Kad je nešto jednostavno divno
|
Jedna od najdirljivijih pjesama koje znam: |
30.05.2022., ponedjeljak
Kad je nešto jednostavno divno
28.05.2022., subota
O svitu
|
Ovim sviton upravljaju, ili bolje rečeno, kroz ovaj svit struje divlje sile. Život je u jednu ruku predivan, i neprocjenjiv dar, a u drugu ruku može bit i prokletstvo. Ovaj svit je kaljenje i jedna brutalna mašina za transformaciju. Ovde smo prije svega da uživamo u bivanju, ali i da se transformišemo. Ili je transformacija jednostavno inherentna kategorija postojanja? Ovaj svit je vruć i divlji. S jedne strane donosi brutalne patnje, silovanja, sakaćenja, mučenja, izrabljivanja itd. I priroda je takva, dese se poplave, požari, biljke i životinje umiru od prirodnih katastrofa, a i ljudi. Teško je se snać u ovom ludilu koje nas okružuje. Ali, te sile koje oblikuju ovaj svit, struje i kroz nas. I mi smo one i one su mi. Ipak u cijelom postojanju postoji određena struktura koja se nazire, kao kostur nekog plana, kao neka logika koja je kao voda, prirodnim tokom dolazi do mora. Tako je sudbina čovika da spozna, a kad spozna, može bit oslobođen, ako postigne stanje uma koje će ga oslobodit. Ipak, potpunog oslobođenja nema, jer šta god da doživiš i osjetiš, i dalje si običan čovik. Jako je bitno, pored svega što se u životu dešava, bit običan čovik. Kvaka sa svim problemima u svitu je što vrime neumoljivo goni, i naše tijelo stari i dolaze bliže i bliže kraju svoje funkcije, i ne postoji postojanje bez konteksta, uvik smo okruženi nečim, nekakvom situacijom, nekim emocijama. Pakao, koji postoji, je u biti potpuna izolacija, odsutnost ikakvog kontakta i sa čim (pa i sa samim sobom). Gola i užasavajuća samoća. Mi kao ljudi smo bića “odnosa”, i odnosi su nam sve što imamo. Ti odnosi i ne moraju nužno bit međuljudski, mada su ipak i najvećim pustinjacima potrebni nekakvi međuljudski odnosi. Ljubav je ono što jest, i opiranje Ljubavi, opiranje putu na koji te ona baci, rađa mržnju, rađa želju za destrukcijom svega što voliš. Osjećam to u sebi kad sam loš. To je zlo, zlo koje postoji i koje je realno. Želja za ubijanjem Ljubavi, što znači za ubijanjem svega što voliš. Sreća je pa se vadim iz tih stanja, ali ne mogu garantirat da jednom neću u njih potonit. Nisan još spreman to garantirat. Bilo kako bilo, svit je brutalan i takvog ga moramo prihvatit. Kad ga takvog prihvatimo, možemo to privazić, i vidit lipotu u stvarima oko nas. A sve je predivno i sve je čudo. Samo postojanje je jedno ogromno čudo i možemo bit zahvalni prosto što jesmo. Mada, kako meni izgleda, nemamo baš svi taj luksuz. Neke ljude život nepopravljivo uništi. Šta se dešava s tim ljudima? Koja je svrha njihova postojanja? Ne znam. Ali tu su. Postoje. Pravdu života nećemo spoznat, jer mi pod pojam “pravda” imputiramo naše, ljudske, lične ideje. A priroda se ne ravna po tome. Zato se mi tribamo ravnat po onome kako se ravna priroda. |
