31.05.2021., ponedjeljak

(Ne)pismenost

Svako društva ima svoje fetiše i svoje tabue, pa tako i naše današnje. U nekim plemenima je npr tabu jest prid nekim stranim da te vidi i slično. U plemenima, često se za kršenje nekog tabua, dobiva izgon iz plemena. To nije mala stvar, to je gotovo pa sigurna smrt. S druge strane, postoje i blaže kazne. Postoje neke stvari zbog kojih ćeš bit višerangiran - unaprijeđen u hijerarhiji plemena, a i one zbog kojih će ti status bit degradiran. Jedna zanimljiva stvar u našem civilizacijskom plemenu je jezik. Naime, stvorili smo fetiš od jezika kojim pričamo. Kako to mislim? Pa fino, uveli smo standard, pravila kako se šta govori i toga se moramo držat! Iko ko odstupa od tog pravila, od tog tabua koji je uveden je, pa ne izbačen iz društva, ali mu je status degradiran, smatra se da je "nepismen", "neuk" i slično. To su oznake zbog kojih je njegov status u društvu spušten na hijerarhiji. E sad, šta je tu problem? Problem je što većina ljudi ne zna šta je jezik. Smišno, ali točno je, većina ljudi je "jezik" poistovijetila sa terminom "standardni jezik" i ne poznaje razliku tog dvoje. Standardni jezik je tu kao univerzalno sredstvo komuniciranja na određenom prostoru. On je civilizacijski produkt koji ima ogromne benefite. Međutim, stvar je u tome što standardni jezik služi u određene svrhe, a to je kad ga koristiš kao javni govor, recimo na televiziji, u školi i slično. U uobičajenim prigodama standardni jezik nije potreban. E to je ono što većina ljudi danas ne konta, nego idu pa ispravljaju ljude kako pričaju, kao "to se ne kaže tako" ili "to je nepismeno/nepismen si" i slično. Ti ljudi koji tako postupaju ne svaćaju da postoji standardni jezik i jezik općenito. Standardni jezik ko što reko, ima svoja pravila i neke stvari su pravilne a neke nepravilne, međutim, jezik općenito nema takva pravila. U jeziku kao jeziku, pravilno je govorit onako kako se u nekom mistu govori. Prosto tako. To znači da i ona "nepismena" baba u selu u biti nije nepismena zbog toga što govori kako govori, nego more bit nepismena isključivo ako nikad nije naučila standardni jezik. A ono kako uobičajeno govori nije nikakva nepismenost. U principu, u jeziku, nepravilnost ne postoji. Osim ako ne pobrkaš neke riječi koje si želija reć i slično. Ovakvoj situaciji doprinose profesori jezika, učitelji i nastavnici, jer ne uče dicu da je normalno govorit onako kako oni obično govore, samo prosto da u školi il na fakultetu kao ustanovi moraju koristit standardni jezik. Tako da, to je jedan tabu i fetiš suvremenog društva. A da ne govorimo na sranja koja se rade s jezikom, di se jezik faktički sakati da bi se nešto u njemu "ispravilo", neke navodne nepravilnosti, tipa, ne kaže se "obadvojica" nego "obojica" i slično. Kao da mi svojom logikom možemo krojit jezik. Jezik ima svoju logiku i ono kako govoriš je prirodno, ne mora nama to bit logično. Evo, u prilog ovom mom postu, evo vam članak Mate Kapovića, lingviste kojeg inače cijenim i kao čovika a i ko lingvistu. Pročitajte ako vam se da: O jeziku
- 17:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

30.05.2021., nedjelja

Svi smo isti

Svi smo isti
I dobri i zli
i sljedbenici i propovjednici
I gurui i učenici
I prosvitljeni i neprosvitljeni
isti smo

Svi smo isti
I kurve i svećenici
I vjernici i nevjernici
I psihopate i paćenici
Isti smo

Svi smo isti
U istom kotlu se vrtimo
U istoj vodi plivamo
Od iste ilovače smo satkani
Od iste boli smo rođeni
Isti smo

Svi smo isti
Svi, baš svi
Što nosimo sunce u svojim očima
Što sanjamo zvijezde u suznim noćima
Što drhtimo u potrebi za Veličanstvom
Što ko raspupali cvitovi se smijemo
Omamljeni i do grla nasmiješeni
Isti smo

Svi smo isti
Naše oči su ogledalo sunaca
Naša tijela su travnata dječja igrališta
Naše disanje je vriska dice u lito
Svi smo isti
Svi smo
Miris proljetnih cvjetova
Pjev ptica u zoru
kap vode koja pada
u Beskraju
- 19:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

29.05.2021., subota

Nelogičnosti u religijama

Iman par stvari koje bi moga pitat vjernike, a koji mi nisu jasni. Ili bolje rečeno, preformuliraću post, umisto pitanja, izniću svoja razmišljanja glede nekih stvari vezano za religije. Npr, kakva je korist od molitve? Ako postoji Bog koji je pravedan i daje pravdu, zašto da ga moliš? Zar on sam ne zna za tebe? A ako ga tribaš molit da ti se on smiluje pa ti pomogne, kakav je to onda Bog, ja s takvin Bogon ne želin ni imat posla! I di je tu pravda na kraju krajeva? Ja znan po kršćanima i kršćanstvu, da su priče oko molitava uglavnom nebuloze. Tipa "ova molitva je dobra za ovo", "moljenje ovom svecu pomaže kod ovog problema" itd. Kao da je Bog neki direktor u firmi pa ako moliš nešto on će ti progledat kroz prste i slično.

S druge strane, recimo, sudnji dan. Kako mi je jednom jedna prijateljica koja je bila muslimanka, pa je postala ateista, objasnila, govori se da će sudnji dan bit kao vaga i vagaće ti se dobra i loša djela, a ako si bija u Muhamedovim podanicima, onima koji slijede njega, imaćeš prednost na vagi, jer on će kao prstom pogurat tvoju vagu da ti pomogne da prođeš na tom sudu. To je tek nebuloza. Znači ako si musliman, a imaš manje dobrih dijela nego neki npr Židov, Muhamed će te "pogurat", pa ćeš ti proć a taj Židov možda i neće. Imaš štelu kod Boga. I u islamu, što se smatra da samo oni što viruju u jednog Boga mogu ić u raj, šta je sa ljudima iz plemenskih zajednica koji nemaju nikakav doticaj sa modernom civilizacijom i koji uopće ne mogu doć do kontakta sa monoteističkim religijama?

S druge strane, u kršćanstvu, ako je Isus Božanska inkarnacija, sin Božji koji je i sam Bog, kako to da Bog ima samo iskustvo bivanja muškarcem, zar ne bi tribala postojat i neka žena pa da Bog ima i iskustvo kako je to bit žensko? I kako to da je Isus nas "spasija" konkretno? Kakve veze ima njegovo raspeće sa nama kao nama? I još kako je sve počelo, kakve logike ima priča o Adamu i Evi i kako je moguće da razumni ljudi još viruju u to? Da je Bog stvorija Evu od Adamovog rebra, te da je od njih dvoje nasta cili ljudski rod? Također, virovanje da je sve fakat kreirano od Boga, negiranje evolucije, kako je moguće da neko još tako razmišlja?

I pitanje je, zašto Bogu treba da ga mi "obožavamo"? Što ne bi neko moga bit i ateista, a ako je dobar čovik, uć u raj? Šta Bog ima od toga da ga mi štujemo? Također, mi nismo tražili da nas Bog stvori, on nas je stvorija svojon voljon. Zašto smo onda dužni molit ga il tako nešto, ako mu je problem što smo postali zli, to je i njegova krivica, jer nas je on stvorija. Zar nije logičnije da nas u tom slučaju uništi, nego npr da idemo na vječne muke u pakao. I kakva je logika u postojanju Sotone, kao bića koje je apsolutno zlo? Kako more postojat biće koje se ne može minjat, koje je 100% zlo? To je jednostavno potpuno nelogično. I to da će ljudi vječno u pakao, pa zar nismo popravljivi svi? I kako ćemo bit u raju, kao vječnom stanju sriće, a da se ne minjamo tu?

Ima još nelogičnosti koje su meni kod monoteističkih religija upadljive, ali ne pada mi sad sve na pamet. Da se razumimo i istočnjačke religije su po meni u dosta toga nelogične, mada naginjen recimo budizmu u svojim stavovima. Kod budizma mi nema smisla što se smatra da ljudi ne posjeduju nikakvu esenciju, u smislu kao dušu, i kad to spoznamo, i kad se prosvitlimo doživićemo nirvanu. Doćemo u stanje nirvane. E sad, postavlja se pitanje, šta će doživljavat to stanje nirvane? Ako mi nemamo nikakve suštine, onda kad se prosvitlimo jednostavno tribamo nestat. A ako doživljavamo nirvanu, onda imamo nekakvu dušu. Također, nema mi logike da se moš rodit ko čovik, pa nakon toga ko životinja. To mi je naprosto glupo, jer ne vidin kako se tako kompleksna svijest kao ljudska može tako suzit da postane životinjska.

Mada, kad sagledan, budizam mi opet puno više leži nego kršćanstvo il islam. Također, budizam mi je bolji jer nema "Božanske intervencije", niti "biznisa s Bogom", u smislu "ja ću se Bože popravit ako mi ti učiniš ovo il ono", Alan Wats je priča o tome, a mene jedan prijatelj često na to podsjeća kad molin sa svojima. Ja molitvu sa svojima doživljavan ko ritual povezivanja, a moja sestra to sve ozbiljno svaća, misli ako molimo tu i tu krunicu, da ćemo imat olakšice u odlasku u raj, od te i te molitve se lakše opraštaju grijesi i tako. Mada poštujen svakoga ko viruje u bilo koju vjeru, u jednu ruku su mi vjernici fini, ako su istinski vjernici i trude se bit dobri ljudi.

Neman ništa protiv virovanja i u šta, dok god osoba ima ispravan moralni kompas, mada u nekim stvarima religije potiču i na loše stvari, eto, homofobija na primjer. Stavovi katoličke crkve ili Islamske Zajednice su da je homoseksualna praksa grijeh. Postoji dosta toga lošeg na šta religije potiču, ali dobri ljudi iz vjere izvuku dobro. I takve ljude cijenim, vjernike koji se trude držat nauka svoje vjere i gradit se u bolje ljude na osnovu toga. Samo ne znan da li mogu privazić sve ono negativno što postoji u religijama. Da se razumimo, i ideologije razne, tipa marksizam, u kojem sebe pronalazin, su zloupotrebljivane za raznorazne zločine koji su se radili u ime tih ideologija. Tako da nisu samo religije odgovorne za zlo.

Budizam je od svih religija možda najmiroljubivija, jer se smatra da je ubijanje svih bića loše, ali opet se dešavaju situacije kao sada u Mianmaru, di budisti protjeruju etničke i vjerske manjine. I u povijesti su i budisti ratovali međusobno. Tako da, na kraju dođe se do toga da je moral do pojedinca. A na ove nelogičnosti u religijama ja ne vidin odgovora, zato i ne mogu pripadat nekoj religiji. Neki dan san se zapita neka pitanja o postojanju, i malo razmišlja, kad skontan, neman šta razmišljat, takve stvari se mogu spoznat tek kad čovik doživi neku vrstu spoznaje ili iskustva koje mu more dat odgovor. Eto, toliko, dosta me je za ovaj post. Pozdrav vam.
- 20:02 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Suština mene

U suštini, ja san stalno u stanju bijega od nečega u sebi. Bižin i odvraćam sebi pažnju konstantno. Konstantno san nervozan i uznemiren. Konstantno gledan u kakvu aktivnost se mogu utopit. Kad se krenem opuštat i prepuštat, to traje par sekundi i ja to prekinem. Valjda iz straha da ću doć u kontakt s tim nečim u meni s čim mi je zabranjeno doć u kontakt. Prije san bija anksiozan, ali nisan bija na točci di vidin jasno šta se dešava. Sad iman priliku da to minjan, jer sad baš vidin šta se dešava. Kad krenem dolazit u kontakt sa sobon, to nešto u meni me odmah odbija od sebe, gura me da skrećem pažnju na neke stvari izvan mene, na bilo šta, samo da makne pažnju sa sebe.

Ima nekoliko san ima jednu zanimljivu situaciju. Šeta san kroz selo i naletija na svog susjeda. Sta san malo s njin da popričamo. U međuvremenu se tu pojavija još jedan lik iz sela mi. I nas troje pričamo, a mene pere nervoza žešće. I u jednon momentu, kad san nešto reka tom liku iz sela mi, pođe osjećaj kao da ću to baš reć iz sebe, ono iz dubine sebe, baš iz svog "ja". Kao da san na par sekundi proša kroz taj vir od straha i doša do dna toga i vidija da se tu nalazin ja. Nisan ja msm ni reagira iz suštine sebe, ali san osjetija tu suštinu. Kad bi postoja iz te točke, ne bi bilo problema. Barem ne ovih koji me muče, možda bi se rodili neki novi problemi.

Sad ja se tu pitan u čemu je kvaka. U koji scenarij da to ubacin? Da li je to postojanje iz suštine sebe nešto što drugi ljudi imaju, a za šta san ja zakinut jer san ko zna kad prikinija kontakt s autentičnin sobon, ili je to postojanje iz suštine nešto što većina ljudi i nema, jer se svi, osim nekolicine odvažnih, vodimo onim kako smo programirani kroz odrastanje i na neki način igramo igru u biti? Može bit i jedan i drugi scenarij, na kraju nije ni bitno. Bilo bi dobro da ja mogu uć u takvo postojanje, ali toga me baš strah. Moguće da se bojin baš toga, baš kontakta sa tin dijelon sebe. Da bar mogu učinit da dođen u kontakt sa sobon, bez destrukcije u vidu razbijanja ičega i slično.

Možda je to što san iskusija suština mojih problema... Ne znan. Od nečega u sebi bižin i ne znan šta bi se desilo kad bi sad počeja živit iz sebe. Ne znan kako da to uopće izveden. Sve san živo proba i stalno mi se vraća to bacanje po kući. Bija san na grupnoj terapiji, dobro mi je bilo, sidija san, nas petero sat i po vrimena, i dobro je bilo, ali kad san doša kući spucala me kriza i razbjalo mi se. Kako god okreneš, di god ja buden moran se vratit kući. A kad dođen kući nastupa belaj. Al tako bi bilo i da ja sam negdi drugo živin, jer i dok san bija na psihijatriji razbijalo mi se je. Ne znan kako ću ovo privazić... Neman trenutno ni nade. Loš san.

Al eto, to iskustvo doživljavanja suštine sebe u priči sa tim ljudima iz sela mi je dobar pokazatelj toga šta bi mogla bit srž mojih problema. Još da ih znan riješit...
- 14:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #

28.05.2021., petak

Cjelovita i necjelovita djela

U budizmu ima podjela na "cjelovita" i "necjelovita" djela. Glavna karakteristika necjelovitih djela je da proizlaze iz krive motivacije, krive karme/percepcije, iz neznanja, mogli bismo reć. Dok cjelovita djela proizlaze iz ispravne motivacije, iz jasnog viđenja stvarnosti. Sad, šta je kvaka s necjelovitim i cjelovitim djelima? Kvaka je u njihovom efektu koji imaju na onog ko ih radi. Ovaj post nije post jednog budiste, jer ja nisam budista, ali mi odgovara ova podjela jer se priko nje mogu fino pojasnit neke stvari. Uglavnom, post je moje razmišljanje na osnovu budizma, a ne neki budistički insajderski tekst.

Nego, di je kvaka? Ja bi necjelovitin djelima nazva sve ono što nas ne ispunjava, što proizlazi iz neznanja, krivog viđenja stvarnosti, u biti sve ono što radimo a bespotrebno je ili nam ne može dat pravo zadovoljstvo. Puno tu stvari može bit ubačeno u tu kategoriju, ali mene zanima jedna stvar. To je bježanje od sebe putem nekih djela i kompenzacija za vlastitu nesreću. Zanimljivo je kako ovisnosti i općenito djela koja činimo kao kompenzaciju za naše nezadovoljstvo redovito imaju kratkotrajan efekat i brzo nam triba još, još jedna doza pijanstva. Ovde mislin na sve radnje koje su kompenzacija za neku našu unutarnju problematiku.

Ljudi koji npr osjećaju olakšanje kad čuju da je nekome loše, mogu bit potpuno nesvjesni da ih u biti tješi tuđa nesreća. I onda se krenu zadavat u uživljavanje u tu situaciju, prepričavanje, i često i nadodavanje nečeg svog tom tračanju i slično. Takve osobe izgrade čitave karaktere u biti na zadovoljstvu što je nekom drugom loše, a da toga nisu ni svjesne. A pošto satisfakcija kratko traje i triba se dobit nova doza, dolazi do ponovnog prepričavanja i uživljavanja te vijesti o nečijoj nesreći, recimo smrti neke mlade osobe, o nečijem samoubojstvu i slično. Takve osobe naizgled srdačno suosjećaju s obiteljima tih osoba, a u dubini sebe ih tješi da su te obitelji sad nesretne.

Već san reka da i ja sam iman momente kad osjetin utjehu kad čujen da je nekom loše, ali to ne uzimam sebi, niti na tome gradin išta. Samo spominjen to da se zna da san i ja čovik i da iman mane. Također, ovo važi za sve ovisnosti. Tračanje može bit ovisnost. Droga, na primjer. Dobiješ dozu i dobro je dok te drži, al nakon par dana moraš uzet novu. Alkoholizam, radoholičarstvo. Ovo zadnje, radoholičarstvo je također zanimljivo, jer osoba koja bježi od sebe radom, u društvu more izgledat kao veliki borac i veliki radnik. Ali stvar je u tome što su efekti tih djela kratkotrajni i stalno se mora uzimat nova doza. Isto se može reć i za kocku itd, ukratko za sve aktivnosti koje služe kao kompenzacija.

Ovo ponašanje označujem kao necjelovito, nešto urađeno iz necjelovite motivacije ne može nikad dat plodove koji su zadovoljavajući. S druge strane imamo cjelovita djela. Djela učinjena iz Ljubavi. Djela koja imaju ispravnu motivaciju. Recimo posa koji volimo. Svaki trud koji ulažemo u rad na tom poslu nam se višestruko vraća i obdaruje nas zadovoljstvom i Ljubavlju, koja nam je još veći poticaj da nastavimo dalje s poslom. Pomaganje ljudima, iz iskrene želje da ljudima bude bolje je jedan veliki izvor sreće i zadovoljstva. Zadovoljstvo koje osjetimo npr, kad osobu koja je nepokretna izvedemo u šetnju, i kad vidimo njenu sriću i sami smo ispunjeni i sretni.

Ovo su samo neki primjeri cjelovitih djela. Ukratko, kvaka je što je kod cjelovitih dijela motivacija zdrava. Motivacija necjelovitih djela to nije. I ovo su samo neki primjeri, ko što reko, legla mi je ova podjela na cjelovita i necjelovita djela, ali ovo je prosto moje tumačenje. Da, zaboravih reć, da je kontakt sa samim sobom u biti neizbježan. Može neko i cili život bižat od sebe, ali kad tad će bit prisiljen da stupi u kontakt sa sobom. Takva je priroda života, necjelovita djela nisu dugoročno održiva. Vi, šta vas ispunjava? Bižite li od sebe ili ste u kontaktu sa sobom? Jeste li više cjeloviti ili necjeloviti? Odgovorite meni u komentar il sami sebi. Pozdrav vam raja.
- 14:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

27.05.2021., četvrtak

Bogatstvo

Bogatstvo se u principu mjeri količinom Ljubavi koju čovik ima u životu. Ne kažem da pare nisu bitne. Jasno da su bitne. Bitno je imat normalnu plaću, bitno je imat plaću koja nije prosto za puko priživljavanje, nego i da si možemo priuštit neke stvari koje želimo, bitno je i imat normalan godišnji. To su neke osnove na piramidi potreba, čovik prvo mora zadovoljit fiziološke potrebe pa onda ić ka samoostvarenju. Pitanje je koliko ljudi u državama bivše Juge ima takve uvjete života, ali eto, nije to tema.

Nego, na Ljubav. Čita san pismo Steve-a Jobsa prije nekoliko, i, ukoliko to pismo nije lažirano, on sam piše kako mu bogatstvo nije donilo neku sriću, nego kako je jednostavno postalo navika, nešto u životu što prihvatiš kao stanje koje je takvo kakvo jest i to je to. Prid smrt je uvidija da je cili život u biti robova parama. Bija je rob para, bija je bogat, ali je bija zarobljen vlastitim bogatstvom. U pismu je reka da sad, kad dolazi prid smrt, vidi da su u životu važni trenuci Ljubavi, i da to jedino ostaje.

Puno je oblika Ljubavi koje čovik more imat u životu. Al neke stvari su zajedničke svima. Ljubav nam daje osjećaj zadovoljstva. Osjećamo se ispunjeno. Živimo u trenutku. Volimo. Za ovo "Volimo" neman opisa. Sritni smo. Istinski se osjećamo kao doma. Kao da su stvari kakve tribaju bit. Ali Ljubav je osjećaj za sebe. Ona se ne mere opisat. Mogu se opisat njene popratne pojave, ali za Ljubav moš jedino reć da je Ljubav. Ako je nisi osjetija, ne znaš kakva je.

Čovik koji ima puno prijatelja koji ga vole i koje voli je bogat čovik. Osoba koja ima puno dice je bogata osoba. Osoba koja ima posa koji voli i koji je ispunjava je istinski bogata osoba. Osoba koja je svjesna da je Ljubav ono što je u životu bitno je također bogata osoba. Osoba koja je otkrila mir sama sa sobom je bogata osoba. Čovik koji je iz "lošeg" naučija izvuć dobro je mudar i bogat čovik. Sve je to bogatstvo.

A mi, ljudi ko ljudi često smo zatvoreni za ono što nam život nosi. Kad nam se desi nešto što nam se ne sviđa, upadamo u zlovolju, ne znajuć da je i to što se dešava produkat Ljubavi, i da je za naše dobro. Često smo zatvoreni prid drugin ljudima i nosimo maske, neiskreni smo, pa time u biti sebe zakinemo za istinski ljudski kontakt, pa i za Ljubav koja se desi u tim momentima istinskog kontakta. Na kraju, ne damo ni sebi da volimo sami sebe. Iz straha ostajemo u nepovoljnim životnim okolnostima, umisto da ih minjamo.

Život je težak, u pricipu, to se triba priznat za početak. Mi ljudi imamo brojne zamke u koje možemo upast. Brojne krive putove koje moremo odabrat... Svoje greške moramo prihvatit kako bi išli dalje, dalje prema srići. Kako bi živili iz Ljubavi. Kako bi volili život. Nema baš puno ljudi koji istinski vole život. A volit život je tako lako. Kao rijeka što teče, tako Ljubav teče u nas i iz nas. Ali mi ljudi stavljamo brane toj rijeci. To je nešto što svak od nas ponaosob mora naučit otklonit.

U svakom slučaju, život sa Ljubavi je bogat život, a bez Ljubavi u životu smo istinska sirotinja.
- 12:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #

25.05.2021., utorak

Tuđe nesriće

Zbog stanja u kojem se nalazin, primjetin da iman neke mane. Recimo, nekad primjetin da se nečemu u meni dopada kad čujen da je nekome loše. Valjda se ne osjećam da san sam u patnji kad to čujen, ili ko će znat šta već. Zanimljiva je ta ljudska potreba i ta caka, da nam je lakše kad čujemo tipa da je nekome koga i ne znamo loše. Kad skontaš, kakve to uopće ima veze s nama? Šta ta osoba ima veze s nama, da mi išta o njoj uopće pomislimo? Izgrađeni smo tako da smo bića u odnosima, i naše postojanje je postojanje u odnosu s drugim bićima. Zato valjda moremo empatisat sa nekim drugim ljudima koje i ne znamo, ili se poistovijetit sa likom iz filma i slično. Zato možemo i osjećat olakšanje kad čujemo za tuđu nesreću.

Nego, ovu caku što san primjetija kod sebe ne volin, kad vidin da osjećan olakšanje jer je nekome loše, odma mi se to ne sviđa. A u biti prema tome bi triba izgradit neutralan stav. To je jednostavno misao, jedan dio mene se osjeća na fazon: "Život je takav, i drugima je loše, ništa ne propuštaš". To je neka utjeha koju čovik osjeti kad je u patnji. Ipak, ja san svjestan te svoje cake, primjetin kad osjetin ovo za druge ljude. I ja san savršeno svjestan da ja kao ja, želin dobro svima. Da me sad neko pita kako ja želin da neka osoba bude, reka bi da želin da bude dobro, i istinski to želin. Al eto, postoji i dio mene koji je takav kakav jest. Tužan i nesretan.

No, ovo je sve dobro i fino kad je svjesno. A oko nas, more ljudi izgradi karaktere na ovakvim tendencijama poput ove moje, sakriju to i sami od sebe. I vole pričat o tuđoj nesreći, sve na fazon kako suosjećaju, kako im je krivo kroz šta sad taj neko unesrećen mora prolazit. A u biti, u dubini sebe se tješe tom nesrećom i drago im je da se desila. Ovo je korijen većine vrste tračeva, nesretan život i manjak ispunjavajućih dešavanja u životu. Zato ljudi tračaju i provode vrime u raznim beskorisnim aktivnostima, tipa čitaju crnu kroniku. To ljudima, jasno, uglavnom podsvjesno, daje osjećaj olakšanja. Šta reć, i ja san jedan od tih ljudi. Ali san ja svjestan. Pa ne mogu uživat u tuđoj nesreći, i ne želin u njoj uživat. Jer san svjestan. Svjesnost je ključ svega.

P.S. Da ne bi dobili krivi dojam, ne dešava se meni često da osjetim ugodu kad čujen da je nekome loše, znan puno ljudi u patnji kojima iz srca želin da in bude bolje, al ko što reko, nekad mi se omakne i da osjetin to olakšanje. A da iman moć, učinija bi da svak bude sritan, pa makar ja zadnji osta nesritan.
- 13:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

24.05.2021., ponedjeljak

Borbe

Kako vrime iđe, primjetin neke promjene kod sebe. Tipa prije san bija izrazito aktivistički nastrojen, prepira bi se sa desničarima, ubjeđiva ih da su u krivu... Danas, nekako, prirodno, kao da se povlačin iz tog načina funkcionisanja. Jednostavno puštam... Puštam sve da bude kako je. Vidin, neki se i dalje gorljivo bore, neki se raspravljaju, a ja se pitan da li ta silna borba ima smisla ili je ono, što bi se reklo na engleskom "fighting fire with fire", il da preveden borba vatrom protiv vatre. Vatru može ugasit samo voda. Znači, neki drugačiji mod funkcionisanja. Da bi bija voda, prvo moraš prestat bit vatra... A ja iman dojam da polako to prestajen bit. Neke ljude za koje vidin da su u totalno lošem tripu, u desničarenju, u fašizmu, jednostavno pustim. Prije bi se peca na njih i prepira se, reagira bi, sad kad gledan, u njima jednostavno vidin uplašene ljude... Žao mi ih je. Ali ipak, pitan se, da li gubin nešto s takvin ponašanjen? Da li triban reagirat? Da li ipak triba bit i aktivista? Svit su minjali aktivisti... Tipa Ghandi, ili Martin Luther King. Svit su minjali velikani koji su dali i svoje živote za viši cilj. Ali moje je pitanje, da li su oni bili vatra ili voda? Mislin da je to pravo pitanje. Možda su i uspili u tome u čemu su uspili jer nisu bili vatra. Glupo je poredit se sa takvim velikanima u kontekstu običnih rasprava na internetu, ali princip je isti.

Ljudi, koji, otprilike dijele moju ideologiju se, kako vidin, često raspravljaju s drugima koji je ne dijele. I sad, da li ja mogu gledat jednako i jedne i druge? Ne mogu i neću, jer ipak, istinski ljevičari se bore srcem za društvenu pravdu, dok je desnica opravdavanje zla u raznoraznim fašizmima ili opravdavanje ovakvog monstruoznog kapitalizma. Ali ja ne želim na desničare stavljat osudu. Ja u njima vidin uplašene ljude. Vidin ljude s kojima se može razgovarat, ukoliko to oni žele, jasno. Vidin ljude ravnopravne meni. Mada mislin da san moralno na pravoj strani, a oni nisu, i oni su ljudi, i oni misle da je njihova strana ispravna. Oni su u suštini u bijegu od samih sebe. Imaju unutarnje konflikte od kojih biže tako što se vežu za neki kolektivni identitet, u ovom slučaju vjeru i naciju. I onda kanališu taj svoj strah na "one druge". I umisto da se bore sa sobom, oni se bore protiv "drugih". A sad, ne znam koliko koristi može bit od raspravljanja s njima... To je već diskutabilna tema. Mada, i ljevičari znaju bit u krivu i bit isključivi. Znan na jednom predavanju u Sarajevu na kojem san bija, u sklopu "Antifa festivala", u Kino Bosni, di se o desničarima pričalo kao o neprijateljima protiv kojih se treba borit, kao da se s njima uopće ne može razgovarat, kao da su to kakva niža ljudska bića. Meni se takav diskurs ne sviđa, i ne želin bit skupa u grupi s takvin ljudima.

Poanta, svi smo ljudi i zaslužujemo šansu. Neke ljude ne moš naučit. Neki ljudi neće svatit. To je ok. Za aktivizam, bitno je pomoć ljudima oko sebe koliko moreš, a ako si takve karme da si za nekih velikih dijela... to će se desit. Mada, ko što reko, u ciloj priči je ključno bit voda. Jer dok si vatra, moš se ti s nekim raspravljat do sutra, na kraju će svak zaključit isto što je mislija i kad je krenija u raspravu. Mislin da je jako bitno naglasit par stvari koje važe općenito u odnosu sa drugačijima od nas. Prvo, ne lipit na njih etikete na osnovu toga šta pričaju. Drugo, prihvatit ih kao razumne osobe, kao nekoga ko more svatit, dat šansu toj osobi da bude ono što jest i da je mi kao takvu poštujemo, a ako se sa njom raspravljamo, gledat je kao nekoga ko može shvatit. Treće, otvorit se da i mi nešto naučimo i možda promijenimo u svojim stavovima. Četvrto, ne osuđivat tu osobu zbog stavova koje ima. Peto, ako već i nalipimo neku etiketu, svaćat da je ta osoba kao takva u stalnom procesu mijenjanja, te time svatit da je naša etiketa koju smo zalipili tu čisto zbog nas samih, jer nam je lakše kad ljude trpamo u ladice. Eto, toliko. Hvala na pažnji.
- 13:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.05.2021., nedjelja

Malo o promjenama + super muzika!

Jučer u polju san planija i opsova Boga materi. Inače mi se to prije nikad nije dešavalo, al baš nikad, jer bi uvik sebe kontrolira do krajnje mjere. Opravdano san planija i izletija sa psovkon, poslje je sve bilo ok. Ima nekoliko san isto tako na neki glup komentar od strane sestre odgovorija tako da san i ja nju zalipija komentaron. Ona je meni praktički bezveze rekla "ne moraš bit svakom loncu poklopac", al baš bez razloga, na šta san ja njoj reka: "Eto nek si se ti našla pametna pa si meni poklopac". Inače ne razumin ljude koji se tako glupo ponašaju ko sestra mi, al meni je novost da nekome tako odbrusin i samo nastavin dalje, ono normalno. Ali s takvin ljudima se ne mere drukčije. U biti reka bi da se tek sad učin branit svoje granice. Za mater, pisa san već, kako iman nistagmus da mi sunce smeta i da mi ona dane glupe komentare glede mog nošenja kape tipa kad je oblačno i izgleda da se neće razvedrit i slično. I to me živcira već dosta vrimena. Jučer u polju, san nešto prokomentira da mi sunce malo smeta, na šta je ona ironično odgovorila nešto u fazonu: "Je, evo baš upeklo". Ona općenito ne razumi da meni sunce fkt smeta i možda čak misli i da ja to umišljan. Pošto su mi takvi komentari već dizali živac, jučer mi je prililo čašu pa san joj opsova Boga, i reka nešto na fazon "dobij ti nistagmus, pa mi se onda rugaj". Poslje san se izvinija na psovki ali joj reka da mi ne daje takve komentare. Moran reć da je takvo funkcionisanje za mene novost, jer san ja jako racionalan i vrlo ritko se more desit da ovako planen. Al s vrimena na vrime mislin da si to mogu dozvolit. Btw, poslušajte pjesmu, odlična je muzika a i tekst vrh.
- 13:19 - Komentari (26) - Isprintaj - #

22.05.2021., subota

Rad na sebi

Zadnjih dana radin na sebi na nekoliko polja. Prvo, primjetija san da često primjetim neku caku, crtu ličnosti kod nekog i osudin je, umisto da se potrudin da je razumin. Također, pomislin često kako sam ja bolji jer nemam takvu ličnost. Nije to ono baš da ja sad pomislin "vidi me, bolji sam", al prođe kao osjećaj neke vrste, na fazon, kao "ja radin na sebi, ja sam bolji od tog ponašanja". Onda primjetim da je i takav stav koji ja zauzmen u biti isti ko stav te osobe koja trača nekoga sa osudom. I onda primjetim to, pa pomislin "vidiš kako san ja svjestan, a brojni nisu". Haha, prava komedija. Doduše, ruku na srce, radin na sebi i jesan vjerovatno svjesniji nego dosta ljudi, al ono, čudo je kako ego voli sve sebi da prisvaja, i gradi tripove u kojima mu je ugodno.

Druga caka na kojoj radin je to da san škrt. Najmlađe san dite u obitelji i jedino muško. Sve sestre su starije od mene, najmlađa mi sestra 7 godina od mene starija. Tako da, jasno je, razmažen san. Kad su se dobivale čokolade, slatkiši i to sve, normalno, prvo se nudilo meni. I meni je ostalo tako, i dan danas primjetin npr kad jeden čips i kad mi sestre krenu uzimat čipsa, kako se krenem u sebi postavljat kao da me strah da će mi sve pojest, kako ja oću taj čips samo za se. Nekad mi to bude i sa drugon hranom. Pa se učin da ne buden škrt nego da buden širokogrudan, da dajen i zadnje zalogaje ako triba, jer ko ga jebe, nek ode, dođe ponovo nešto drugo, neću ostat gladan. Zanimljivo, ta mi crta preovladava u kući, inače ovako sa društvon i to nisan škrt.

Eto, par nekih crtica rada na sebi. U suštini, čovik mora radit na sebi dok je živ. To je kao rad na njivi, danas počupaš korov, sutra ga opet nareslo, pa tako čupaš, čupaš kontajuć da ćeš jednon sve počupat, al u biti, kad bolje sagledaš, pođeš se mirit s činjenicon da ćeš ga čupat cili život. Onda počneš i uživat u čupanju! Život je borba do smrti, i u smrt triba uć kao borac!
- 13:11 - Komentari (21) - Isprintaj - #

21.05.2021., petak

Njam njam

Biste li probali ovu delikatesu?



Inače, ja san ima jednu situaciju sa ovon beštijon. Ovu životinju koliko znan u Bosni zovu "Zmijski češalj", na hrvatskom se kaže "Striga" a mi u hercegovini ju samo zovemo "Češalj". Dalje u tekstu ću je zvat češalj. Uglavnom, ja san jedan dan igra playystationa u sobi, naslonjen uz zid od kreveta. I proveja san tako par sati. Tada san ima dugu kosu. I ja sađem iz sobe u kuhinju, kad sestra mi uspaničeno poče govorit "eno ti češlja u kosi". Ja na prvu kontam ono češalj za češljat se, a kad san ja skonta šta ona govori... Uvatija se za sudoper i samo viknija "Izvadi ga!" Sestra izgubljena, uzela upaljač za plin, onaj sa dugon cijevi i počela ga izbacivat meni iz kose. Oprobala jednom i viče: "Ulazi ti u glavu". Ja sav sluđen samo vičen da ga vadi iz glave mi. Nakon još par pokušaja, napokon ga je oborila na pod. Ja kad san to vidija u afektu uzeja lonac i zgnječija ga na podu. I tu noć nisan moga mirno spavat, proverava sve u sobi ima li ih još, i ubija još dva češlja. Od tada mi je ova životinja jeza, a realno i jest stvarno odvratno nešto. Ne znan što ove ovakve živine postoje uopće. Doduše, postoje iz istog razloga kao i mi, te vjerovatno ni oni nas ne vole. :D
- 17:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.05.2021., četvrtak

Životne priče

Ljudi nekad imaju zanimljive preokrete u životu i zanimljive životne putanje. Jedna prijateljica mi, pa ajde, valjda mogu reć "prijateljica", je jedna od takvih. Upoznali smo se na psihijatriji prije nekih pet godina, na mojoj prvoj hospitalizaciji. Bila je crnokosa, a plavih očiju, što mi je bila zanimljiva kombinacija. Lav u horoskopu. Sprijateljili smo se i ostali smo prijatelji priko fejsa. Poslje smo oboje par puta još bili hospitalizirani. Ona malo češće nego ja, barem zadnjih godina, moja zadnja i nadam se posljednja hospitalizacija je bila prije tri godine. Ona je u međuvremenu pokušala i suicid, ali sama je otišla u dom zdravlja da je spase. Mijenjali su joj dijagnoze, a ona je tvrdila da ima bipolarni, da se pronalazi u tim simptomima... Imala je tajni koje je meni rekla, pa ih neću ovde iznosit iako je anonimna. Ukratko bila je žrtva silovanja od strane svog momka. Ni prva ni zadnja koja nikad neće dočekat pravdu. Svako nekoliko bi se čuli i postojala je baš uzajamna ljubav između nas, bilo nam je drago popričat i ona je mene baš volila. Jedno vrime je bila u fazi kad je prestajala bit vjernica... Govorila je kako joj djeluje da Bog ne postoji, ali ju je bilo strah džehenema (pakla) . Ja san joj reka da, ako nema Boga, nema ni džehenema, ali da je na njoj da rasčisti sama sa sobom šta će bit i u šta će virovat. Predzadnji put kad smo se čuli, desija se zanimljiv preokret. Okrenula se vjeri. Pokrila se. Kaže smanjile su joj se krize, bolje se osjeća. Pričali smo fino, mada, bit ću iskren da mi je bilo pomalo krivo što nam se razdvajaju svjetonazori, ali ako je njoj lakše, super. Mada ja mislin da je to poboljšanje stanja kroz vjeru efekat autosugestije, ali da kroz religiju ne može zapravo riješit problem. Ali to je moj stav, a sad, ako je njoj od vjere bolje, samo naprid, nadan se da nisan u pravu. Zadnji put smo se čuli neki dan. Našla je neku izvlakušu zašto ne mere pričat. Jaa san svatija šta je kvaka. Ja san dio njenog prošlog života. Koji ona želi zaboravit. Pobrisala je i sve slike s fejsa di nije pokrivena. Kad sagledan, nije mi krivo što san joj u prošlom životu. Ona je pronašla novi i nadan se, bolji život. Drukčije gledan na to nego prije. Život te s nekim ljudima spoji, a s nekima razdvoji. Iman prijateljicu o kojoj san pisa već, koja je bila pokrivena kad smo se upoznali, a kasnije je skinila šamiju (maramu) i isto pobrisala sve slike s fejsa di je bila pokrivena. Obrnuta priča, isto životni zaokret. Ja san svoje zaokrete ima, ali su malo drukčije prirode. Tipa virova san u teorije zavjere, sad ugl ne virujen... I tako. Također, proša san ličnu transformaciju zadnjih godina... Ali to je tema za, aBd autobiografiju, jednog dana. Pozdrav vam. :)
- 18:44 - Komentari (21) - Isprintaj - #

19.05.2021., srijeda

Nekoliko snova

Ima nekoliko san ima par značajnih snova.

Evo prvi od prije misec i nešto. Vozin se na motoru s nekin prijateljem, ne znam kojin. On vozi. Ja gledam sav začuđen kako on tako ležerno vozi, a mene sve strah da će neko izletit prid nas i tako nešto. Ja mu ukazujem na to, a on se i ne obazire previše na mene. Dalje u istom snu, sanjan da sad, sa jednin dobrin priajteljem hodan, i razdvoje nam se puti, on se udalji od mene i ja nastavim svojim putem i upadnen u neke gnjile(trule) dinje. Ili lubenice, mi to zovemo "dinje". I upadnen u to sav prljav, u nekom, nezz kako ni opisat kakvom okruženju, mračno je i tuda prolazi neki potok ali je sve mračno i prljavo, blatnjavo. I neki ljudi dolaze do mene da vide šta mi je, ja samo primjećujen prijatelja u daljini i do mene dolaze neki ljudi koji tu nešto rade, pitaju me šta mi je, ja reko ništa, opraću se ja. Neću ulazit u objašnjavanje sna, iako ga iman sebi objašnjenog, čak san radija i afirmaciju poruke ovog sna.

Sanjan sinoć, prvo, kako se oću barit s jednon ženskon koju san bija gleda na fb i malo je pratija, i nju na partiju zbari jedan moj prijatelj iz srednje škole. Dalje u snu, ja nekako, neku žensku uspijevan zbarit, ili doć u situaciju di se barimo, i odemo pod neki most, a tu preloše, okolo nekakva govna, mi dvoje bi se kao počeli ljubit al tu sve govnavo i nekakvo zagušljivo od ružnoće. U snu se pojavljuje ponovo taj prijatelj iz srednje škole, ali ne pantin šta se dalje odvijalo.

Iz ovih snova je jasno da se prljavština u snu odnosi na moju vlastitu "zagađenost" svim sranjima u kojima se nalazim. U prvom snu se razdvajan s prijateljen, on ide dalje svojin puten, ja svojin i ja upadan u gnjile dinje - moji problemi. Sad ljudi što dolaze mogu predstavljat svašta , nisan siguran šta bi oni mogli bit, uglavnon bitno je da se ja mogu oprat. A ona vožnja s prijateljem na motoru se odnosi na put kroz život, ja gledam kako on normalno živi a ja sav u strahu. Drugi san mi se i ne tumači trenutno, jer ne želin afirmirat nešto zaključivanjem stvari iz ovog sna, jer je nekako drukčije kad se nešto protumači, napiše i objavi, dobije neku kao, konačnu notu. Pa ga i neću tumačit, protumačite ga vi kako želite. Mada, podosta je jasan. Sad mi se ne da ulazit detaljno u analizu ovih snova i ne vidin ni potrebu za tin, samo mi zanimljivo ovo van pokazat, da vidite kako je ljudska psiha čudo i kako tako predobro simbolično prikazuje stvarne situacije, stanja uma, emocije i sve.

P.S. Danas san šeta kroz selo i došlo mi da hodan raširenih ruku. I malo hodan, pa se onda okrenen iza sebe vidi li me neko. Da ne bi bilo: "jesi vidija M. kako hoda po selu, vako ruke raširija" :D Također mi se malo i skakutalo, al eto, nije zgodno to radit dok hodaš selom. Kad čovik skonta, koliko smo mi glupih pravila sebi nametnili, ne moš hodat raširenih ruku da te neko vidi takvog, pa koji je to *urac? A priznajen, i ja da vidin nekog di tako hoda konta bi da nije možda puka.
- 20:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #

18.05.2021., utorak

Ćaća - refleksije

Gledan danas sliku ćaće... Osjećan koliko tog čovika neizmjerno volin. Koliko san mu zahvalan. I da mi je krivo što mu podsvjesno zamirin neke stvari, ako mu ih zamirin. I onda mi se javi jedna neugodna misao... Ovo pišem možda i djelom da smirim tu misao... A to je kako mi je teško mislit da moj ćaća više nije moj ćaća. Ja virujen da se on sada nalazi negdi drugo i ima neka druga iskustva, da se mijenja i raste kao osoba. To može bit da je reinkarniran ko čovik na Zemlju, ili u neke druge sfere... Ukratko, teško mi je prihvatit da on iđe dalje. Da ja ostajen sam. Bez njega. Mada, mislin da su obiteljske veze jake. I virujen da ću ga ponovo sritnit. I da će tada opet bit konekcija na nivou otac-sin. Da će veza nastavit di je stala. Nešto tako se bar nadan... Virovanja monoteističkih religija, u nekim tumačenjima, daju olakšanje ovakvim pitanjima, jer se smatra da nas roditelji čekaju u raju, da smo samo mi njihova dica i slično... S druge strane, ako si ateista onda je još teže, jer viruješ da si izgubija roditelja zauvik... Ja se želin vezat za ćaću... Teško mi ga je pustit. Ali pustija san ga ja već. To je prirodno... Samo san još uvik u procesu prihvaćanja da moj ćaća iđe dalje. I neka iđe. I nek mu je sritno. Nek iđe sa srićon u nova iskustva i nek uživa u životu! Živi ćaća i nek ti bude dobro.
- 16:30 - Komentari (28) - Isprintaj - #

17.05.2021., ponedjeljak

Crkva i fašizam

Iz mog iskustva, nažalost, kako vidin, crkvenjaci najčešće idu uz ustaše. Ljudi koji su najbliži crkvi su najglasniji kad se radi o negiranju ustaških zločina, pa čak i opravdavanja ideologije NDH. Sad, prije koji dan je bila obljetnica Bleiburga. Neću reć da i taj zločin ne zaslužuje kaznu, i to je zločin, zločin iz osvete. Ali bilo bi fino vidit da crkvenjaci nekad obilježe i obljetnicu Jasenovca npr. Kako stvari stoje, crkva redovito ide skupa sa fašizmom. Kako u svitu, tako i u nas. I da naglasin, protiv crkve kao takve i protiv savjesnih vjernika neman ništa. Pričan samo o onome što vidin da se dešava. Al jebo to, evo vam par pjesama koje dominiraju zadnjih dana:
- 14:44 - Komentari (20) - Isprintaj - #

16.05.2021., nedjelja

Pogled s mog balkona
- 12:48 - Komentari (25) - Isprintaj - #

15.05.2021., subota

Realnosti

Ljudima je teško prihvatit realnost koja je drukčija od onoga što oni zamišljaju. Nekome znanstveno orjentiranom je nemoguće objasnit postojanje telepatije, ili nekih viđenja budućnosti, viđenja u kliničkoj smrti i tako nešto. S druge strane, nekome ko je uvjeren u svoja uvjerenja o životu nakon smrti, ili o Bogu, nirvani, itd, teško se može objasnit koncept realnosti koji nije takav. U slučaju kad si blizak s ljudima a razlikuju vam se stavovi na te teme, čovik mora bit fleksibilan i otvoren. Mislin da to važi općenito. I, iako svi imali svoje istine u koje bili potpuno uvjereni, nije ih potrebno dokazivat. To su naše istine koje ne moraju drugi dijelit. Doduše, ja dijelim te istine jer to volim, ali nikad ih ne namećen, niti očekujen da ljudi što me slušaju (il čitaju) usvajaju te istine kao svoju stvarnost. Ono što se nadan da mogu, je potaknit u nekome znatiželju da se sam zapita za neke stvari, poput onih o kojima pričan. U biti jedino to i možeš. Do svojih odgovora svak dolazi sam. I drukčije to ne mere ić. I ne triba ić. I ne bi valjalo. Ima ljudi kojima paše slijedit gurue, kojima paše slijedit "svete" knjige i slično. I takvi ljudi u nekim slučajevima promišljaju, pa se pronađu u onome napisanom ili u onom što guru priča. Ali, iz mog iskustva, češće se uhvate vjere il gurua po inerciji, ili iz neke potrebe. No, ko voli nek izvoli. Jedno, možda ključno moje pitanje je: Kako išta postoji? Kako je moguće da ima ičeg? I ovo je pitanje na koje ne triba očekivat odgovor. To pitanje je otvoren kanal prema spoznaji i prema univerzumu. Kad nađeš neki odgovor, tipa: "Sve je stvorija Bog", po meni zatvaraš taj kanal. Jer to nije odgovor, to je samo verbalna konstrukcija. Na to moš pitat: Ko je stvorija Boga? I tako može ić u nedogled. Isto je ako ti je odgovor na to pitanje: Veliki prasak. Opet moš pitat šta je bilo prije. Uvik se može pitat šta je bilo prije. Činjenica je, da na to pitanje nema odgovora. I tako to i triba bit. Inače, ne bi bilo tako čudesno i fascinantno. To je moje najdraže pitanje. Vi, šta vi volite da se pitate?
- 13:46 - Komentari (27) - Isprintaj - #

14.05.2021., petak

I can't get no satisfaction

Jednostavno ništa ne ispunjava. Nebo je lipo i vitar mriška grane, ali ništa, ništa ne ispunjava. Na momente prepuštanja svit uđe u me, al ja sekundu nakon toga presjecam kontakt sa sviton i ostajen nijem. Jednostavno, jednostavno, ništa ne ispunjava. Svako ispunjenje prekinem odma nakon što se desi, od straha, vječitog straha od tog da ću porazbijat ako pustim. Ako pustin život. Ako si pustim da živim. Jednostavno, ništa, ništa ne ispunjava. Od jutarnje kave, do večernjeg slušanja muzike. I znam da je sjebano, i znam da je ove teme više prikoviše, ali ništa, ništa ne ispunjava. Sunce sija zlatno i potok tako svježe teče, lešina od mačke se raspada uz put. Ja hodan, prolazin, svjedok san, al unutra, unutra grčin svaki pokret. Ne dam, ne dam da me išta ispuni. Jer će se desit nešto što se ne smi desit. Šta? Ne znam. Držim se kao zatvorenika u vlastitoj psihi. I ništa, ništa ne ispunjava, nikad, ama baš nikad. Kao kad kamenom stružeš od zid, nema ispunjenja. Nema ispunjenja dok ne pustin taj potisnuti dio mene da se spoji sa mnom kojeg si dozvoljavam. Dok kontrolor ne nestane. I bolno je, i teško je, i opasno je, i zajebano je. Teško je. Teško da se ne može ni izgovorit. Teško, da sa bliskim osobama se osjećan kao trupina. Kao drvo. Ne dozvoljavan si emocije. A bez emocija, ništa, ništa ne ispunjava. Bez sebe, ništa, ništa ne ispunjava. Tužan je to život, ako ne smognem snage, volje, i čega već mi triba da se izborin za ispunjenje. Teška sudbina. Težak post. Mali predah, pisanje, koje odmiče od konstantne frustracije. Jer ništa, ama baš ništa, ne ispunjava.
- 18:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.05.2021., četvrtak

Ples života

Kad čovik umre, na sprovodu se priča o tome kakav je bija. I obično su to jednodimenzionalni opisi, opisi takvi, kao da je takav kakvim ga opisuju bija cili život. Kao da se nije minja kroz život, i biva tisuće različitih osoba iz dana u dan. Pitanje je kako opisat čovika u liniji od njegovog rođenja do njegove smrti? Šta je to što ga čini njime, šta je to što daje kontinuitet čoviku od rođenja do smrti. Ja takvo postavljanje ličnosti gledan ko na ples. Životni ples. Život, kao ples. Svaki korak uvjetuje idući, i tako dalje, od prvog koraka do zadnjeg. Ono što je karakteristično za svaku osobu, je njen osebujan stil u kretanju. Možda je ta osoba imala iste korake kao neka druga, ali opet njen stil koračanja je nešto što pripada samo toj osobi. Tako i u životu, neka nota, neki stil održava osobu u nekakvom kontinuitetu. Iako ljudi doživljavaju radikalne promjene, opet nam nekako ostaju oni. Svak ima svoj osebujan stil življenja, svoj način življenja, način govora, način hoda, boju glasa, temperament... Svako pleše ovaj život na svoj način, i svaki je način jednako vridan. A najlipše se pleše sa voljenim osobama, ples u grupi.
- 11:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

12.05.2021., srijeda

Življenje radi umiranja

Pustija bi se, al ne mogu ni to. Ako se pustin, potonuću u stanja u kojima će mi dolazit da nekome naudim. I moguće je da bi se tim stanjima i prepustija da neman baš snažnu volju koja mi brani da se prepustim u takvo nešto. S druge strane iman taj poriv, dolazi mi to stanje, da se potpuno prepustin. Ne ovom lošem u meni, da naudin nekome, to dolazi iz otpora. Ovo da se potpuno prepustin je na fazon da pustin potpuno sebe da potpuno nestanen. Da se potpuno prepustin. U toj varijanti bi ja vjerovatno doša u kontakt s tim nečim u meni što me muči, al kvaka je što ja ne znan šta bi radija, a bija bi svjestan, bija bi svjestan svega što radin, pa makar i to ušlo u neki oblik destrukcije, razbijanja il tako nešto. Ne bi nikome naudija u toj varijanti, ali moguće da bi razbija i urla. I sad, prepustit se tom stanju i bit svjestan šta radiš, a ne zaustavit se, mi praktički dođe ko nemoguće. I onda i dalje visin u ovom statusu quo. Dosta ljudi živi život iz mržnje. Dosta ljudi živi, a želi umrit. Nije to malo ljudi virujte mi. Ne govore to svi, ali puno ih je potpuno "normalnih" što to žele, što potajice, da kriju i sami od sebe, a što svjesno. U životu, trenutno, nisan u toj grupi ljudi. Ne želin smrt. Želin život. Volin život. Ali je jednostavno teško. Previše teško. Nekad poželin da umren. Čovik san, i to se desi. Evo jedna prigodna:
- 15:11 - Komentari (20) - Isprintaj - #

10.05.2021., ponedjeljak

U očima posmatrača

Pjesma nastaje u ljudskom umu. Ljudski um stvara pjesmu. Bez uma da je shvati kao cjelinu, pjesma je samo prosuti zvuk.

U ljudskom umu nastaju najveća književna djela dobivaju svoj početak i kraj. Bez okvira u kojem se tumače knjige ne bi mogli biti djela, bile bi samo nabacana slova.

Čita san kako u Africi, u nekom plemenu su pustili dokumentarac. Ljudi koji su ga odgledali uopće nisu skontali da je taj film cjelina. Da ima neku zajedniču poantu. Tako da i film nastaje u umu onog koji ga gleda.

Današnja likovna umjetnost, posebno ona apstraktna, je tek stvar koja nastaje u umu nas koji promatramo. Inače je obična boja prosuta po platnu, pa... obična boja koja je prosuta po platnu.

Ono šta bi moga reć da mi je zanimljivo na kraju je to, da li se i ova naša realnost generira u našem umu. Ciljano koristim riječ "umu" a ne "mozgu" jer to dvoje nije isto. Nek svak odgovor na ovo zadnje pitanje pronađe za sebe.
- 19:14 - Komentari (11) - Isprintaj - #

09.05.2021., nedjelja

Majčin dan

Danas je majčin dan. A ja iman jednu simpatičnu priču za podilit povodon toga. Naime, dok san bija dite, za majčin dan san odlučija otić do u prodavnicu u selu mi i kupit materi nekih bonbona. Bija san baš malo dite, nezz jesan li i iša u školu. Ugl, ja san jamija baš njeno biciklo, koje je bilo veliko, da nisan uopće moga sist na sic. Mora san ga vozit uspravno na njemu. I otiša san ja u prodavnicu i kupija te bonbone i krenija se vraćat kući. I na jednom dijelu puta ima jedna nizbrdicu koja izbija na raskršće i dok se voziš ne vidiš da li iko iđe drugom cestom prema raskršću. Ja san ko dite bija svjestan da je rizik pustit se tako, ali ipak san odlučija da ću se spustit niz nizbrdicu i ić na sriću, da s druge strane neće niko naić na raskršće, sa druge ceste msm. I tako san se ja pustija, i fino na sred raskršća spuca u auto koje je naišlo s druge strane. Srića pa je to auto već dosta ušlo u raskršće pa me nije pokupilo, nego san ja udarija u točak od auta i izletija naprid s bicikla i lupija glavon u auto, te nakon toga pao na pod i lupija bradon od asvalt. Bradu san razbija, tako da san poslje mora ić na šivanje, ima san par konaca u njoj. Guma od bicikla mi se pretvorila u oblik osmice, a od auta guma u koju san spuca, pukla. Žena koja je vozila se prestravila, sićan se da je poslje dolazila kod mene me oblazit, i kako mi je donosila nekih slatkiša, a meni bilo drago zbog toga, kad god bi došla. Brada nije baš žestoko najebala, par konaca samo, tako da san proša najbolje što san moga. Sićan se kako je bila velika rana na bradi, a ja ko dite bi čeprka po njoj. Msm da san sebi iščupa i jedan konac. Uglavnon, ja san za majčin dan poša obradovat mater i napravija belaj, al ajde, nek je živa glava. Btw ne sićan se šta je bilo s bonbonama. :D
- 11:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #

08.05.2021., subota

Uvidi i zaključci

Jučer i prikjučer san dosta radija na njivi. I mogu van reć da je odlično. Danas usta, popija kavu, i odma bi počeja radit stvari koje triban. Triba bi zalivat kavode(paradajz, rajčica), paprike, tikve i patlidžane. I odma san u elanu da to krenem zalivat. Međutim, mater reče da planira možda pojit kumpire. I ako ih bude pojila biće mi puno lakše zalivat, jer neću morat nosat kante od kuće jer će vode bit u voši(kanalu) u polju. A ja se ucrva sideć i ne radeć ništa.

Jučer san bija dobro raspoložen nakon posla. Šeta san i baš mi je fino leglo. Zaključija san da neću prihvaćat kao opciju razbijanje po kući.. I bilo je to ok. Međutin, kad san se vratija kući, sidin i kontan, sad neću razbijat, mogu se opustit. I krenem se opuštat i samo se krenu pokretat neki procesi... Krene me obuzimat nešto i vuče me da krenem se valjat po podu. I ja prekinem... Iman dojam da se jednon moran prepustit tome porivu, ali još uvik ne mogu.

Ima već nekoliko san gleda jedan video od Moojija. Priča o tom zadnjem koraku u procesu prosvitljenja. Piše o tome kako je taj proces malo po malo bacanje dijelova sebe u vatru, da izgore. I na kraju, skontaš da si ti zadnja bilja(cjepanica) za naložit. I ova jedna žena mu priča kako se nalazi na toj točki ali je strah prepustit se jer ne zna šta će bit nakon toga. Jer triba potpuno prepustit kontrolu. I meni je slično, s tim da je i gore jer se počinjen nenormalno ponašat kad se puštam.

Ne znan, za sad to ostavljam po strani... Vidićemo, doće vrime da se ovo razriješi. Kako su pomakli policijski sat u mojoj županiji na 11 sati navečer, tetka me može vozit na grupnu psihoterapiju. Kontam joj reć za to. Ona će imat volje da me vozi, ali meni je neugodno da me voza tako često... Puno kilometraže triba prić. Al iman dojam da će mi ta grupna terapija valjat. Da ništa upoznaću nove ljude i družiću se... I to puno znači, jer san ja ekstrovert, a odavno nisan nekog novog upozna.

Jučer san uvidija jednu zanimljivu stvar. To je da ne možemo primjetit kod nekoga neku crtu ličnosti ako ju i mi sami ne posjedujemo u nekoj mjeri, makar samo mrvicu, ali moramo je posjedovat. Tipa ako primjetimo da je neko arogantan, i sami moramo imat malo arogancije da bi pripoznali tu emociju. To je pomalo otriježnjujuća spoznaja... Možda i nije pravilo, jer tipa moš primjetit da je neko gej a da i sam nisi gej, i tako nešto, ali ove neke karakterne crte mi se čini da ovo pravilo vridi za nje. Možda i nisan u pravu, ali tako mi se čini.
- 11:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

07.05.2021., petak

Šta želim biti kad odrastem

Kad me neko pita šta želim radit i čime se bavit, neman konkretan odgovor. Od malena nekako naginjen stvarima što uključuju komunikaciju. U srednjoj školi bi na malom odmoru glumata i nasmijava učenike u razredu. Često san se zamišlja kako radin neko zanimanje i kako san do neke mjere poznat, ne zbog slave, nego zbog uticaja, da mogu širit svoje misli i ideje. Zamišlja san se tipa na televiziji u nekoj emisiji koju vodin il san gost i tako nešto. Te su se stvari u principu donekle i bile ostvarile. Radija san stand up komediju par godina, bija san i na televiziji, dosta puta, tako da su stvari u mom životu i počele u tom smjeru. Međutim, onda se desija nistagmus. I stvari su se okrenile za 180. Međutim, ja san uspija privazić nistagmus, barem dobrim dijelom. To nije bija mali poduhvat. To je poduhvat u koji čovik mora uložit sve snage koje ima, i uz to dobit snage i koje sam nema, nego ih dobije od Boga/Svemira/Ljubavi, nek svak probere naziv koji mu bolje paše. Sad opet sanjarim, ali stvari su se promijenile. Više ne želin radit stand up. Ali zanima me rad sa ljudskom patnjom. Želin pomagat ljudima. Želin bit i motivacijski govornik. Želin širit znanje koje iman. O ljudskoj psihi. O privazilaženju problema. O životu općenito, i o stvarima koje san iskusija a koje prevazilaze ono što većina smatra mogućim. Želin bit inspiracija nekome. Ali ne zbog sebe. Ne jer je prosto meni ugodno da to buden. Ne kažen da nije i ugodno, ali iman strast u pokazivanju ljudima da se granice mogućeg mogu pomaknit od onog što se obično smatra kao moguće, te Ljubav prema tome da ljudima pomognen u patnji, ako ikako mogu. Tu strast i tu Ljubav bi udružija u nešto. Trenutno ne znan točno u šta. A i ne mogu znat, jer nabadam otprilike, tek kad privaziđen ovo što me muči ću znat šta. I tako, ja o tome maštam, a onda me brutalna realnost poklopi sa tim da se osjećam potpuno beznadno... Da nema nade za mene da ću se ikad izvuć iz ovih sranja u koje san upa... Poklopi me i mislin da od mene nikad ništa neće bit. Da ću propast... Da ću otić u propast. Bojim se da će moji snovi bit samo tu da me bole. Ali, miran san. Biće kako mora bit. Ja ću dat sve od sebe, pa sad, kako bude bude. Pozdrav vam.
- 18:43 - Komentari (19) - Isprintaj - #

06.05.2021., četvrtak

Malo o svačemu

Pišem ovo vrlo vjerovatno da dobijen neki osjećaj sigurnosti... Intuicija mi govori da ne pišen ništa, ali idem kontra. Jučer čučin u šumi i uronjen u misli razmišljam, kako smo mi ljudi u biti Zemlja. Kako smo potpuno Zemlja, pripadamo potpuno ovom planetu. Sve supstance koje smo dobili, lijekovi tipa i slično, pa beton, asfalt, metalne i plastične, staklene stvari, sve smo to dobili kao derivat nečega što smo našli u Zemlji. Mi ovom planetu pripadamo potpuno, i nema nas bez njega. Pripadamo mi i svemiru, jasno, i Zemlja pripada svemiru, ali naše tjelesno postojanje je potpuno Zemlja. Uz to, prijatelj mi dava saučešće za ćaću, i pričali o tim mojim iskustvima što san ima, što san osjetija duše drveća, doživija Ljubav, apsolutnu, kozmičku ajmo reć, telepatski komunicira s mačkama... I on mi rekne da san kao Isus il Muhamed... I ono, ugodno je to čut haha. Mada, ja san sebe naučija da sudove o sebi puštam, da se ne vežem za njih. I tako meditiram i prolazi mi to kroz glavu, što mi je on reka, i vidin egu se to sviđa, ego ne bi da ja to pustin. Pa krenem zajebavat sam sebe, tipa "Đes Isuse, ajd pretvori vodu u vino" haha. No, na stranu to. Ja jesan probija neke granice koje možda većina ljudi ne probije. Jučer dok san čuča u šumi mi je samo pala na pamet misao: "Ja sam biće koje je progledalo." I tako to i jest. Ali nisan nikakav nadčovik. Svak ima potencijal u sebi da "progleda". Stvar je, neki ljudi imaju takvu karmu/percepciju, da nikad neće ni razmišljat o tim stvarima, tipa šta je suština života, može li se osjetit biljka i slično. Nisu tako izgrađeni i logično, život ih neće dovest dotle da to i dožive. Zato će oni imat neke druge stvari u životu. Ja iman ove svoje, i dosta mi je muke s njima da mi ne triba ništa dodatno još, spozna san dovoljno što se mene tiče. :D Šalu na stranu, to iskustvo koje san ja ima je ozbiljno, i dobro san ja proša s tin, nekoga bi prevrnulo u psihozu... I ja san, poslje kad san se povuka iz tog stanja, vidija da san počeja razvijat neke deluzije... Zajeban je to teren, jer se olabavi granica toga šta jest a šta nije normalno. I moje trenutno stanje mi prolazi kroz glavu... Znan samo da je ovo tako kako mora bit. Neizbježno je bilo da dođen na ovu točku. Kad i kako ću maknit s nje, ću vidit. Sad za sad san tu, pa kako dalje... Vidićemo kad budemo išli dalje. Al zanimljivo je zašto volimo kad neko o nama misli nešto pozitivno, kao tipa ovaj moj prijatelj o meni. Vjerovatno se osjećamo sigurno, ono dite u nama se osjeća veliko i jako kad tako nešto čuje. A također, to što ta osoba ima pozitivno mišljenje o nama znači da nas neće odbacit. Bilo kako bilo, ja san ipak istresa ove misli na papir. Ispalo je dulje nego san mislija. Pozdrav van svima.
- 13:18 - Komentari (21) - Isprintaj - #

04.05.2021., utorak

Eto tako

Jučer sidin kod ovog križa kraj kuće mi, konstrukcije velike od 20 metara, nalazi se taman na vrh brdašca uz moju kuću i tu iman običaj doć nekad kontemplirat... I tako sidin i strah me nekih loših misli i stanja. I ja s njima igram povuci - potegni, i u jednom momentu mi dođe misao: Ako nećeš da imaš ta stanja nemoj ih podizat iz sebe i hvatat se za njih. I fakat, vidim kako ih ja stvaram. Kako ih moja volja podiže i moj ego se hvata za njih. I ja to prestanem radit. Sad, to more se primjenit na dosta stvari, mada kod mene je stanje kompleksno i ne znam koliko samo ta metoda može dat rezultata. Razmišljan o nekoj aktivnosti, tipa trčanju svakodnevnom il tako nešto. Smisliću nešto, neku rutinsku fizičku aktivnost, pored ovog što iman kad radin u polju.
- 18:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

03.05.2021., ponedjeljak

Bačeni u svit

Kao ljudi, osuđeni smo da budemo lutalice. Bačeni smo u ovaj svit, potpuno bespomoćni. Sa vrimenom odrastamo, ali tek da bi svatili da ne znamo ništa. Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji. Ne sjećamo se rođenja, a znamo, po svemu što vidimo da smo se jednom rodili. Ne znamo dešava li se išta nakon smrti, pa ipak imamo stavove o tome. Znamo da smo jedan, relativno kratak (kako kome) period vrimena na ovom planetu, i to je jedino što znamo. U toj paradoksalnoj situaciji, gradimo razne teorije o životu poslje smrti, bilo da se radilo o tome da virujemo u neku verziju u kojoj naša svijest nadživljava smrt ili da virovali da je smrt kraj i da nema dalje. Puno stvari ide u prilog prvoj verziji, mada ako ćemo strogo logički gledat, druga verzija je možda empirijski potkovanija od prve. Mada, jedini logički dosljedan stav je taj da ne znamo. Da ne znamo ima li nas poslje il nas nema.

To je jedna stvar, a druga stvar je čovikovo znanje. Čovik ima potrebu da zna, ima znatiželju koja ga goni da uči. Da ništa, što kažu "muka ga natjera" da savladava neke prepreke koje mu dođu i da se razvija ko osoba. Ono što nazivamo "mudrost" je znanje koje je proživljeno kroz iskustvo. Zato su stariji ljudi često mudriji, jer imaju više životnog iskustva. Mada i kao mlađi moremo bit mudri. Tragamo za znanjima, ali na intelektualan način, tražimo znanje koje je u obliku koncepta, mentalnog konstrukta i slično. Naš intelekt je jako sposoban u postavljanju pitanja. I to je dobro, jer moramo od nekud poć, a u svojoj potrazi za znanjem, polazimo od intelektualnog propitkivanja. Međutim, mi očekujemo da ćemo odgovor dobit u varijanti nekog zaključka, prosto intelektualnog, verbalnog odgovora. A to nije ono što se u pravilu dešava.

U pravilo znanje dođe kroz iskustvo. Uzeću sebe kao primjer. Meni se dogodilo da san osjetija svijest/dušu biljke, a to mi se desilo par puta, vi kojime pratite znate to do sad. E sad, to što se meni desilo je u biti znanje kroz iskustvo. Moga bi ja čitat enciklopedije o biljkama, proučavat ih, i to bi također bilo znanje. Ali to znanje je intelektualno i ne može ti dat odgovor šta je ta biljka. Tek kad je osjetiš, njenu suštinu, dušu, tek tada je fakat znaš. I kad se to osjeti, vidiš kako se sve poklapa, to što izgleda kako izgleda, miriše kako miriše... Sve se savršeno uklapa u dušu te biljke. To što se meni desilo je znanje. Pravo znanje. S tim da, ne triba ni omalovažavat intelektualne spoznaje, i to je znanje, samo po meni, takvo znanje je inferiorno znanju koje smo stekli kroz iskustvo.

Čudna je ovo igra, ovako postavljena, rađamo se, umiremo, ne znamo ništa vezano za to... Što su stvari baš takve kakve jesu? I da li je moguće spoznat suštinu života, spoznat šta se dešava il ne dešava nakon smrti? Iskreno, ne znam. Ja san kroz život bija zanesen time da otkrijen odgovor na ta pitanja, ali kroz sazrijevanje san uvidija da, bar koliko sad vidin, tog odgovora nema. Ali to ne znači da nećemo dobit odgovor na ta pitanja, samo, taj odgovor neće bit ono što očekujemo. Tu sebi mogu uvrstit taj doživljaj Ljubavi koji san ima... Kad san osjetija da je sve što postoji Ljubav, i da je Ljubav dublja od smrti... To je nekakav odgovor, to je iskustvo. Jedino to je u biti odgovor. A sad, kako sve postoji, šta se dešava kad umremo, kako je svit stvoren ili ako nije stvoren od kud ga... Na ta pitanja neman odgovore i ne znan da li se i mogu pronać. Možda mogu, ali ja ih za sad neman.

Bilo kako bilo, do nekih spoznaja se može doć, i ko što reko, spoznaja kroz iskustvo je superiorna intelektualnoj spoznaji. Mada i jedna i druga vrsta spoznaje ima svoju ulogu u našoj psihi, triba nam oboje. Eto, toliko za sad. Budite pozdravljeni. :*
- 14:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

02.05.2021., nedjelja

Eto

Ćaćina smrt prolazi u redu. Podnosim bolje od očekivanog. Moja sranja s druge strane, su i dalje tu. I i dalje neman recepta da ih prevaziđen... Ali kontan... Svašta nešto kontan. I tako, slušan ovu mjuzu, opušta me



Zahvalan san bendu na ovoj muzici.
- 22:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #

01.05.2021., subota

O sreći i nesreći

Princip ljudske sreće, odnosno nesreće ili bolje reć patnje je u budizmu dobro opisan. Međutim to se more vidit i iz svakodnevnih aktivnosti. Recimo pijenje koka kole. U suštini, pijenje velike količine kole ima isti patern kao drogiranje. Ja, kao osoba koja inače ne pije kolu to sad ovih dana, pošto je puno kole u kući, mogu vidit. Popijen čašu i lipo mi. Ali blago vuče da je pijen još. Popijen još malo. Pa još. Ubrzo se nađen u situaciji di bi je moga pit mahinalno, ali nikad je ne može bit dosta, uvik traži još. I nakon nekog vrimena, samo hvataš taj prvi osjećaj kad ti je bilo baš lipo, jer te ne zadovoljava kasnije ko u početku. Na iston principu počiva tipa ovisnost o heroinu. Uzmeš prvih par puta i super je osjećaj. Ali to nije prirodno stanje i ne moš u njemu bit non stop. I kasnije uzimaš još, češće i više, ali nikako nema zadovoljstva. To su stvari koje se u budizmu uzimaju kao "unwholesome acts" ili "necjelovita djela". To znači djela koja su počinjena pod uticajem loše karme ili krivih motivacija i krivih uvjerenja. Djela koja su učinjena u krivoj percepciji stvari. Necjelovita djela nikad ne mogu dat ispunjenje. Jer ih ne radimo mi istinski, što se kaže "iz duše", drugin riječima, nisu cjelovita djela koja radimo istinski našim bićem, tj djela koja su učinjena u ispravnom svaćanju i iz ispravnih pobuda, iz istinske porive našeg bića.

Na principu na kojem postoje ovisnosti o koli ili heroinu, možemo izgradit i ovisnosti o raznim drugin stvarima. Možemo se hvatat za trenutke sreće i grabit ih da ih zadržimo, a ona neminovno prolaze, kao što prolazi sve i "dobro" i "loše". Stavljan pod navodnike jer nekad ne znamo šta je za nas dobro a šta loše. Možemo halapljivo čeznit za nekim prošlim trenucima kad smo bili sretni, ili čeznit za raznim entuzijastičnim iskustvima koja bi nas mogla čekat. Sa tog vlaka iz diznilenda, sa konstantnim usponima i padovima, nema lakog silaska. Jedno je ključno ako oćemo nać trajnu sreću, a to je svjesnost. I ispravno ponašanje. Kako je to divno Lao Ce reka u Tao Te Chingu, o tome kako se mudrac ponaša, kaže: Stvari mu dolaze a on ih ne odbija, stvari mu odlaze a on ih ne zadržava. Ali ovo što Lao Ce priča ne može na silu, takve stvari moraju čoviku leć prirodno. Mada je velika mudrost u njima. Ja se zadnjih dana učin da ne minjan ljudima percepciju. Da pustin da misle šta misle i osjećaju šta osjećaju, bez da ih ja pokušavan razuvjerit, davat lažne utjehe i slično. Jedno je kad se fakat ima šta reć nekome, da mu može koristit, ali ovde mislin na situacije kad nekome ne moš olakšat ničim, nego ga jednostavno moraš pustit da odpati svoju bol koju ima... Teško je oduprit se porivu da druge spašavamo... A istovremeno i želji da neko drugi spasi nas.

Ključna stvar u ciloj priči je: Prihvaćanje. Šta god se desi, prihvaćanje te situacije minja cilu priču. Tada možemo na stvari gledat cjelovito, i samim time djelovat cjelovito. Znan po sebi, kad počnem tonit u neka loša stanja, i kad krenem to prihvaćat, ono reknem sebi "evo tonem i ok je, nek potonem", paradoksalno, prestanem tonit i taj proces se prekine. Prihvaćanje je ljekovito. To i Ljubav i zahvalnost. Staću ovdje sa primjerima, da mi se ne odulji post na kilometar pisanja. Uglavnom mislin da je dovoljno rečeno. Samo ću reć, da Ljubav dođe prirodno sa prihvaćanjem, a zahvalnost dođe prirodno, a može se i vježbat, svjesnim podsjećanjem sebe na sve šta imaš a uzimaš zdravo za gotovo.
- 12:47 - Komentari (29) - Isprintaj - #