Šetnja (kratki putopis)
|
Naumija san da opišen jednu svoju šetnju, pa, s obziron da san se vratija iz šetnje, mislin da bi moga je i opisat. Već putem sam razmišljao o tome šta ću pisat, a bilo je i par zanimljivih stvari. Krećem u šetnju izlazeći iz kuće i krećem prema mome brigu. Na vrhu tog briga stoji ogromni križ, potpuno nesrazmjeran veličini briga. Simbol ljudske težnje ka veličini i impozantnosti, kao da je nešto vrijednije ako je veće. Da je velik 3-4 metra, taman bi fino izgleda naspram briga, ali ovako izgleda kao da je pao s neba i nasadio se na ovaj brijeg, kao da ga je neka ogromna ruka uzela i zabila ga u vrh briga. Inače, kad se taj križ pravio, ja sam to snimao i borio sam se protiv rušenja brijega i gradnje križa, još k tome što je križ građen bespravno i čak je i federalni inspektor izašao na teren i zabranio gradnju, ali uzalud, križ je sagrađen, brig su prerovili i napravili put kroz njega, put kojim može proć auto. A inače ima i stariji put, asvaltirani, oko tog briga. Iako sam u to vrime bija protiv te gradnje, sad mi dobro dođe izgrađeni put jer je brig zbog njega posta pristupačan i pitom za šetnje, što mi je sad dobro došlo. Penjem se do malog proširenja na brigu i spuštan se niz put koji ide prema doli, i ugledan nevjerovatan prizor: blavor! 29.12. i blavor stoji na sred puta! Ne pantin da san nekog gmaza ikad u ovo zimsko doba vidija. Dvoumin se oću li ga dirnit nogon, ali ipak se odlučujen da ga ne plašim bezveze i da ga pustim na miru. Ne bi ni ja volija da ne tipa slon malo prodrma liti dok ležin na peškiru na plaži. :D Nastavljan dalje, put je kamenit i na njemu je izrasla mahovina, s live strane se nalazi suhozid, a s desne surovi krški krajolik, brig koji je još divlji i nepripitomljen, iako ima put koji vodi kroz njega. Nailazim na neke drvene prozore koje je neki veoma osviješten čovik ostavija uz put kao da je tu konteiner za smeće, i stakla na njima su razbijena, vjerovatno su neka dica odradila svoje. Dalje nastavljan do jednog dijela gdje je s desne strane uglavnon malo glibavo, i vidin trag automobilske gume na tom dijelu. I pitam se kako je auto moglo proć ovuda, mislim, jest put napravljen široko da auto može proć, ali je oronuo i nepristupačan, ali eto, očito je nečija guma prošla kroz taj put. Inače, zadnje vrime je na brigu imala običaj boravit policija, zbog migranata, jer je mom selu jako blizu granica sa Hrvatskom i može ju se preć preko polja, da izbjegneš granični prelaz. No i prije toga, zadnjih par godina smo ja i sestra mi kad bi šetali, naišli na jednog švercera, koji je dolazija s autom iz kojeg su se vidile gajbe (kako li se to već književno kaže) krumpira. Ali ispod gajbi je bilo nešto pokriveno, što nije bilo vidljivo. Jednon smo se srili s njim i reka nan je da šverca krumpir, i mi smo se samo pozdravili s njim i otišli. Moš mislit, neko šverca 10 gajba krumpira, baš. :D Prolazin dalje i dolazin do mog omiljenog hrasta, prekrasnog drveta koje se zateklo tik iz put, da su odredili da put ide više prema lijevo, morali bi ga otpilat. Hvala Bogu pa je drvo ostalo tu di je, jer je prekrasno i nekad san zna tu meditirat i gledat to drvo i divit mu se. Iako je 29.12. još mu stoji lišće, doduše suho, ali stoji. Dalje se spuštam i izlazim na proširenje i na asvaltirani