27.05.2022., petak
Dražanovo putovanje
|
Prije svega, bila je Ljubav. Ljubav je svojim dahom stvorila svijet. Rodila je svog sina: Snagu, da vodi svijet, da može podnijeti svijet. Također rodila je i kćerku Hrabrost, jer snaga bez hrabrosti je uzaludna. Snaga bez Hrabrosti može ići u krive svrhe, svrhe koje izazivaju patnju. Te sile su se utjelovile u jednom smrtniku, Dražanu. Dražan je u sebi osjećao Ljubav, imao je Snage ali nije imao Hrabrost. Kada je Dražan začet, Hrabrost je bila kod Mudrosti na šalici čaja, a Mudrost ju je zadržala namjerno da se propusti utjeloviti u Dražanu. Zašto? Samo Mudrost je znala. Dražan je bio mlad i znatiželjan i od malena je preispitivao stvarnost. Pitao se: Kako išta postoji? Šta je suština svega što postoji? Već kao relativno mlad, uvidio je da je suština svega što postoji Ljubav. Upoznao je Ljubav svojim očima i cijelim svojim bićem. Međutim, to mu je značajno otežalo život. Dražan nije volio sebe, i kada je počeo osjećati da je voljen, da ga Ljubav voli, počeo je imati brojne probleme. Opsesivno je mislio o samoubojstvu, progonile su ga užasne noćne more, ludio je i da nije Snage koju je zaista imao puno, davno bi umro. Jedno jutro probudio se i osjetio kako ga nešto vuče u šumu. Pošao je u šumu žedan i gladan, na rubu života i na ivici ludila, u šumi ga je dočekala majka svih tajni, majka Zemlja. Kad je došao u šumu vidio je prekrasna bića koja su utjelovljena u drveću, vidio je fluidnu dušu vode kako sjaji na izvoru. Sve je bilo predivno i sve je bilo tu, tu za njega. Napio se vode sa izvora, najeo se plodova sa drveća i pustio da ga Zemlja njeguje. U Zemlji su živjele sve sile, i Dražan je prvo htio da dobije Hrabrost, ali nije znao da se Hrabrost ne dobija tek tako, ona se stiče. Ali zato se jedna nova sila rodila u njemu kad ga je Zemlja ovako njegovala. U njemu se rodila Nada. Sa Nadom se je zaputio nazad iz šume i vratio se kući. Kad se vratio, na svoje iznenađenje vidio je da puteljka prema šumi više nema. Cijela šuma je jednostavno nestala, kao da je nikad nije ni bilo. Dražan se na prvu počeo tresti od straha da ludi, al onda je shvatio da onaj koji je svjestan da ludi, ne može zapravo poludjeti. Onda se opustio, i legao na krevet. Na momenat kad je sabrao sve što mu se dešava, počeo se smijati. Sve je bilo toliko smiješno! Inspirirala ga je Mudrost, jer se Mudrost svim brigama smije poput tek rođenog djeteta. Proteklo je još neko vrijeme i Dražan je zaspao. I ovoga puta je imao noćne more, ali u snu mu je bila prisutna trunka ljubičastog svijetla. Osjećao je u sebi Nadu, a ljubičasto svjetlo koje je vidio, bilo je Znanje, koje je počelo da mu se otkriva. |
25.05.2022., srijeda
24.05.2022., utorak
Smrt ljepote
|
