Čovjeku je u životu dosta da radi ono što voli i da ima nekoga koga voli. Ljubav je tu najbitnija. Najfamoznija rečenica je ona da, da bi volio nekog drugog moraš prvo zavoljeti sebe. To je, vrlo vjerovatno istina, ali bogati, kako da zavolim sebe kad sam sebi ne dam da živim normalno? Teško je zavoljeti nešto što percipiraš kao prijetnju. U strahu nema ljubavi. Danas, sutra da me ne bude, kad me ne bude, stvari će bit ok. Nije da se svijet okreće oko mene. Mislim, nisam pesimista, bitno je, bitno je voljeti, osjećati zanos ljubavi, bitno je biti opijen kad je za to vrijeme i bit trezven kad je vrijeme za to. Život može bit pjesma, ali bar u mom slučaju, trenutno, to je balada, pjesma puna boli, iako, sa još uvijek nenapisanim i neotpjevanim krajem. Danas sam vidio da ne mogu pisati dok se ne sredim. Krenem pisati, otvore mi se ti kordoni kreativnosti tvornice iz koje izlaze riječi i vidim, imam stila, vidim, imam talenta, imam volje, imam ljubavi prema tome, ali nešto u meni, tačnije ja u sebi, jedan mali ja, prekine tu inspiraciju, presječe je i odsječe je od mene svjesnog, jer tu slobodu percipira kao prijetnju. I opet se sve vrati na početak, na “moj problem”. Danas sam razmišljao u jednom momentu, kako vidim sebe kao slabog, blijedog, smrtno blijedog mladića sa dubokim crnim očima punim straha. Možda sam to ja, pjesnički opisan. Isto se vidim kao bijesnu budalu koja lomi i mrvi stvari koje imaju vrijednost, baš namjerno jer su vrijedne, jer hoće da ih pretvori u mrve, u ništa. Vidim se i kao čestita momka, čedna momka i pomalo stidljiva i… Evo upravo sada je taj ja u meni osjetio da idem predaleko i opet me odsjekao od mene samog. Šta li to krijem od sebe?
|
