29.12.2022., četvrtak

Možda roman, možda priča, možda ništa

Neku večer gledam neke slike na deviantart-u i samo mi naleti inspiracija i napisah ovo. Sad ne znam na šta će izać, možda bi mogla bit neka priča, roman, ne znam, trebam osmislit koncept, al evo, napisao sam ovo. Recite mi jel vam se sviđa, iskreno, jel valja šta?

Cijelim putem pljuštala je kiša. Mek je bio iznemogao, njegova pohabana odjeća bila je sva mokra. Bili su mokri do kože, sve troje. Dana se okrenula i viknula
- Idemo dalje! Blizu smo!
- Oj, jedva hodam! Tedor uzvrati iznemoglo.
- Sjećam se puta, još malo pa smo stigli! Dana je bila uporna.

Nastavili su koračati. Hodali su uskom utabanom stazom okruženi travnatim predjelom, uz nešto drveća koje je bilo razbacano okolo, kao da ih je neka ogromna ruka uzela nekoliko i pobacala okolo. Bili su umorni i istrošeni, a kiša je pljuštala i nije izgledala kao da će se smilovati. Jak vjetar je bacao kapi u lice, te oni, promrzli i umorni, očajnički su trebali spas.

- Ovuda! Dana je viknula. Znam ovo skretanje, blizu smo!
- Daj nek već jednom dođemo, Mek je gubio živce. Ova jebena kiša će nas ubiti prije nego dugodlaki!
- Mek, preživjeli smo i gore! Ovamo za mnom, sad ćemo doći.

Dana je išla naprijed, prva. Nosila je lasersku pušku preko ramena, i naprtnjaču sa nešto hrane što im je ostalo. Plavokosa, sa pokojim riđim pramenom, obučena u crne hlače sa pokidanim crnim kaputom. Koračala je prva. Bila je neformalni vođa grupe. Nije to željela. Nije to tražila. Jednostavno, ona je bila ta koja je imala više petlje da riskira, da donese bitnu odluku, vjerovala je sebi i drugi su vjerovali njoj. No sve bi to bilo uzalud, da kao pokriće nije imala mentalnu snagu i snalažljivost koju je posjedovala. Niko ne bi slijedio nekog ko stalno griješi. Hodali su po svoj silini oluje, kad se nešto gotovo čudesno desilo. Ispred njih je izletio krijesoptić! Ptica sa svijetlećim leđima do trtice, velikih sivih krila i dugog crnog kljuna polako uvijenog prema dole.

- Evo ga! Evo ga! Tu smo. Dana je vikala.
- O Božanstva! Mek je odahnuo. Žuri Tedore! Evo nas, blizu smo!
- Oh, hajmo dalje! Tedor je uzviknuo.

Hodali su dalje još neko vrijeme i ispred njih je izletio još jedan krijesoptić i odletio u daljinu.

- To je to, samo naprijed, blizu smo! Vikala je Dana.

Mek je jedva disao. Kašljao je glasno i posrtao hodajući. Ušli su u šumu i put je bio vijugav, jedva su ga vidjeli. Ipak hodajući kroz gustinu šume, u sumrak koji je polako prelazio u noć, u zraku je bila bojazan da neće stići na vrijeme doći na sigurno. Dana je znala put i znala je Majstora. Kod njega je trebalo biti sigurno. Hodali su i krijesoptići su izlijetali ispred njih. U jednom momentu šuma se počela malo prorijeđivati. Hodali su dalje i izletio je još jedan krijesoptić i poletio prema sjeveru. Krenuli su za njim. Noć je već padala a u daljini se naziralo neko svjetlo.

- Evo ga, evo ga, tu smo! Dana je vikala

Nastavili su hodati i svjetlo je bivalo jače, zaobilazili su hrastove i grabove i onda u jednom momentu ugledaše jedan ogroman hrast. Na njem je bila kuća, kroz čije prozore je izlazilo svjetlo. Približavali su se a kiša je pojačavala. Jedva su gledali. Kad su došli blizu, vidjeli su napravljene stepenice koje vode do vrata od kuće. Počeli su se penjati i Dana je pokucala.

- Majstore! Majstore Dana je! Otključajte vrata!

Vrata se otvoriše i maleni, prosijedi starac sa glomaznim naočalama otvori vrata.

- Što nisi jednostavno otvorila, nije zaključano? Čovjek se nasmija. Ulazite, ulazite unutra, nevrijeme je. Mirno reče.

Dana je ušla, za njom Tedor, pa Mek. U kući je gorjela vatra. Kako su ušli unutra, odahnuli su. Na sredini kuće je bio mali okrugli stol i na podu jastučići za sjedenje. Sa strane su bile police sa raznim alatima i nedovršenim stvarima. U lijevom kutu je bio šporet.

- Sjedite, sjedite, starac reče. Sigurno ste veoma umorni. Bi li vam prijao jedan čaj?
- Čuj bi li nam prijao, došao bi mi ko budali šamar, nasmija se Mek.

Dobro je, bili su na sigurnom. Sjeli su na pod još uvijek nesvjesni svega šta se izdešavalo. Starac je otvorio ladicu i malo preturao po njoj.

- Hm… Kopriva, Bosiljak, to nećemo… Evo ga. Crni Maslačak! Mislim da će vam to baš dobro sjesti!
- Izvinite, nismo se ni predstavili, Mek reče, ja sam Mek.
- Ja sam Tedor, nadoda Tedor nakon Meka.
- Ah, koga brigaju sitnice poput nečijeg imena? Reče Starac. Ja već dugo nemam ime. Ali slobodno me zovite Majstor.
- Kako nemaš ime? upita ga Mek zbunjeno.
- Ooooh, prošlo je mnogo vremena od kad mi je trebalo ime. Tada sam živio, pa možda tako kao i vi. Imao sam nekoliko imena. Ne istovremeno naravno. Zadnje ime mi je bilo… Hm, ne mogu se baš sjetiti… Ah, nije ni bitno, koga još zanima nečije ime? Hajmo mi popiti čaj.