Dok ovijam konopac oko moga vrata, promatram kako vjetar ljulja travu ispod drveta… Sunce se lagano nakosilo, prijateljski me gleda… Ja, radim svoj čin, kao završetak, kao posljednji otpor Ljubavi, posljedenje „ne“ onome što jest. Radim svoj čin, kao svjesni otpor i negaciju onoga eteričnog, sveprisutnog i neuhvatljivog, kojeg poznajem kao Ljubav, a pretpostavljam da postoji kao Bog ili Svemir… Sjedim na grani i razmišljam kad je pravi trenutak, kroz glavu mi prolaze sjećanja i obuzima me neka čudna sjeta, kao da čeznem za vremenom koje je možda i bilo, a možda će tek bit. Srce pumpa krv u tijelo, po automatizmu. Kada smo to spoznali naše tijelo i njegovu smrtnost, kada smo to došli na ideju da mi sami sebi presudimo? Želim dočekat noć, želim dočekat da mjesec presvuče nebo i povuče plahtu zvijezda preko njega. Želim “oddisat” ovaj dan do kraja, do zadnjeg daha, prije nego odem. Odlazim jer ne mogu, ne mogu podnijet Ljubav, ne mogu podnijet to u šta me gura, to šta moran preživit. Uši mi miluje pjev ptica, u daljini vidim mačke kako nehajno šetaju… Osjećam vibru u tlu, neku neopisivu strast postojanja, želim se stopit sa tlom, sa zemljom, sa Zemljom… Proširit se ponovo u zemlju, dat atome svog tijela da ih priroda raznese jednako kako ih je jednom skupila i oksplodirala ih u mene… Od Zemlje sam nastao, Zemlji se vraćam… Sjedeći tako, obgrljen u krošnji drveta, tonem u san dok konopac klizi dolje. |
23.05.2022., ponedjeljak
Tebi
|
O boli. O boli koja živi kao podsjetnik, kao spomenik. Jedan unutarnji spomenik jednoj Ljubavi, jednom životu, jednom življenju koje je bilo živo i postojalo. Sada kada više nisi tu, vjetrovi povijaju grane drvećima, dolaze tvoje „koke“ i sunce sija onako neumoljivo, polje radimo ja i mater… O jednoj sreći, o jednom osmjehu kojeg se sjećam, o tvojim zadnjim koracima, o tome kako mi je drago da te nema, da ne vidiš kako ja patim. O tome kako gazim u mutnoj vodi, koja je dublja od mojih čizama, o tome kako te tražim u močvarama, i gledan sunce što škilji kroz izmaglicu. Voda, ta voda koja donosi život, i ta krv, ta voda koja te odnosi dalje i dalje u mojim sjećanjima, ta voda koja donosi nove borbe, nove istine, nove ljude, rijetko, ali ipak, ipak… Zaboravih ti reći, onih dana kad si me vozija u autu da si ti najbolji ćaća koji postoji, al znan, znan da ti to znaš, znan da je tvoja trenutna perspektiva takva da vidiš suštinu svega i to da u konačnici kraj mora bit dobar. O zahvalnosti, zahvalnosti na tvom osmjehu, na čistom srcu, na bezuvjetnom trudu, na Ljubavi… Znan, nosija si svoju tugu, nosin i ja svoju, ponekad mi se čini da se ispreplićemo i da ne znan di završavan ja a di počinješ ti… Sad, iako te nema bol je tu, bol živi, bolom živiš u meni, i srećom što san ti bija sin, i zahvalnošću što si mi bija ćaća. Znan, priroda stvari je da teku, kako i meni tako i tebi, znan, i ti se mijenjaš, di god da sad bija, znan, drukčiji smo oboje, ali ja se nadam da ću te jednom vidit i da ćeš i dalje bit moj ćaća, jer jednom si mi ćaća – uvik si mi ćaća. Volin te ćaća, hvala ti na svemu. |
22.05.2022., nedjelja
Koga se tu pita?
|
Sad san se sitija jedne situacije. Ima tome par godina, ja i prijatelj mi bili na piću sa još jednim prijateljem koji je i moj rođak. I krenula priča o muško – ženskim odnosima, o tome kako stvari tribaju funkcionisat u vezi i braku. I ovaj moj rođak zauzeja stav kako se u vezi mora pitat muško, jer je ono glava kuće. Na to smo mu ja i prijatelj mi rekli da to nije dobro, da bi se u vezi tribali pitat oboje i da se stvari rješavaju kompromisom. Na to nan je on reka, nešto u stilu: A šta ćeš kad se ne možete dogovorit, kako ćete onda odlučit? Ne sićan se sad šta smo mu odgovorili na to, ali iz sadašnje perspektive, kontam, ovisi od situacije do situacije, nekad ako je nešto baš bitno mojoj ženi npr a meni nije toliko, onda nek bude po njenom, a nekad kad je meni bitnije po mom. Uglavnom taj rođak mi je bija čvrst u stavu da se muško triba pitat i to je to. I ajde, otišli mi u drugi kafić na piće, tamo naletili na jednu moju poznanicu i krenula priča. U po frke, pitan ja nju, šta misliš ti jel se muško triba pitat u braku/vezi, ili i muž i žena tribaju bit ravnopravni. Treba je bila kao neka alternativa, pa san konta da će reć da tribaju bit ravnopravni, al jok, ona potvrdi rođakov mi stav da se muško mora pitat! I sad se sićan kako se je rođak mi se slasno nasmija na tu njenu izjavu. To je u principu patrijarhat, podržavaju ga žene koliko i muškarci. Al meni fakat nije jasno, ko želi tu toliku odgovornost na sebe, pa da se samo ti pitaš u braku ili u vezi, a žena da klima glavom? Šta ćeš ako nešto svojom odlukom gadno zajebeš? Zar nije mudrije da oboje podjednako odlučujete? Ali o tome se ljudi koji su kalibra tog našeg prijatelja i mog rođaka ne pitaju, nego vjerovatno misle da su uvik u pravu, pa time i da ne mogu pogriješit. A i patrijarhalnim ženama je ugodno da nemaju odgovornost. |
Ranjivost ili šta je to ljubav
|
Slušam predavanje neki dan, od Gabor Maté-a, i lik spominje da je definicija Ljubavi to da se brinemo o nekome, pazimo ga i radimo na njegovoj dobrobiti, te da to isto neko radi nama. Tako je definira Ljubav. Nisan sklon trpanju fenomena u definicije, al sad za sad, recimo da ova definicija ima smisla. Roditelji vole svoje dite i brinu se o njemu. Ono je potpuno bespomoćno i ovisi o njihovoj ljubavi. Svi mi smo jednon bili to slabašno, ranjivo dite. I svi mi nosimo to dite u svom životu. Iz mog iskustva, situacije kad vidin nečiju ranjivu stranu izazivaju u meni potrebu da zagrlin tu osobu, da se pobrinem za nju, drugim riječima, krenem ju volit. Da nema te ranjivosti i slabosti, ne bi bilo ni nas. Ima ovde neka kvaka s ovim koja je suštinska za pitanje života, ali ja neman kapaciteta da ju trenutno pojmim. Uglavnom, mislin da je slabost esencijalni dio nas i da ne bi mogli postojat bez nje. Ne bi imali empatiju, ne bi bili ono šta jesmo. Međutim, bivat ranjiv je teško. Zato dobar dio ljudi potisne svoju ranjivost i tu nastaju razne devijacije, bilo psihičke, bilo fizičke. Kako god, ja mislin da nan triba slabost da bi bili živi. Da bi bili ljudi. Kako je neko, mrsko mi sad guglat ko, reka: “We're all cracked. That's how the light gets in”. |
21.05.2022., subota
O pacifizmu i vojskama
|
Ima dosta godina, napravija san meme koji je glasija: “Zašto svi svoje vojske nazivaju obrambenim snagama, od koga se to svi branimo?” To san objavija na jednom sajtu di su mahom svi bili Amerikanci, uglavnom desničari. Ja san s njima raspravlja o američkoj agresiji na bliskom istoku i slično, oni su većinom bili islamofobi i pušili su tu mainstream medijsku spiku o “borbi protiv terorizma” i tako. Sad više nisam voljan da se toliko raspravljam s ljudima, vidin da san ko mlađi, svoj unutarnji nemir projicira prema vani. Ali, ima san plemenite namjere! Nego, ovaj post san tija pisat o ratu i vojskama. Iz onog što do sad znam, jako malo država je raspustilo svoju vojsku. Zanimljiv primjer takvog čina je Tibet. Kada su usvojili