put. Nastavljam njime, prema svome mostu. Prolazim kraj mlinice koja je obnovljena iako je naravno, trenutno samo relikt iz starijih vremena, ne radi, i izbijam na potok. Ispred mlinice, kraj puta stoji kapela sa kipovima gospe i mislim, svetog Ante. Prolazim još manji dio asvaltiranim putem i opet dolazim na makadam, koji prati potok prema poljima. Šetam tuda i izbjegavam lokve, prelazim jedan most i dolazim na moj drugi most. To je misto di liti sidnem, a sada čučnem i kontempliram. Uglavnom dumam o jedan te istom, ali ovaj put san pod dojmon posta koji ću pisat, pa ga promatram sa nekom potrebom da ga zabilježim, pa i da ga objasnim. Da li je bilježenje nečega isto što i njegovo objašnjavanje? Možemo li bit nepristrani svjedoci nečega, kao što je to npr fotografija? I da li je i fotografija nepristran svjedok, kad su ju uslikale ljudske ruke i oči? Čučim i pod dojmom sam potoka, te se dvoumin dal da se vratin kući, kako to nekad uradin, ili da nastavin još malo dalje, jednim od dva puta koji se račvaju na tom mistu. Odlučujem se za polazak kroz šumu i nastavljam šetnju. Prolazim jednim prekrasnim dijelom šume, meni nejdražim, gledam lišće po podu kako već postaje humus... Također primjećujem pseći izmet, što je znak da su tuda prošli lovci, što me čini tužnim, jer love i ovo malo divljih životinja što ih ima. Kroz šumu vodi put, kojim se može proć s traktorom, i šuma kao da je zagrlila taj put, obrasla je sva oko njega. Nastavljam dalje i idem kroz glib, ali ok mi je, i dolazim do jedne skretnice na putu. Tu primjećujem da mi je dosadilo šetat i odlučujem da se vraćam nazad. U hodu nazad vidim sve isto ko i prije, ponovo čučnem na mostu i ostanem par minuta. Malo se saberem i krećem nazad. Ponovo izbijam na asvalt i na mlinicu. Primjećujem da se nešto vidi kroz prozor mlinice, ali mlinareva kuća je odmah tu, tako da mi je neugodno da šnjuvam okolo i da me on vidi pa da konta šta radim. Inače, tu san jednon šeta jednog svog poprilično agresivnog psa (bija je lutalica, ja ga udomija), koji je napa mlinarevog psa. Ja san ga nekako primirija, i uzeja ga i fizički ga baš odnija odatle. Sad se pitan kako san bija toliko lud, da agresivnog psa koji je bija sav nastrojen na borbu, uzmem u ruke i odnesem. Poslje je taj moj pas proba ujest mene, a i još je bija blizu toga da ujede i neke druge ljude pa smo ga morali eutanazirat. Idem putem i kao i obično kad se vraćam, ne iđen puten priko briga, nego okolo, asvaltiranim putem. Tuda prolazim i izbijam dolazim do raskršća, idem putem koji vodi nazad prema kući. Kako hodam, sve više shvaćan kako ne hodan samo običnim putem, nego i vlastitim sjećanjima. Kako san već ostavija dovoljno traga na ovoj putači kojom hodam malte ne svakodnevno. Dolazim opet do blizine kuće i vidim ragrnuti veš i svoju kuću kako stoji kraj puta. Ulazim u kuću, stavljam vodu za kavu, i palim laptop s namjerom da napišem ovo. Upravo pijem gutljaj kave i završavam ovaj kratki putopis. Drago mi je što san opisa ovu šetnju, stvarno san uživa pišuć. Izvinite na miješanju standardne norme i dijalekta, nekako me tako krenulo da pišen, pođen po standardu, pa me prinese na ikavicu, i obratno. Nek stoji kako je i napisano. Nadam se da ste uživali u čitanju, a ja sada odo pregledat malo po blogeru da i ja čitam vas. :) |