Majstor uli vodu u jednu finu srebrenkastu čajanku i stavi ju na šporet. Poslije toga otvori vrata koja su stajala uz šporet. Iza vrata je bila jedna prostorija. Majstor je ušao u prostoriju i nije ga bilo par minuta.

- Uh, jebote, jest fino bit u toplom. Reče Tedor.
- Nisam vjerovao da ćemo se spasiti. Mek nadoda. Mislio sam da smo gotovi.

Dana je samo šutjela i gledala u vatru. Ples vatre u kaminu je bacao sjenke po prostoriji. Bilo im je toplo. Bili su sigurni. Bili su doma, bar nakratko doma, koliko se u ovom svijetu može biti doma. Premjestili su se i sjeli blizu vatri. Soba je bila mirna, mirisala je na drvo i bila je ugodna. Majstor se vratio u sobu i zatvorio vrata. Nosio je šolje i deke.

- Eh, moji putnici, evo vam, šolje za čaj i deke da se ugrijete.

Ulio je vodu u šolje njima troma i sebi jednu, te je dodao deke Dani da ih rasporedi ostalima.

- I, šta ima u svijetu? Upita Majstor piljeći u njih kroz debela, velika stakla od naočala. Jesu mi krijesoptići još uvijek na putu do kuće?
- Jesu, reče Dana, vodili su nas do tebe Majstore.
- Fino, fino, reče Majstor. Neka žive. Svako jutro se skupe i ja im dam malo kruha. Vjerne životinje, osjećajne. Znaš, zavole te više nego neki ljudi. Samo, ne možeš puno razgovarati s njima. Nekad se poželim ljudi za razgovor, drveće u ovoj šumi zna biti dosadno. Ali onda uzmem i čitam knjige. Znam da će krijesoptići dovesti do mene ljude koji trebaju doći. A znaš kako je s ljudima, ljudi su začin životu. Bez njih život ne bi bio život. Ali opet, ako staviš previše začina, hrana neće valjati. Ni krijesoptići ne vole ako staviš previše soli na kruh! Ja, ja sam prije, dok sam nosio jedno ime bio jako društven. Ali onda sam osjetio potrebu da se osamim. Promijenio sam ime još par puta i onda sam ostao bez imena. Jednostavno se ime ispralo s mene, kao prašina sa tijela na pljusku. Došao sam ovdje i uh, ovdje, ovdje sam sretan! Često pričam s drvećima, vukovima, risovima, uvijek mi nešto novo kažu. Iz obližnjeg sela mi ljudi donose stvari za popravak. I ja nekad odem u selo, prošetam pijacom, prosto da malo uživam u mirisima i zvukovima glasova oko mene. Nekad govor zvuči kao muzika. A ja volim muziku! Oni mi donose svoje strojeve na popravak, a ja volim popravljati stvari. Volim kad na nečemu postoji kvar, da ja otkrijem kako to nešto može ponovo proraditi i biti i bolje nego prije. To sam naučio na sebi.
- A kako na sebi? Tedor ga upita.
- Pa fino. Bio sam pokvaren. Bio sam bijesan, ljut, stalno u sukobu sa svijetom oko sebe. Život mi nije vrijedio ništa. Želio sam da umrem, da me ne bude. Svaki novi dan kad bih otvorio oči, prezirao bi taj dan. Ali onda… Onda jedno jutro sam ustao s namjerom da si skratim muke. Da se ubijem. I uh, reče Majstor pomalo ushićeno, jest to bila velika odluka! Napokon da sve prestane. Otišao sam u šumu i ponio konop. Kako sam se spremio za šumu počeo sam vezati konop za drvo. I nekako, ne znam kako, osjećao sam da se to tom drvetu ne sviđa. I nisam ga zavezao. Pošao sam šetati kroz šumu, potpuno otvoren, jer bio sam spreman da idem do kraja. Zanimljivo je bilo da se nikad nisam osjećao življi nego tada. I onda sam samo uvidio koliko sam pritiska stavio na sebe. Znate, ja sam tada bio izrazito strog prema sebi. Sve ispod najboljeg nije vrijedilo. Ako nisam bio najbolji na poslu, ništa nije valjalo. Ako nisam bio savršen taj dan, sve je bilo loše. Sve što sam radio, radio sam sa stavom da ja ne mogu dovoljno dobro, a ja, ja nikad nisam znao šta je dovoljno dobro, to „dovoljno dobro“ je za mene bio ideal kojem sam težio a da nikad nisam zapravo znao ni šta je to. I tada u šumi sam kleknuo i plakao. I uistinu, plakao sam kao kiša. Iz duše. Prolazili su dani, a ja nisam htio napustiti šumu. Nisam se htio vratiti nazad u svoj život. Ali onda sam uvidio, da je moj život u mojoj glavi. I u šumi sam počeo osjećati nelagodu, te sam se vratio u svoj stan. Živio sam poslije sretno, dok jednostavno nije došlo vrijeme da odem. Isprva nisam znao kamo idem, samo sam pošao u šumu. Onda sam došao ovdje, u ovu šumu i živio od šumskih plodova neko vrijeme. Hranu su mi donosili krijesoptići, a navečer, u hladne noći bi me grijali bijelobradi jeleni. Poslije nekog vremena. Napravio sam sebi mali balkon na ovom hrastu. To mi se svidjelo. Nakon nekog vremena, napravio sam sobu. I to mi se svidjelo. I malo po malo, nastala je ova kuća.
- Koliko dugo ste ovdje Majstore? Mek upita.
- Uh, to je teško pitanje. Odgovori majstor. To bi trebali pitati krijesoptiće, oni bolje pamte od mene. Oni znaju kad sam došao. Baš ću ih upitati ovih dana. Kakav vam je čaj.
- Odličan! Reče Dana.

Sad su već malo bili suhi i bilo im je prijatno. Ogrnuli su se u deke i Mek je legao ispred kamina i pružio se.

- Ja sam prvi zauzeo mjesto! Reče Mek smijući se. Nakon toga popi gutljaj čaja. Ovo mi je baš trebalo, reče.
- Pij, samo pij, taj čaj će vas okrijepiti i ugrijati. Reče Majstor.
- 17:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

28.12.2022., srijeda

Stanje

Zadnjih dana sam bolje. Ako svoj problem trebam definisat, moram reć da je problem moja ličnost. Struktura te ličnosti je problematična. Neke dijelove ovoga što pišem neću moći reći, jer ne idu u riječi. Jedan dio moje ličnosti je potisnut i ja ga se plašim. Zadnje vrijeme, kako se opuštam, krenem dolazit u kontakt sa tim nečim u sebi i to me užasno plaši... Imam u glavi donekle posloženo šta i kako je u pitanju, ali teško je prenijet vamo. Uglavnom taj dio mene je potisnut i moja ličnost, ili barem njen značajan dio je izgrađen, kako stvari izgledaju, na strahu. Ono kao da me je nekad dok san bio dijete bilo strah, a nisam se ničim mogao zaštitit, pa sam prekinuo kontakt sa sobom, odsjekao se od svojih emocija. Ja svoje emocije inače doživljavam kao prijetnju. Strah me vlastitih emocija. Sad, ja sam, pretpostavljam, potisnuo te emocije i izgradio neku ličnost kopirajuć očevu ličnost i izgradio sam jednu strukturu. Kvaka je što je ta struktura također ja, ali je izgrađena kako bi me zaštitila i od prijetnji iz okoline a i prijetnji iz tog bespomoćnog dijela sebe. Taj dio... Taj dio mi mrzi ćaću i... sad dok pišem, taj dio kao da se krije u meni. Ne vjeruje mi da ga mogu zaštitit. Također, taj dio misli da nije vrijedan, ja ga vjerovatno gledam kao slabića. Moja potreba za prepuštanjem tim društveno neprihvatljivim nagonima vjerovatno ima korijen u tom dijelu mene. Ja, iskreno ne znam šta trebam uraditi... Osjećam se napušteno i bespomoćno... Analiziram situaciju, ali me strah da je jedino rješenje prepuštanje tim porivima, a to ne mogu... No, vratimo se na početak posta. Ja sam stvorio tu strukturu, tu ličnost na temelju koji nije moj pravi, unutarnji temelj, barem nije temelj kompletnom meni, nego samo dijelu mene. I taj dio, temelj te strukture od ličnosti koju imam izgrađenu me drži u strahu i otporu. Ono što je dobro je to da je ta struktura poprilično omekšala. Dosta toga što prije nisam mogao sad mogu, lakše mi je i opušteniji sam. Ali dolazim u stanja kad se baš opustim, i krene me hvatat nervoza, jer se približavam tom nečemu u sebi čega me strah. Također, kad bi se potpuno opustio, morao bi progutati taj temelj te moje nezdravo izgrađene ličnosti. Ima nekoliko sam imao osjećaj kako ja u biti trebam u jednom zalogaju to progutat, ono, preć tu stepenicu, ali ako to uradim, raskidam sa svime šta mi je poznato... To me asocira i na "smrt ega" ili ostvarivanje izlaska iz kruga patnje, u budističkom fazonu. Stvar je takva, da je meni lakše, što je dobro, i bliže sam sebi, ali opet kad se krenem baš opuštat preplašim se jer je nešto u meni iziritirano mojim opuštanjem. Onda se ne mogu ni opustit a ni ne opustit. Psihologinja mi ima stav da trebam ići polako, malo po malo to prevazilaziti, možda je upravu, ne znam... Znam da sam omekšao svoje krute stavove i da sam omekšao tu paniku s ljudima i hvala Bogu da je tako. Još fakat, još fakat da nađem načina da ovo prevaziđem. A ako oću ovo prevazić moram napustit sve što mi je poznato. To ne bi trebalo bit teško, jel da?
- 15:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ples

Nešto sam razmišljao o našim slabostima i o tome kako ih u biti ne volimo pokazivat drugima. Nekako, kad razmislim, čovjek se može zamisliti kao vitez u oklopu. Slabosti su rupe na tom oklopu, to su mjesta gdje smo otvoreni i gdje smo ranjivi na nečiji ubod. Pokazati slabosti nekome znači biti spreman da budeš povrijeđen, jer pokazuješ mjesta gdje su ti otvorene rane. Također, nekako mi izgleda da je nešto naša “slabost” dok to ne prihvaćamo, kad prihvatimo da neka naša rana postoji i da je tu, nekako nismo više podložni ranjavanju na to mjesto, jer smo ok s tim. Toliko o tome.

U komentarima na temu duše iz mog pretprošlog posta, @kejtoo me inspirirala na jedan zaključak koji mi se baš svidio. A to je: Duša je ples. Baš tako, duša je ples, a iskustva su muzika po kojoj duša pleše. Sve je u konstantnom plesu i naše duše plešu međusobno jedne s drugima i sa svim drugim bićima. Svemir je u konstantnom plesu. Zanimljivo mi je razmišljati o tome, ali kad gledam, svemir mi u jednu ruku djeluje kao da je nekako bez nečije vrhovne komande, u smislu nekog Boga, ali opet mora postojati neka inteligencija iza svega ovoga, možda neka inteligencija koja nismo mi… Ili jesmo i mi, pupčanom vrpcom povezani sa svime što postoji? Ko će ga znat, imam neki osjećaj o tome u glavi, al teško ga je prenijeti na ovaj virtualni papir.

Moj um u ovom životu tek načinje neka pitanja, i sviđa mi se kako mi se s vremenom pomalo nadograđuju spoznaje. Mada je teško o njima pričat i opisivat ih. Ali tu su, ja uživam u svakom novom komadiću spoznaje koji ugrabim. Pozdrav vam svima i ev vam nešto opuštajuće:
- 09:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

27.12.2022., utorak

Reakcija na zlo

Sasvim je jasno da postoje ljudi koji su “masa”. Postoje ljudi koji ne razmišljaju kritički, koje možda i ne zanima da razmišljaju kritički. O tim i takvim ljudima pišem ovaj post. Nedavno sam na moju kritiku ustaštva sam od lika iz svog sela dobio komentar: “M. Sarajevo ti nije daleko”, što je u kontekstu značilo da ako nisam zadovoljan stanjem kod Hrvata, mogu slobodno odselit. Sad, ja razmišljam o par stvari. Živim u maloj sredini u kojoj nije ugodno ići mimo većine. Ali ja držim da je reakcija na zlo moja dužnost, da iako sam okružen ustašofilima, imam dužnost da ukažem na to zlo, na veličanje ustaštva. Daleko od toga da se smatram nekim velikim borcem za pravdu, ali reagiram na zlo u okviru svojih mogućnosti. Imam pitanje granica do kojih moja reakcija na zlo može ići, jer ne želim sebi neke negativne posljedice, tipa neke koje mogu ozbiljno ugrozit život. Ne želim bit npr kao novinari koji riskiraju svoje živote i slično, ali opet, moram reagirat na zlo. Bitno reći da ja ne smatram da se borim protiv zla, ja samo reagiram na zlo, što je moja ljudska dužnost. S druge strane ja ne znam koliko ljude koji su utopljeni u “masu” možemo držat odgovorima za podršku zlu, u ovom slučaju: ustaštvu? Ljudi jednostavno gutaju šta im se servira, ali mora postojat i momenat izbora podrške zlu. U ovom slučaju, mislim da je većina ljudi iz mase slijepljena sa svojim kolektivnim, u ovom slučaju nacionalnim i vjerskim identitetima i svaku kritiku tih identiteta doživljavaju kao udar na sebe. S druge strane postoji i intelektualna lijenost kod tih ljudi, jer ne žele da istraže kakvi su ustaše fakat bili. Pitanje je možda čak i koliko su inteligentni? Većina ljudi je uljuljana i život provede spavajući. A niko ne voli kad ga se budi iz sna. Priznaću da to ne volim ni ja, ali cijenim svaki put kad me neko probudi iz sna jer znam da je to za moje dobro i da mogu nešto naučit, promijenit se na bolje.

P.S. Je li možda bolje jednostavno pustit svo kritiziranje stvari poput ustaštva i fokusirat se na ljepše teme? Da li je to možda mudrije, jer tako i tako veliku većinu ljudi ne moš promijenit?
- 13:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

26.12.2022., ponedjeljak

Dilema

Imam sreću da imam divnu obitelj. Prije posta jedna zahvala na tome. Inače, tema o kojoj mi se piše je malo metafizičko – filozofska. Imam jedno pitanje za vas. Šta vam ima više logike: da čovjek posjeduje neku nepromjenjivu suštinu, nešto što ga potpuno odvaja od drugih ljudi i što je samo njemu svojstveno, ili da nemamo nikakvu “čvrstu” suštinu, da je sve što nas čini nama u biti promjenjivo, da se potpuno mijenjamo konstantno i da nema ništa što nas čini individuama koje su odvojene od drugih?

Ova tema mi se malo načela u u razgovoru s prijateljicom, a potrefilo se da sam o njoj i razmišljao zadnjih dana. Po budizmu čovik ne posjeduje nikakvu suštinu, ljudsko postojanje se može objasniti metaforom sa zapaljenom svijećom. Svijeća gori, ali plamen nema suštinu, ne može se nać jedna točka za koju ćemo reći da je suština plamena. Svijeća polagano gori i kad dođe do kraja, prenese svoj plamen na drugu svijeću, što je metafora za život, jedna svijeća je jedan život koji kad završava, prelazi u novi. Dok po monoteističkim religijama posjedujemo zasebnu dušu, koja je zaseban entitet, odvojen od ostatka svijeta.

Meni prije nije imalo logike da se potpuno mijenjamo, ali zadnje vrijeme kad gledam sebe, ono, fakat se mijenjam cijeli. Ne znam mogu li pronaći nešto u sebi što je isto uvijek. Možda bi kao nešto trajno mogao pronaći tog promatrača u sebi, taj dio mene koji je konstantno svjestan procesa koji se odvijaju u meni, ali taj promatrač je “bezkvalitetan”, on je samo promatrač i to je to.

Ne znam kako da gledam na to, ali opet mi se čini da ima nešto u vezi nas što nas čini trajno nama, mada se to nešto opet stalno mijenja. Ipak smo odvojeni fizički, iako smo potpuno povezani sa svim svijetom izvan nas. Dišemo, jedemo, pijemo itd. Kad gledamo upijamo zrake svjetlosti očima, kad slušamo upijamo valove u zraku oko nas i slično. U biti to neko “jedinstvo sa svime oko nas”, za koje neki smatraju da nastupa nakon smrti, već sad je stvarno. Ali opet, da nema nečeg što nas odvaja od drugih, ne bi imali zasebno tijelo.

Tako da, ima mi logike i jedan i drugi stav. Ev vam još malo Massima:
- 22:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.12.2022., nedjelja

Božić i svijet bez Božića

Nisam religiozna osoba. Nisam vjernik. Imam neku svoju predstavu Svemira, Boga i tih stvari… Al teško mi je o tome pričat, teško mi je to “uriječit”. Međutim danas mi je bio poseban dan. Bilo je fakat lipo. Lipo je što Božić postoji i lipo je što to nije samo jedan dan ko i svaki drugi. Lipo je što praznici postoje. Sad se pitam, da nema vjere, šta bi slavili? Možda stariji blogeri koji pamte Jugoslaviju i socijalizam znaju odgovor na to pitanje. Ja ne znam šta bi slavili, i nije mi bitno šta se slavi, dok god to okuplja ljude, dok god slavi prave vrijednosti, a to su velikodušnost, obraćanje pažnje na sve ljude koje život ne mazi, bilo da se radilo o beskućnicima, starijim, usamljenim ljudima ili onima koji pate od neke bolesti, i iznad svega ljubav prema svima, prema svim ljudima. Božić to predstavlja, barem meni. Isus je propovijedao ljubav. Za mene je Božić ljubav. Nisam nikad prisustvovao nekom slavlju praznika iz drugih religija. Jesam išao na iftare i slično, ali nisam nikad bio kod nekog za Bajram il Hanuku i slično. Volio bi vidjeti kako izgledaju ti posebni datumi kod drugih religija, ne samo kod kršćanstva. Zanima me istok, mada sam budizam dosta istraživao, ne znam toliko kako izgledaju njihovi praznici, osim onog što sam uhvatio u nekim dokumentarcima, ali to nije puno. Pred ovaj Božić umro je još jedan od stare garde pjevača. Možda prerano, ali možda i ne, jer ne pitamo se mi šta je rano a šta nije. Massima nisam nešto posebno slušao, al par pjesama mu volim. Evo, jednu ću i podijeliti u ovom postu. Nadam se da ste ovaj dan proveli u ljubavi, slavili Božić ili ne, nadam se da ste sretni da imate obitelj i prijatelje koji vas vole, da imate život kakav zaslužujete. Nadam se da će jednom na ovom svijetu svi ljudi živjeti sa barem minimumom ljudskog dostojanstva, a to je da nisu gladni, neobrazovani i da imaju krov nad glavom i nadu u bolje sutra. Toliko od mene, sad nek nastavi Massimo:
- 22:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Pogled u Božićno jutro

Pogled u Božićno jutro s mog balkona. Sretan Božić svima što slave. :)
- 10:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.12.2022., subota

Zahvalan sam

Ima tu jedna osoba, sad je u Britaniji. Često se sjeti da upita kako sam. Al to su ona “kako si?” u kojima nekog stvarno zanima kako sam. Imamo mišljenja u kojima se razilazimo ali ljubav i međusobna dobronamjernost žive između nas. Onda je i on tu. Sad je dobio drugo dijete. U strci je i nema vremena, al sjeti se navratit. S njim mogu pričati o duhovnim temama i o osobnom rastu. Također, imamo polja di se razilazimo, ali volimo se. Onda ona, moja prijateljica i njegova žena. Majka po drugi put, a divna, inteligentna, osjećajna, neiskvarena… Ne vidimo se često, imamo mišljenja u kojima se razilazimo, ali je iz srca volim. A i ona mene. Onda on, drugi on. Sad je na Maldivima gdje radi, moj prvi prijatelj u životu, čovik koji mi je prijatelj od moje treće – četvrte godine, od kad znam za sebe. Pun ljubavi, sa odličnim, pikantnim smislom za humor i također, iako imamo polja di se ne podudaramo, osoba koju baš volim imat u životu. Ona. Prijateljica iz jednog jako dragog mi perioda u životu. Bili smo nerazdvojni, godinama. Svi su mislili da smo par i ne bi nam vjerovali kad bi ih razuvjeravali. Sad je majka jednog diteta i živi jednim drugačijim životom. I ja živim drugačije i, iako se ne čujemo često i ne slažemo se oko svega, znam da mi, kao i ja njoj želi dobro. I za kraj, on. Moj dobri duh u teškim trenucima. Možda ga uzimam zdravo za gotovo, jer je uvijek tu, ali vrijedi i znam da vrijedi. Nismo u istim filmovima, ali eto, našli smo se u životu i tu smo, jedno s drugim. Sutra je Božić. Ja imam jedan post sa težom temom spremljen, mislio sam ga objavit, al kontam… Kad već svi trube o Božiću, daj da napišem nešto toplo. I tako, krenu priča, jer šta je toplije od pravog prijateljstva? I ovo naglašavanje stvari oko kojih se s prijateljima ne slažem je tu u svrhu toga da ukažem da ne postoji osoba s kojom se potpuno poklapamo i da je to dobro, jer iz međusobnih razlika možemo učit. Sretan Božić svima koji slave. Ja ne slavim lično, al obilježavam s obitelji, i dajem nešto od srca svima koji slave i ne slave.
- 21:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Šetnja mojim selom

Ej ekipa, nešto mi palo na pamet da poslikam rutu kojom šetam u mom selu. Fotke su poslikane po redu kako ide moja šetnja, samo su zadnje dvije uslikane u povratku. Inače, nešto mi neće da objavi slike u velikom formatu, ubaci mi neke starije fotke, nije mi jasno što, al eto, šta je tu je. Nadam se da ćete uživat i ovako. Pozdrav vam i sretan badnji dan svima koji slave. :)

P.S. Nešto me zanima već neko vrijeme, a to je, zašto cool lista guta postove? Ono, objavim post i kad dođe do pola liste nestane ga, a neki stariji postovi ostanu na listi?
- 12:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.12.2022., petak

Ustaški nogomet

Povodom dočeka hrvatske nogometne reprezentacije, što grupnog dočeka u Zagrebu, a što pojedinačnih dočeka, poput ovog dočeka Zlatka Dalića u Livnu, redovita prateća koreografija su ustaški pozdravi i ustašofilske pjesme. Ja se pitam, šta je ovim ljudima koji podržavaju i veličaju ustaštvo? Da li je u pitanju ustaška propaganda koja prikazuje ustaše kao "domoljube", koja negira ustaške zločine, a to su pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, genocid nad Židovima, Romima i Srbima? Ili ljudi svjesno slave i veličaju zlo? Ja razumijem to donekle, jer i sam sam imao profesora povijesti koji je bio ustaša i ustaše je prikazivao ko dobrice, a partizane kao zločince, tako da u pitanju veličanja ustaštva može biti kriva propaganda. Kako bilo da bilo, ja držim da je svaki Hrvat dužan preispitati našu povijest iz neovisnih izvora, po mogućnosti stranih, da se izbjegne i hrvatska i srpska propaganda o NDH. Isto vrijedi i za druge nacije, svi trebaju preispitati svoju prošlost. Kako stvari stoje, nogomet umjesto da promiče zdrav život i slično, budi ono najgore u nama i praktički, ovi ustašofilski dočeci su za svakog normalnog Hrvata sramota.
- 12:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Zajednice

Počeo sam gledat Mare of Easttown noćas i već me serija, koja je odlična btw, inspirirala da pišem. Naime, radi se o ubojstvu u jednoj maloj zajednici. Zanimljiv je taj koncept “zajednice” i kako to fercera u stvarnosti. Npr ko prije u plemenima, ljudi su imali manji, ograničen krug ljudi s kojima su se viđali, jer plemena uglavnom nisu brojčano velika. I sada su sela, i manji gradovi neka vrsta zajednice. A i veliki gradovi funkcioniraju tako da svako ima neku svoju malu zajednicu. Sad, u ovom slučaju iz serije, radi se o manjem gradu gdje svak svakog zna, i dogodi se ubojstvo. Sad, zanimljivo je gledat kako zajednica funkcionira. U zajednici vlada osjećaj zajedništva, osjećaj međusobnog povjerenja. A neko je član te zajednice, ali je ubojica, potajno radi protiv te zajednice. Zajednice se razlikuju po onome što je za njih prihvatljivo ponašanje, a šta nije. Tako npr na zapadu je normalno da prođe muškarac obučen kao žena, dok je kod nas to skandalozno. Bilo ko, ko želi da radi nešto što zajednica smatra nepoželjnim, radiće to tajno, i skrivaće se. Bilo da se radi o seksu, drogiranju, ili nekom drugom neprihvatljivom ponašanju, to se sve krije od zajednice. Međutim, u zajednici postoje i dileri koji nabavljaju droge, što su isto tako ljudi koji pripadaju toj zajednici a potajno rade protiv vrijednosti koje zajednica smatra ispravnima. U biti, svima nam treba neka vrsta zajednice da preživimo, a meni su zanimljivi ovi podskupovi unutar zajednice, mali svjetovi u svjetovima. Ako je zajednica jedan svijet, sastoji se od mnogo manjih svijetova, npr porodica kao nukleusa u zajednici. I zanimljivo je šta se dešava u kojoj porodici, recimo u mom selu, a da se krije i održava privid pred ostatkom sela. Iako na selu ima ljudske topline i međusobne pomoći, svi se pomalo boje da neko iz sela ne upadne baš kad je prljava kuća i slično, svi vole održat nekakav privid. A da ne ulazimo u situacije gdje postoji nasilje u obitelji ili neka druga devijacija, tipa da muž prokocka sve pare i tako, to se krije kao zmija noge. Tako je zajednica u biti bez pravog međusobnog povjerenja. No, vratimo se na slučaj ubojstva. Znači postoji individua u zajednici koja je naočigled normalna i prolazi pod norme zajednice, a potajno krši najsvetije postulate te zajednice. I njemu je zajednica potrebna, jer bez nje ne može živjet. Njegov život ovisi o tome koliko dobro krije svoje tragove i koliko dobro glumi. U velikim gradovima zajednica je raspršena i nemoguće je napravit nešto poput manjeg mjesta, ali i u velikim gradovima postoje elementi zajedništva, stanovnici grada dijele međusobne vrijednosti, barem one najosnovnije, kao vrijednost da je ljudski život svet i da je ubojstvo neprihvatljivo. I iako u velikim gradovima ljudi ne mogu imat zajedništvo kao npr na selima, i dalje imaju neko zajedništvo, barem što se tiče zakona i morala, te društvenih vrijednosti. Zanimljiva je stvar kako sve ono što nije društveno prihvatljivo, društvo u biti tolerira, pa i podržava, samo nađe pravi način da to iskaže. Npr, niko neće javno priznat da želi da se u društvu prodaje droga, ali puno ljudi se drogira, ili barem puše travu, i društvo to prihvaća dok god je daleko od očiju javnosti. U velikim gradovima se nađe jedna ulica gdje zajednica smjesti prostitutke, beskućnike, narkomane i ostale “neprihvatljive” skupine, i ostavi ih da tu žive kako znaju. Zajednica je u biti i licimjerna, jer se prihvaća svo ono neprihvatljivo ponašanje, a većina drži privid neke čednosti i dostojanstva. Ipak, ima dobrote u ljudima zbog kojih zajednica i postoji, i dešavaju se situacije kad se zajednica solidariše i pomogne nekome. Bilo kako bilo, mi ljudi smo društvena bića, i biće zanimljivo vidjet kako ćemo živjet u budućnosti, kako će naše buduće zajednice izgledat.
- 00:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.12.2022., četvrtak

Razmišljanja u šetnji

Volim jesen i zimu. Volim ovu oblačnu sivu, sve te nijanse sive, ogoljelo drveće koje nijemo hibernira, čekajući novu cvatnju. Danas sam se u šetnji sjetio jedne svoje prijateljice koja isto ima mentalne probleme. Pala mi na pamet kako sam razmišljao o svojim problemima, sjetio sam se nje i pomislio kako nisam sam (u patnji). Inače, prijateljica mi je jako nježna, skromna i fina duša, iz srca bi baš volio da joj bude bolje.

Šetao sam malo šumom, a malo putem među kućama. Gledam te kuće i razmišljam kako je u njima svaka obitelj za sebe, koja svaka ima svoju atmosferu, ali i svoje sitne (a nekad i krupne) tajne. U jednima živi sreća i radost uz žubor dječjih glasova, u jednima muž pije i tuče ženu, a neke su oronulo same, u njima žive starci neki više, a neki manje usamljeni.

Uhvatim se i tako razmišljam kako ne mogu živjeti život kao “svi” normalni ljudi i onda mi samo dođe pitanje: koji “svi”? Gdje su ti svi u ovom šarolikom svijetu punom osoba svake vrste sudbina a i psihičkih stanja. I ja sam “svi”. Sad sam se vratio iz šetnje i prija mi kućna toplina uz šporet na drva, mada mi itekako prija i hladnoća vani, iako je pretoplo za ovo doba godine.
- 17:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

21.12.2022., srijeda

O bliskima koji to (ne) prestanu biti

Naletio na TVu neki dan drugi dio Gospodara prstenova. I dojmila me se jedna scena. Naime, ona situacija kad se Gandald kao bijeli čarobnjak pojavi pred Aragornom, Legolasom i Gimlijem. Njegov povratak kao bijelog čarobnjaka je pun simbolike. On opisuje borbu s Balrogom i kako je nakon pobjede ležao u tami, dan mu je bio dug kao cijeli život. Dok nije uvidio da u dnu tame leži svjetlo i transformirao se u bijelog čarobnjaka. Ovo za mene opisuje psihološku trabsformaciju koju čovjek prolazi u borbi sa svojim demonima. Al dobro, ono što mi je zapelo za oko je kad su mu se Aragorn i ekipa oduševljeno obratili: Gandalfe! A on stao zamišljen, zagledao se malo u sebe i reče: “Gandalf… Da, tako su me zvali”. U toj situaciji meni je bilo nešto bolno. Ovi mu se tako jako raduju, a on se jedva sjeća sebe iz tog vremena, a kamoli njih. Bolno mi je to kako nekome bitnom nam u životu, život može donijet promjene da se gotovo i ne prepoznamo. Ovo me podsjeća na još jedan film sa Tom Hanksom, gdje on zaglavi neko vrijeme sam na otoku. Poslije ga spase i on se sav sretan vraća kući, da bi saznao da mu se žena udala za drugoga jer je mislila da je mrtav. Zamislite tu bol. Još nešto mogu napisat kao hipotetski primjer. Recimo da ja umrem i nakon smrti sretnem pokojnog mi oca koji se toliko izmijenio da se jedva sjeća da sam mu sin. S druge strane i ja se mogu promijenit pa njega gotovo i zaboravit. Mada, mislim da bi u trenutku ponovnog susreta s ocem mi, ljubav proradila i da bi emocije koje jedno prema drugom gajimo bile potpuno žive. Ali, ovakva situacija nam se može desit za života. Možemo imat prijatelja s kojim smo se udaljili jer smo se promijenili, možeš sa životnim partnerom il partnericom se kroz život toliko promijenit da se ni ne poznajete više. Ovo zadnje mi je nekako posebno bolno. Ali zato možete imat i cjeloživotne prijatelje i partnera s kojim ćemo se oboje mijenjat ali ćemo se svaki dan ponovo upoznavat. I tu bi zaključio ovaj post: Nije problem što se ljudi mijenjaju, nego što se ponovo ne upoznavaju.
- 17:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

20.12.2022., utorak

Ples

Jedni drugima vječiti stranci
U vremenu
Koje curi

Snove sanjamo da bi
Bili ogoljeni
Snove sanjamo
Da pokažu gdje boli

Pruži ruku vječnosti
Da zaplešete
I da
Se spotakneš i raskrvariš koljena

Nema vječnosti bez krvi
Ni sreće bez suza
- 20:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.12.2022., ponedjeljak

Vlakovi

Ima nešto romantično u vlakovima. U tutnjanju po šinama, u vožnji u kupeima. Ima nešto u tom pogledu kroz prozor, tome da iziđeš iz kupea zapalit cigaru, gledaš kroz prozor. Od svih prevoza na svijetu, vlak je nekako najljepši. Al onaj stari, što ne vozi prebrzo, kao onaj koji je išao prugom Ploče – Sarajevo, dok sam ja još bio na faksu. U kupeu upoznaš ljude, raspričate se, podijelite taj trenutak vječnosti, na momente baš uživaš u razgovoru i vožnji. Ili kad slatko zaspeš putujući. Olinjala sjedišta, kondukter kojem daneš “petaka”, da ti ne izda kartu, izlazak iz vlaka u ledeno Sarajevo (iz hercegovačke perspektive), vučeš torbu punu hrane i odjeće… Ima nešto u čekanju na vlak, gledati sve te sudbine što čekaju da se ukrcaju u par vagona koje mašina vuče. Nešto nas sve spaja, nešto nas vuče jedne drugima, neka frekvencija nešto, gotovo opipljivo kad zatvoriš oči, nešto diše s nama kako mi dišemo, prenosi naše uzdahe, polako, kao vlak koji se kotrlja na šinama od pruge. Možda smo svi u istom vlaku, mijenjamo kupee cijelo vrijeme, vozeći se u istom vlaku. Pitam se, koga mi kupei dovode? Gdje me vlak vodi? Šta kad jednom s vlakom, polegnut, zađem u sumrak, nepovratno? Koja vječnost me čeka? Strah me vječnosti. Strah me vlakova koji vode u vječnost, ali svi oni vode u beskonačnost, jer gdje god da stanu, postoji još dalje. Ne mogu nas dovest do kraja prostora. Možda smo svi mi jedan vlak, koji za sobom u vagonima vuče prtljagu, prošlost, a mašina neumoljivo ide naprijed. U kupeima su naslagane uspomene, neke zaboravljene u kupeima u kojima je ugašeno svijetlo, na nekima je prašina, a nekima se vraćamo i često ih gledamo, držimo ih uredne. U mojim kupeima stoje Bol i Ljubav. To je ono gdje sam bio, i to je ono šta me čeka.
- 17:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.12.2022., nedjelja