budizam, tibetanske vlasti su raspustile vojsku. Međitim, nakon nekog vrimena su ih napali mongoli i morali su pozvat Kinu da ih brani. Od tada Kina smatra da ima pravo na Tibet, što je dovelo i do trenutnog stanja na Tibetu, di ih kina kolonizira, uništava im kulturu i identitet. Uzgred da se osvrnem, Kina, iako je okupirala Tibet i uništava tibetanski budizam tamo, nije ubila tu religiju, tibetanski budizam se preselio van Tibeta i jako je uticajna škola budizma. To je pokazatelj kako možeš pokušat zatrt jedan narod, al ne možeš uništit ideju, dok god postoji i jedan čovik u kojem ta ideja živi. Druga država koju znam da nema vojsku je s druge strane Himalaje, to je Butan. (Ne znam šta je s tim geografskim područjem pa pogoduje razvoju pacifizma, valjda rijedak zrak, šta li ). Butan nema vojsku, al zato ih čuva indijska vojska. Kako stvari stoje, moraš imat vojsku, jer ako si ti pacifista, nisu oni oko tebe. Tako su nastale i neke borilačke vještine, tipa aikido. Razvili su ga budistički redovnici da bi se branili od bandita na cestama. Također, imamo primjer hladnog rata i trke u naoružavanju. I zapad i SSSR su se naoružavali iz straha da će ih napast ovi drugi. Kako stvari stoje, u današnjem svitu moramo imat vojsku. Mada, bilo bi dobro da dođe vrime da se ratovanje privaziđe i da vojske više ne bude. Kad bi se sav novac i resursi koji se koriste za naoružavanje, iskoristili za plemenitije ciljeve, mogli bi trajno riješit goruće svjetske probleme. Možda nam triba malo zraka sa Himalaje, da postanemo pacifisti. Šalu na stranu, dok god imamo ovolike ratove, ne možemo smatrat da imamo neku razvijenu civilizaciju. Tek smo prohodali, digli se na noge i jedva hodamo, kad se naša civilizacija sagleda u globalu. |
20.05.2022., petak
Rat razuma protiv ludila
|
U politici i ekonomiji gledano na svjetskom nivou, a pogotovo kad se radi o velikim silama i velikim korporacijama i nema baš pozitivaca. Takva je također stvar sa ovim ratom Rusije i Ukrajine. Putin je daleko od nekog pozitivca, ali i zemlje NATO-a također. Svi gledaju svoje interese i licimjeri su. Ono što sad Putin radi Ukrajini su i zemlje NATO-a radile Iraku i Afganistanu npr. a pomagale su i pobunama u Libiji i Siriji. Također zemlje poput Izraela i Turske ugnjetavaju i svoje stanovništvo, Palestince i Kurde. U principu, ja trenutno ne vidin samo rat Rusije i Ukrajine, nego rat razuma i ludila. Rat normalnih Rusa koji ne podržavaju Putina. Rat normalnih Turaka protiv Erdogana. Rat Amerikanaca protiv agresivne politike SAD-a. I tako dalje, i tako dalje. To je sve što mogu reć, a normalnim ljudima, posebno Ukrajincima koji ništa nisu krivi, neka je Bog na pomoći, jer nikakvu drugu pomoć neće dobit. Još će puno krvi proteć dok svit ne postane normalan. Ako… |
19.05.2022., četvrtak
Osjećaji
|
Dok posljednji kraci ludila spliću moje vene, ja tečem, tečem u nepovrat. Tečem tamo di san pija vode, tečen tamo di san pija zelenu vodu od koje mi je krv pozelenila. Težak je usud nositi život koji nije tvoj, živjeti život koji nisi ti. Dok mi prsti prolaze kroz kosu, težina leži na mom međunožju, energija struji, ali blockade na plućima ne daju prolaz. Nije kriva ni kiša koja bjesomučno pada, nije krivo ni nebo koje su zvijezde ogrnule oko sebe, nije kriv ni bunar koji je izvor tuge, izvor boli i potmuli kradljivac sreće. Nisu krivi ni geni, nisu krivi ni zli roditelji, nije kriv niko, jednostavno, zakonitosti su takve. Danas dok san kopa na njivi ubija san jednu gusinu, jednu bubamaru, a drugoj bubamari san spasija život. Nisan ih ubija namjerno, jednostavno su se našle pod motikom, na krivom mistu u krivo vrijeme. A ovu kojoj san spasija život, san se potrudija da ga spasin, uzeja san je u ruku i odnija u dalje di san je pustija u travu. Da li u životu za sve ono dobro moraš da se trudiš, a ono loše ide po rutini i inerciji? |
17.05.2022., utorak
Rješenje za sve vaše probleme!
|
Muči vas težak život? Budite se bezvoljni? Krepala vam je mačka? Ujeo vas komarac? U momentu kad ste gledali u zvijezde i divili se nebu, neko je kraj vas prdnuo i pokvario vam trenutak? Možda jednostavno želite nešto više u životu, neki viši smisao, više stanje uma? Imamo rješenje za vas, otkrijte svog unutarnjeg seljačinu! Unutarnji seljačina je sve što vam treba da živite sretan i ispunjen život, i da otkrijete višu svrhu vašeg postojanja, da se prosvijetlite! U sljedećih nekoliko redaka ću vam otkriti svu tajnu kako doći u kontakt sa unutarnjim seljačinom. Ja sam bio isti kao i vi, mučile su me iste boljke, nisam htio živjeti život tako da samo jedem, radim, serem, tražio sam nešto više, nešto što će me riješiti mojih muka i što će me dići na viši nivo svijesti. I u potrazi za sobom, otišao sam u Tibet i pet godina meditirao, da dođem u kontakt sam sa sobom, da otkrijem svoje “više ja”. I onda jednog dana sam probio granice percepcije i otkrio sebe, otkrio sam da sam ja u dubini sebe, u srži, ispod ega i iluzija, jedna totalna krkanska seljačina! To otkriće je bilo toliko fantastično, da me je odmah preplavio osjećaj blaženstva i otišao sam u prvu kafanu i nalio se ko majka i polupao sve. Otkrio sam da je to bit života, bit seljačina, pit i lumpovat po kafanama. Sreća me više nikad nije napustila. Isto to možete i vi, ali samo ako ste spremni za to! U biti stvar je jednostavna, trebate meditirat sve dok ne dođete u kontakt sa svojim unutrašnjim seljačinom. Dobro bi bilo da dok meditirate, pokraj sebe imate nešto staklenih boca ako vam dođe da razbijete nešto. Također, trebate imati nešto alkohola, recimo rakije pri ruci. Riješenje vaših problema je tu u tri koraka. Prvi korak je razbijanje boca, to ćete osjetit kad budete meditirali, spontano će vam doći da razbijate. Drugi korak je da se napijete ko majka. I napokon, treći korak je da izađete vani u kafanu i tamo se napijete i razbijate. Kad to učinite, spoznali ste istinu i prosvijetlili ste se. Više vas nikad neće mučiti tuga, težina života, besmisao, svrabež, nejebica, glad i žeđ, prevazićete sve životne nedaće i sretno, do kraja života ćete piti i lumpovati po kafanama, uživati u blaženstvu rakije i smrvljenog stakla, a tek u kafanskim tučama, one će biti hrana za vašu dušu. Eto, nadam se da sam vam pomogao i bar vas inspirirao da nađete smisao i sreću u ovom teškom i turobnom svijetu. Vidimo se nekad u kafani. Pozdrav. |
15.05.2022., nedjelja
Voda
|
Crna voda je tekla, kroz gustu i tamnu šumu. Kuda je prolazila nosila je teški usud. Ko bi popio vode iz nje, ostao bi otrovan samoćom. Samoćom, onom najstrašnijom: ostao bi odvojen od svoje duše. Drveća što su rasla pokraj potoka kojim je tekla su imala tvrdu, naboranu koru i rasla su gorostasno u visinu, a ko bi pojeo njihovog ploda, živio bi sa vječnom mučninom u želucu, onom od straha, dubokog i opasnog straha. Straha koji miriše na stratišta i zapaljenu ljudsku kožu. Crna voda je tekla i ušla u rijeku. U rijeci je neminovno došla u susret sa prozirnom vodom. Kada su se počele miješat, desilo se nešto sasvim neočekivano. Prvo je rijeka podivljala i valovi su bjesomučno udarali u obale. Prozirna voda je odbijala kontakt sa crnom vodom. Prozirna voda je dolazila iz dubokih zelenih šuma, kuda su hodale sretne duše ljudi i životinja. Prozirna voda nije znala za ništa drugo. U susretu s crnom vodom se uplašila. Ipak, nešto ju je zanimalo. Zašto je crna voda tako crna? Upitala ju je što je crna. Crna voda je jednostavno odgovorila da je jednostavno takva kakva jest, da ne zna za drugačije. Izvirala je iz duboke utrobe Zemlje i nosila teške metale u svom sastavu. Međutim, to je upravo trebalo prozirnoj vodi. Kad je prozirna voda to čula, desilo se nešto nevjerovatno. Prozirna voda nije više crnu vodu posmatrala kao prijetnju, nego se istinski zainteresirala za nju, da sazna što je takva. Tada joj se rodila znatiželja. Kad se rodila znatiželja, vode su se počele miješat. Rijeka je postala mirnija. Prozirna voda je izgubila svoju nevinost i saznala je za patnju, a crna voda je vidila da na svitu ima nešto osim mračnog stanja njenog porijekla. Rijeka je, napojena kvalitetom prozirne vode i hranjivim metalima crne vode, plodila polja i oranice kuda je tekla. Onda je na kraju svog puta završila di je i počela i di neminovno završava, ušla je u ocean. |
13.05.2022., petak
Droga zvana kava
|
Ne pijem kavu već približno dva tjedna. Pija san baš puno kafe, i to u kontinuitetu oko 15 godina. Ima nekoliko mi je kava nekako počela bit odbojna. Prvo san je par dana silon pija, dok nisan skonta da ću je prestat pit. Par dana je bilo normala, ali sad nakon skoro dva tjedna baš je osjetna razlika tijela i psihe bez kave. Nekad se desi, na momente me zadrma kofeinska kriza, al ne bude jako. Mogu reć da je sadašnje stanje otriježnjujuće i mirnije. Otkrija san par dobrih čajeva, tako da, dobro je. |
12.05.2022., četvrtak
Sinkronicitetić
|
Prekjučer san ima jedan baš predobar slučaj sinkroniciteta. Iša san gradom s prijateljen i on mi je priča nešto o jednoj ženi. I tako on priča, a meni se u glavi krenu vrtit rič: “Keja”. Teško je to baš prinit, jer ne mogu dočarat mentalno stanje u kojen san bija, al uglavnom, rič: “Keja” i neki osjećaj uz tu rič su mi bili u umu. I tako on priča o toj ženi i reče: “Ona ti je bila s onim Kejom Bilićem, ako ga znaš”. Ja kad san to čuja bilo mi vrh! Da stvar bude jasna ja ne znan tog lika i nikad nisan upozna nekog kome je nadimak “Keja”. Tako da, ovo je baš školski primjer sinkroniciteta. Još san upratija da mogu pomalo osjetit mindset od ljudi s kojima se družin, i to mi je isto zanimljivo. Da se razumimo, svi mi osjetimo jedni druge, samo to često ne osvijestimo, a i sinkroniciteti su česta pojava, samo, većina se ne obazire… Ovo što mi se desilo s prijateljen se možda more trenirat, al ja neman želje za tim. Al mi je u svakon slučaju uzbudljivo. Također, dese mi se ovakvi momenti još i s drugim ljudima, al ovaj put je bilo baš predobro. Šta je s vama, šta mislite o ovomu? Dešavaju li se vama slične stvari ikad? |
Povratak
|
Ekipa, da znate da sam dobro, uzeo sam bio malu pauzu od bloganja. Al evo najavljujem vam da se vraćam na bloger! Čitamo se uskoro, dolazim sa novim postovima. Jedva čekam da vas vidim tu, da vidim kakva je situacija, jeste mi još živi. :) |
