28.02.2023., utorak

Voljenje i ne voljenje

Zanimljivo je kako neki ljudi su nekima loši i tipa sa mnom i s njima postoji animozitet, a nekim drugim ljudima koje cijenim, su ti ljudi dobri. Dakle ja nekoga ne volim, a neko koga volim, voli tog kog ja ne volim. Uvijek se pitam šta to utiče na to da se neko nekome sviđa? Kako stvari stoje, postoji neki klik, nešto s ljudima što, kad dvoje ljudi krenu komunicirat stvori neku petlju između to dvoje ljudi. Nekad ljudi jedni u drugima vide stvari koje im se ne sviđaju, i ne mogu se svidit jedno drugom. Ja imam neke ljude koje ne volim, ali nemam ništa protiv njih, ono imam neke stvari po kojima bi ih mogao kritizirati i što mi se kod njih ne sviđaju, ali ne želim im ništa loše, štaviše, želim im sve najbolje. Ovo vrijedi i za ljude koje znam uživo i preko neta. Imam ljude kojima vidim i kvalitete, ali njihove mane mi jednostavno previše bodu oči, a i ja bodem oči njima. Tako mi je s nekim ljudima odnos prešao na to da ih naprosto ignoriram, da me ne zanimaju. A sad, drugi ljudi sa tim ljudima koji meni ne pašu, imaju drugačiju petlju, oni se nekako povežu na stvarima koje su im zajedničke i odnos im fercera, jer nema tog “žuljanja” u odnosu, gdje se malo stružemo u odnosu i ne možemo funkcionirati u smislu da budemo prijatelji ili da se međusobno sviđamo. Ali nekad imam i ozbiljne zamjerke ljudima, a opet, te ljude neko voli. Bilo bi zanimljivo kad bi ovdje na blogu napravili kakvu mapu sviđanja i nesviđanja, da vidimo na šta bi to ličilo, ko je kome na kojem mjestu. Nekad ljudi mogu u drugima ne primjetiti stvari koje npr meni smetaju, nekim ljudima su te stvari nebitne, a neki i sami imaju takve crte ličnosti pa su im te stvari ok. Također, neki ljudi i mene vide u negativnom svjetlu, što nekad može bit i opravdano. A postoje i situacije kad projiciramo neke stvari iz naše psihe na druge ljude, te u biti ne voljeći njih, ne volimo sebe. I ko zaključak, mislim da je dobro da se ne sviđamo svi jedni drugima, i da od tuđih kritika trebamo učiti, ali i ne ubijati sebe u pojam jer ono, nekad su drugi upravu sa kritikama, a nekad pričaju gluposti.
- 20:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.02.2023., ponedjeljak

Sve moje bivše

Svakome neka veza obilježi život. Veza sa L. je bila srednjoškolska, al istinski sam je volio. Paaaa, možda ipak sam bio zaljubljen a ne sad baš da je to bila prava ljubav. Ne znam, al u to vrijeme, značila mi je. Kad sam prekinuo sa njom, napisao sam pjesmu, koju sam naknadno izgubio, nažalost, al pamtim da je bila baš lijepa. Nakon L. bilo je zaljubljivanja i toga, ali veze, iduća je tek bila sa H. u drugoj godini mog faksa. To mi je i sada glavna “bivša cura”. Nju možda i jesam volio, onako kako se zapravo voli. Do neke mjere jesam, pretpostavljam. I sada sam dosta pod uticajem od H. i sjetim je se. Nakon nje je došla A. Veza sa A. je bila jako seksualna, jer smo se, da izvinete, kresali ko zečevi, non stop. Volio sam je na određeni način. I sad imam super mišljenje o njoj. Ono što bih istakao kod svojih veza jest da sam ih doživljavao dosta zrelo. Npr. kod moje prve veze, sa L. , nisam upadao u neku depru ono, zrelo sam to doživio za jednog srednjoškolca, ona je mene ostavila a ja sam bio svjestan da sad to nije nekakav kraj svijeta ili ono jedna jedina srodna duša me ostavila, šta li. Zrelo sam to doživljavao, bio sam svjestan da to što me ona ostavila znači da nije prava za mene i da ću poslije nekog perioda naći nekog drugog. Ali do H. mi je ostala ta želja ono, tinejdžerska u fazonu “jooooj da mi je imat curu” haha. Simpatično iz sadašnje perspektive. Bilo je i nekih šema i šemica, neuzvraćenih ljubavi, ali od veza, ove tri mogu nabrojat. Ev vam ovo:
- 22:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

26.02.2023., nedjelja

Teorije zavjere i self help

Gledam Nedjeljom u 2, lika koji gostuje kako kritizira teorije zavjere i self help literaturu, kao i razne life coucheve i slično. I fakat, kad čovjek razmisli, puno toga je neznanstvenog i lošeg u tim pokretima. Jako puno je naivnih ljudi koji puše te duhovne spike bez previše razmišljanja, međutim, od kud tolika potražnja za tim sadržajem, za teorijama zavjere i self help sadržajima? Nije sporno da se jako često daju površni savjeti i krivi smjerovi ljudima koji su u self help fazonu. Nije sporno da će nekom guru-u otići osoba kojoj u biti treba psihoterapeut ili i psihijatar. I taj guru je vjerovatno neće poslati nikome, jer misli da on ima rješenje za sve probleme. Teorije zavjere počivaju na jako sumnjivim temeljima, to isto nije sporno. Ali ipak, da li mainstream znanost ima odgovor na sva pitanja? Kad je tolika poplava teorija zavjera i self help sadržaja, znači da postoji jedna niša u društvu koja nije adekvatno popunjena. Teorije zavjere mogu biti pretjerane, ali, da li možemo uistinu vjerovati mainstream znanstvenicima da u nekim situacijama ne manipuliraju ljude jer su ih, recimo, potplatile farmaceutske kuće? Jer ih financiraju klike kojima je u interesu ko zna šta? Ljudi koji furaju self help fazone su često u nekim duhovnim filmovima, i ja postavljam pitanje, da li postoje stvari koje su efikasne a nisu znanstveno dokazane? Evo ovdje ću podijeliti priču osobe koja mi je prepričala svoju borbu s rakom. Naime, ta cura koja mi je to pričala je dobila rak i završila u bolnici. Situacija i atmosfera bolnice joj je bila potpuno nepodnošljiva, i odlučila se liječiti alternativno, bez operacija i kemoterapija. Prvo je počela sa mijenjanjem prehrane i slično, da bi joj jedna prijateljica rekla za nekog iscjelitelja. Ona je otišla k njemu i nije joj mogao pomoći, ali je čula priče o ljudima koji su tipa ustali iz kolica “čudesno” i tu se zainteresirala za duhovnu stranu oboljenja s kojim se borila. Krenula se baviti meditacijom i duhovnošću. I tako, jednu večer je bila u stanu kod prijateljice, i bila je u bazenu. U jednom momentu, kaže, samo je preplavili predivni osjećaji, kaže ne mogu se opisati, i ugledala je bijelu siluetu kako ju gleda sa neopisivim osjećajem ljubavi. Mjesec dana nakon toga, je otišla doktoru i raka više nije bilo. Ovo je za mene čisti dokaz kako postoje stvari koje djeluju iako ih je teško objasniti. Ja poštujem znanost i mislim da je znanost jako bitna, ali ipak potpuno ignorisanje duhovne strane stvarnosti također vodi u krivi smjer. Puno toga što znanost smatra glupošću je u biti stvarno, recimo: telepatija. Činjenica jest da dosta ljudi u New Age filmu su površni i puše svakakve spike, ali i ljudi koji se drže čisto stavova znanosti su ograničeni. Poanta bi mogla bit, da je sve ok dok to uzimaš “sa zrnom soli”.
- 21:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.02.2023., subota

Uzaludne zabrane

Rješavanje dječjeg, gotovo pa robovskog rada, se neće riješiti tako što ćemo zabraniti izrabljivanje djece, recimo na farmama kakaoa u Africi. To neće riješiti ništa, jer će bez tog posla djeca umrijeti od gladi. Donacije koje stižu završavaju u krivim rukama, i djeca od njih ne vide ništa. Ono što bi im stvarno pomoglo je to da se nađe neki adekvatan posao za njihove roditelje, da imaju priliku da zarade neki normalan novac, da nastanu škole u koje će djeca ići. Problem droge koja dolazi iz npr. Kolumbije ne mogu riješiti zabrane i kazne, jer koku sadi uglavnom neuki, siromašni narod koji nema od čega preživjeti ukoliko odustane od uzgoja koke za narko kartele. Rješenje bi bilo kad bi se našla neka adekvatna alternativa tom radu, ali to je jako kompleksna tema i ne može se tek tako obraditi u jednom kratkom postu. Slično je sa epidemijom narkomanije na zapadu i kampanjama: “Reci ne drogama”. Takve kampanje vrijeđaju inteligenciju, jer treba pitati ljude zašto se drogiraju, šta im fali u životima pa im to droga nadomješta. Puno je površnih “rješenja”, a malo pravih rješenja. Tužno je to sve skupa.
- 21:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.02.2023., petak

Poema

Rastvori prozore i pogledaj svu prostranost prostora
Pogledaj nepregledne doline, gola brda, potpuno svučena
Pogledaj ptice što nesputano lete, unakrsno, svim smjerovima
Pogledaj raspojasano nebo, pogledaj svu divljinu zraka
Pogledaj krovove kako im se cigle dižu u zrak
Pogledaj kako se stvari okreću naopako, naginju se
U naletu vjetra koji kida sve zakone
Koji kida sve što smo mislili da smo naučili
Koji briše gumicom sve ono suvišno što smo usvojili
Osjeti kako Univerzum diše i kako
Kao ljuti koljač nožem probada tvoja prsa
Da bi ti nakon toga poljupcem zacijelio ranu
Sve kako bi Ljubav kucala iz tvog srca
- 13:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.02.2023., četvrtak

