Inače, nisan tradicionalan i neke patriotske, lokal patriotske, kakve god patriotske, osjećaje nemam. Nije mi bitno što san rođen di jesan, što san u državi u kojoj jesan ni tako nešto. Ne vidin razlog da veličan državu u kojoj živin (a ni onu susjednu :D ), samo zato što san rođen di san rođen. Da san rođen, recimo, u Kamboždi danas za BiH ne bi ni zna da postoji, a ljudi oko mene bi veličali Kambodžu. Mada neću reć da ne volin BiH. Ova država mi je puno dala i na tome joj hvala. Ja san vratija isto nešto, da san toga ovoj zemlji, kroz ove godine koje su prošle. Ali da me to definiše i da iman neki patriotski gard, nemam. Inače patriotizam ne volim, smatram ga za blaži nacionalizam, koji je lukavo upetljan u drugu riječ, kako bi se prikrila njegova priroda. Ne vidin vrlinu u patriotizmu. Mada san se na popisu stanovništva izjasnija ko Bosanac i Hercegovac, al to je bilo iz protesta prema nacionalizmu, koji nas djeli u torove. Ali nemam ja neki identitet kao Bosanac i Hercegovac, osjećam se prvenstveno ko čovik. Mada, bude mi lipo strancima s kojima dođen u kontakt, pokazat neke naše lipote i slično. Jer ipak volin ovu zemlju, i želin da ljudi znaju za nju. Ali to je više iz nekog osjećaja srčanosti prema BiH, smatram da imamo šta dat svitu, pa mi je lipo da nekome prenesem nešto fino iz naše zemlje. Također, ne osjećam da me nešto čini recimo: Hercegovcon. Rođen san u Hercegovini, tu san proveja većinu života, al neman neki identitet kao "Hercegovac". Ne znače mi nešto naši korijeni, mada cijenim mukotrpan život koji su moji preci živili da bi danas ja moga ovde koliko toliko normalno živit.
Ali u svemu tome, ima jedna, jedino jedna stvar koju san nekako prisvojia sebi, a to je: moj dijalekt. Volin ikavicu i volin što je pričan. Mada to više i nije baš ikavica, više je ijekavica, jer standardni jezik polako briše dijalekte, pa i ovaj moj, ali ostalo mi je nešto lipo što me veže za način na koji govorin. Ovde u pisanoj varijanti ne pišen potpuno, kako i govorin. Ima tu uticaja standardni jezik i način na koji pišen, a i neke stvari san ostavija da ih pišen isključivo radi razumljivosti. Tako san ostavija "h" na dosta mista na kojima ga mi u Hercegovini prirodno ne govorimo. Recimo rečenica: Bija san kod rođaka, kod kojih nisan bija od davnih dana. U govoru bi bila: Bija san kod rođaka, kod koji nisan bija od davni dana. Ne znam koliko je ova druga varijanta razumljiva. Ili recimo rečenica: Hoda san po brdima, mi bi je rekli: Oda san po brdin. Te stvari bi, mislin bar, otežale razumljivost čitanja, pa san ih zaminija sa standardnom varijantom. Ne znan što i ne znan kako se je stvorila ta veza mene s mojin dijalekton, ali evo, tu je, postoji. Također mi je dobro jer mislin da je zanimljivo za čitat i slušat pogotovo. Zanimljiv je naš hercegovački govor, i ima puno ludih (ludi) izraza. Neka je mješavina dalmatinskih izraza i naših turcizama kojih ima dosta. Npr ko dalmatinci, za crveni luk kažemo: "kapula", a za bili luk kažemo ili, pa, bili luk haha, a ima i jedan zanimljiv izraz "saransek". S tin da, svjestan san da je ova veza za moj dijalekt, možda nešto što je iracionalno i možda i donekle infantilno, jer realno, šta se imaš vezat za govor koji si igron slučaja usvojia ko dite, al eto. Mada, i prirodan mi je to govor, ne moran se forsirat da ga pišen il pričan, kao kad pišen il pričan standardnin jezikon.
Smatran da svaki dijalekt ima svoju lipotu, i baš volin dijalekte. Jednon san ima priliku čut pravi kajkavski u zagorju i bilo mi je preludo. Srpski dijalekti su zanimljivi također. Torlački dijalekt koji se priča u južnoj Srbiji. Volin govor, živ govor. Dosta san istraživa povijest naših dijalekata, i ne znan znate li da je prije uvođenja standardnog jezika, pola Bosne pričalo ikavicu? I koliko san vidija na mapama, ugl di je bilo katoličko i muslimansko stanvništvo većina, pričala se ikavica, a di su bili pravoslavci, i nešto muslimana, pričala se ijekavica. Ne busaju se Srbi džaba u prsa da mi svi pričamo srpski, jer mi smo odabrali normu koju su izvorno govorili etnički Srbi, ali opet taj govor je Bosanski, ili točnije Hercegovački, jer je skrojen po govoru istočne Hercegovine. Standardni jezik je smanjija i lagano pobrisa teritorije u kojima se pričala ikavica, tako da je danas u BiH ostalo nešto u Hercegovini i Krajini. Ali brzo će i to nestat. Također sad san se sitija, kad je objavljen Bosansko - Turski riječnik, u biti je djelom lažiran, jer je izvorna verzija tog riječnika na ikavici. Zanimljivo je to istraživat, sad mi se ne da tražit mape da van pokažen di je bija koji govor u vrime uvođenja standardnog jezika, i zanimljivo bi bilo da je govor osta taki. U Sarajevu se miješala ikavica i ijekavica, i svi su jednako pričali tim govorom, katolici, muslimani, pravoslavci... U većim gradovima di je bilo i katolika, muslimana i pravoslavaca se ikavica miješala sa ijekavicon... Prezabavna misao mi je to tipa da su mostarski Srbi pričali ikavicu, to bi baš volija čut, Srbina koji priča ikavicu. :D
Mada, ja volin sve elemente svoga govora, volin što iman dosta izraza iz Bosanskog jezika u svom govoru, nekako mi je to ono, u kombinaciji sa ikavicon preludo, a i taman me opisuje politički, moje ideale. To da smo svi jedan narod i da nije bitno ko je odakle. A i zanimljivo je za šta se sve čovik more vezat, tako i za govor, nešto tako promijenjivo i neopipljivo. Faktički živo. Volin i kad mi se mijenja govor, kad upijam nove izraze od nekog novog i tako. Oduljih ja. Ili: odulji ja. Ajd, ovde ću stat, da ne duljin više. Pozdrav vam. :)
P.S. Ima jedna anegdota vezana za naš govor. Jednom ja sa troje prijatelja i Ljubuškog doša u Beograd, i sili mi u prvi kafić koji je bija slobodan. I pričamo mi sasvim normalno, kad neki čovik za stolon do našeg nam se javi i upita nas odakle smo. Mi rekli iz Ljubuškog, kad čovik proplaka, govori i ja san iz ljubuškog, već 60 godina živin u Beogradu. I prokomenti:a, isti govor, osta isti. Eto, tako govor može i obradovat i ganut nekoga.
|
