Zadnjih dana sam bolje. Ako svoj problem trebam definisat, moram reć da je problem moja ličnost. Struktura te ličnosti je problematična. Neke dijelove ovoga što pišem neću moći reći, jer ne idu u riječi. Jedan dio moje ličnosti je potisnut i ja ga se plašim. Zadnje vrijeme, kako se opuštam, krenem dolazit u kontakt sa tim nečim u sebi i to me užasno plaši... Imam u glavi donekle posloženo šta i kako je u pitanju, ali teško je prenijet vamo. Uglavnom taj dio mene je potisnut i moja ličnost, ili barem njen značajan dio je izgrađen, kako stvari izgledaju, na strahu. Ono kao da me je nekad dok san bio dijete bilo strah, a nisam se ničim mogao zaštitit, pa sam prekinuo kontakt sa sobom, odsjekao se od svojih emocija. Ja svoje emocije inače doživljavam kao prijetnju. Strah me vlastitih emocija. Sad, ja sam, pretpostavljam, potisnuo te emocije i izgradio neku ličnost kopirajuć očevu ličnost i izgradio sam jednu strukturu. Kvaka je što je ta struktura također ja, ali je izgrađena kako bi me zaštitila i od prijetnji iz okoline a i prijetnji iz tog bespomoćnog dijela sebe. Taj dio... Taj dio mi mrzi ćaću i... sad dok pišem, taj dio kao da se krije u meni. Ne vjeruje mi da ga mogu zaštitit. Također, taj dio misli da nije vrijedan, ja ga vjerovatno gledam kao slabića. Moja potreba za prepuštanjem tim društveno neprihvatljivim nagonima vjerovatno ima korijen u tom dijelu mene. Ja, iskreno ne znam šta trebam uraditi... Osjećam se napušteno i bespomoćno... Analiziram situaciju, ali me strah da je jedino rješenje prepuštanje tim porivima, a to ne mogu... No, vratimo se na početak posta. Ja sam stvorio tu strukturu, tu ličnost na temelju koji nije moj pravi, unutarnji temelj, barem nije temelj kompletnom meni, nego samo dijelu mene. I taj dio, temelj te strukture od ličnosti koju imam izgrađenu me drži u strahu i otporu. Ono što je dobro je to da je ta struktura poprilično omekšala. Dosta toga što prije nisam mogao sad mogu, lakše mi je i opušteniji sam. Ali dolazim u stanja kad se baš opustim, i krene me hvatat nervoza, jer se približavam tom nečemu u sebi čega me strah. Također, kad bi se potpuno opustio, morao bi progutati taj temelj te moje nezdravo izgrađene ličnosti. Ima nekoliko sam imao osjećaj kako ja u biti trebam u jednom zalogaju to progutat, ono, preć tu stepenicu, ali ako to uradim, raskidam sa svime šta mi je poznato... To me asocira i na "smrt ega" ili ostvarivanje izlaska iz kruga patnje, u budističkom fazonu. Stvar je takva, da je meni lakše, što je dobro, i bliže sam sebi, ali opet kad se krenem baš opuštat preplašim se jer je nešto u meni iziritirano mojim opuštanjem. Onda se ne mogu ni opustit a ni ne opustit. Psihologinja mi ima stav da trebam ići polako, malo po malo to prevazilaziti, možda je upravu, ne znam... Znam da sam omekšao svoje krute stavove i da sam omekšao tu paniku s ljudima i hvala Bogu da je tako. Još fakat, još fakat da nađem načina da ovo prevaziđem. A ako oću ovo prevazić moram napustit sve što mi je poznato. To ne bi trebalo bit teško, jel da?
|
