30.11.2020., ponedjeljak

Zaboravljanje

Sitija san se jednog iskustva s prijateljem mi... Kad smo sidili mantrajuć na brigu kraj moje kuće. Pisa san o tome, tada. Kako smo meditirali uz mantru ja sam odjednom uša u neko dublje stanje, vidija fragmente svog identiteta i slično i u jednom momentu san se samo počeja smijat, ničemu. Samo san se smija, kao da je to prirodno, ko da dišem. Kako san ja kreno se smijat, tako je i prijatelj mi i deset minuta smo se samo smijali. Ima san tada potrebu da se duboko zahvalin zemlji, nageja san se da joj se naklonin, ne sićan se jesan li je poljubija il nisan... Tada san baš mlazom ljubavi obujmija prijatelja i reka mu: di god bija i ko god bija, uvik ću te volit. Ovaj post san počeja pisat s dojmom da je ljubav prema mom prijatelju izbijedila. Bar ovako, površno kad gledan, jeste, al kad se sjetin tog iskustva, kao da se vrati svom silinom... Ali ovako, svakodnevno, jednostavno ne osjećan tu ljubav tako ko tada. Da li sve s vremenom blijedi? Pa i ljubav? Ili samo zaboravimo na nju, a ona živi u nama? Ja iman dojam da svako jako iskustvo koje smo proživili ostavlja duboke tragove u nama, ali svakodnevnica je takva da se stvari pomalo zaboravljaju, miču se iz fokusa.

Čitam knjigu Joe-a Dispenza-e: "You are the placebo". Ispočetka san počeja čitat s nadom da ću nać neke praktične savjete da prebrodim ovo svoje stanje, ali kako nastavljam (sad sam na 80 i nekoj stranici) čini mi se da je tipična new age literatura i sumnjivo mi je dosta toga što je on naveja u knjizi. Pazite, bazično se ja slažem sa načelom koje on gorljivo zagovara, a to je da umom možemo mijenjat stanje u tijelu i slično. Ali u knjizi je bukvalno opisano samo na fazon, "misli pozitivno i biće ti pozitivno, misli negativno i biće ti negativno". Opisuje kako ljudi ozdravljaju od depresije samo zato što viruju da placebo tableta koju su uzeli im pomaže pri ozdravljenju. Ajd za fizičku bolest, da se tako liječi, ali psihičke probleme, da riješiš samo tako što viruješ da ćeš ih izliječit, bez prolaska ikakvih procesa, bez suočavanja sa potisnutim emocijama, bez svega toga, samo popiješ placebo i ono, procvijetaš nakon toga, to mi je poprilično naivno... Pročitaću knjigu do kraja, kad san već krenija, al skeptičan san prema onome što piše... Šteta, bija san se ponada da će knjiga bit dobra. Imaju neke meditacije na kraju knjige, pa bar ću to vidit, vridi li išta. Mada, sumnjam. Možda triban vjerovat da će bit dobre meditacije, pa će i bit? :D
- 13:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #

29.11.2020., nedjelja

O percepciji... i još o svačemu

Imam ja tu jednu prijateljicu koja općenito gleda na život kao na sranje. Misli kako su jedino budale sretne i da je život generalno gledano patnja. Msm zauzima taj stav, da je život sranje. Njoj je uglavnon bija sranje. Patila je odrastajuć u disfunkcionalnoj obitelji i malo je reć da ju život nije mazio. Međutim, koliko god da upada u krize, a upada u krize, nekako se digne i gura dalje. Valjda je drži jaka volja za životom. Mada se uglavnom prepušava, travom da se razumijemo, a bilo je tu prije i kemije, sad msm da nema i tako. I ja ovako razmišljam, ako si baš uvjeren da je život sranje, da li je moguće da otkriješ da život možda i nije sranje? Ili je baš po onom New Age, Louise Hay principu, da ako se postaviš da je sranje da će ti i bit sranje? Ovo je lajt uvod u ovaj post.

