Neke su noći toliko bolne, kao da se svemir porađa. Kad se s papira izbrišu boje i povuku konture lica, kad se naši životi odvrte unatrag, šta će ostati na toj praznoj podlozi? Emocionalno naginjući nihilizmu, zahvalan sam na boli, na tuđoj boli koja mi pomaže da izrazim svoju bol. Šta smo jedno bez drugih? Dižem čašu u zdravicu za svaku suzu, svaki grč u stomaku, svaku nevoljenu misao. Kako li se tek misli osjećaju kad su nevoljene?! Kad jedini za kojeg postoje, mi sami, ih ne volimo? Osjećaju li se kao napuštena djeca, gdje idu, gdje im je sirotište u koje se kad tad moramo vratiti po njih, jer jednom kad ih odbacimo, one i dalje rastu i puštaju korijenje? Još jednom, dižem čašu za svu bol i svu ljepotu njenog izražaja!
P.S. Nemojmo zaboraviti da je bol neminovna, i kao svaka pojavnost na ovom svijetu, veoma je lijepa. Zasluge za ovaj post djelom pripadaju i pjesmi ispod, a svakako, pjesmi ispod hvala što postoji.
Post je objavljen 13.02.2023. u 23:22 sati.