Mjuza za čilat
|
Pustio sam cili album da svira. Dobri su, vridi poslušat. |
13.09.2022., utorak
Mjuza za čilat
12.09.2022., ponedjeljak
Mirko i Senada
|
Opet se probudio na podu. Pridigao je glavu, sve se vrtjelo oko njega… Bio je kao u nekoj izmaglici. Bio je žedan. I s gorkim okusom alkohola u ustima. Pridigao se i sjeo na kauč. Takav, mamuran, razgledavao je stan. Boce pobacane po podu, polica s knjigama u potpunom neredu, suđe neoprano stoji u sudoperu. Kako je došao u ovo stanje? Prije nego stigne mislit, ustao je i pošao k frižideru. Kako je naglo ustao, zateturao je i zamalo pao. – Kvragu, još ću poginut, reče sebi u bradu. Došao je do frižidera i otvorio ga. Bio je to moderan bijeli frižider sa nekoliko magneta na njemu. Na jednom je slika njega i nje. Sretno zagrljeni na livadi. Ko bi rekao da će od te sreće život da mu se pretvori u ovo… U frižideru je bila otvorena boca kruškovca. Uzeo ju je i vratio se na kauč. – Danas slavim dan kad mi se život službeno raspada, pomislio je. Otvorio je bocu i popio oveći gutljaj. – Ostao sam bez posla, ušteđevine imam još za mjesec – dva, dobro je, može se živjeti, razmišljao je. – A brzo će godina dana… Boljelo ga je. Brzo će godina dana od kad je nema. Od kad se sudbina okrutno poigrala njegovim životom. I sad, kao da je jučer bilo, sjeća se poziva i scene nesreće. Pokupio ju je automobil, pijani vozač prošao kroz crveno. I odnio sve što mu je značilo u životu sa sobom. Ona je bila njegovo sve. Njegov dom. Njegov anđeo čuvar. Zbog nje se odvikao od alkohola. Sad kad je nema, kao da nema nikakva smisla više išta. Čemu da živi? Kome? Sam sebi očito nije dovoljno značio. Znao je, toliko je razuma imao, da bi trebao da voli sebe i da se bori. Ali nije imao snage da se otrgne navikama koje su mu bacile lance na ruke i noge. Malo po malo, gledao je sebe kako propada. Začudo, u svoj toj priči, postojao je i dio njega koji je bio neutralan, koji je samo svjedočio onome šta se dešava. Ali on je birao da ide putem kojim je krenuo. Dok je razmišljao, boca kruškovca je bivala sve praznija. Kad se malo razbudio, a i dovoljno napio, odlučio je da krene u obližnju kafanu u kojoj je zadnje vrijeme provodio dane. Na brzaka je obukao kaput, drugo ništa nije ni svlačio, i izašao iz stana. Spuštao se niz stepenice, bio je u manjoj zgradi, bez lifta. Sreo je komšiju u prolazu, komšija mu se javio i stao da malo popričaju, ali njemu se nije dalo. Samo je izustio – Izvini, žurim, i nastavio dalje hodati. Izišao je na ulicu. Bila je gužva, prava gradska vreva. Ljudi su navirali odasvud, a on je bio neuredan i masne kose, zaudarao je na dim i alkohol. Pošao je preko pješačkog ne gledajući u semafor i… Desio se udes. Mozak kao da mu je ušao u neki slow motion. Samo je vidio polako auto kako mu se približava i udara ga, a on pada odbačen nekoliko metara. Cijelu je scenu promatrao odozgo, iznad svog tijela. Gledao je vrisku ljudi i paniku. Gledao je hitnu kad je došla. Bio je u šoku, sve je to vidio ali nije znao šta da misli. Odveden je u bolnicu, ali on nije išao za svojim tijelom. Otišao je na mjestu gdje je nju, ljubav njegovog života udario auto. I kad je došao tu, imao je što vidjeti. Ona je stajala tu, živa, baš ona! Poletio joj je u zagrljaj, sav ushićen. Ona ga je zagrlila. Držali su se zagrljeni dugo, dugo. Osjećaj nije bio kao fizički zagrljaj, al osjećao je emotivnu toplinu kojom je ona zračila. – Pa ti si tu, živa si! Reče joj. – Jesam, tu sam, čekala sam te. – Pa kako, ti si, mi smo oboje ateisti, ti ne bi trebala postojati! – Ali, evo postojim. Nasmiješila se. I ja sam mislila da neću postojati nakon smrti, ali evo me, živa sam. Gledala ga je u oči. Gledala ga je sa dubokom ljubavlju. Šta si to uradio od sebe Mirko? Tužno ga je pogledala. U šta si pretvorio svoj život? – Ja… Ja… Zapinjao je pri odgovoru. Ja ne znam kako da živim bez tebe. Reče joj Mirko. Volim te Senada, jednostavno, život bez tebe je besmislen. Samo gledam kako da ubijem dane. Čekam kad ću i ja… umrijet. Ne mogu živjeti bez tebe Senada. – Mirko. Mi mrtvi kad odemo, ostajemo povezani sa svima koje smo voljeli. Osjećamo sve njihove emocije. Ja osjećam kako ti patiš. Zato te želim opomenuti. Dugo sam razmišljala da li da ti se pokažem ili ne, i odlučila sam ti se javiti, jer sam vidjela da sam ti potrebna. Mirko, mi smo svi putnici u životu, putujemo sami. S određenim ljudima provedemo dio putovanja, ali nastavljamo dalje, sami. Dolaze nam neki novi ljudi i radujemo se i s njima, dok i oni ne odu. Međutim, niko zapravo ne ode. Svako s kim si bio povezan, ostaje povezan s tobom. Samo je pitanje da li je ta veza trenutno u tvom fokusu. Ovo će boljeti, al ja ti moram reći: ja sam nastavila dalje. I nakon smrti živiš. Ja sam nastavila dalje jer je to priroda života. Isto moraš i ti. Koliko god ti je teško, imaj me kao predivnu uspomenu, i nastavi dalje. Tvoj život te čeka Mirko. Život je dar. Nemoj ga protratiti kao što si danas umalo uradio. – Stani, kako misliš “umalo uradio”? Mirko će. – Pa skoro si poginuo, Senada odgovori. Al ne brini, proćeš bez ozbiljnijih posljedica. Znaš, stvari se ne dešavaju slučajno. Slučajnost ne postoji. – Da li to znači da postoji sudbina, da je sve predodređeno? Mirko će. – Ne, nije sve predodređeno, mada neke stvari moraju da se dese. Teško bi mi bilo objasniti ti sve što se može reći o životu. Jednom ćeš saznati i ti, na svojoj koži. Ili ovako, bez kože kao eterično tijelo. Nasmija se Senada. Ali znaj da ništa nije slučajno i da se sve dešava za tvoje dobro. – Za moje dobro! Mirko će ljutito. Ti si poginula za moje dobro!? Ma daj! Ja bi radije da umrem sad nego da nastavim živit ovaj očajni život “za moje dobro”, cinično naglasi Mirko. – Mirko. Reče Senada. Teško je to shvatiti na prvu, još teže je prihvatiti, ali ovim svemirom vladaju određeni zakoni. Teško bi mi bilo dočarati ih, ali mogu ti reći, ništa nije slučajno, i sve je za tvoje dobro. Zato bih voljela, za sebe i tebe, da promisliš o ovom šta ti govorim prije nego odem. Možeš bit sretan, život ti ima smisla, nemoj nastavit tonut dalje. Kad je to rekla, Mirko je osjetio navalu Ljubavi od Senade prema njemu. Voljela ga je. Ne ono sladunjavo i naivno, nego zrelo, s razumijevanjem. Bilo joj ga je žao. – Idem, Mirko. Rekla mu je. – Daj bar da te poljubim, Mirko će. Nagnula se je k njemu i poljubili su se. Hvala ti. Mirko joj reče. – Hvala tebi na svemu što si mi dao u životu. Senada reče, i rekavši to poteče joj suza. Mirko… Obećaj mi da ćeš se potruditi. Obećaj mi da ćeš biti bolje. – Obećajem, reče Mirko kroz suze. Obećajem. – Hvala ti, ja odlazim. Senada će. Vidimo se. – Vidimo se reče Mirko. Rekavši to, samo odjednom otvori oči. Nalazio se u bolnici. Gledao je zidove okolo i doktore u bijelim mantilima. – O Bože, živ sam, živ sam. Pomisli. Poče se pridizati, kad medicinska sestra mu reče – Polako, polako, lezite još malo. Imali ste potres mozga, ne možete se još micati. Mirko se sjeti Senade i onog što se desilo. Navalile su mu suze na lice. Živjet ću, pomisli. Ipak ću živjeti. |
11.09.2022., nedjelja
Ništa lipo
|
Da li da pišem post i kad neman nešto lipo za reć? Možda bolje da ostavim šutnju. Šutnja nek bude. |
10.09.2022., subota
Jesenji
|
Jesen polako uvlači svoje pipke u friški vitar što puše, u nijanse kojima sunce sija, u krošnje drveća, u zemlju koja nije više ljetno vruća. Ja sidin isprid svog dvorišta i pogled mi puca na jedno okupljalište, di se neka nova mladež okuplja. Nova mladež roštilja, nova mladež je puna hormona, nova mladež, još zelena, troši dane kao strastveni pušač cigare. Moja generacija ima dicu, gradi karijere, ja samotno sidin prid kućon i uživam u udisajima rane jeseni, ili kasnog ljeta. Vrime prolazi, rezbari nove linije na našim dlanovima, a ja se pitam, kako će rezbariti moje? Šta mi vrime nosi? Samo vrime zna… I moja duša, staložena u ovom nemiru, čak i kad je potpuno potrgana. |
O "ja" i Bez "ja"
|
Zadnje vrime mi se dešava jedna zanimljiva stvar. Ne dešava se prečesto, al dovoljno da joj posvetim post. Naime, nekad iz komunikacije izbacim svoje “ja” i to ima jako dobar i zanimljiv efekat. Inače, kad je “ja” uključeno, sve što osoba govori ili piše osjećam kao da se direktno odnosi na mene. To nekad izaziva neku vrstu takmičenja, jel ovako kako ja mislim ili kako sugovornik misli. Također, potiče nas na reakciju, budi emotivnu buru u nama iako u tome šta osoba govori nema nužno namjere da se komentira neki naš stav, osoba jednostavno priča šta misli. A kad je naše “ja” uključeno, to šta osoba govori shvaćamo osobno. Da pojasnim na primjeru. Ima nekoliko čitam jedan tekst na internetu, i primjećujem stvari koje su nelogične u njemu i kontam ih komentirat. Poslije, čitam opet i nekako se spontano prebacim u to stanje bez aktivnog “ja”. I nevjerovatno kako se perspektiva promijeni. Tada sam čitao tekst kao nešto potpuno neutralno, a ne kao nešto što se odnosi na mene. Čitao sam ga s mirom i znatiželjom, upoznavajući autora kroz čitanje tog teksta. Jel se slažem s tekstom il ne, nije bilo važno. Ako mi nešto i nije bilo logično, nisam imao potrebu da se raspravljam, nego sam napisao komentar prosto da mi data osoba pojasni šta misli. Mislim da tek u tim momentima kad izbacimo “ja” iz igre, možemo istinski razumit našeg sugovornika. Bez osuđivanja. Bez prosuđivanja. Nego samo s pomnim slušanjem i razumijevanjem šta ta osoba zapravo govori, šta želi reći s tim što govori, šta joj je potrebno, i slično. Mada, moguće je to i sa uključenim “ja”, ali ako smo svjesni da je “ja” uključeno. Ako nismo svjesni, reagiraćemo emocionalno, uvrijeđeno i isprovocirano. |
09.09.2022., petak
Jutarnji
Jučer nešto razmišljam kako se u biti ne volim. Razmišljam da uradim neki gest ljubavi prema sebi, al ne znam koji. Zato ima neko drugi ko voli provodit vrime na meni, upravo dok ovo pišem. Suvereno vlada mojim tijelom. Ne znam šta bi dalje pisao i drhtim upravo. A imao sam na umu još nešto napisat. Pazim da se ne pomjerim, da ne pribudim svoju vladaricu. Jutros sam popio kavu nakon dugo vremena i baš mi je sjela. Možda opet postanem kavedžija. Dan je tmuran, pravi jesenji. Dolazi vrime kad je lipo zavuć se u kuću. Neka, svako doba ima svoje čari. Mislim da ću ustat i spustit vladaricu na pod. Tako, pozdrav vam. P.S. Ako neko ima recept kako zavolit sebe, nek mi kaže. P.P.S. Ovo jutro i nije toliko loše. :))) |
07.09.2022., srijeda
Oblici Ljubavi
|
Ljubav dolazi u bezbroj različitih oblika. U suznom oku kad nam draga osoba povjeri svoju bol. U iskrenom zagrljaju sreće što nekoga vidimo. U trudu i radu da nekome pomognemo, da se za nekog brinemo. U onim tihim satima kad nam je na umu neka draga osoba koja pati. U puhanju vjetra kad šetamo uz šumu. U nebu, dnevnom i noćnom zvjezdanom. U svakom novom danu koji je dar. U životu koji je najveći dar. … Danas sam bio spreman pustit lađe da potonu i bacit se u očaj. Ljubav jedne osobe me spasila. Točnije, Ljubav prema toj osobi me spasila. Kad sam uvidio koliko je divna, odmah su mi se razišli sumorni oblaci mog uma. Ljubav spašava. Jedino Ljubav spašava. Hvala ti V. |
06.09.2022., utorak
Anđeli
|
Anđeli, bića koja nas čuvaju, prate i pomažu nam. Postoje samo za nas. Vjerujete u to? Vidiš, meni to nema logike. Da postoji neko biće kojemu je svrha samo da pazi na mene. Jednostavno mi je to besmisleno. Mada, čitao sam o iskustvima ljudi koji su navodno, stupili u kontakt sa svojim anđelima. S obzirom da sam i ja imao svakakvih iskustava, neću ta njihova iskustva a priori odbacit. Ono što ja mogu progutat je to da postoje neka bića, inteligentnija, suptilnija od nas, s kojima možemo doć u kontakt i koja nam mogu pomoć. Al sama ta bića žive svoje živote, ne postoje samo zbog nas. Takvo nešto bi mogao i vjerovati. Vi, šta mislite o postojanju anđela? I da, još jedna stvar, postojanje sotone. Znači bića koje je samo zlo. Nikakve mi logike to nema. Sve se mijenja, to je priroda svega, i kad bi postojao sotona, s vremenom bi se i on promijenio. Mada možda postoji kao arhetip, u jungijanskom smislu. Tako, kako se vama ovo sve čini? |
05.09.2022., ponedjeljak
Momenti istine
|
Postoje momenti u kojima ostane samo zahvalnost i ljubav. To su momenti istinske stvarnosti. Kako bi neki rekli, momenti povezanosti sa višim "ja". Ti momenti se dese nenadano, kad se spontano oblaci opterećujućih misli razmaknu i sunce vječnosti nas obasja. To je stvarnost bez patnje, bez problema. Ali nama ljudima nije suđeno da trajno obitavamo u toj stvarnosti. Ali dođemo u kontakt s njom s vrimena na vrime, da se okrijepimo i da se sjetimo di nam je dom. |
04.09.2022., nedjelja
O boli
|
Ovaj post je prvotno bio o nečem drugom, ali nema veze. Sad je o bolu. Ova pjesma od Nilsa je lijepa, sazrela bol. |
Rastanci
|
Ne volim rastanke, ali nije li svaki rastanak ujedno i sastanak sa samim sobom, nakon rastanka? neki rastanci bole, urežu se u srce duboko, tako da ono nikad zapravo ne zacijeli a rana, kad boli podsjeća na Ljubav Neki rastanci su tužni i ubodu nas u srž naše duše ali znamo, o znamo da su neminovni jer sve što dolazi, jednom odlazi i jednom ćemo i mi bit nečiji rastanak zauvijek ako to već bezbroj puta, i ne znajući nismo ni bili. |
03.09.2022., subota
Naše srce
|
Ako pustimo srcu da pruži korijenje, o Bože, neka njima premreži čitavu Zemlju! Neka krošnja raste visoko u nebo, neka obgrli zvijezde, neka svojim granama kao pipcima dotakle galaksije, neka ode u skrivene svjetove, u tajne odaje nebeskih vladara… Ako pustimo srcu da osjeća, neka osjeća za sve ljude, neka osjeća za one koji nemaju snage, neka osjeća za one koji ne znaju kako, neka osjeća Ljubav za sve koji ne znaju put do Nje. Pružimo naša srca kao jorgane, za sve one koji nemaju čime da se pokriju, pretvorimo ih u obroke, za one koji su danas gladni, pretvorimo ih u štit za one koji trpe nasilje! Bolji svijet je jedan korak daleko, samo trebamo slušati svoje srce, jer srce zna odgovore. Srce će nas odvesti u svijet gdje smo još bili kao djeca, nevini uz vrisku i žamor glasova, nevini pred svijetom koji je jedna velika zagonetka, srce će nas pustiti da osjećamo… Da osjećamo ono što smo zaboravili, da otkrijemo ono što stoji iza ovih boja i oblika koje uzimamo zdravo za gotovo… Srce će nas dovesti do znanja, jer, srce već zna. |
02.09.2022., petak
Noćna vibra
|
Noć je i primirje je na snazi. Misec kao srp viri kroz moj prozor, kao voajer, promatra me za laptopom. Ja bježim od svojih misli, krijem se među dubokim šumama, lutam, gledam da se izgubim među potocima koji obiluju ribom, preplašen i sam, slutim nadolazeću katastrofu, ali sklapam oči, neću da je vidim. Možda ipak do katastrofe ne dođe? Haj ga znaj. Sutra počinje još jedan dan, i još jedan meč sa životom, od prve sekunde kad se probudim, do anesteziranja popodne i ovog noćnog skitanja sakrivenim kutcima vlastitog uma. Promatraču, moram da ti pokažem, jedno sunce koje sija u kutu moga uma. Dođi blizu, nemoj se plašit. Iako su pored, ljudi nasađeni na kočeve i lavovi koji se mirno izležavaju, možeš prići i vidjeti Ljubav. Vidjeti Ljubav kako ljubičastim zrakama obasjava cijelu prostoriju, duboko, duboko unutra, u najdubljim koridorima moga uma. Otvorit ćemo vrata i zapuhaće nas vjetar, a s druge strane vrata biće samo crnilo bez ikakva svjetla. U tom crnilu je kolijevka svega, u tom mraku sve odmara, u taj mrak idu duše u snovima da se okrijepe. Poslije ću te uzeti za ruku i otićemo na jednu zelenu livadu, u rosno jutro, dok nas zanos novog dana poziva na buđenje, na osjećanje, na uključivanje svih naših čula. Odvešću nas u tajnu sobu u kojoj ćemo, drhtajući, razmijenit poljupce, baš kao onaj prvi put kad smo se s nekim poljubili, šeprtljavo i stidljivo, jer taj trenutak čuvam za vječnost, a ti ćeš se u meni ogledati, jer ja sam ogledalo vječnosti, i ja ću se ogledati u tebi, bar jednu vječnost, a možda i još jednu. |
Prava životinja
|
Mislim da bi se uz ljudska prava trebala uvesti i prava životinja. Prava koja će ih, kao svjesna i osjećajna bića, kao našu braću i sestre s kojima dijelimo ovaj planet, zaštititi od zla koje im radimo. Treba smjesta ukinuti svu industriju koja se bavi pravljenjem odjeće od krzna, gdje se životinje drži u očajnim uvjetima, potpuno izluđene u kavezima, da bi neko tamo se mogao pohvaliti krznom na svom kaputu. Došli smo na stupanj tehnološke evolucije, gdje imamo adekvatne zamjene za krzno, i uzgoj životinja za krzno treba smjesta zabraniti. Uz to, treba zabraniti testiranje na životinjama. Užas koji životinje trpe da bi mi smislili nove lijekove ili kozmetiku, šta li već, isto treba zabraniti. Iako takva praksa ima, na prvu gledano “moralno opravdanje”, jer se radi o praksi u ime našeg dobra, ja držim da ni jedna životinja ne smije neopravdano patit za “naše dobro”. Životinje prolaze kroz strahote u testiranjima koja se nad njima vrše, režu im se dijelovi mozga, pothranjuje ih se, drži u poptuno užasnim uvjetima i još štošta. Također, sav nehuman tretman prema životinjama koje se uzgajaju za hranu treba prekinuti. Da jedemo krave koje imaju probušen stomak i na njemu napravljenu rupu kroz koju im se ubacuje hrana, da bi dobile što više kila, uzgoj životinja koje cijeli život provedu u jedan te istom kavezu u kom se ne mogu ni okrenut i slično. Nisam za potpuno ukidanje uzgoja za meso, jer nisam siguran možemo li živjeti bez mesa, prvi ja ga jedem, (doduše jako malo); ali životinje koje jedemo treba držat u dobrim uvjetima, da im patnja bude minimalna. Zato mislim da moraju postojat i prava životinja, rezolucija o pravima životinja jednaka onoj o ljudskim pravima. |
01.09.2022., četvrtak
Put srca
|
Popodne je, liježem spavat. Odmaram od borbi. Odmaram od života. Razmišljam o životu i o patnji. Meni je život donio dosta patnje. A i drugima je, nema života bez patnje. Kako odvagat čija je patnja veća? To ovisi o dvije stvari, prva je koliko je ozbiljna patnja, npr možeš patit jer te cura ostavila ili moš bit žena koja je silovana. Ovo drugo je svakako veća patnja. A drugi faktor je koliko dobro podnosiš patnju. I to je pitanje prava stvar. Neki ljudi se ubiju jer ih partner/ica ostavi, ili često ubiju i sebe i partnera/icu. Neke žene se oporave od silovanja. Čovjek je žilavo biće i ako hoda “putem srca”, kako bi to rekao Kastanjedin Don Huan, može prevazić nevjerovatne prepreke. No za taj put su potrebni odvažnost, umijeće i hrabrost. Potrebna je mudrost, disciplina i upornost. Zato je nužno razvit te kvalitete. Također, potrebno je nešto što se ne može razvit, a to je: čisto srce! |