Ekstremna stanja svijesti

Nešto rezonujem o klasificiranju “mentalnih poremećaja”, ili “mentalnih bolesti”, izaberite termin koji vam više odgovara. I u biti, kad sagledam, dođem do zaključka da ne postoji jedna kutija u koju se ta stanja mogu utrpati. Ne postoji nešto zajedničko svim stanjima koje možemo nazvat “poremećenima”. DSM za mentalne poremećaje je dobar kao sredstvo za klasifikaciju, ali jednom kad klasificiramo nešto, skloni smo da to gledamo kao na jedinstvenu kategoriju. A mentalni problemi, ili da kažem: ekstremna stanja svijesti, su poprilično individualna stvar. Na predavanju koje je držao Will Hall, na kojem sam prisustvovao, Will je predlagao upravo termin: “ekstremna stanja svijesti” kao adekvatan za stanja koja se inače nazivaju psihičkim bolestima ili poremećajima. Ono što sam govorio je da se ne može trpati u isti koš različite ljude sa različitim problemima. Svaka osoba koja ima mentalne probleme, ili ekstremna stanja svijesti, ima jedinstven problem. To što joj se dešava je svojstveno za nju, a ono što se dešava drugoj osobi, koja može imati istu dijagnozu, je nešto što je dio psihe te osobe. Naravno, postoje slična stanja koja, zbog sličnosti možemo nazvati istom dijagnozom, i to je ok, okvirno gledano, treba nam neko ime za problem koji osoba ima, ali opet, svako ekstremno stanje svijesti je individualno. Pogotovo je velika razlika u različitim dijagnozama, recimo: Narcisoidni poremećaj ličnosti, Granični (ili Borderline) poremećaj ličnosti, Šizoafektivni poremećaj, ili Anksiozni poremećaj. Ta četiri stanja su toliko različita da se teško može govoriti o istoj kategoriji u koju možemo ubaciti ta stanja. Ali, u svrhu pomaganja ljudima s tim stanjima svijesti, možemo napraviti kategoriju, zvali je bolešću, poremećajem, problemom, ekstremnim stanjem, kako god kome draže. Ja uglavnom koristim termin “osobe s mentalnim problemima”, ali možda je adekvatniji termin “osobe s ekstremnim stanjima svijesti”, jer, kako je Will isticao, ta stanja postoje i kod normalnih ljudi u blagoj mjeri, a kod ljudi sa ekstremnim stanjima svijesti su ta stanja užasno pojačana. Tako na primjer svi osjećaju neki strah, ali kod osobe koja razvije agorafobiju, strah je prešao u ekstrem, te možemo reći da ta osoba živi u ekstremnom stanju svijesti. Na kraju, u koju god kategoriju strpali ljude, pod koju god dijagnozu ili naziv, bitno je biti svjestan da iza te kategorije se nalazi živi, jedinstveni pojedinci koji imaju svoj jedinstven život uz svoja stanja svijesti, uz svoje probleme, da su to pojedinci kao i svi drugi ljudi.
- 18:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.02.2023., srijeda

