Tanano uljuljan ritmom najblažeg lahora, dišem dok kroz prozore gledan kako lišće lagano pada... Znam da s lišćem pada i ljeto, i da suva zemlja, žedna, vapi za jesenjim kišama, a ja znam da je i jeseni dosadno, te da doziva zimu, jer uistinu, jedino se u zimi jesen ispunjuje, kao što se mi ljudi ispunjujemo jedino u vrelu neke duše srodne našoj, čije će uho biti recepijent za naše riječi, kao što je to zima za jesenje kiše koje joj neumoljivo klize. Poslje svake zime dolazi proljeće, i, priroda se razodjeva raskošno, dok mi ljudi nekako teže podnosimo prijelaze, jer smo zabili čavle oko kojih su spleteni konci naših neurona, u neka prošla ljeta, u buduće jeseni, sve to vrtimo po glavi, dok priroda, koliko god koraka prešla, uvik stoji na onom koraku koji trenutno čini, mada, taj korak koji čini ne bi postoja da prethodni nije zgazija u njega, a i da nema budućeg taj hod bi, zapravo, bija hod u nestanak. Međutim, svima nam je suđen hod u nestanak, pa makar privremeni, kad će proć sva ljeta, jeseni, zime i proljeća i naša duša, sva bijela od raskidanja slojeva kolaža koji je bio preko nje nalijepljen, će, bijeleći se, sa kopnenjem tijela preći u neki drugi san u kojem će se, možda i probudit.
|
