Vjerovanja
|
Zanimljiva je ta potreba ljudi da vjeruju u nešto. Još od plemenskih društava imamo neko vjerovanje u 'više' sile. Plemenski čovik je u suštini, pokušava spoznat svit oko sebe. Živeći nesvjesno ili polusvjesno, projicirali su svoje vlastite psihičke sadržaje na svit izvan nas. Tako su pridavali 'božanske' karakteristike gromovima, raznoraznim životinjama, duhovima predaka i slično. Štovali su životinje koje su im bile prijetnja, što je i logično, jer te životinje su predstavljale moć. Općenito, štovalo se ono što je imalo moć. Grom je moćna pojava, oluja također, lavovi, vukovi, tigrovi, bizoni su moćne životinje. Procesom tehnološkog napretka polako smo počeli nadjačavat te prirodne sile i nadjačavat opasne životinje, pa je prestala i naša opsesija njima. Mada, ta simbolika je i dalje tu i živa je u našoj podsvjesti, što je Jung jako dobro zna, i zato je istraživa arhetipove u dubljim slojevima naše podsvijesti. I dan danas imamo recimo astrologiju koja ima moćne simbole životinja, i dalje je u jeziku prisutno korištenje životinja kao simbola moći, pa će se za nekoga reć da je 'najveći laf' il tako nešto. I dalje u životinjama vidimo moć. Kako je vrime išlo, ljudi su polako svoju vlastitu životnu energiju počeli povlačit iz vanjskog svita prema unutra, te su presstajali davat moć silama prirode. Paralelno se razvija nauka koja objašnjava te sile prirode na racionalan način. No, postoji jedna stvar koju čovik nikad neće odgonetnit, a to je: kako je moguće da išta postoji? Kako je sve počelo? Te, također, postoji jedan 'neprijatelj' kojeg čovik neće nikad pobijedit a to je smrt. Tako da ta tri faktora u kombinaciji hrane naša vjerovanja u neke više sile. Umirat ćemo uvik, i uvik ćemo se pitat šta će bit nakon smrti, oće li uopće išta bit nakon smrti? Pitanje početka postojanja nema odgovora i ne mere ga ni bit, jer to pitanje mi u našoj linearnoj percepciji vrimena nemamo načina da to pitanje svatimo. Također, to: Kako išta postoji?; što je po meni najdraže od svih ovih pitanja, nikad ne prestaje fascinirat i u suštini nema odgovora na to pitanje. Ali čovik kroz traganje za odgovorima na ova pitanja more dobit neka iskustva koja će mu dat odgovor, samo ne u formi u kojoj je on očekuje. Na ova pitanja ne postoji verbalni, racionalno obrazloženi odgovor. Ali moremo doživit iskustvo koje je odgovor na ta pitanja. Neki bi rekli 'mistično' iskustvo, može se to reć, samo poanta je, što moran naglasit, da u tim iskustvima nema ništa nejasno, nego naprotiv, vidiš stvari čišće nego ikad prije. Dok god čovik samo viruje, on ne zna, a kad sazna, more i dalje virovat u neke stvari, ali imat će znanje, bar nekakvo znanje o prirodi tih sila koje nas okružuju. Vjerovatno je nemoguće sve znat, al na neka iskustva možemo dobit odgovor. Ja san ima jedno takvo iskustvo di san iskusija da je sve što postoji ljubav, i fakat znam da je to tako. Ali i dalje neman odgovora da ova pitanja koja san postavija ovde. Mislin da su ta pitanja tu, kako bi nas prominila i kako bi nas oblikovala u bolje osobe, kako bi doživili ličnu transformaciju. No, na koji način se more validirat nečije 'mistično' iskustvo. Tu ne postoji validacija, u suštini. Nečija percepcija svita drugoj osobi uvik more izgledat kao deluzija, ili kao nešto uobičajeno, nešto što svak doživi nekad. U principu, jedno takvo iskustvo u kojem čovik probije granice percepcije i izađe iz balona u kojem je čitav život živija se ne mere ničim validirat. Po onome kako san ja to vidija, mi po defaultu živimo u balonu koji je ispunjen našim konceptima. Mistično iskustvo je probijanje tog balona i izlazak u direktno iskustvo stvarnosti, bez filtriranja kroz koncepte. Takvo iskustvo more svatit jedino neko ko je i sam doživija nešto takvo ili slično tomu. Ja iman par prijatelja koji su doživili nešto slično ko ja. Nije to na kraju nešto spektakularno, ali nije ni nevažno, štaviše, mislin da je jako važno. Takvo iskustvo pokreće u tebi procese koji te potpuno mijenjaju kao osobu. Ali opet, zar se ne minjamo svi mi ljudi, kroz vrime? Jesmo, ali ne prolazimo svi iste procese i ne mijenjamo se svi korijenski. Mada, postoji u tim promjenama jedan patern koji je zajednički svim ljudima. A sad, dosta ljudi u neka doba, najčešće u sredini dvadesetih, zaključe da su spoznali šta se ima spoznat i prestanu rast i razvijat se. Morgan Scott Peck kaže da rijetki pojedinci nastave rast cili život. Mislin da je za rast cili život potribna velika hrabrost za rad na sebi, i da je potribna jedna jako bitna stvar u ciloj ovoj priči, a to je: znatiželja. Bez znatiželje nema ništa. Mene je istinski fasciniralo pitanje: kako išta postoji? I kroz meditaciju, boravak u prirodi, borbu sa nistagmusom (jednim poremećajem koji san dobija), san dobija svoj odgovor na to. Sve je ljubav. A sad, da li znam odgovor koji mogu reć i obrazložit, ne znam. Ako ga neko zna, volija bi da mi ga kaže. Ali zanimljivo je kako smo na zapadu i na istoku došli do toliko različitih pristupa duhovnosti i vjerovanjima... Mislin da sva ta vjerovanja ne mogu istovremeno bit istinita. Nešto postoji, to je sigurno, ali šta je to, ne znam. Možda svaka religija nosi jedan dio mozaika koji je istinsko znanje o prirodi svemira i životu poslje smrti. A možda je najbolje zanemarit sve religije i tražit svoje odgovore? Ja se nalazin negdi na sredini. Do neke mjere je na mene uticala advaita tradicija, preko Moojia, koji me je naučija kako da meditiran, i ta meditacija me je dosta vodila kroz život. No također, nekad se obratim Bogu, zahvalim mu se i zamolin ga za pomoć. Advaita znači ne-dvojstvo, advaita tradicija tvrdi da je sve što postoji u suštini jedno, da je iluzija da smo mi odvojeni od drugih stvari u stvarnosti. Do neke mjere ja to virujen, ali opet virujen da svi imamo svoj individualan izraz te božanske kreacije. Kako je na jednom sajtu jedna žena fino objasnila: Prosvitljenje je kad val spozna da je ocean. Svi smo mi ocean, ali opet smo i val. To je u suštini paradoks, ali paradoks znači da ssmo na pravom tragu, jer stvarnost jest paradoksalna. |