Sljedeća stvar koju ću pisat je malo kontroverznija, a to je samoubistvo. Sam san zna bit suicidalan, ovako, mentalno, al nikad ne bi to moga učinit ni doć blizu tome da učinim suicid. Koliko god da patim ja znam da je život lip i da srića postoji. Možda iman sriću pa san odrasta u normalnim uvjetima, pa to znam. Možda bi to zna i da san odrasta u drukčijin uvjetima. Ne znan. Da bi se čovik ubija, bar po ovome što ja vidin, potribno je da se nađe u situaciji da misli da mu život više ništa ne vridi. Da ne mere ništa više izvuć ni iz sebe ni iz života. Ili da bude toliko sluđen da ga afekti preuzmu i da to odradi. Ono što ja vidin na sebi, je da se ne mogu ubit dok god volim. Dok god postoji i jedna stvar koju volin u ovom životu, neću se moć ubit. A ima momenata kad bi volija da se mogu ubit. Mislin da je također, za samoubojstvo potrebna poprilična odvojenost od vlastitog bića, jer svako po prirodi voli da živi. Mora se dobro zaplest u intelekt i u koncepte, da bi se moga ubit. Mada široka je tema, i ima raznih razloga za samoubojstvo.

Treća stvar koju mogu spomenit, je da nakon svega i svačega što san zadnjih godina proša (i prolazin) san svjestan da je zlo stvarno i da postoji. Postoji, baš zlo. I kvaka je što zlo ne postoji u vakumu, nego u kontekstu naših životnih izbora, put dobra je teži put nego put zla. Put zla je na prvu privlačniji i nudi olakšanje. Zapravo, nudi mržnju, koja će te odvojit od boli. Ako nisi u stanju da se suočiš sa svojom boli i traumama, te svakakvim beštijama iz svoje psihe, moš lako skrenut u zlo. I zlo može bit baš napast, mene je, dok san bija na psihijatriji hvatalo bukvalno da tonen u pakao i da mi dolazi da kažem da prihvaćan Sotonu i da se podredim njemu. Mada, taj "Sotona" je bija dija mene, nisan ga percipira ko nešto izvan sebe. Pakao je također bija stanje mog uma. Moga san se borit protiv tog tonjenja u pakao jedino putem Ljubavi, koliko god težak taj put bija. Taj put je vodija u suočavanje sa sobom i potisnutim traumama, ili traumi, ne znam jer ni dan danas nisan doša u kontakt s tim u sebi.

Neman neku općenitu namjeru s ovim postom, samo da pokažem na neka svoja otkrića i spoznaje. Uglavnom, ovo šta prolazin mi je dalo puno spoznaja, a ja ipak, sumnjan da će od mene bit nešto i da ću uspit koristit te spoznaje. Ja san tip koji je izrazito govorljiv, i pasala bi mi neka govornička zanimanja, također strastven san u djeljenju svog znanja. Ako isplivan nekad iz ovog stanja, volija bi ljudima prenosit sve ovo što san doživija i dat im bar neku mentalnu mapu kako da navigiraju kroz ovo minsko polje od psihe. Samo, ja ne virujen u sebe. Ja virujen da neman snage da ovo prođen. Neće me kako ja hoću, a ja neću kako ono hoće. I tu stvar staje. Status quo mi je sve teže održavat, a voda će morat prevalit u jednom pravcu... Tako da, šta će bit, vidićemo.
- 10:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.11.2020., subota

Neki novi ljudi

Neki novi ljudi hodati će ovom zemljom.
Neki novi ljudi, novog shvatanja.
I ljubit će, oh, kako će ljubit.
I voljet će, oh, kako će samo voljet.

Neki novi ljudi cjeniće to što imaju na ovom planetu.
Neki novi ljudi disaće sa stablima, igraće se sa životinjama
voljet će svako predivno i najsitnije biće koje živi

Neki novi ljudi biće ranjivi i otvoreni
Neki novi ljudi iz svoje ranjivosti i boli će izvlačit najveću snagu
I ljubit će, oh, kako će ljubit
I voljet će, oh, kako će samo voljet

Neki novi ljudi biće zagrljaj za svaku prolivenu suzu
Neki novi ljudi biće stisak ruke za svaki grč u želucu
Neki novi ljudi biće riječ utjehe za svaku izgubljenu bitku
Neki novi ljudi biće rame za plakanje za svaku životnu bol

A da bi ti neki novi ljudi došli, moramo mi
kamen po kamen, zrno po zrno
mijenjat sebe, da jednog dana mi, polako
prerastemo u te nove ljude
- 13:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

27.11.2020., petak

Rascvalost

Rascvala vječnost
Jedne Ljubavi
Jedne želje
Jedne potrebe
Raširila je krila

Rascvala Ljubav
se probija iz njedara prostora
čvrsto udarajući
i šibajući nas po licu
Cijelu jednu
Vječnost

Racvali obrazi
i
Otvorene unutrašnjosti
hrle ka rastvorenom nebu
da ih utaže vremenske suze
da cijelo jedno čudo
otpleše svoj ples
isponova
ispočetka
- 16:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.11.2020., četvrtak

Srića

Ima ova jedna Amerikanka koja me je dodala na FB, Ima godinu dana se bila raspitivala o tome kako se meditira, mene pitala i tražila svoje misto di more meditirat. Nismo se puno čuli nakon toga, do ima nekoliko. Naime, ona je sada u međuvremenu postala kao kakav guru, šera statuse, ono tipične new age stvari, mada nađe se i šta pametno u tome šta piše, samo onako, moj dojam je da ona to površno shvaća. To zaključujem po jednom dopisivanju što smo imali u komentarima na jedan moj post na fb. Ono, ima par new age recepata, koje primjenjuje na svaku situaciju. Tipa da odbaciš sve svoje probleme jer je to produkt tvog ega, to je samo priča, moraš napustit, jednostavno prestat pričat sebi svoju priču. To bi meni bilo i ok, da ona prije toga nije rekla da ne mora znat kako mi je, al da ima rješenje. Pa sad, ko je tu lud? Bilo kako bilo, ona je sad sva u tom filmu, entuzijastična je ali i naivna, kao što je new age naivan. Djeluje mi da poprilično tih stvari koje usvoji, usvaja napamet, bez stvarnog proživljenog razumijevanja tih istina. I sad, ugl ne bi bija nikakav problem da ja nisan sebe primjetija kako ja nju gledan kao da je ono, pomalo budalasta, u nedostatku boljeg izraza. S nekom negativnom emocijom krenem posmatrat na to šta ona piše i objavljuje. Onda kad bolje razmislim, što bi meni tu išta bilo negativno? Cura se pronašla u toj priči, živi sretno s tim svim, šta ja iman tu nešto negativno implicirat. U biti bi mi tribalo bit drago zbog nje. Mada mislin da će ju jednom popustit, jer je u svemu tome naivno i poprilično napamet, kao što ju je okrenilo na tu priču, isto ju može okrenit i na neku drugu. Al bilo kako bilo, učin sebe da se radujen tuđoj srići, čak i kad se meni čini da je glupa.
- 18:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ogledalo

Dok god svaki od naših naroda ne prizna zločine koji su činjeni u ime njegove nacije, neće bit napretka na našim prostorima. S tim da poštujem stav da odjebemo prošlost i okrenemo se k budućnosti, to funkcioniše kad su ljudi normalni i kad nemaju predrasuda i mržnje prema drugima. Ja san ipak tip kojeg zanima prošlost i želim da budem pošten prema njoj. Kao neko ko je rođen u hrvatskoj obitelji, mogu reć da osuđujem genocid koji su ustaše provodile nad Židovima, Romima i Srbima, osuđujem Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini u kojoj je podržava komadanje Bosne i Hercegovine, te protjerivanje Srba iz kninske krajine. Osuđujen i višestoljetnju težnju Hrvatskih vladara, a i Hrvata koji su svojatali BiH da pripada Hrvatskoj i koji su tvrdili da su Bošnjaci ustvari Hrvati islamske vjeroispovijesti (da ne spominjem da su cvijeće hrvatskog naroda i slično). Ove sve stvari su na teret Hrvatima koji tribaju priznat.

Btw ovo je vrh
- 10:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.11.2020., utorak

Promjene

Dobra stvar je da se dešavaju promjene. I dešavaju se promjene. Zadnjih dana su se počele slagat puzzle za jednu promjenu koju san nagovještava, ali osjetija tek danas. Nešto se pomaklo u meni. Dok ovo pišen, samo primjećujen kako san zatvoren sam u sebi, kako ko da gledan svit kroz staklo, otuđen, odsutan. Nego, nešto se pomaklo u meni i bija mi je lipši dan, bilo mi je lakše. Djelovalo mi je ko da mi se manje baca. Međutim, kako san se opustija, večeras kad san doša u kuću, počelo mi se žešće bacat. I vidin ja, nešto se pomaklo u meni, moga bi ja to lakše uradit... Vuče me i sve u meni misli da to triban. A zadnjih dana san baš bija zaključija da to ne triban i da triban razriješit to na drugi način. Da napomenen, bacanje je samo nuspojava mojih problema, iman dijagnosticiran disocijativni poremećaj ličnosti, i dobar dio sebe držin potisnut, i nešto što je vrlo vjerovatno neka trauma. Dođe mi to nešto i vidin da postoji, ali ne mogu stupit u kontakt s tim u sebi. A kad krenem dolazit sa tim u kontakt, baca mi se. Kad se krenem opuštat, krenem dolazit s tim u kontakt i odma mi se baca. Nisan bija opušten godinama, ni ne znan više kako to izgleda, kad si baš opušten. Bilo kako bilo, ja čas zaključin da ne mogu pobacat, a čas mi se čini da moran pustit sve i doć u kontakt s tim u sebi, pa makar porazbija oko sebe... A ne želin to, istinski ne želin nikakvu destrukciju. Mada vuče u tom smjeru. Večeras ću izdržat, a nastavi li sutra, vidiću šta ću. Moguće je da nekad moran pobacat. Ali ja ću probat drugim putem, izlagaću se situacijama u kojima me pere užasna socijalna anksioznost, guraću na ta vrata, jer tako se desila i ova promjena, tako što san se izlaga. I radiću sa psihologinjon, dok dođe do neke značajne promjene. Pa makar bila posljedica te promjene i to da pobacan po kući, ali nek ja bar to mognen lakše, nek ne bude ovolika muka. Ili, daj Bože, da ovo prođen mirno i normalno, da se opustin i otpustin sve ovo što me drži svezanog. Sve ovo čime ja sam sebe držin svezanog. Eh, iman dojam nekad da bi se jeba a da mi ne uđe. :D Ako fakat jedini način da dođen u kontakt sa potisnutim sobom to da pustin nuspojavu koja je bacanje svega oko sebe, nek iđe i tako, samo da nađen snage. Ali opet reko, daj Bože da to nije jedini način, da more drukčije. Istinski želin drukčije. Ehhhh. Al ko što reko, dobro je pa mi se dešavaju promjene i definitivno ću se još izlagat situacijama u kojima me pere panika da potaknem sebe na još promjena. Ev nešto lipo:
- 20:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.11.2020., ponedjeljak

Inteligencija + malo o mom stanju

Pišem ovo, ne znam ni zašto, ni kome... Vjerovatno sebi. M. ti si promašaj i od tebe nema ništa. Nemaš muda. Nemaš snage. S druge strane, reklo bi se da napreduješ. Reklo bi se, dok si sćućuren u komfor zoni. Mada, izlaziš iz komfor zone, nekad s osmjehon pobjede na ustima, nekad sa teretom pada, totalnog pada... Znan da su problemi koje iman ozbiljni i da bi malo ko moga ih nosit i do sad, ali ja ne želin prolazit ovo načinima koji prilaze granice drugih... Boriću se kako znan, samo nek stvari budu ok... Ne želin ništa nego normalan život. A ako ovo prođen, biću cili život zahvalan i znan da ću pomagat ljudima, jer volin ljude i znan da ću uživat, jer kreativan san i entuzijastičan, samo, kako, mili Bože kako doć do tog stanja u kojem san ovo konačno privaziša... I kako samo boli. Kao otvorena rana boli, boli misao, da je gotovo... Da sam gotov. Al nisam, jer, mada ne znan kako, neću sebi dopustit da buden gotovo. Još da saznan kako ću to ostvarit. A ko zna? Niko to ne zna dok ne izađe iz svog očaja, pa tada retrogardno vidi kako i zašto je uspija.

Nego, mislija san pisat post o inteligenciji. Fascinantna mi je umjetnost, kako boje, crteži, slike izazivaju u nama određene emocije? Posebno apstraktna umjetnost, likovna. Onda muzika, kako jedan zvuk u nama budi emociju? Umjetnost je igranje stvarima, nešto najlipše šta postoji na svitu, ako mene pitate. Umjetnost u inače nežive stvari unosi život i inteligenciju, jer inteligencija je ono zbog čega mi doživljavamo emocionalno neke pjesme, dok nasumični zvukovi prirode u nama ne bude interes. Usput, gledan danas potok kuda šetan i razmišljan o vodi. Voda je živa. Na svakog od nas drugačije reagira, oni kristalići koji tvore njen izgled se mijenjaju i formiraju različite oblike u kontaktu sa različitim ljudima. Također, na vodu može uticat i puštanje određene muzike. Stojin, gledan u to čudo i razmišljan, kako ona more bit živa? Da li je voda nešto kao krv ovog planeta? Da li je naša planeta živa? Kako god okreneš, oko nas postoji inteligencija koja je nama nepojmljiva. Stvarno smo mali u odnosu na ovaj svemir oko nas. Ali iako smo mali, ipak moremo znat puno, stvarno moremo!

Evo jedan biser:



Razmišljan kako smo svi mi različiti i imamo različite boje glasa, fizički izgled, koji savršeno odgovara našoj psihi. Kreacija tijela je zaista umjetnost, i opet, velika inteligencija. Inteligencija urođena nama.

P.S. Stvarno je smišno da san onako svega nabaca u prvom pasusu i onda nastavija pisat ovaj post haha.
- 21:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

21.11.2020., subota

Spavanje

Ne znam je l' arogantno od mene za pretpostavit da većina ljudi spavaju? Ono, da se nisu zapitali ništa dublje, da ništa što su usvojili kroz odrastanje i djetinjstvo nisu preispitali, da im je dosta samo poist, popit i šta poševit i to je to. Da provode živote tako, spavajuć? To postavljam iz pozicije u kojoj sebe smatram da sam budan, možda ne do kraja, al barem dovoljno da vidin druge da spavaju. I također, znan dosta ljudi koji su budni, nisan usamljen. Sad pitanje je da li i ovi što spavaju, se nekad mogu probudit? Ja mislin da je to moguće, a da to buđenje najčešće dođe u obliku neke traume.
- 20:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.11.2020., petak

Psihosomatika

Potisnute emocije i konflitki se, u situacijama kada ih zablokiramo i ne damo im da se ispolje, mogu se izrazit i kao fizička bolest. Zna se već za želudac, da je poprilično problema s njim na psihosomatskoj bazi. Međutim, ja bi reka da ovo more bit slučaj kod puno poremećaja i bolesti. Ja npr, iman nistagmus, za one koji ne znaju to je jedan vrlo ozbiljan i neizlječiv neurološki poremećaj. Ne može ga se, po službenoj medicini ni izliječit, a ni previše suzbit simptome. Moji simptomi su bili užasni, smetala mi svjetla, baš ekstremno, nisan moga normalno gledat išta, glava mi se nekontrolisano klimala, oči se micale nekontrolisano, mantalo mi se od zvukova... Ugl simptomi su bili užasni. Al ja san odlučija da, ako neko dobije neizlječive bolesti i medicinski neobjašnjivo ih izliječi, da to moran moć i ja. I tako san poša na putovanje, koje me je vodilo u razne dijelove mene i doša san u kontakt sa emocijama koje mi u biti izazivaju nistagmus. Dopustija san in da se izraze, i samim time, praktički čudesno, simptomi nistagmusa su mi se smanjili za nekih 70%. I sada, točno vidin kad zablokiran neku emociju, jave mi se simptomi nistagmusa, u vidu klimanja očiju i slično. Eto, to je moja priča, a radi se o poremećaju u kojem ti uglavnom nema pomoći, barem po službenoj medicini. Ja mislin da je takva priča kod jako puno fizičkih poremećaja, da su u suštini, psihosomatski, samo što ljudi nisu svjesni toga. Također, moran napomenit da san zahvalan što san dobija nistagmus, jer mi je pomoga da se transformiran u bolju osobu. Naše bolesti koje dobijemo, možemo gledat kao poziv na buđenje, a i kao na alat za ličnu transformaciju.
- 15:32 - Komentari (15) - Isprintaj - #

19.11.2020., četvrtak

Udara
- 18:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.11.2020., utorak

Prvi pokret

Sinoć san ima zanimljiv san, ili polurazmišljanje u snu. Razmišlja san, naime, ko je napravija prvi pokret u ovom okeanu svijesti. Sve što postoji san pojmija kao jedan okean potencijala, ali miran, umiren. U pasivnom stanju. I pravo pitanje je: Ko je napravija prvi pokret? Od kud prvog pokreta? Ko se je prvi osvistija? I onda mi je pa na pamet Biblijski mit o Luciferovoj pobuni protiv Boga, kako bi to mogla bit metafora za onoga koji je prvi pokrenija akciju. U ovom kontekstu, taj mit smatran kao metaforu, Luciferova pobuna nije nužno prava pobuna, nego pokret koji je bija u suprotnosti sa postojećim stanjem. U tom kontekstu, to bi moglo značit prvi pokret. Ne znan šta bi trenutno mislija o tome, ali probudila me ta misao sa željon da danas o njoj napišen post. Znanost tvrdi da je sve poteklo od velikog praska, što bi opet, moga bit prvi pokret postojanja, pokret koji se ne zaustavlja. Još mi je pa na pamet mit o izlasku iz raja, i zmija koja je Evi rekla da poide zabranjenu jabuku. To bi isto mogla bit simbolika prvog pokreta. Zmija je simbol znanja u brojnim kulturama, tako i u biblijskom mitu, ona nagovara Evu da ubere jabuku sa stabla spoznaje. U ovom mitu, zmiju gledan kao pozitivca, jer je ljudima donijela znanje. Mislin da je ovo uobičajeno tumačenje tog mita, koje demonizira zmiju i smatra čin spoznaje grijehom, zastarilo i primitivno. Takvo tumačenje smatra znanje grijehom, dok u stvarnosti, znanje donosi slobodu i odgovornost, ustvari je prirodna putanja čovika ta da sazna. Fromm je pisa da je mit o izlasku iz raja zapravo o raskidu čovikovog nesvjesnog jedinstva sa prirodon, te da se čovik triba osvijestit, pa onda opet povezat sa prirodon, ali ovoga puta svjesno. Takvo tumačenje mi leži. Bilo kako bilo, zanimljivo mi je što me ovo razmišljanje prenilo iz sna, pa evo, podilija san ga s vami.
- 14:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.11.2020., subota

O, Ljubavi

O, Ljubavi!
Dok cidin šaku ljubavi kroz ruku
u kojoj držin stisnut nož
cidin te, cidin te
Ljubavi

O, Ljubavi
Dok me šibaju vitrovi i ubodi
Dok na mene laju psi i
pravovjerni me bacaju na ulice propasti
Ti, ti me držiš

O, Ljubavi
Dok zbog tebe idem najstrmijim putem
Dok zbog tebe idem najkamenitijom stazom
Dok tebe, ja biram tebe
zbog sebe
- 19:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.11.2020., petak

Poetsko prozna

Tanano uljuljan ritmom najblažeg lahora, dišem dok kroz prozore gledan kako lišće lagano pada... Znam da s lišćem pada i ljeto, i da suva zemlja, žedna, vapi za jesenjim kišama, a ja znam da je i jeseni dosadno, te da doziva zimu, jer uistinu, jedino se u zimi jesen ispunjuje, kao što se mi ljudi ispunjujemo jedino u vrelu neke duše srodne našoj, čije će uho biti recepijent za naše riječi, kao što je to zima za jesenje kiše koje joj neumoljivo klize. Poslje svake zime dolazi proljeće, i, priroda se razodjeva raskošno, dok mi ljudi nekako teže podnosimo prijelaze, jer smo zabili čavle oko kojih su spleteni konci naših neurona, u neka prošla ljeta, u buduće jeseni, sve to vrtimo po glavi, dok priroda, koliko god koraka prešla, uvik stoji na onom koraku koji trenutno čini, mada, taj korak koji čini ne bi postoja da prethodni nije zgazija u njega, a i da nema budućeg taj hod bi, zapravo, bija hod u nestanak. Međutim, svima nam je suđen hod u nestanak, pa makar privremeni, kad će proć sva ljeta, jeseni, zime i proljeća i naša duša, sva bijela od raskidanja slojeva kolaža koji je bio preko nje nalijepljen, će, bijeleći se, sa kopnenjem tijela preći u neki drugi san u kojem će se, možda i probudit.
- 21:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.11.2020., četvrtak

"Viđenje" u psihozi

Ima nekih 10 godina moja sestra je potonila u psihotičnu epizodu. Između ostalog šta je vidila, vidila je i mene kako se vraćan kući s mentalnim problemima, valjan po kafićima, i općenito, kako san u psihičkoj krizi. Par godina nakon toga mislila je da je to samo još jedan dio njene psihoze, dok se nije desilo da moja situacija eskalira i da se moradnen vratit kući iz Sarajeva i da razvijen ove probleme koje iman. Također, jednon prigodon san se i valja po jednom kafiću, i tri put san bija na psihijatriji. Mada, moran napomenit da nikad nisan otiša u psihozu u smislu da san izgubija svijest o sebi ili upa u neke deluzije, ali kako god, razvija san psihičke probleme. Trenutno čitan u jednoj grupi na FB slično iskustvo, liku u psihozi dok je šeta kroz neko grmlje, jedan glas reka: "ko bi reka da će ovde bit napravljena crkva". Deset godina poslje toga fakat izgradili crkvu tu. Kako stvari stoje, u psihozi kao iskustvu se mogu iskusit i paranormalna stanja. Moja teorija je da se u psihozi desi nešto slično što se dešava i pri prosvjetljenju, dolaziš u kontakt sa izvorom, sa tim nečim, kako god to nazvali, što je naša suština i što postoji izvan naše percepcije prostora i vremena. Razlika između psihoze i prosvjetljenja je što prosvitljen čovik more znat šta je to što vidi i bit svjestan sebe i toga šta doživljava, dok čovik u psihozi je rasut i nije svjestan, ne mere razabrat šta je stvarno a šta nije, šta je produkt njene psihe a šta je "viđenje", da tako nazoven tu sposobnost viđenja budućnosti.
- 19:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

11.11.2020., srijeda

Teorije zavjere

Postoji mentalitet ljudi, koji u svemu šta se dešava vide teorije zavjere. Neću odmah govorit da su u krivu, to ću poslje. :D To je više kao jedan kod kojim čitamo i dešifriramo stvarnost oko nas. Od naše startne perspektive je kako ćemo isčitat sve ove informacije koje se vrte u prostoru oko nas. Kako virtualnom, tako i ovom drugom. Mi, po nekoj svojoj logici prihvaćamo jedne informacije i počinjemo ih razvijat dalje. Sve to, kad se sagleda, otkriva na koji način mi definiramo svit i društvo. Da li ga gledamo sa povjerenjem ili sa strahom. Ni jedno ni drugo nije neopravdano, da se razumijemo. Strah i povjerenje su podjednako validni kad gledamo stvarnost. Nego, sad za logiku teorija zavjere. Uzmimo sad cilu ovu situaciju oko korone. Neko, sklon teorijama zavjere će u svemu šta nam se dešava, svim mjerama, vidit neku prijetnju. To je razmišljanje iz straha. Sad pravo pitanje, koje bi tribali svi mi sebi postavit, je: Kakva je vjerojatnost da je to točno? Kakva je vjerovatnost da je sve oko oko korone neka zavjera usmjerena da nam se oduzmu prava i da nas se još dodatno porobi? Prvo, koliki je obim ljudi koji bi u tome tribali učestvovat? Da bi sve ovo bila zavjera, u nju bi tribali bit uključeno tisuće političara, znanstvenika, doktora iz svake države znanstvenici koji proučavaju ovaj virus, svi bi tribali nas lagat. Sad, kolika je šansa da se takvo nešto poduzme? Realno, vrlo mala. A sad, druga stvar je da postoje ljudi i grupe ljudi koji žele ovu situaciju iskoristit da se dodatno obogate, a nas dodatno osiromaše. Ali to je druga priča. Prije nego što nešto zaključimo, bi se često tribali upitat neka zdravorazumska pitanja. Ali opet, neko ko je sklon virovanjima u zavjere, će virovat u nje, a neko ko nije sklon, neće. Moguće da su tu dublji razlozi u pitanju. I neću u startu reć da je neko ko viruje u teorije zavjere, nužno u startu u krivu. Nekad može bit i u pravu, ali u ovom slučaju sa koronom, mislim da kad se realno sagledaju stvari, da teorije zavjere padaju u vodu. Ali, uvik postoji šansa da su i točne!
- 14:50 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.11.2020., četvrtak

Dobra
- 15:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.11.2020., nedjelja

Životinje

Mi, ljudi, poprilično podcjenjujemo životinje. U monoteističkim religijama se smatra da nemaju dušu, što je meni potpuno nebulozno, da jedna živa bića imaju a druga nemaju dušu. Generalno ih podcjenjujemo. Sad, ja iman jednu zanimljivu priču s jednin svojin pivcon. Pivac je pijetao, da preveden. Ugl tog našeg pivca je napa ora. A ora je orao, haha, da van prevodin. Ugl njega je napa ora i moj ćaća je otiša i potira orla i pivac je osta živ. Nakon toga je par dana samo čučija oborene glave prema podu. Moj ćaća ga nije tija ubit, bilo mu ga ža i računa je da ga pusti da sam umre. Kad, gle čuda, nakon par dana pivac doša sebi. Ali zanimljivo, ponovo je vodija kokoši i sve to, ali više nikad nije isto piva. Kad bi kukurika, kukurika bi kržljavo, puno ružnije nego prije. Znači, pivac doživija traumu i ostale mu posljedice. Samo anegdota da vidimo koliko su životinje zapravo slične nama. I u patnji. Također, mater mi priča, jedna naša kokoš se raskocala i postala kočka. Izleglo joj se pilića, ne znan sad koliko već, ali bilo ih je. I priko noći joj džudžan odnija i poija sve piliće. Nakon par dana kokoš krahirala i umrla zbog patnje za svojon dicon. Tako, evo dvi zanimljive anegdote, koje mogu potaknit na razmišljanje, kako zapravo podcjenjujemo ta inteligentna i osjetljiva bića oko nas.
- 18:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #