, kao da se drugi ljudi ne jebu? Tako da, u tajnama vidimo i licemjerje, u biti je jedno ponašanje dozvoljeno i svak zna da se radi, ali dok je tajno, dok nije u očima javnosti. Ovde mi pada na pamet i post od Seline Kyle, o životu u Dohi, gdje se ljudi tajno napijaju i seksaju i to je ok, dok god nije pred očima javnosti, dok god to nije javno.

Ja kad sagledan, tajne su također jedna vrsta laži. Imamo nešto u vezi nas što ne želimo da drugi znaju i krijemo to. U slučajevima da su naše lične tajne, da nisu tajne koje čuvamo jer su nam ih drugi rekli. U biti hinjimo da smo nešto što nismo, mada često, tajne budu i stvari koje su teške i bolne i koje nisu neka sebična laž. Tako npr žena koja je silovana kao tinejdžerica od strane tipa svog ujaka, to će držat ko tajnu jer će je ili bit sram priznat da se desilo, ili će se bojat toga šta bi joj on moga uradit ako ga izda, ili neće htjet narušavat "obiteljski mir" i slično. U tom kontekstu tajna postaje štetna, mada ipak, ne možemo tek tako reć da ta osoba triba prestat držat tu tajnu, jer nije svak spreman da se nosi s tim da prizna taj zločin, niti su uvjeti svakome povoljni. Dok je neka curica još ovisna o roditeljima, teže joj je reć tu tajnu nego da je samostalna.

Kad se sagleda sve što san napisa, u principu, tajna je kompleksan fenomen, mada dominantno je posmatram kao fenomen koji ima svrhu da nastavimo živit povoljno ili da se probijemo na društvenoj ljestvici. Također je pokazatelj naše slabosti i straha, jer da toga nema, ne bi bilo potrebe i za kakvom tajnom. Možda možemo reć da bi bilo bolje da bude što manje tajni, ali opet, mi ljudi ne bi bili ljudi da nema nekakvih tajni. U nekim slučajevima se triba radit na tome da neke stvari ne budu tajna, tipa homoseksualci, triba se radit na tome da bude manje homofobije kako bi homoseksualci mogli izać u javnost i ponašat se kao i svi mi heteroseksualci. S druge strane, neke tajne mogu bit i ok. Ako roditelji imaju međusobnih problema i neće da dica pate zbog toga, ok je da o tim problemima razgovaraju tajno, dok su dica mala. Tako da, bilo bi dobro da imamo potrebe za što manje tajni, ali kako stvari stoje, dok postojimo, postojaće i neke tajne o nama. :D
- 12:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.12.2020., utorak

Nešto

Noći su zvjezdane i gradovi osvijetljeni
Negdje, na razmeđi svjetova, gledaš me
Usamljena si, i usne ti mirišu na želju
Ja
Ja sam mlad i želin te uzet pod ruku
Ja
Ja sam starac sa kosin pogledon koji vidi
koji te vidi

Trnci prolaze kroz tijelo dok duša vibrira
Nekad smo negdje bili zapetljani, u brodovima
Sidra su nam se splela, i nismo mogli krenit
Ti
Ti bila si tako vatrena i željna mene
Ti
Ti bila si vladarica moje mašte
Vladarica koja umije
da zavrti svit

Spleli smo se, gledamo se, zapinjemo u hodu
Na vršku jezika mi osjećaš strah
dok te tražin
Tražin te u sivin noćima i u zelenim livadama
di po misečini vile skitaju i razna noćna bića
sviraju svoje pjesme
Tu, tu naći ćemo misto za počinak
Jer tu, tu pripadamo
- 11:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #