Ovim sviton upravljaju, ili bolje rečeno, kroz ovaj svit struje divlje sile. Život je u jednu ruku predivan, i neprocjenjiv dar, a u drugu ruku može bit i prokletstvo. Ovaj svit je kaljenje i jedna brutalna mašina za transformaciju. Ovde smo prije svega da uživamo u bivanju, ali i da se transformišemo. Ili je transformacija jednostavno inherentna kategorija postojanja? Ovaj svit je vruć i divlji. S jedne strane donosi brutalne patnje, silovanja, sakaćenja, mučenja, izrabljivanja itd. I priroda je takva, dese se poplave, požari, biljke i životinje umiru od prirodnih katastrofa, a i ljudi. Teško je se snać u ovom ludilu koje nas okružuje. Ali, te sile koje oblikuju ovaj svit, struje i kroz nas. I mi smo one i one su mi. Ipak u cijelom postojanju postoji određena struktura koja se nazire, kao kostur nekog plana, kao neka logika koja je kao voda, prirodnim tokom dolazi do mora. Tako je sudbina čovika da spozna, a kad spozna, može bit oslobođen, ako postigne stanje uma koje će ga oslobodit. Ipak, potpunog oslobođenja nema, jer šta god da doživiš i osjetiš, i dalje si običan čovik. Jako je bitno, pored svega što se u životu dešava, bit običan čovik. Kvaka sa svim problemima u svitu je što vrime neumoljivo goni, i naše tijelo stari i dolaze bliže i bliže kraju svoje funkcije, i ne postoji postojanje bez konteksta, uvik smo okruženi nečim, nekakvom situacijom, nekim emocijama. Pakao, koji postoji, je u biti potpuna izolacija, odsutnost ikakvog kontakta i sa čim (pa i sa samim sobom). Gola i užasavajuća samoća. Mi kao ljudi smo bića “odnosa”, i odnosi su nam sve što imamo. Ti odnosi i ne moraju nužno bit međuljudski, mada su ipak i najvećim pustinjacima potrebni nekakvi međuljudski odnosi. Ljubav je ono što jest, i opiranje Ljubavi, opiranje putu na koji te ona baci, rađa mržnju, rađa želju za destrukcijom svega što voliš. Osjećam to u sebi kad sam loš. To je zlo, zlo koje postoji i koje je realno. Želja za ubijanjem Ljubavi, što znači za ubijanjem svega što voliš. Sreća je pa se vadim iz tih stanja, ali ne mogu garantirat da jednom neću u njih potonit. Nisan još spreman to garantirat. Bilo kako bilo, svit je brutalan i takvog ga moramo prihvatit. Kad ga takvog prihvatimo, možemo to privazić, i vidit lipotu u stvarima oko nas. A sve je predivno i sve je čudo. Samo postojanje je jedno ogromno čudo i možemo bit zahvalni prosto što jesmo. Mada, kako meni izgleda, nemamo baš svi taj luksuz. Neke ljude život nepopravljivo uništi. Šta se dešava s tim ljudima? Koja je svrha njihova postojanja? Ne znam. Ali tu su. Postoje. Pravdu života nećemo spoznat, jer mi pod pojam “pravda” imputiramo naše, ljudske, lične ideje. A priroda se ne ravna po tome. Zato se mi tribamo ravnat po onome kako se ravna priroda.
|