Melodije sa margina

Nešto razmišljam o transrodnim osobama i općenito ljudima koji su marginalizirani. Mislim da je jako bitno naglasit da govorim da su ti ljudi “marginalizirani”, što znači da ih je neko marginalizirao, neko ih je gurnuo na rub vidljivosti u društvu, a taj “neko” je u biti većina ljudi u našem društvu, većina koja ne želi da se suoči s nekim tabu temama pa ih gurne u ćošak misleći da će odgađanje razgovora o nekom problemu riješiti taj problem. Zanimljivo mi je analizirati dinamiku odnosa između ljudi sa margine i većine koja za njih ne mari dok ih ne vidi, a kad ljudi sa margine krenu biti bučni i isticati se u masi, onda većina reagira uglavnom tako da ih pokušava diskreditirati, a nekad potiče i otvoreni progon tih marginaliziranih skupina. Zanimljivo mi je u ovoj priči ta potreba za pripadanjem i koliko smo mi ljudi ovisni jedni o drugima, koliko u biti psihološki utičemo jedni na druge. U jednu ruku smo isti kao neki vrući lonac u kojem se odvijaju kemijski procesi, pa nastaju neke harmonične kombinacije spojeva, ali i neki eksplozivne reakcije. Uglavnom se u pričama o marginaliziranim skupinama spominju tipa gejevi i transrodne osobe, ali opus marginaliziranih skupina je jako šarolik, politički gledano od ortodoksnih komunista, do neonacista, identitetski ima svačega, ovisi o kojem konkretnom društvu se radi. Zanimljivo je kako nas nečije postojanje dotiče i kako i jedna osoba, što postoji u našem društvu može izazvati ogromne valove reakcija i može uticati na faktički skoro cijelo čovječanstvo. Tolika moć vidljivosti je danas tu zbog interneta i masovnih medija, zato marginalizirane skupine mogu djelovati puno brojnije nego što jesu. Zanimljivo je kako smo međuovisni i u biti kako svi trebamo jedni druge, trebamo prihvaćanje, podršku. Bilo bi izuzetno teško živjeti u društvu u kojem su svi neprijateljski nastrojeni prema vama, u kojem vas napadaju i ne prihvaćaju. Tako je kod nas homoseksualcima i transrodnim osobama, koji iz nekog razloga većini ljudi kod nas izazivaju osjećaj ugroze ničim nego svojim postojanjem. Slično je npr pokrivenim ženama na zapadu ili ateistima u Saudijskoj Arabiji il Iranu. U tim slučajevima osobe moraju skrivati ono što jesu i uklapati se u propisanu normu normalnosti u datom društvu, jer ono što oni jesu predstavlja ugrozu ostalima. Jako je zanimljivo vidjeti zašto je to tako? Kako npr dvoje muškaraca koji se ljube na klupi u parku mogu ugroziti nekoga tim činom? Kako pokrivena žena može ugroziti ljude oko sebe? Kako nečije pisanje ateističkih stavova na internetu ugrožava vjernike? Mislim da se u tim slučajevima radi o nesvjesnom stanju kod većine ljudi, većina je još uvijek kao u plemenima, projiciraju sadržaje svoje psihe na svoju okolinu i onda ih sadržaji iz okoline lično dotiču i ugrožavaju ukoliko su suprotstavljeni onim što oni smatraju pod “ispravno”. Također, ljudi sami potiskuju svoje karakteristike i nekada im drugi ljudi bude te potisnute, neželjene sadržaje, pa reagiraju agresivno prema njima, a sve sa ciljem da uguše pobunu unutar sebe. Ljude je općenito strah različitosti, ali svjesni, izgrađeni pojedinci koji su sigurni u sebe, pojedinci koji ne potiskuju svoju “sjenu”, jungovski rečeno, koji su ok sa samim sobom, neće biti ugroženi postojanjem nečega različitog, osim ako je to nešto zlonamjerno. Tako je razumljivo da će nekome smetati neonacisti, ali pokrivene žene il homoseksualci ne rade ništa nikome i ne bi trebali nikome smetati. Eto, završavam ovdje.
- 20:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.02.2023., utorak

Kada bih mogao

Kada bih mogao da se izbrišem
uklonim sve svoje krakove i putanje
po ovom maglovitom svijetu
ostale bi
puste ruke, usahle
ruke starca, naborane iz kojih se prosipa pjesak

Kada bi najnježnija pjesma bila ona o meni
suze bi mi tekle, o suze radosnice
i ne bi bilo vjekova ni dana
bilo bi tek radosno sada, u slavlju
u čast nebu i pticama
zemlji i gmazovima i sisavcima
svemu što hoda

Kada bih mogao da stvorim
da napravim, nešto istinski novo
zatražio bih od Boga tu milost
Od velikog Boga, od važnog Boga, od onog Boga
koji istinski čuje i zna moju dušu
čak i kad je ja ne osluškujem
da moja riječ dotakne svačije srce
i da, jednu sekundu, jedan otkucaj
to srce kuca sretno
- 23:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.02.2023., ponedjeljak

Živjela bol

Neke su noći toliko bolne, kao da se svemir porađa. Kad se s papira izbrišu boje i povuku konture lica, kad se naši životi odvrte unatrag, šta će ostati na toj praznoj podlozi? Emocionalno naginjući nihilizmu, zahvalan sam na boli, na tuđoj boli koja mi pomaže da izrazim svoju bol. Šta smo jedno bez drugih? Dižem čašu u zdravicu za svaku suzu, svaki grč u stomaku, svaku nevoljenu misao. Kako li se tek misli osjećaju kad su nevoljene?! Kad jedini za kojeg postoje, mi sami, ih ne volimo? Osjećaju li se kao napuštena djeca, gdje idu, gdje im je sirotište u koje se kad tad moramo vratiti po njih, jer jednom kad ih odbacimo, one i dalje rastu i puštaju korijenje? Još jednom, dižem čašu za svu bol i svu ljepotu njenog izražaja!

P.S. Nemojmo zaboraviti da je bol neminovna, i kao svaka pojavnost na ovom svijetu, veoma je lijepa. Zasluge za ovaj post djelom pripadaju i pjesmi ispod, a svakako, pjesmi ispod hvala što postoji.
- 23:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Poniznost

Danas kad sam se vraćao iz šetnje jedan prizor brdašca kraj moje kuće je bio baš upadljiv. Nijansa svjetla na tom brdašcu je bila prelijepa, nisam do sad vidio tako lijepo svjetlo. Vidio sam drugačijeg lijepog svjetla, ali ne takvog, to današnje svjetlo mi je novo. Bilo je baš lijepo. Zanimljivo kako život donosi promjene čak i kad naizgled se ne mičeš. Kako stvari stoje, mi ljudi ne znamo, i možemo se samo ponizno naklonit ovom čudu ispred nas, ljepoti ovog svijeta, sa sviješću da ne znamo. Kad sam vidio to svjetlo, osjetio sam baš pravu poniznost. I uvidio sam da imam jako velik ego. Ovo sad što piše iz mene je u biti moj ego, koji vrti svoje kolo, i koji je ubacio tu informaciju o tome kako treba biti ponizan u svoj sistem i koji gradi kule od pijeska od kojih je jedno zrno i ta informacija, to da trebamo biti ponizni. Imam velik ego, ali svijest o tome je svakako, spasonosna.
- 19:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.02.2023., subota

Sticanje znanja

Prijateljica me inspirisala da malo razmislim o pitanju nas ljudi i našeg znanja. Tu ima više stavki. Pitanje je šta smo mi ljudi, a šta je znanje? Mi ljudi smo bića koja možda kreiraju pojam znanja, jer, znanje ne postoji van konteksta nekog bića, znanje je uvijek nečije. Ne u smislu pripadnosti, da neko znanje može posjedovati i da ga niko drugi ne može imati, znanje se ne posjeduje na taj način, ali se može posjedovati u metaforičkom smislu i takvo, posjedovano, se može širiti među ljudima, ako individua koja ga posjeduje odluči da ga širi, može se prosto zadržavati za sebe, a može se i skrivati. Pitanje jest, da li je znanje ograničeno? I da li smo mi ograničeni u mogućnostima spoznavanja znanja? Također, klimavo pitanje, ali opet pitanje, da li je znanje svakome jednako? Meni nekako djeluje logično da je znanje konačno, da se stvari mogu spoznati do kraja. Al s druge strane, kako je to još davno Heraklit uočio, stvari se stalno mijenjaju, pa time, možemo se pitat da li se mijenja i znanje, ili da ništa naša mogućnost spoznaje znanja? Ili je pak pravo znanje, znanje o tome kako se stvari mijenjaju, poznavanje dinamike stvari? Opet, znanje je ograničeno intelektom onog ko ga spoznaje, bio to čovjek, bila životinja il biljka, ja smatram da svako živo biće bar do neke mjere spoznaje, pa makar to bilo spoznavanje same osnove vještina za preživljavanje. I pitanje jest, ako je moguće spoznati totalitet znanja, šta nam preostaje kad to spoznamo? Opet dolazimo do paradoksa, a paradoksi su momenti kad naš ljudski um ne može adekvatno shvatiti univerzum, i kad je problem u postavljanju pravog pitanja, jer na krivo pitanje se ne može dobiti pravi odgovor.
- 17:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.02.2023., petak

Raj

Ležimo kraj rijeke okupani ljetnim suncem. Prepušteni smo užitku, ljeto je, smokve pucaju, ptice im piju sok, rijeka rashlađuje i užitak je kupanje. Pomalo dosadna statika prevladava prostorom. Bilo bi puno veselije da se pojavi neki festival, da stvarni ljudi, sa stvarnom esencijom, onom emocijom koja se osjeti u očima ljudi, kad istinski govore tebi kao biću, da se pojavi i da uđemo u to kolo života, ali ipak, strah je prisutan. Znamo, rijeka će se ohladiti, doći će i jesen i zima, ali ipak ležimo na suncu i biramo ovaj stolić sa kineskim porculanom i naše šolje kafe. Na stolu stoji knjiga s nazivom: Kako živjeti? Tu knjigu je zabranjeno dirati, i ona stoji na stolu, kao kakav magnet. Pravimo se da ne postoji, da je nema, dok ćaskamo uz kavu. Ništa nije teško, ni pustiti neke naše tajne, ni ogoliti se, samo, bitno je da je dovoljno površno, bitno je da ne boli i ovo sunce, gotovo kao da je lažno, sija i obasjava naš mali beživotni kutak uz rijeku. Kako statika ubija! Gdje je vrijeme? Da li je možda nestalo vrijeme? Tražimo, grabimo, pokušavamo se sjetiti prošlosti, nekog vremena koje je značilo, koje se živjelo duboko iz želuca, vremena koje je bilo istinski važno, međutim, to je vrijeme bilo vrijeme borbe, vrijeme ranjavanja i obračuna sa zvjerima, to je opet bilo i vrijeme istinske ljubavi i sreće, vrijeme pijanstva, vrijeme blažene trijeznosti, vrijeme opasnosti. Ipak, odustajemo i vraćamo se u našu statiku, a ja posežem rukom za knjigu. Znam biću istjeran iz raja. Pristajem na posljedice, jer čovjeku nije suđeno da bude nevin. Čovjekova priroda to ne želi. A svaki čovjek živi svoju prirodu, na ovaj ili onaj način, neke stvari su nam zajedničke svima, zbog čega i jesmo to šta jesmo: ljudi.
- 22:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.02.2023., četvrtak

Očitost

Kad jednom ptice ne budu pjevale
Pjesmu ocvalih planina
Kad se svjetla u selima pogase
Vrata zauvijek zatvore
Izvana
I ljudi, odu, svi
Hoćemo li potražiti izvor vode što obnavlja
Što liječi, što okrjepljuje?

Kad jednom kiše prestanu
I zemlja postane suva
Popucala
Pod žednim koracima unesrećenih
Kad biljke zavape
Na prženju sunca
Hoćeš li mi dodati
Komad neba, da ga udahnem
I da me zvijezde napoje?

Da li je potrebno
Uopće
Tisuću noći odbolovanih
Tisuću litara krvi prolivene
Tisuću ljeta umornih od čekanja
Tisuću boli neodbolovanih
Da bi pronašli nešto
Što je cijelo vrijeme tu?
- 16:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.02.2023., srijeda

Prioriteti

Razmišljam, možda je ružno ovom prigodom o tome pisati, koliko precjenjujemo neke ljude. Koliko su neke, realno nebitne stvari prioritet u pažnji javnosti, pored ogromne količine bitnijih stvari. Onda vidim da ljudi žele te nebitne stvari, da ljude ne zanima da se bave ozbiljnim problemima, da su ljudi inertni i da se dobar dio njih ne usudi razmišljati. Dosta mi je ljudi reklo kako ne voli razmišljati i kako nije dobro razmišljati i saznavati, kako je to opasno. I znate šta, i jest opasno, al čemu život bez toga? Kad ubiju ili zatvore nekog novinara zbog njegovog rada, kad prijete nekome smrću jer iznosi istinu, to uglavnom nije tema, al kad se desi neki uspjeh u sportu, to je ekstaza. Kad nogometna momčad nešto ostvari, to je ekstaza u cijeloj zemlji, a kad treba usmjeriti pažnju na neke bitne stvari, na stanje u ekonomiji, obrazovnom sistemu, stanje sa siromašnima i slično, rijetki su koji reagiraju. Ali, hvala Bogu, ipak ih ima. Cijela mainstream kultura je usmjerena na zabavu. I većina ljudi želi to, želi da ih se zabavlja, da im se odvraća pažnja od sebe, da im se nervni putevi usmjeravaju u smjeru ugode i užitka, pasivnosti i slično, u čemu god da ugoda postojala. Bio to sport, muzika, filmovi ili neki poroci, glavno je da se ne misli o sebi. I zašto ja ovo pišem? Realno, meni bi trebalo bit ok da su ljudi takvi kakvi jesu. Znam da su stvari same po sebi ok, a mi ih ocjenjujemo kao dobre ili loše, a vjerovatno sam frustriran i nesređen pa sam nezadovoljan stanjem oko sebe. Mada, sasvim je legitimno biti nezadovoljan stanjem oko sebe, samo, ja iz nekog razloga mislim da mogu bit pomiren sa stanjem u svijetu. I da, sasvim je legitimno da se čovjek zabavlja. Ali i zabava može biti kvalitetna ili šund, a i ne mora nam bit glavna stvar u životu.
- 19:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.02.2023., utorak

Krugovi u krvi

Sa svojim crnim, nespretnim, još nedoraslim rukama uzeo je kalašnjikov. Dali su mu ga oni, nakon što su upali u njegovu kuću u prikrajku zaseoka, uz rijeku, i pred očima njega, i njegova oca silovali njegovu majku. Dali su mu kalašnjikov, a njegove usne su poprimale nijansu modre boje a zjenice su se širile. Bio je u šoku. Svu sigurnost koju je imao mu je oduzeta u trenu. Pored njega se na stol naslonio jedan stariji muškarac, ćelav i smijao se pušeći cigaru.
- Znaš momak, nama ne trebaju tvoj tata i mama, mi smo po tebe došli.
Dječak je šutio. Upravo je svjedočio nečemu što mu je pomelo sve što je znao o životu. Kroz kuću im je prošao uragan ostavivši krvave tragove po zidu i vrisku i jauke u njegovom umu.
- Nego, nismo ti mi tek tako dali tu pušku. Vidiš, ovo ovdje je okidač. Kad tu stisneš iz puške će izletjeti metak. Jesi razumio?
Dječak je šutio.
- Ako si razumio, kimni glavom.
Dječak je kimnuo glavom.
- E sad, puška se ovako drži. Pazi kako je držiš, jer to ti je jedini prijatelj. – Nakezi se muškarac.
Dječak je držao pušku.
- E sad, vidiš, sad samo trebaš nanišaniti svoju mamu i opaliti metak.
Dječak je stajao u nevjerici. Držao je pušku a muškarac pored njega ju je okrenuo u smjeru njegove majke.
- Nije teško, samo povuci okidač.
Mama mu je jecajući ležala na podu, sva u krvi. Nije imala snage ni da se ustane.
- Polako. – Muškarac mu je govorio. Teško je prvi put povući okidač. Ali zato, ako želiš da živiš, uradićeš to, zar ne? Ili ćemo mi upucati i tvoju mamu, tvog tatu i tebe.
Otac je jecao u kutu.
- Molim vas, molim vas nemojte, uradićemo šta god treba, samo nemojte da on to uradi, upucajte me vi, molim vas!
Muškarac za stolom se kezio. Nije se ni osvrnuo na riječi dječakovog oca.
- Nego, nemamo cijelu večer, čekamo te, povuci taj okidač. Evo, ovako ćemo, ja ću ti pomoći. – Rekavši to stavio je dječakov prst na okidač. – Sad samo pritisni prstom.
Stanje uma u kojem se dječak nalazio se ne može riječima ni opisati. Sumanutost, osjećaj ugroze i osjećaj da treba poslušati muškarca su bili prisutni. Događaj se već zbio, i ne može ga se pobrisati. Vidio je kako mu siluju majku i reakciju oca. Ovaj događaj je presjekao sve. U izvjesnom stanju da će svi biti pobijeni i u bunilu u kojem se nalazio zaklopio je oči i povukao okidač. Mama mu je vrisnula. Nakon toga muškarac pored mu je usmjerio pušku prema njegovom ocu. Unatoč svim molbama oca da ga oni ubiju a ne on, nakon teške muke i drhtavice koja je dječaka obuzela, pucao je još jednom. Pa još jednom. S strahom i jezom u očima, ali, ipak živ vratio je pušku muškarcu pored.
- Ooo ne ne, to je tvoje. Ideš s nama.
Dvadeset godina poslije u jednom drugom selu, vojska je upala u kuću i silovala ženu pred očima njene djece i njenog muža. Na stolu u kući su vojnici šmrkali kokain. Izdvojili su jednog dječaka i dali mu pušku.
- Znaš momak, ne trebaju nama tvoji mama i tata, mi smo po tebe došli. – Reče jedan poznati glas. Muškarac je stajao naslonjen na stol, svježe nadrogiran, pušeći cigaretu. Bio je to on. Taj muškarac je bio onaj isti dječak koji je prije 20 godina svjedočio silovanju i ubio svoje roditelje.
- 19:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ljudi i dobro i zlo

nspiriran komentarom od @j. , pišem ovaj post. Dobro i zlo ko pojmovi se mogu sagledati iz više uglova, to je van svake sumnje. I koliko god da se kaže o toj temi, reklo se malo. Ja ću se fokusirati na srž, a to je priroda dobra i zla. U svijetu se dešavaju brojne prirodne katastrofe koje odnose ljudske živote, ali ih ( više ) ne percipiramo kao zlo. Prije bi ih percipirali kao kaznu Boga ili Bogova, međutim, danas smo to prerasli. S druge strane naše ljudske postupke etiketiramo kao dobre ili zle. Ali, kad sagledamo: nismo li i mi priroda? Nije li i dobro i zlo u nama također prirodno? Moje mišljenje je da jest, ali, postoji ali. Mi ljudi smo nesvjesni zla koje radimo. Recimo situaciju u nekoj afričkoj il južnoameričkoj zemlji, gdje otmu djecu i natjeraju ih da čine užase, ta djeca nemaju izbora. Oni usvajaju zlo kao normalnu pojavu. I dan danas i kod nas dosta zla se opravdava kao normalna pojava. Međutim, mi ljudi smo priroda, po prirodi imamo zla, ali nam je također u prirodi da prevazilazimo zlo koje je u nama. Da ga osvještavamo, ili u slučaju da smo svjesno uradili neko zlo, da koliko je moguće to zlo nadoknadimo nečim i promijenimo ponašanje. Ključna stvar je osvještavanje. Kroz povijest smo činili brojna zla, koja smo osvijestili i više ih ne činimo, i ako nastavimo tako možda dođemo do točke gdje više ne budemo činili zlo. Međutim, pitanje je da li ćemo tada biti ljudi. Sasvim sigurno, nećemo biti isti ljudi kao danas.
- 15:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.02.2023., ponedjeljak

Na rubu katastrofe

Imao sam iskustvo u kojem sam imao osjećaj da ne postoji slučajnost. I vjerovatno još uvijek mislim da je tako. Al kad se gleda prostim okom, ono, onim što nam se da vidjeti, svijet je kaotično mjesto i mjesto puno patnje. Nick Cave je rekao da smo stalno na rubu katastrofe i da nismo u kontroli. I doista, tako izgleda kad se stvari sagledaju. Pa ipak, ja sam imao iskustvo kad sam imao osjećaj da sve vibrira, privlači jedno drugo i slično. Te dvije perspektive su u sukobu. Bilo kako bilo, ono što mi možemo znat je da je Cave u pravu. Danas su potresi opalili po Turskoj i Siriji. Ko nam garantira da sutra se to neće desiti baš nama? Religije nastoje uvesti neki red u taj kaos, ukrotiti tu divljinu nepreglednih uzroka i posljedica i uvalit je u jedan jedinstveni sveobuhvatni sistem, ali to slabo polazi za rukom ikome, pa i religijama. Međutim, ja znam da u dubini, duboko ispod svega šta se dešava postoji neka logika. Ali ne znam koja ni kakva. Moguće je da ta logika se odvija ne mareći za nas, pa nam tako “slučajno” poruši gradove potresom, poplavama, požarima itd. Patnju uzrokovanu ljudskom rukom ne računam, mada i tu, djeca koja završe u bandama i paravojskama nisu izabrala da se rode tu gdje su se rodili pa da ih zapadne takva sudbina. Bilo kako bilo, ima li to neku svoju logiku, postoji li nešto kao karma i slično, ne znamo, pa preostaje da neko u to vjeruje a neko ne.
- 17:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

05.02.2023., nedjelja

Spoznaja

Pozicija čovjeka na ovom svijetu je apsurdna. Rađamo se, u boli, umiremo sa bolom. Rađanja se ne sjećamo, ne znamo ni ima li išta poslije smrti. Najinteligentnije smo biće na planetu, ali opet smo sami. Baš zbog te inteligencije smo sami. Jung je rekao da je čovjek koji više zna, usamljen. Možemo zamišljat neke svjetove, možda u neke možemo i povirit, ali zarobljeni smo na ovom planetu u ovoj koži. Ovo zadnje je posebno težak usud. Dobro, ne svima. Dobro, ne uvijek. Al meni barem, trenutno, jest. Mnogi ljudi postavljaju pitanja, mnogi ljudi sebe omeđe npr dogmama religije ili se ograniče na ono što znanost može da dokaže. Oba ta puta dođu na isto, u slijepu ulicu znanja. Jer, iako smo ograničeni, i mi ovakvi ograničeni možemo usvajat neke spoznaje. Ali jedino ako zanemarimo svo što “znamo”, ako dopustimo da se stvarnost manifestira kako jest, a ne kako je mi filtriramo, možemo spoznat. Ne mogu reć da postoji konačna spoznaja al nekakva spoznaja postoji. Ja sam spoznao da je sve što postoji ljubav, spoznao sam da je telepatija moguća, spoznao sam da nas u svemiru čekaju neke žive veze. Nisam to zaključio, nisam u to počeo vjerovat nego sam to spoznao. Spoznao kroz direktno iskustvo, spoznao kroz šesto čulo, a to je naša svijest. Te sam stvari doživio. Da bi se do tih spoznaja moglo doć potrebna je iskrena, nesputana znatiželja. Ja je imam. Mi spoznaju uglavnom percepiramo kao odgovor na pitanja. To u principu ne ide tako. Mislim, potrebno je postavljat pitanja, ali prava spoznaja nisu verbalni odgovori, nego iskustva koja nas zauvijek promijene.
- 22:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

03.02.2023., petak

Evo neka bude

Čovjeku je u životu dosta da radi ono što voli i da ima nekoga koga voli. Ljubav je tu najbitnija. Najfamoznija rečenica je ona da, da bi volio nekog drugog moraš prvo zavoljeti sebe. To je, vrlo vjerovatno istina, ali bogati, kako da zavolim sebe kad sam sebi ne dam da živim normalno? Teško je zavoljeti nešto što percipiraš kao prijetnju. U strahu nema ljubavi. Danas, sutra da me ne bude, kad me ne bude, stvari će bit ok. Nije da se svijet okreće oko mene. Mislim, nisam pesimista, bitno je, bitno je voljeti, osjećati zanos ljubavi, bitno je biti opijen kad je za to vrijeme i bit trezven kad je vrijeme za to. Život može bit pjesma, ali bar u mom slučaju, trenutno, to je balada, pjesma puna boli, iako, sa još uvijek nenapisanim i neotpjevanim krajem. Danas sam vidio da ne mogu pisati dok se ne sredim. Krenem pisati, otvore mi se ti kordoni kreativnosti tvornice iz koje izlaze riječi i vidim, imam stila, vidim, imam talenta, imam volje, imam ljubavi prema tome, ali nešto u meni, tačnije ja u sebi, jedan mali ja, prekine tu inspiraciju, presječe je i odsječe je od mene svjesnog, jer tu slobodu percipira kao prijetnju. I opet se sve vrati na početak, na “moj problem”. Danas sam razmišljao u jednom momentu, kako vidim sebe kao slabog, blijedog, smrtno blijedog mladića sa dubokim crnim očima punim straha. Možda sam to ja, pjesnički opisan. Isto se vidim kao bijesnu budalu koja lomi i mrvi stvari koje imaju vrijednost, baš namjerno jer su vrijedne, jer hoće da ih pretvori u mrve, u ništa. Vidim se i kao čestita momka, čedna momka i pomalo stidljiva i… Evo upravo sada je taj ja u meni osjetio da idem predaleko i opet me odsjekao od mene samog. Šta li to krijem od sebe?
- 19:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #