Jednostavno ništa ne ispunjava. Nebo je lipo i vitar mriška grane, ali ništa, ništa ne ispunjava. Na momente prepuštanja svit uđe u me, al ja sekundu nakon toga presjecam kontakt sa sviton i ostajen nijem. Jednostavno, jednostavno, ništa ne ispunjava. Svako ispunjenje prekinem odma nakon što se desi, od straha, vječitog straha od tog da ću porazbijat ako pustim. Ako pustin život. Ako si pustim da živim. Jednostavno, ništa, ništa ne ispunjava. Od jutarnje kave, do večernjeg slušanja muzike. I znam da je sjebano, i znam da je ove teme više prikoviše, ali ništa, ništa ne ispunjava. Sunce sija zlatno i potok tako svježe teče, lešina od mačke se raspada uz put. Ja hodan, prolazin, svjedok san, al unutra, unutra grčin svaki pokret. Ne dam, ne dam da me išta ispuni. Jer će se desit nešto što se ne smi desit. Šta? Ne znam. Držim se kao zatvorenika u vlastitoj psihi. I ništa, ništa ne ispunjava, nikad, ama baš nikad. Kao kad kamenom stružeš od zid, nema ispunjenja. Nema ispunjenja dok ne pustin taj potisnuti dio mene da se spoji sa mnom kojeg si dozvoljavam. Dok kontrolor ne nestane. I bolno je, i teško je, i opasno je, i zajebano je. Teško je. Teško da se ne može ni izgovorit. Teško, da sa bliskim osobama se osjećan kao trupina. Kao drvo. Ne dozvoljavan si emocije. A bez emocija, ništa, ništa ne ispunjava. Bez sebe, ništa, ništa ne ispunjava. Tužan je to život, ako ne smognem snage, volje, i čega već mi triba da se izborin za ispunjenje. Teška sudbina. Težak post. Mali predah, pisanje, koje odmiče od konstantne frustracije. Jer ništa, ama baš ništa, ne ispunjava.
|