O životu prije

Danas šetam i gledam ovaj naš hercegovački ambijent. Ima nešto u ovoj gruboj ljepoti, kamena i drveta što iz kamena niče, sa korijenjem koje mu prodire u kamenito tlo. Podsjetilo me na jednu knjigu: “Pustinjakove pripovjetke”, autor je jedan fratar koji je živio u Ljubuškom u 19tom stoljeću, u vrijeme Austro-Ugarske. Radio je intervijue sa ljudima koji su živjeli i u vrijeme Osmanlija, i knjiga daje odličan prikaz tadašnjeg života u Hercegovini. Tu je opisan težak život naših predaka, i razne situacije koje su ljudi doživljavali. Npr jedna situacija, bio je ovaj jedan lik što je živio u pećini i živio od lova, te je valjda bio skroz zapuštenog izgleda. Kad ga je taj fratar vidio, preplašio se da nije vidio đavola, da ovaj lovac nije đavo. Znači ljudi tada su još mislili da đavola moš vidjet ovako, u svakodnevnom životu. Još je bilo zanimljivo kad je radio popis stanovništva, nabrojeno je koliko u župi ima “sakatih”, “mahnitih” i slično, sve tim riječima napisano. U to vrijeme po selima je još uvijek bilo vukova, medvjeda, divljih svinja, i ljudi su živjeli skupa sa životinjama, imali su buhe, higijene nije baš bilo. S druge strane život je bio jako težak, i živjelo se radeći non stop. Zanimljivo je i bilo kad je ovaj jedan lik pričao o kugi koju je doživio kao dijete. Govori da je mrtvih bilo toliko da ih nije imao ko kopati, da su ležali po ulicama i da su vukovi se spustili i jeli ih. Ljudi su se non stop kretali, njegovim riječima da kažem, “di omrkneš, tu ne osvaneš”. Ne znam što su ljudi toliko hodali, uglavnom, vjerovali su da će na taj način se teže razboljeti. U principu, kad razmislim, taj tegobni život je naslijeđe svih nas od naših predaka, i možemo bit sretni što sad živimo, bilo kome ko misli da je život u prošlosti bio bolji bi dao tu knjigu da je pročita. A žena mog ujaka je jednom pred mojom babom pričala kako je život prije bio bolji i moja baba joj rekla da, ako tako misli, samo isključi struju. Moja mater se sjeća tog života, oni su dobili struju kad je njoj bilo 13 godina. Neću sad sve prepričavat, da ne oduljim post, ali ukratko život je bio vrlo okrutan, ali bilo je naroda i u poljima se gangalo, pjevalo, bilo je tog nekog duha zajedništva kojeg možda danas fali. Također, kad bi nekome u selu umrla krava, ljudi bi se skupili da mu pomognu da kupi novu kravu, kad bi se rodilo dijete narod je pomagao obitelji šta treba… Tog duha sad i nema baš, mislim nije tako vrijeme, ali meni je draže ovo danas i ne bi ga mijenjao.
- 20:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.12.2022., subota

O zlu u nogometu a i šire

Vlatka Pokos je dala odličan interviju. Evo ga ovdje: https://direktno.hr/zivot/zabava/vlatka-pokos-veliki-sam-domoljub-pjevati-thompsona-i-velicati-zlocinacku-tvorevinu-herceg-bosnu-299129/

Ovo je jedan od razloga što ne volim nogomet, jer se u slavlju i navijanju veličaju fašisti i fašizam. Također, smatram da bi nam u društvu bilo puno bolje kad bi pažnju koju pridajemo tipa nogometu ( u pitanju može bit i drugi sport ), pridajemo npr pomaganju nemoćnima i slično. U drugu ruku shvaćam da je sport tu i ok, jer se ispitivaju ljudske granice i dosezi u mogućnostima ljudskog tijela, i neki sportovi su mi i ok, tipa atletika i slično. U principu i nogomet je ok da mu se ne pridaje baš ovolika pažnja i da nema ljudskog primitivizma i veličanja zla, jer pjevanje Thompsona koji je ustaša i pjesmu koja veliča i Herceg-Bosnu, je saučešće u zlu. A stvar je u principu jednostavna, ko i u rimskom carstvu, daj kruha i igara, nek se masa zabavi. I za sranja koja se dešavaju u svitu mogu reć onu Balaševićevu: Krivi smo mi.

Sa prijateljicom sam pričao o tome kako zavlada zlo i u biti složili smo se da masa pojedinaca na tron dovede luđake, da je odgovornost za veliko zlo na masi pojedinaca koji što svjesno, a što nesvjesno, podržavaju zlo. Jasno, odgovornost je i na luđacima koji zavladaju, ali da nema ljudi koji tvore sistem koji ih je doveo na vlast, ti luđaci ne bi nikad zavladali. A podrška tom zlu može bit u banalnim stvarima, tipa manjak kritičkog mišljenja i podrška nacionalizmu, pa u podršci velikom zlu mogu bit i ljudi koji prosto nisu svjesni da je nešto loše, iako sami nisu nužno zli. Međutim, zla ima u svima nama i svi smo odgovorni za stanje u društvu.

Ljude koji pokrenu ratove, tipa Putin, na vlast dovedu ljudi koji kontaju: “ma on je dobar, on se bori za nas Ruse da nas drugi ne unište” i slično. Također, sjetio sam se situacije kad je jedan Turčin veličao Erdogana jer je popravio tursku ekonomiju, zanemarujući potpuno stanje ljudskih prava u Turskoj, stanje sa Kurdima i drugim manjinama, Erdoganovu autoritarnost i slično. U biti, veliko zlo čine milijuni malih zala koji se sklope u jedan sistem. Također, u ljudima postoje potisnuti nezdravi porivi, koje oni kanališu kroz slavljenje vođa i također odgovara im da prebace odgovornost sa sebe na autoritarne figure koje će se “pobrinut za njih”. Sve u svemu, odoh ja od teme al jedna orgijastička manifestacija zla i jest u slavlju nacionalizma, tipa na Thompsonovim koncertima, ili koncertima Riblje čorbe. Eto, završavam ovdje.
- 13:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.12.2022., srijeda

Ideal dobrote

Ima jedna tema koja mi je zanimljiva za otvorit. Koji je vaš ideal dobrote? Kad biste opisivali čovjeka koji je oličenje dobrote, kakav bi to čovjek bio?

Ja mogu reć šta je za mene najveća dobrota. To je kad neko čini dobro bez stava “ja činim dobro”, nego kad to čini jer mu je to prirodno, jer je jednostavno takav, dobar. Kad se neko nesebično daje i kad je dobronamjeran i prema ljudima koji su loši prema njemu. Za takvu dobrotu treba imat čisto srce, a moguće i mudrost. Mada, neko može bit i priprost i po prirodi dobar, ono što kažu “dobričina”.

Možda level iznad ovoga mi je kad se neko žrtvuje u ime ljubavi prema ljudima, što sam opisivao u nedavnom postu, kao primjer nek bude Aleksej Navaljni koji je faktički žrtvovao svoj život iz ljubavi prema ljudima u Rusiji. Al takvi pojedinci su iznimno rijetki.
- 15:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #