31.12.2019., utorak

Obavezno pogledajte!

Ovaj čovik ne da je fantastičan, nego je nevjervatan! A i smišan je, komična neka i unikatna pojava od čovika. Ja bi reka da je izuzetan, a vi ocjenite sami.


- 18:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

30.12.2019., ponedjeljak

Dvi verzije braka

Zanimljivo je kako brakovi danas funkcionišu. Ne znan kako je vani, a volija bi znat kako je u drugim djelovima svita. Znan da na istoku, tipa u Indiji, većinski prevladavaju dogovoreni brakovi. Barem u ruralnim djelovima, u gradovima, ne znam. No, to je sporedna tema ovog posta.

Elem, ja imam rođaka koji je u vezi nekih pet godina. Kad je tek uša u vezu, bija je zaljubljen do ušiju, a cura ga je užasno umarala nenormalnim zahtjevima, da je to sve jedva podnosija. Jednon je prid nami od muke povratija i počeja plakat zbog njenih zahtjeva. Primjera radi, ako bi ga ona zvala na mobitel i čula ljude okolo, odma bi pretpostavila da je negdi di ima drugih ženskih i napala ga što je izaša iz kuće i otiša tu. Međutim, polako, stvari su se prominile. On se je odljubija od nje i razmišlja je jedno vrime da prikine sa njon. Ali nije moga jer je to valjda bruka, il nekultura, jer će bit da ju je 'zavlačija' itd, a i razmišlja je da mu se ne da ponovo prolazit kroz godine veze s nekin drugin. Tada su se stvari počele minjat. Prvo, on ju je vara dok bi radija sezone na moru, da bi na kraju valjda ona i rekla da joj to more bit i ok. On je nakon nekog vrimena ipak odlučija pristat s tin, radi nje. Jednon smo se, sićan se, ja on i jedan prijatelj raspravljali kako triba bit u vezi, 'koga se triba pitat'. On je pritom govorija da se mora znat ko je gazda kuće, jer 'kako ćeš se dogovorit kad se oko nečega ne slažete, nekoga se mora pitat'. Tu večer san ja jednu curu pita šta ona misli o tome, jel muško triba bit gazda kuće, očekujuć kako će ona imat zdravog razuma da mu kaže da ne triba, kad ona, na moje iznenađenje reče da se slaže s njim i da muško triba bit glava kuće. On je trenutno i dalje u vezi, s curon je u Njemačkoj. Njoj se gori sviđa, dok on kaže kako ne mere ostat dugoročno gori, da ga previše vuče vamo u Hercegovinu. On se pita oće li ostat u Njemačkoj ili neće, kako je reka dok smo pričali, nešto na fazon 'postavija san ja tu stvari da se zna šta je šta', tako nešto je reka, ukratko, kako on kaže tako će bit. Nije da nema poštovanja prema njoj, ali, on je gazda.

S druge strane, taj prijatelj mi je u braku i ima dite. On je skupa sa mnon, kad smo bili na tom izlassku di smo se raspravljali zauzima stajalište kako su i muško i žensko u kući jednaki i da ako se vole da će se nać načina za kompromis, il će nekad popustit on a nekd ona, uglavnom, smatra je da nema 'glave kuće', nego da muž i žena tribaju bit jednaki. Sad su već u braku msm skoro dvi godine i baš su dobar par. Imaju poštovanja jedno prema drugom, razumijevanja, dite in je još malo pa baš triba mater, on radi i uz to kad je kući sudjeluje u odgajanju diteta, imaju lip brak i sritni su. Nemaju 'glavu kuće' ali unatoč tome nemaju problema sa donošenjem odluka o tome di će i šta će. Nisan reka da nema nesuglasica il nekih trzavica, al nemaju neke velike probleme. Vole se i stalo im je jedno do drugog. Dok kod rođaka mi, mi se čini da mu je veza više prišla u prijateljstvo, ne znan koliko tu ima baš romantične ljubavi. Ne djeluje mi da je ima. Nedavno kad su mi prijatelji bili kod mene, prijatelj je spomenija kako nemaju zavjese a žena mu želi da ih ima. I moja sestra je poslje slučajno se trefila sama sa mnom i sa ženom od prijatelja mi, koja je i meni prijateljica, i ugl spominjala joj je da se s muškom mora znat 'provuć šta ti oćeš', pa joj savjetovala da kupi te zavjese i da rekne da ih je dobila za poklon. Meni je to bilo smišno, a i malo nelagodno jer nisan zna šta da kažen tu na tu glupu priču. Uglavnom ona i on se vole i dobro im je.

Ovo su dva različita modela braka koja su danas, na sreću oba aktualna kod nas. Mada mislin da ovaj drugi primjer je u Hercegovini, pa i po Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, riđi za pronać. Mislin da su još većinon patrijarhalni brakovi di se 'muško pita'. Mada je i u patrijarhatu bilo jakih žena koje praktino bile gazdarice kuće, ali dominantan moodel je s muškarcem. Sad sigurno se pitate koji je meni od ove dvi verzije braka bolji? Jasno, druga varijanta. A šta mislim prvoj varijanti, di se muško 'pita'? Mislin da je ok dok god je obostrano. S tim da, jasno je šta je od ovoga progres, a šta će ostat na smetlištu historije.
- 19:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #

29.12.2019., nedjelja

Hvatanje koraka

Danas mi je bija u priliku fin dan. Došli su mi prijatelji i baš smo se lipo družili. Čak san otiša s njima i u kafić, što zbog napada panike nisan uradija ima već ihihi. Bilo mi je i dobro s njima, ali cilo vrime je tu prisutna jedna doza napetosti. Ne samo kad san s njima, neg uvik, pa i kad san s njima. I ne mogu doživit baš pravu bliskost, ali bude momenata kad doživin bliskost, kakvu takvu. No, zajebane su mi noći. Toliko jak poriv za razbijanjen da ne znan ni sam više kako ga obuzdajen. Sad je sestra s dicon tu pa ne mogu radi njih razbijat, al bogami kad odu, moglo bi bit svašta. Materijalne štete mislim, ne ljudske, da ne bude zabune. Jer mi je bazičan poriv da razbijan, nešto u meni se oće oslobodit te energije, izbacit je. Idealno bi bilo da pričekan psihologa i da proban kroz rad s njin neke stvari riješit. Al to će se oduljit. Dobro, vrime je prid menon, pa vidićemo na šta će izać. S prijateljima se viđan opet tamo prvog, tako da, nadam se da će mi opet bit fino.


- 22:36 - Komentari (74) - Isprintaj - #

28.12.2019., subota

Multikulturalnost

Ko osoba, volin multikulturalnost. Veseli me kad vidim npr na pjesmama Balaševića, Bareta, Rundeka, Zostera, komentare ljudi iz Srbije, BiH, Hrvatske... Drago mi je da postoje normalni ljudi i tu je umjetnost koja nas sve povezuje. Od sviju stvari na svitu mislin da jedino umjetnost je stvar koja nas sve povezuje. Različite religije, različite nacije, itd. Volija bi da se svit jednom pomiša tako da biološki nestanu rase, nego se svi međusobno pomišamo u jednu rasu, koja će bit toliko izmješana da ćemo svi bit pripadnici te rase. Volija bi da živin u gradu di ima Budista, Muslimana, Kršćana... Ili da se sve te religije pomiješaju i da imamo duhovnost koja je individualna, nevezana striktno za institucije neke religije. A možda i oboje, da su neki vjernici koji se drže institucija svoje religije, a da neki nisu. Nadan se da ćemo jednon živit u takvom svitu. Zbog istog razloga mi je krivo što je rat na našim prostorima uništija multikulturalne gradove. Sarajevo je praktički homogeno bošnjačko, (sem istočnog) mada mislim da od sviju BiH gradova da je Sarajevo i dalje najviše očuvalo taj multikulturalni duh, ali kad se stavi na papir, Sarajevo više nije multikulturalan grad. Ali je nešto najbliže tome što moremo nać u našoj državi. Mostar je podijeljen na istočni i zapadni, i drago mi je vidit da ima kafića i mista di izlaze jednako ljudi i sa zapadne i istočne strane, ali Mostar je faktički podijeljen grad. Isto ko i Žepče i ostali gradovi u kojima su ostali Bošnjaci i Hrvati. Sve je podijeljeno i napravljeno tako da bude homogeno. Ali šta moremo, to su posljedice nacionalizma i dok ga god ima biće tako. Problem BiH će se rješit kad ljudi općenito prestanu bit opterećeni nacionalnim identitetom, a sad, pitanje je oćemo li to dočekat. Kad bude nebitno ko je ko i ko je odakle onda će i kod nas, vjerovatno sa zakašnjenjem od par decenija, doć taj trend i možda se tada konačno, naša tri naroda zavole, ne samo da se međusobno trpe nego da se baš zavole, u našim različitostima. Al ja ne virujen da ću to doživit, a relativno san mlad.


- 18:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

26.12.2019., četvrtak

Planovi

ZZadnjih dana u meni ključa energija, baš oće da izađe vani. Energija tog dijela sebe kojeg ssan otcjepija. Kako san već reka, dijagnosticirana mi je disocijacija, Disocijativni premećaj ličnosti. To znači da san odvoija jedan il više fragmenata sebe od bazičnog mene. Ako bi zamislili čovika kao kontinent, onda bi to značilo da san neke djelove odlomija, i da in ne dan da se spoje sa mnom. Jedan dio je posebno bitan, to je u biti možda najlipši dija mene, nešro ranjivo, empatično, nježno... I bespomoćno. Tu ima neka truma, barem pretpostavljam da je tako, zbog čega san otcjepija taj dija sebe. I sad, ja ga držim na silu odvojenog od sebe, a kad ga krenem puštat da mu dam da se spoji sa mnom, ono oće da se agresivno ponaša, i to eksplicitno me vuče kući da ispolji agresiju, znači da je nešto tu povezano sa mojima. Ko će znat šta ja u dubini sebe potiskivan, osjećan... Uglavnom, kako u meni energija baš ključa, moran poduzet neke korake.

Ne bi pravija sranja sad dok traju praznici, pa ću se gledat primirit do iza nove. Tada ću svojima reć, ili da me voze odma na psihijatriju ili da proban pobacat u kući, pa na šta izađe. Ako ne uspijen ispoljit to nešto nek me isto vode na psihijatriju. To san in planira reć, sad vidiću oću li. Druga varijanta bi bila da pričekam psihologa pa da sa njim radim, pa možda mi bude lakše pobacat, il da se s njim dogovorin da negdi pobacam pod njegovim nadzorom.... Ali to sve traje dugo, i ja ga nekad vidin samo jednon misečno, tako da iman dojam da ne mogu to čekat. A volija bi da mogu, fakat bi volija. Stvar je i što mi 22.01. dolazi prijatelj što radi na brodu, to mi je jako dobar prijatelj i preteško će mi past da ne mogu s njim đirat po gradu, družit se, izać na kavu, pivu i tako, od panike. A ako završin na psihijatriji ću sigurno puknit, jer od panike neću moć trpit taj ambijent di ima nepoznatih ljudi oko mene.

Uz sve to, ima još jedna opcija. A to je da se pustin da do kraja potonem. Uu mom slučaju, to tonjenje je pakao. Pravi pravcati pakao, samo što bi bija na zemlji. Dok sann bija na intenzivnoj na psihijatriji dolazilo mi je da se kao, predam Sotoni potpuno i da reknem da ću bit njegov sluga. Jako je bitno napomenit da je 'Sotona' bija u biti dija mene, ja san bija svjestan toga, nisan umišlja da mi se stvarno neko biće obraća, vidija san da je to dija mene. I to bi mi se javljalo u momentima kad bi odbija pobacat, kad bi mi se bacalo a ja odbija, potisnija taj poriv. Kad bi fakat potonija u pakao, msm da bi nekog ubija, il uradija nešto baš užasno. A najgore je što bi svega toga bija svjestan, i to bi mi bila patnja užasna. Tada, kad mi je to dolazilo, ja bi bija sav sluđen što mi to dolazi, ali ne bi ima snage da pobacam sve pa da to prestane. Tako da kad bi se desilo da potonen u pakao, to i ne bi bilo mojom voljom, nego zbog kukavičluka što ne pustim kontrolu i ne pobacam.

Večeras mi je dolazilo da si dozvolim to, da potonem u pakao, ako je to najgore šta more bit, nek bude. Znaću bar da mi nema dalje. Al usran je to osjećaj.... I velika patnja je tu u pitanju, pogotovo meni jer bi bija svjestan šta san uradija i da san to uradija zbog svog kukavičluka. Najpametnije mi je čekat psihologa i probat negdi s njim pobacat. Tako mi se momentalno čini, a oću li imat snage, ne znam. Ako ništa, pobacaću nakon nove pa kud puklo da puklo. A za tonjenje u pakao, kad bi na intenzivnoj puka, a vjerovatno bi, ne bi potonija u pakao nego u psihozu. Što mi je i prihvatljivo, samo da se više maknen s mista. Al zanimljivo je, i to moran primjetit, kako ovaj moj pakao je baš na zemlji. A kao da nije dija ovog našeg svita. Užasna je to patnja, kad potoneš, ali ja nikad nisan potonija do kraja, uvik bi se izvuka nečim. Što se tiče mog mišljenja o tome, ja ne mislin da bi taj pakao traja vječno, al opet ko će znat, ako bi ja privatija to da 'Sotona' zavlada nada mnom, ko za na šta bi to ličilo. Potrudiću se da nikad ne saznam. Mada, po mom uvjerenju, takav pakao je isto prolazan, ne virujen da je to pakao kao u monoteističkim religijama, ali izlazak iz njega bi bija pun patnje.

A najgore je što ja znam da san fin momak, empatičan, nježan, ovako ne bi ni mrava zgazija, al san se uvalija u opasne borbe i mogu najebat zbog kukavičluka. Upravo zbog toga što san dobar po prirodi bi bila katastrofa da završin u paklu. A za bacanje po kući, imam milijun nekih blokada i blokadica, mada je to više stvar moje anksioznosti nego da su realni strahovi. Trenutno hodan po zajebanoj ivici, i više ne sudim one neke koji tipa propucaju neke ljude po ulici, ili ubiju nekoga ovako, jer ko zna šta se u njiovoj psihi odvijalo dok su to uradili. Ja znam da bi ja, kad bi to uradija, kad tad doša sebi. I patnja koju bi osjeća bi sigurno bila stravična. A zanimljivo s ovim svime je kad ja prihvatim da ću u pakao, ono postavim ok, potoniću i gotovo, taj proces tonjenja stane i krene mi proces diznja rspoloženja, što za posljedicu ima to da mi se baca i razbija. Tako da, očito moram izabrat između dva zla manje. Al fkt zanimljivo, kad se dešava neko sranje, i kad to prihvatiš, prestaje bit sranje. Molim se Bogu da mi pomogne da izađem iz ovog užasnog vrzina kola.


- 22:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.12.2019., utorak

Strah

Kao kapi rose na moje lice
Dižen glavu i molin se
sa nogama debelo u blatu
kiša je i...
meni triba neko, neko konkretan

ne tražim previše, dovoljan je zagrljaj
nisan pohlepan za riječima: samo nek su one prave
i tek da sjednemo malo na most i gledamo rijeku
samo budi uz mene u toj tišini

Kiša je i stopićemo se, ne smeta
ionako je pitanje do kad ćemo se moć izlagat kiši, zato
diši, dok si ovdje, i ne propuštaj sekunde
vrime teče i nije bitno, ljudi žure, ti upri pauzu
i sjedni sa mnom, još ovaj put

Jer znaš, ja, ja nisan najbolji sa željama
previše me peku
nisam dobar ni sa snovima,
previše me guše
sve što mi triba je da možeš sidit do mene sad
u ovom momentu

Dok kapi suze teku niz moje lice
budi fer i pravi se da ne vidiš
Dok se grčim u stomaku zbog svega što ne mogu reć
Budi fer pa slaži da će proć
Danas, dok sjedimo na mostu po kiši
budi moj Bog i ispuni mi želje

Samo sidi do mene i gledaj u sunce
U ovo čudo koje nas napaja, besplatno
pogledaj vodu kako se mriješka
udahni duboko, sve te kemikalije iz šume
sve te emocije drveća i trava, koje nas opijaju

koje nas vežu za ovo što gledamo
sjedi do mene i osjeti, osjeti svemir kako pulsira
prilagođavajući se ritmu našeg disanja
pogledaj Bogu u oči i oslijepi
od ljepote
i budi sa mnom, šuteći, budi sa mnom u ovom čudu
i šuti, da te mogu oblikovat u svom umu onako kako ja želim
i šuti
pusti me da virujen na par minuta
da nisan sam.
- 16:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

23.12.2019., ponedjeljak

Božić (o vjernicima)

U jednu ruku zavidim vjernicima. Sad će Božić i oni, oni pravi i istinski vjernici se vesele jer je to dan kad je Isus rođen. Njih to veseli. Oni viruju da ih Isus može spasit od problema, patnji, u molitivi i na misi oni se 'sjedinjuju' s Bogom (jer Isus je Bog) i slično. Kad gledam katolički pristup Bogu, to u priliku liči na zaljubljenost. Zaljubljenost je, kad bi ju strogo uzeli, jedan nezdrav proces. Gube se granice između mene i nje, odjednom se osjećamo euforični kad vidimo njenu poruku, kad smo skupa niko sretniji od nas i tako. Osjećamo se sjedinjeni. Al zato zaljubljenost se istroši i onda stvarno na čisto vidimo na čemu stojimo. Pa ako se je rodila ljubav i ako smo zreli da ju gajimo i da ju zalijevamo da sretno raste, onda će ona ić naprid. Ali više nismo 'jedno'. Zato san zaljubljenost samo uvjetno nazva nezdravim procesom, jer je ona prirodan proces koji se završava nakon nekog vremena. Međutim, katolici se na isti način sjedinjuju s Isusom i sa Bogom tako da kao da su jedno s njim. I to se slavi kao pohvalan proces. Za razliku od ove biološke, ta zaljubljenost more potrajat cili život. I ljudi će se osjećat sritno, jedan dio svoje ličnosti su povezali sa konceptom Boga i imaju sigurnost jer su se 'sjedinili' s njim i tako. Islam ne poznajen kao katoličanstvo, ali sama činjenica koliko islam intenzivno utiče na čovikov život, svakodnevno klanjanje namaza npr, uz džumu i sva pravila kojih se vjernik triba pridržavat, čovik se osjeća potpuno uronjen u Boga. Takav je bar moj dojam. Reko na početku, da zavidin vjernicima. Jer da san ja vjernik i da san stvarno uvjeren da Bog more čudesno uticat na moj život, da me neko osim mene more spasit, sigurno bi bilo lakše živit. Al opet, s druge strane, možda bi tek tada i puka, kad bi konta da će me neko spasit. Zreli vjernici, opet reko, oni istinski vjerovatno su manje naivni od ovih površnih vjernika, al opet viruju u Boga koji može bit uz njih i pomoć im. Ja se nekad molim Bogu da mi pomogne, nekad mu se obraćam i zahvaljujem, ok mi je da Bog bude nešto stvarno, sad šta je, ne znam. Ali, ne virujen da mi Bog more intervenirat u životu i pomoć mi. Mislin da je sve na meni. A to me plaši. Ali tu već ne mogu ništa. Jedino se suprotstavit strahu.
- 18:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

22.12.2019., nedjelja

Soba

Sidija je u svom kutu sobe listajući karte. Na svakoj karti je bila jedna od njegovih želja. Boja se je izać iz sobe, pa je u sobi iscrta raznorazne lipe prizore. Jedini kontakt sa svitom van sobe je održava priko malog mobitela u kutu. U sobi je bilo neuredno, ali udobno. Međutim, sve češći potresi su ga podsjećali da će morat izać vani. On, to ipak nije naumija. Previše se je navika na sobu i previše ga je strah ostavit sve što je u njoj nacrta i ostavija. Ali život?! Život, pravi, ne preko telefona se je odvija tamo vani. I mamija ga je, svin srcen je želija prionit uz njega. Ali nije moga. Njegov ćaća mu to nije dopušta. Njegov ćaća ne bi nikad odobrija jednu tako nepromišljenu akciju, kao izlazak u svit. A on, on nije moga izać od straha, od straha od sebe, kakav će bit kad izađe. Ko će bit kad zakorači u taj potpuno novi svit. I što je najgore, bija je pun bijesa. Zna je da će izlazak iz sobe bit buran. I to ga je plašilo. To ga je držalo ukipljeno od straha. Ali soba svakako neće moć bit njegov trajni dom. Potresi su sve jači i s vremenom će ju srušit. On može izać ili svojevoljno, ili dočekat raspad koji će donit potresi, bez znanja o tome oće li priživit. Također, u mračnim i vlažnim noćima, duhovi su mu govorili da učini grozne stvari. Zna je da je jedini ispravan put da izađe vani, pošto po to. Ali kad za ono što znaš nemaš hrabrosti... Preostaje ti da se moliš za čudo. Čudo koje se triba desit u tebi. Da te preokrene. Da te pokrene. Da se oslobodiš. On, koliko je želija toliko i nije želija slobodu. Soba mu je davala osjećaj sigurnosti, bila je poznata. I dok ovo piše, na papir koji će poslje pribadačom zakačit na zid uzaludnih pisama, ipak se nada, da će doć dan kad će osjetit i iskusit slobodu.


- 17:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.12.2019., subota

Svaka mu čast

Samac, homoseksualac je odlučija posvojit dite sa Downovim sindromom koje je prethodno odbilo 20 obitelji. Pa onda kad neko misli da homoseksualci ne tribaju posvajat dicu!

Članak




- 19:06 - Komentari (19) - Isprintaj - #

20.12.2019., petak

Nacionalizam u medijima

Na teritorijama naših državica nastalih raspadom bivše države, uglavnom vlada desnica i desna propaganda. To se vidi i po situaciji u medijima. Državni mediji su, koliko god bili kvalitetni, uglavnom režimski. Situaciju u srpskim medijima ne pratim, tako da to mogu izuzet, mada pretpstavljam da nije bolja nego ova u Hrvatskoj i BiH.

U Hrvatskoj HRT emitira propagandne desničarske 'dokumentarce' Antuna Vrdoljaka, koji je prikriveni fašista i neprikriveni nacionalista. Ubrzo će na HRT bit emitiran film 'General', napisan po ratnom putu generala Ante Gotovine. Ko voli nek izvoli, al mene bi zanimalo kad će i oće li ikad bit prikazan Dnevnik Diane Budisavljević, koja je spašavala dicu od ustaša, pa da se vidi ko su bili veći zločinci u drugom svjetskom ratu, i šta je bila NDH. Teško da ćemo taj dan dočekat. A u vezi novog rata, svi se busaju u prsa kako su nasljednici Tuđmana, koji je bija nacionalista i s kim se nema šta iko ponosit.

U BiH, sjećam se priloga na FTV-u, povodom datuma obilježavanja logora Armije BiH u Bugojnu i Hrvata koji su propatili u njemu. Naime, na FTV-u se na taj datum samo usput spomenilo kako je danas datum kad Hrvati obilježavaju svoje žrtve logora, te nakon toga voditeljica kaže nešto u stilu: A u istom tom Bugojnu je bio i logor HVO-a i prikažu ispovijest nekog Bošnjaka kojeg su maltretirali vojnici HVO-a. Svaka čast na obilježavanju patnji Bošnjaka, ali da se na dan obilježavanja hrvatskih žrtava prikaže takav prilog na FTV-u, to je moguće samo u našim nacionallističkim medijima. Pa se onda Bošnjaci čude što Hrvati žele svoj entitet. Kako bi se triba osjećat jedan Hrvat koji gleda taj prilog? Oće li on doživljavat FTV kao i svoju televiziju?

S druge strane, Hrvati u BiH također su nacionalisti i sve i da su Bošnjaci ok prema njima, da nema nacionalizma na FTV-u, da se ne Bošnjaci ne biraju hrvatskog člana predsjedništva, oni bi i dalje tili treći entitet i svoju isključivo nacionalnu televiziju, nikakva opcija građanske BiH im nije prihvatljiva. Nikakav suživot im nije prihvatljiv. A da ne govorin da neko od hrvatskih političara, recimo Čović, ode u Ahmiće odat počast Bošnjacima koji su poklani od strane HVO-a.

Zaključak ovoga je to da se današnji mediji dobro brinu o odgoju novih sinova i kćeriju nacije, da bi ima ko glasat za njih na izborima, a oni će skupa bit na dernecima i svađat se u javnosti.
- 20:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

19.12.2019., četvrtak

Opcija za budućnost

https://www.radnickafronta.hr/

Demokratski socijalizam je jedina moguća pravedna i održiva budućnost.
- 18:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.12.2019., srijeda

Četiri neprijatelja čovika od znanja (Castaneda)

U Castanedinim knjigama, Don Huan uči Castanedu kako postat čovjek od znanja. Teško bi bilo nekome ko nije čita Castanedu predočit šta je točno čovik od znanja. On je mistik koji je spozna prirodu stvarnosti, ali je i mag koji djeluje u stvarnosti, nije pasivan. I u njegovu učenju, on Castanedi spominje kako postoje četiri neprijatelja čovika od znanja. Prvi neprijatelj je strah, drugi jasnoća duha, treći moć, a četvrti starost. S druge strane, smrt ne smatra čovikovin neprijateljem, nego učiteljicom i tvrdi da je smrt čoviku uvik na livom ramenu.

Sad, jedno po jedno. Prvo: strah. Zašto je strah neprijatelj čoviku od znanja? Prvo, zato što je postajanje čovikon od znanja u biti opasno. To zahtjeva sučavanje sa unutarnjim demonima, ulazak u sfere postojanja koje prije čovik ne bi ni zamislija da su tu i slično. Čovik, od tih stvari prirodno zazire i osjeća strah. Ako ga strah previše sputa, neće moć nastavit put čovika od znanja, jer taj put neminovno dovodi čovika da se suoči sa unutarnjin strahovima. To je neminovno kako bi čovik iša naprid, kako bi napredova na putu. Castaneda pita Don Huana: more li čovik bit dugo pobijeđen od strane straha, pa se opet izborit s njim, nakon više godina. Don Huan reče da može, ali da u tom slučaju čovik zapravo nikad nije bija poražen, vodija je u sebi borbu, nije podlega strahu. Reče, ako čovik poklekne prid strahon i ako ga strah porazi, da ne može više nikad ponovo se suočavat sa strahom i nastavit put čovika od znanja.

Drugi neprijatelj je jasnoća duha. Zanimljivo, kad čovik pobijedi strah, stiče jasnoću duha. Drugin riječima, vidi stvari ispravno, onako kako one zapravo jesu. I to je napredak, korak dalje od straha, ali to također more zarobit čovika. Čovik kad stekne jasnoću duha more se učahurit i ne usudit se da djeluje, nego ostat na tome da, ajmo reć racionalizira stvari i da mu to bude dovoljno. To ga dovodi u poziciju da postane statičan, a kad postanee statičan, prestaje napredovat na putu čovika od znanja. Međutim, jasnoća duha se more koristit na druge načine.

Jedan način je da čovik, sad kad je slobodan od straha i jasno vidi svit je taj da počne da djeluje. Svojim djelovanjem čovik dobiva moć. Pošto je steka predispozicije za moć, čovik tada zaista postiže moć svojim djelovanjem. Iako postoje razne vrste moći, Don Huan inzistira da je to sve moć, bilo da čovik želi neku fizičku sposobnost, tipa dobar libido, manipulaciju stvarima, novac, šta god, sve je to moć. I čovik, u toj situaciji i stiče moć, ali ta ga moć može opit i može stagnirat u napretku i ostat uživat u moći cili život. Ključna stvar u ovom stanju je ne vezat se za moć, shvaćat je kao i sve ostalo na svitu, ko nešto prirodno i prolazno. I bitno je imat jak duh da čovik ne poklekne prid čarima koje moć nudi. Bitan je i moral, da čovik moć koju stekne koristi u dobre svrhe. Ako čovik kad stekne moć, ostane neopijen njenim čarima, ostaje mu zadnji neprijatelj čovika od znanja.

Taj neprijatelj je starost. Čovik, kako sttari, dobiva prirodnu želju da završi sa svojim razvojem, da se povuče iz života. To je stvar protiv koje se čovik od znanja triba borit, jer i u starosti čovik more napredovat, uživat u punini života, stvarat i djelovat. Potribno je borit se sa inercijom koju starost vuče za sobom. Potribno je ostavit se otvorenim za učit nove stvari, ne računat da si završija sa životon.

Kad čovik gleda ova četri 'neprijatelja', zanimljivo je primjetit kako nešto što dobiješ kao dar, more da te zarobi. Istovremeno je i dar al more ti postat i zatvor. To su jassnoća duha i moć. Oboje su tu kao dar za čovikov trud, dati su nam da u njima uživamo, ali nas mogu i zarobit. Također je bitno što Don Huan ne smatra smrt neprijateljem, nego učiteljicom. On inzistira da čovik bude stalno svjestan svoje smrti. Da ga ta svjesnost održava živim. Također, bitna stavka Don Huanovog učenja je to da se živi ko ratnik. Ratnik živi tako što na stvari koje mu u životu dolaze ne gleda kao na blagoslov ili prokletstvo, ko što to gleda većina ljudi, nego ih gleda kao na izazov. Ratnik slijedi put srca, i kad donese odluku nikad se ne osvrće za sobom. Da bi se bilo čovik od znanja, neophodno je da čovik bude i ratnik. I na jednom mistu Don Huan spominje bitku sa smrti, kaže nešto u fazonu, ratnik se bori sa smrti i iako zna da će izgubiti, on je zadovoljan time što mu je volja bez mane i on se u toj borbi smije, smije.

Don Huan takđer tvrdi da ono što čovika drži stabilnim u življenju života čovika od znanja je ljubav. Ljubav prema stvarima u životu. U jednom momentu čak i uzima šaku zemlje i govori kako tribamo bit zahvalni na ovoj planeti, ovom životm biću, koja nas opskrbljuje svim što nam triba. Ljubav širi i na čitavu planetu. Takđer, zanimljivo je primjetit da nema završenog stanja u postajanju, ili bivanju čovik od znanja. U biti borba traje cili život, sve dok ne umremo borimo se sa zadnjim neprijateljem, starosti. To navodi na zaključak da čovik od znanja nije završen čin, u smislu da si to postiga i to je to, nego je to, zapravo proces. Čovik od znanja si od momenta kad se upustiš u tu priču, al nikad ne završavaš sa zadatkom. U tom svitlu gledano, jasno je što Don Huan toliko inzistira da Castaneda živi ko ratnik, jer je to jedini način na koji se more ispravno živit.

Castanedina djela nam donose mudrost jednog izuzetnog čovika i povlače za sobom svit pun magije i čarolije koji smo mi na zapadu gotovo potpuno izgubili. Obične stvari postaju čarobne u njegovim knjigama i također, Casstaneda nema arganciju jednoog zapadnjaka naspram prirode, nego posmatra prirodu skromnije i kroz učenja Don Huana, vidi prirodu i zemlju kao svit sila koje su puno iznad naše mogućnosti vladanja njima. To je nešto na šta mislin da ljude triba podsjetit.
- 17:10 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Pookret

Ne znam šta će bit od mene. Na šta ću izać. Ne usudim se sanjat... Pravit planove, strah me. Strah me i reć čega me je strah. Strah me sebi priznat. Strah me je napisat da ne ureknem... Strah, glavna rič u ciloj priči. Danas san vidija da bi me bilo strah uć u ove procese i da nema agresije. Čovika je prirodno strah od nepoznatog. Ne sviđa mi se što vako puno pišen, jer bi volija da mi se postovi olade na blogeru malo, da stoje bar dva dana. Al šta je tu je. Mislin da Bare ovdje dobro opisuje moje stanje:


- 01:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.12.2019., utorak

Zemlja

Život. Kap u moru prašine, kamena, oceana na Zemlji postoji život. Stvorovi smo ove planete i na njoj tribamo bit zahvalni. Njoj tribamo bit zahvalni što nas je rodila. Možda je ona čak na neki način i živa, ne isključujen tu mogućnost, ali to je sad manje bitno. Sve religije nas uče kako smo stvoreni ovako, onako, a malo koja ističe važnost Zemlje za nas sve. A mi smo zemlja, stvoreni smo od kemijskih spojeva ovoga planeta.

Ja ne djelin život na zemlji na manje i više vridne vrste. Ne mislin da samo ljudi imaju dušu. Ne da ne mislin, nego znan da i biljke i životinje imaju dušu. Životinje su nešto predivno. Naša mlađa braća i sestre. Rastu na ovom planetu, razvijajuć se u kompleksnija bića, ko što smo i mi milijunima godina radili. A radimo i dan danas.

Biljke, biljke su isto predivne. Neki dan čučim na ovom svog brigu di provodin vrime u kontemplaciji i vidin jednu malu zelenu travku. Tako sićušnu, tek centimetar dva visoku, a opet živo. Ta travka je živa. Ta travka ima dušu. Ta travka je čudo. Čudo ovog planeta. Tada kad san je gleda san je malo pomazija. Znan da ona to osjeća. Neka počne svoj život sa osjećajem ljubavi, pa makar to bija samo sekund.
- 00:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.12.2019., subota

Doživljaj

Sinoć san se sitija jednog jako lipog momenta. Bija san sa prijateljen mi kod nas u kafiću u selu nam. I malo po malo, počela me je obuzimat panika. Bili smo s još jednin likon na kavi i ja san u oko 15 do 9 bija toliko napet da san mi reka da moran ić s kave. Otišli smo, ja san bija sav ko pokisa. Pun dojma da san sama propast, i da od mene nema ništa. Prijatelj mi je ima potrebu da uradi nešto, da me ne ostavi takvog, i predložija mi je da uradimo mantru, vamo na jednom brigu blizu kuće mi. I tu smo počeli radit tu mantru, ja pun naboja od emocija. Sami, nas dvojica i oko nas mrak. I malo po malo, počeja san se otvarat i osjećat lipo. Preplavila me zahvalnost prema zemlji što me je rodila, i dok smo tako sidili par san se puta naklonija prema zemlji i poljubija je. Počeja san bivat istinski sritan. I u jednom momentu san se otvorija i osjetija energiju prijatelja mi, i od sve siline emocija i zahvalnosti mi se pojavila baš nevjerovatna ljubav prema njemu, obrgrlija san ga snopom ljubavi i reka: voliću te di god bija i ko god bija. Takvu ljubav ne znan baš da san osjetija nekom drugom prigodom. Vjerovatno je bilo do kombinacije emocija, što san bija baš loš, pa uz njegovu pomoć nadoša. Dalje smo nasstavili mantrat i mene je u jednom momentu počeja uzimat smij (smijeh), i tako san se samo počeja smijat, bez ikakvog razloga. Kako san ja počeja, tako i prijatelj mi, i u jednon momentu smo mi, ko dvi budale, na putu po brigu di nekad zna neko i doć, se smijali ničemu. Bija je to tako lip osjećaj. Kad san se vratija kući, osjeća san strah, ali nisan se kačija za nj. Kao da san uronija metar dublje u svoju psihu i samo san pušta strah da prolazi mnome a ja san ga posmatra. Mada, sad kad se sitin, ko da san jednin djelon bija povezan, navezan na jedan strah. Ne znan, znan da mi je bilo ok osjećat strah i da mi nije predstavljalo problem. Tu noć san zaspa i ujutro se probudija isti ko i prije, ko i inače. Inače, taj mi je prijatelj od malena prijatelj, družimo se praktički od kad znan za se. Imali smo faza u odnosu, al ostali smo prijatelji. Bilo bi fino kad bi moga imat takvih momenata ko taj s njim, al ne znan kako da dođen do njih. Ajd, s vrimenon ću valjda nešto i naučit.


- 17:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Patnja

U svitu, je općenito, puno patnje. Nije svak rođen da bude sretan. Možda svak ko je rođen ima šansu bit sritan. Ali neki je prokockaju. Neki polude, završe ko šizofrenici, neki bipolarci, Borderlinei itd, u spektru psihičkig poremećaja. Neki postanu ovisnici o alkoholu il drogama. Neki postanu potpun sluđeni pa ubiju nekoga misleći u glavi ko zna šta. Ko što reko, u svitu je puno patnje. Kad se nađeš na margini društva, zaboravljen, u nekom zatvoru il ustanovi, di život stoji, svak je zaboravija na te. Osim možda najbližih, al jebiga, ti najbliži nisu tu da mogu non stop bit s tobom. Kad završiš na ulici ko beskućnik, malo ko će imat milosti za te. A šta je tek sa ovim tihim, dubokim patnjama koje ljudi vode iza zatvorenih vrata svojih stanova i kuća, pogrešni izbori, kukavičluk, odustajanja, kajanja. Takvi često iz mržnje prema sebi postaju nasilnici... Mada nije pravilo. Svit je zajebano misto, zašto je napravljeno da bude baš ovako kako je, ne znam. Reka bi da nije ni napravljeno, nego da smo mi ljudi došli do te točke di smo sad ovakvi kakvi jesmo. Da prolazimo muku pročišćavanja da bi došli do točke da imamo trajnu sriću.


- 00:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.12.2019., petak

Frusciante


- 15:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.12.2019., četvrtak

Svjesnost

Sve što postoji postoji u odnosu na nešto. Kad su radili eksperiment da ljude liše čula, zatvore im oči i uši začepe, stave odijelo priko kože i potope ih u vodu ljudi maksimalno izdrže par minuta. Takva smo bića da postjimo u suodnosu sa našim okolišem. I jedino tako možemo postojat. Sad, dalo bi se razmislit šta to govori o nama. Šta to goovori o svemu, pa i o prirodi univerzuma. Svima nam treba nečija pažnja i nečija prisutnost, kao društvenim bićima, i sve je drukčije kad to podijeliš s nekim, i mi smo pomalo druukčiji sa svakom drugom osobom. Pitanje je da li bi se to moglo primjenit i na svemir ili zemlju. Možda mi kao ljudi nismo jedini koji ovise o tome da ih je neko drugi svjestan. Pa makar to bila drveća u šumi, al da neka bića su tu oko nas. Možda je zemlja rodila nas da budemo svjesni nje. Možda svemir ovisi o našoj svjesosti o istom. Možda kad bi potpuno uklonili svjesnost o nečemu ili nekomu, možda bi to ili oni prestalo postojat. Naravno, nemoguće je da o čoviku niko ne bude svjestan. Sve i da ga stavimo u tamnicu, opet je taj koji ga je odveja u samicu i zaključa, svjestan da je on u samici. Ima neka kvaka u toj svijesti o nečemu, ako gledamo Boga, onako kako san ga opisa u nedavnom postu, on možda dobiva novu dimenziju sebe sa svakim našim novim dostizanjem svijesti o njemu. I ne mislin sad na koncept o njemu, nego o pravom iskustvu toga nečega što nazivamo Bogom. Možda i Bog i mi međusobno ovisimo o svjesnosti jedno drugog. Ne mora se to svatit doslovno, moremo mi bit svjesni neke životinje, rijeke, planine, i to je svjesnost o Bogu, jer sve je to Bog. Iako možda se baš tribamo prosvitlit i dostić iskustvo Boga, ili čega već, što se krije iza tog naziva. Zanimljivo je, da za sad, od svih životinja na planetu jedino mi ljudi smo sposobni dosegnit ovoliku svjesnost. Također, sposobni smo se prosvitlit, vidit suštinu svega što postoji. Imamo nevjerovatno sposoban racio i moremo spoznat nevjerovatne stvari. Možda smo na putu da više ne budemo ljudi, neg nešto drugo. Isto ko što smo se od običnih životinja razvili u ljude, tako možda sada se iz ljudi razvijamo u neka još kompleksnija bića, koja ćemo možda bit nakon smrti. Možda, samo možda. Živili mi. :)


- 17:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

10.12.2019., utorak

Misli i dobra mjuza

Naše misli su naša stvarnost. Mi smo u principu stalno na raskrsnicama, samo ih baš i ne vidimo. Večeras san ima situaciju di mi se pojavila jedna pesimistična misao, osjetija san težinu emocija koje vuče u sebi. Nisan je izabra, nisan je uzeja sebi, uvatija se za nju. Prošla je i ja san bija ok. A da san je prihvatija, to bi bilo sasvim drugo okruženje, na momenat ko da mogu reć i da bi bija druga osoba. Svaka misao vuče za sobom emotivna stanja na kojima počiva, iz kojih je iznikla. Misli su kao skice, za zgradu recimo, a emocije su sadržaj te zgrade, njena dubina, sastav koji popunjava zidove. Svaki dan gradimo kule od misli u našim glavama, i lančanom reakcijom, misao po misao, nađemo se u nekom scenariju u tren oka. Nekad je taj scenario ugodan, a nekad, pa možda i češće, neugodan. Većinom, kad nas um šah matira, smo sami odigrali te poteze koji su nas pobijedili. Samo, nikad nije kasno za otpustit tu šah mat situaciju. Samo pustiš misli i to je to. Ne hvataš se za njih. Mooji je priča o jednoj tehnici lova na majmune u Indiji ja msm. Naime, u neku kutiju, šta li, stave bananu i naprave otvor taman da samo šaka more proć. I majmun zavuče ruku, uzme bananu, ali je ne mere izvuć i tako jadan pokušava izvuć se, a nije svjestan da samo triba pustit ono što drži i da će se oslobodit. Takvi smo i mi ljudi počesto. Uglavnom držimo sebe u svojim sranjima jer nam je tako draže. Reče iz osobnog iskustva, jer ipak san vrhunski serator. :)

Nego, koja vam je bolja?




- 02:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.12.2019., ponedjeljak

Blogovanje

Neki blogeri su ovde na ovom blogu već dosta dugo. Ja san tu od 2011te i ostajen tu još uvik, iako san ima faza kad san se skroz skinija sa bloga. Zanimljivo je, kako se u različitim fazama života javi ta potreba za pisanjem, za djeljenjem svog intimnog unutrašnjeg prostora s nekim drugim. I to sve fino, anonimno, perfektno smišljeno. Mislin da u svima nama postoji potreba da pustimo druge u naš život, i da se otvorimo drugima, neko to voli zbog užitka, neko da olakša patnju, al kako god bilo pisanje je nešto što volimo i što nas održaje skupa. Uz pisanje, jasno, želja za komunikacijom. Kad se sitin starog bloga, bilo je tu dobrih tekstva, a zanimljivo kako mi se orjentir zbog kojeg pišen totalno prominija haha. Il možda i nije toliko? Kad san otvorija svoj prvi blog motivacija mi je bila da bude kao portal za raznorazne teme, teorije zavjere, duhovnost, kritika religije, kapitalizma, nacionalizma i svega toga u društvu na šta san bija nabrijan. Mada, i sem tih sadržaja je bilo drugih tema i tako to. Sad mi je fokus drukčiji, više san orjentiran ka unutra... Ne znan jel to moj lični zaokret ili se to tako dešava s godinama? Vi što ste ovdje prije 2011te mi morete odgovorit na to pitanje haha. Ovaj blog san otvorija kad san se prvi put vratija iz Sarajeva kući zbog nepodnšljive anksioznosti. Sad kad gledan, djeluje bezze čega san se sve plašija. Ali evo me opet na pisanju, sa novim mentalnim problemima, i, iako ovaj put nisan počeja pisat zbog problema koje iman, pisa san i prije nego su došli, sad su jedna počesta tema na mom blogu. Mada bude tu toga još. I sad ima politike i društvenih tema i duhovnosti, al nema onog naivnog mladenačkog žara da iđen minjat svit. Znači, ipak odrastam iako se trudin ostat dite haha. Svakako, nadam se da ćemo se još družit. Živili mi. :)
- 15:29 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.12.2019., nedjelja

Stanje

Kasno je, a ja ne mogu spavat. Lega san prije dva sata, valjan se po krevetu i nikako zaspat... Nisan odavno pisa o sebi, pa možda je ovo momenat za toga. Ovako, prid jutro, dok san još budan... Zahvaljujući jednoj prekrasnoj sobi san trenutno ok. Inače, bija san katastrofa. U ovaj četvrtak san se vidija sa psihologon. I kako mi se čini, neću moć s njin izbjeć to nasilno ispoljavanje agresije. I s njin mi je došla tuga, pa me pribacilo na agresiju i tu ja stanem. Ali ono ne stane tu, nego ruje, ruje u meni dok ne nađe neki ventil kuda more izać. Zadnjih par dana san bija loše i već san bija spreman pridat se da odem na dno dna, znači kad kažem dno dna mislin da uradin neko sranje i da me zatvore u neku instituciju do kraja života. Nema u ovom mom stanju sredine, ili ću se izborit i bit odličan, ili će bit katastrofa za mog potpunog sloma i za crne kronike. Ja, kako stvari stoje, kući ne mogu porazbijat. Ovaj potisnuti dio mene, kako stvari stoje, se neće integrisat u moju cjelinu bez ispoljavanja agresije. Palo mi je na pamet da potražin neko prikladno misto, di mogu sa psihologon ispoljit ovu agresiju. Samo iz glave ne znan di bi to misto moglo bit. Nisu meni problem ni pare, platija bi ja svu štetu koju bi napravija, al ne znan di. Ostaje mi eventualno da budem 'pozitivan' u iščekivanju nekog mista da mi se otvori, na onaj fazon zakona o privlačenju. Ili će možda rad sa psihologon donit neke neočekivane promjene pa neće bit potrebe da kući razbijam ili neće bit potrebe za razbijanjem uopće, što je idealno, al ne dajem tome priko 5% šanse. Um mi stavlja zamke koju god opciju da odaberem. Šah matira me. Izgleda da jedino vridi ona od Aleksandra (Sjeverno? :D) Makedonskog, udarac mačem po gordijskom čvoru. Nešto ja u sebi još nisan spreman da napustin. Ne mogu pustit tu obiteljsku karmu, taj kao nepisani sistem pravila i obiteljskih odnosa. Iman osjećaj da ću, ako ovo prođen, bit sam. Ali ne da mi se teoretisat. Nema od tog koristi. Ne znam ni od čega ima koristi. Da san ima tableta večeras vjerovatno bi proguta jednu šaku i završija s ovim. Tužno, a toliko blizu cilja. U ovom procesu, koji faktički traje cili mooj život, san proša neke stvari di bi mnogi poklekli. Izborija san neke borbe na kojima bi mnogi pali. I ne pretjerujem kad ovo kažem, niti se hvalisam. Ali ovo sad.... Kako mogu bit ovolika kukavica, baš kad san blizu razriješenja sveg ovog sranja koje vučen godinama. Neman objašnjenje. Nadam se samo da ću bit hrabriji i odlučniji i nadam se da ću nać prostor u kojem mogu porazbijat. Nadam se i da će ta potreba za razbijanjem proć. Dobija san malo smirenosti na kredit, zahvaljujuć, osobi s kojon san priča večeras, al ukopaću ja sebe brzo ponovo, znajuć se kakav sam. Nikako dovršit ovaj post, stalno iman osjećaj da još nešto oću reć... Vjerovatno ga ne mogu dovršit jer san sam nedovršen. Tako da će takav ostat i post. Do nekih boljih vremena, uživajte mi. Jebo život ako ni u čem ne uživaš, a meni je, izgleda od uživancije ostalo samo pisanje.


- 04:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

05.12.2019., četvrtak

Neka nova vrimena

Klinci koji danas odrastaju će u Star Warsima gledat glavnu junakinju, a ne junaka. U serijama i filmovima, povremeno će nailazit na homoseksualne osobe, parove i slično. Ti klinci, nadam se, neće primjećivat neku promjenu koja se je desila, njima će bit normalno da i žena može bit hrabri borac i da i homoseksualci postoje kao i ostali ljudi. Takvo stanje je velik napredak. Nama, koji smo ajmo reć u prijelaznoj fazi po tim pitanjima, je takvo stanje novost. Uglavnom smo navikli na muške junake i na isključivo strejt parove, pa kad se desi neki homoseksualni par u recimo, Game of thrones, malo nas iznenadi, ono, primjetimo to kao 'nešto drugačije'. Meni je drugačije i to pozitivno drugačije. A definitivno mi je drago da nove generacije neće vidit to ko 'nešto drugačije'. Mada, na ovim našim balkanskim brdima, još je leglo homofoba i nema puno priče o homoseksualnosti. Pa tek nam je ove godine bija prvi gay pride u državi. Također, žene se odgajaju patrijarhalno, one se uče kuvat a muški ne, sklanjaju sa stola tanjire svojoj braći itd, a od muškaraca se očekuje da stvore bogatstvo i prehranjuju cilu porodicu. Zaostala smo sredina, nema se šta reć. I svaki korak naprid po tom pitanju se gleda kao na 'zlo sa zapada'. Sestra mi je baš spomenila kako je slušala nekog fratra koji spominje kak su migranti i liberalna ideologija dva jahača apokalipse. Pa onda čovik da ne komentira sranja koja ljudi slušaju iz usta hožda i svećenika, i da ne komentira stavove religija? Na stranu vjernici koji su normalni i ok, al takvih je malo. No, dobro to. Ima još masu problema koje tribamo riješit. Odnos prema okolišu, raspodjela bogatstva tako da i nas 99% imamo normalne financije, ratovi, financiranje terorista i slično. Pa kad san se dotaka filmova i serija, još mogu zamjerit što su u Holivudu ko negativci redovno Rusi, a u zadnje vrime islamski teroristi. A isti taj licemjerni zapad, priko Saudijske Arabije, financira i potiče te teroriste, protiv kojih se navodno bori. Puno je izazova prid nama, ali nije istina da nismo napredovali. Ali još će puno vode tribat proteć da bi nekad naša dica, unuci, prapraprapraunuci, mogli živit u istinski ostvarenom čovječanstvu i da bi s ponosom mogli reć: Ja san čovik.
- 21:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

04.12.2019., srijeda

Postojanje

Postojanje, kao takvo, je neobjašnjivo. Nikakve religije, niti ikakve grane znanosti, niti filozofija ili neka areligiozna duhovnost ne mogu objasnit kako svit postoji. Meni je to fascinancija, ono, u po nečega se samo zapitan: Kako išta postoji? I na to pitanje nema odgovora. Ako je odgovor na pitanje Bog, od kud Boga? Ako je veliki prasak, šta je bilo prije njega? Ako se sve vrti ciklički, nastaje i nestaje, kako je opet stvoreno, od kud svita? Na to nema odgovora. Jedino se moremo složit svi, vjernici, duhovnjaci, filozofi, znanstvenici, svi ljudi u principu, da ne znamo. I to je vrh. Svit je misterija, i to pitanje kako sve postoji, kako je moguće da išta postoji, kad se postavi i kad dotakneš taj osjećaj koji se pojavi, je nešto neprocjenjivo. Taj osjećaj čudesnosti sveg postojanja. Svit je u biti neobjašnjiva i nesaglediva misterija. Prekrasna i nevjerovatna misterija. Kao dodatak, imam dodat ovo:

" Tao o kojem se može govoriti nije apsolutni Tao
Imenima kojima se može imenovati nisu apsolutna imena

Bezimeno je izvor neba i zemlje
Imenovano je majka svih stvari
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nesagledivu tajnu
Probuđenog duha sagledajmo njegove manifestirane forme

To dvoje je isto u izvoru ali drugačije u izrazu.
To što su isti je tajna
Tajna nad tajnama
Vrata od svih tajni "

Lao Ce: Tao Te Ching


- 15:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

03.12.2019., utorak

Raj i pakao

Bilo je vruće i anđeo i čovik su već dugo hodali kroz pustinju. Da li je ovo pakao? Upita čovik. Anđeo mu odgovori: nije, ovo nije pakao. Nastavili su dalje hodati i prešli su razne predjele, neke bujne od zelenia i raslinja da se čoviku točno upali onaj prekrasni osjećaj sa životom u prirodi, da poželi nikad ne izać iz te šume. Čovik upita anđela, jel ovo raj? Nije, ovo nije raj, odgovori anđeo.

Poslje su pošli u grad, hodali su gradom i anđeo je učinio jedan trik nad čovjekom, a da on to nije znao. Naime, nakratko je dao čovjeku sposobnost koja pripada samo anđelima, sposobnost da osjete emocije drugih ljudi. Čovik je hoda ushićeno, vičući: Ja osjećam, ja osjećam, ja sve osjećam! Hodalii su gradom i anđelu je bilo zabavno kako se čovik veseli kao dijete.

No, malo kasnije, čovik se je zasitija. Jednostavno, osjećat sve tako mu je bilo previše. On upita anđela: Anđele, hvala ti na ovom daru, ali ja sam ga se zasitio, mogu li ti ga vratiti nazad? Anđeo mu reče: Ne možeš, jer još nisi naučio lekciju. A koja je to lekcija? Upita čovik. E to ćeš sad vidit, reče anđeo.

Vratili su se ponovo u grad, ovoga puta anđeo čovika dovede do jedne žene u nekoj radnji. Žena je sva zračila mirom i nekim milim izrazom lica. Čovik je, osjećajući je, osjetija jednu potpuno prostodušnu čistoću, jednu životnu jednostavnost i prihvaćanje života. Čovik na to reče, da.... Ovo je raj. Anđeo se nasmija: A nego šta, ti si mislija da je raj misto?

Nakon još nekg vremena hodanja, čovik i anđeo su naišli do jednog narkomana koji leži na ulici. Čovika je odma preplavilo loše osjećanje. Narkoman je bio pun mržnje, najviše prema sebi, mada je znao šta je ljubav, svjesno je izabrao živit suprotno ljubavi. Narkoman je spavao i probudio se kad su ga oni posmatrali. Prvi osjećaji su mu bili teški, osjeća je patnju što se ponovo probudio i što mora priživit još jedan dan. Sad mi je jasno... pomisli čovik. To je pakao.

Ali pakao ima pun lica, reče mu anđeo. Nakon toga su otišli u kafić di se skupljala elita, najbogatija krema društva. I tu je vladalo potpuno odsustvo ljubavi. Samo što oni, za razliku od narkomana nisu ubijali ljubav da je ne osjećaju. Njima je to neosjećanje ljubavi bilo prirodno. Osjećalo se kak svi misle da su posebni, da uspili jer su velike ličnosti, a da samo slabići ne uspiju u životu, gajili su neskriveno gađenje prema većini populacije. Šta misliš o njima? Upita ga anđeo. Ovo nije pakao kao onaj kod narkomana, ali isto ne bi volija živit u ovom svitu.

Kad su izašli, nabasali su na jedng slijepca koji hoda ulicom. Čovik ga je osjetija i takvo nešto nikad nije doživija. Toliki mir i povjerenje u život, da je to nevjerovatno. Slijepcu je svaki korak rizik, al on je bija toliko zahvalan i smiren, sretan iznutra da je to za ne povjerovat. Šta misliš o njemu, upita ga anđeo? Divim mu se, reče čovik. I zavidim mu. Ja nisan onoliko sritan. Onda vidiš da imaš još učit, anđeo će. Za početak, biću malo manje ohol, prokmentira čovik.

E sad mi možeš dat moj dar natrag, reče anđeo. Čovik odjednom izgubi sposobnost da osjeća tuđe emocije. Do viđenja, reče anđeo. Do viđenja, uzvrati čovik. I hvala ti. I drugi put, reče anđeo, i nestade. Čovik ostade zamišljen sidit na klupi u parku.
- 17:56 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.12.2019., ponedjeljak

Moral

Jedna, u zadnje vrime zanimljiva stvar o kojon razmišljan je moral. Kako i kad je nasta moral? Kako smo od životinja kod kojih nema morala izrasli u bića kojima je moral suštinski element postojanja? Mislin da je razvoj morala usko vezan za preživljavanje. Također, povezan je s religijom, a pod religija mislin na sva vjerovanja, stara paganska i moderna, koristim taj pojam u tom kontekstu, mada nisan siguran jel se more za paganska vjerovanja koristit termin 'religija', jer mi religiju povezujemo sa modernim institucionaliziranim religijama, ali bilo kako bilo, ja ću ga koristit za opis vjerovanja uopće. Također šta mislin je to da je moral usko povezan sa prelaskom na starosjedilački način života. U samim našim počecima bili smo lovci i sakupljači. O tim vremenima znamo jako malo. Ono što se pretpostavlja je da su postojale grupice ljudi koje su formirale jednu zajednicu koja se stalno kretala u potrazi za lovinom il jestivim biljem. U takvim uvjetima ne znam koliko se je moga razvit moral, a i ako jest, mi o tome imamo malo informacija.

Međutim, onda kad je moral počeja bit bitan je u momentima kada smo počeli živit sjedilačkim načinom života. Tada se formiraju prve ljudske zajednice, kompleksije vrste i uređenja. Formiraju se plemena. I da bi pleme funkcioniralo, potrebna su određena pravila. Da bi svi znali npr da im se ne može opljačkat njihova imovina, potrebno je da cilo pleme prihvati da se ničija imovina ne pljačka. U suštini, radi svačije individualne dobrobiti se formiraju kolektivna pravila. Tu možda čak možemo nać i korijen prava. Prava u današnjem smislu, zakona i slično. Jer, svako pleme je imalo svoja pravila, svoje tabue, svoje Bogove koji su se molili. U to vrime, moral je bija usko povezan s religijom. Da bi se osigurala dobra godina, valjalo je prinosit žrtve, pa i ljudske. Također, nametala su se pravila ponašanja unutar plemena, i plemenska struktura, koja je varirala od plemena do plemena. Većinom je centralna uloga bila uloga šamana, on je politički i vjerski vođa plemena, liječnik, iscijelitelj a i mnogo više od toga.

Moral je razvijen tako da bi osigura red o kojem je ovisilo funksionisanje plemena i društva, ali u nekim slučajevima on je ima božanski karakter, u smislu da Bogovi ili duše predaka, ili šumski duhovi budu zadovljni radile su se žrtve, a ostala pravila koje je svako pleme imalo je bilo tu u svrhu dobrobiti svih i u svrhu očuvanja reda i prsperiteta u zajednici. Nekad prije nekoliko tisuća godina, počinju se javljat moderne religije. Tu je Hinduistička tradicija, pojavljuje se Budizam, Taoizam, Židovstvo, Kršćanstvo, pa nešto kasnije i Islam. Sve te religije su preuzele akumulirani dio morala od starijih generacija. Ovo posebno važi za monoteističke religije, jer je kršćanstvo preuzelo dio židovske tradicije i islam također, s tim da je islam preuzeja nešto i kršćanske tradicije, a nešto odbacija, poput vjerovanja u trojstvo. Sve te religije donose moralna pravila za život i svjedok su čovikove potrebe za moralom. Također, Rimsko carstvo je imalo građansko pravo, pravo slobodnog čovika naspram roba npr i slično. Tu imamo slučaj razvoja prava neovisno o religiji.

Međutim, mene zanima jedna stvar, kad je čovik počeja osjećat moral kao nešto bitno? U kojem momentu se pojavija pojam pravde? Kada smo istinski počeli srcem biti moralni i boriti se za prava nekih obespravljenih ljudi i slično. Kada je moral posta intrizična kategorija, a ne samo nuspojava borbe za preživljavanjem? U istočnjačkim tradicijama, sa Budom je došlo npr do revolucije, jer je Budizam ukinija kaste i jer su u Budizmu svi ljudi jednaki, za razliku od Hinduističkih učennja. Buda je svaku osobu smatra jednako vridnon, i nije implicira koncept zla, kakav imaju monoteističke religije, nego je svak na putu do spasenja od ciklusa reinkarnacije, samo oni koji vrlo uprljaju karmu, koji bi se na zapadu smatrali zlima, u Budizmu će morat proć patnju dok se ne pročiste, ali eventualno će i oni okusit slobodu i sreću. Također u Budizmu je 'dobro i zlo' stvar individue, ne postoji neko ko daje nagradu i kaznu, tako da ne možeš bit moralan jer se plašiš pakla il jer želiš u raj. Ako želiš slobodu, moraš se oslobodit svih navezanosti.

No i monoteističke religije razvijaju svoj moral. Proroci u židova se bore protiv socijalnih nepravdi, protiv korumpiranih kraljeva, ali također u Bibliji Bog šalje Izraelce u genocidne pokolje i slično, tako da, taj moral iz starog zavjeta je veoma primitivan. Dok, sa dolaskom Isusa, stvar se minja. Samo ona scena, kada je gomila tila kamenovat Mariju Magdalenu, i kad je Isus doša i reka: Ko je bez grijeha nek baci prvi kamen. Koliko je prelijepa a i tako inteligentna bila ta gesta, taj postupak. Isus naučava ljubav, ljubav prema svom bližnjem, ljubav prema siromašnima, ljubav prema odbačenima, prema 'grešnicima' itd. Isusov moral je moral jednom izuzetng čovika. I kad je zna da će ga razapet, ipak je učinija pravu stvar i nije pobiga, nego je osta, umra samo zato što je bija izuzetna osoba u zlo vrime. A svako vrime je zlo za izuzetne osobe. Muhamed također je moralno jaka figura, međutim, sa Muhamedom je stvar drukčija jer je on i državnik, tako da je Kur'an koliko vjerska, toliko i pravna knjiga. U svakom slučaju i Muhamed je zadužija svoje tadašnje društvo, bija je i feminista i mudar čovik koji je unaprijedija tadašnje društvo. Također, zasnova je jednu kompletnu civilizaciju, i to civilizaciju naprednu za svoje vrime, možda najnapredniju (ako nećemo sad kopat po Kini i Indiji, o njima ne znam toliko).

Meni je suštinski faktor za moral, u principu, empatija. Kada smo svjesni da svi ljudi osjećaju, da svi ljudi proživljavaju bol, da žele samo bit sretni, mada nekad se tak zakompliciraju pa se razviju i u grozne karaktere, ali ipak i dalje su ljudi koji u dubini sebe samo žele da se osjećaju prihvaćeno ko takvi kakvi jesu i da budu sretni. Kad imaš to u vidu, onda se nameće pravi moral, moral radi dobrobiti drugih, a ne kao nagrada i kazna. Međutim, šta je točno dobrobit i ko ima koja prava po moralu. Da li homoseksualci mogu imat jednaka prava ko heteroseksualci? Da li dite mre imat prava dok je još u utrobi majke, dok nije rođeno? Da li imigranti imaju pravo da se useljavaju u naše zemlje, jer, nismo mi vlasnici zemlje samo zato ako smo je omeđili granicama? Da li žena triba imat sva ista prava kao i muškarac? Sve su ovo aktualna pitanja, kako di, ali aktualna su. Također, šta da radimo sa megalomanskim ambicijama vođa najmoćnijih svjetskih država, šta s kmpanijama, farmaceutsskom, vojnom industrijom, GMO hranom? U današnje vrime je moral jako izdiferenciran i reka bi da nikad ko danas nismo bili prid ovakvin izazovima.

Jedna stvar koju imamo je pravo. Ovdje pod pravo ću zanemarit šerijat, jer bi previše odnilo ionako dug tekst. Imamo pravo i njegova dužnost je da održava red u društvu. Međutim, vode se razne polemike oko toga šta i kako se pravno triba regulisat. Koliko oporezovat milijardere? Šta radit sa zakonima zaštiti okoliša? Da li abortus triba bit legalan, da li istospolni parovi se tribaju moć vinčat? Tu nema saglasnosti, ili je ima vrlo malo. S druge strane imamo moral koji nije vezan pravom, međutim, svaka skupina želi da njen moral bude i upisan u zakone država. Danas imamo toliko paletu ideologija, kao nikad do sad. Pa ipak, nisan siguran da li smo moralno dosegli i da li moralno možemo upratit ovoliki tehnološki napredak koji smo ostvarili. Imamo nuklearne bombe, dovoljno je da se jedan luđak dočepa okidača i bye bye, odemo svi... Imamo sredstva da iskorijenimo siromaštvo potpuno i sredimo svit, a mi ratujemo, borimo se za nadmoć i dominaciju nad određenim regijama u određenim državama. Ne prihvaćamo neke grupe ljudi samo zbog predrasuda, tipa gejeve na balkanu, ili muslimane na zapadu. Moral jeste napredova, ali ne toliko da uprati tehnološki razvoj koji smo ostvarili.

I da, moral 21og vijeka nije više moral religije. Ne kažen da neki i dalje nisu religiozni i ne crpe svoje stavove iz religija, ali dominantno, religije je zamijenila sekularna etika. Mada u šarolikoj paleti morala ima boja i religijskog morala, što je ok, samo što on više nije toliko dominantan kao do sada. Kroz cilu našu povijest bili smo u nesvjesnom stanju, uronjeni u prirodu oko nas i gajili smo razna vjerovanja. Kasnije religije su donile novi moral sa sobom, međutim, filozofija se također bavi moralom, a etika je grana mišljenja koja je specijalizirana za moral. Kako je uticaj religije na zapadu počeja opadat, ljudi su se počeli povlačit iz onostranog u 'ovostrano' i moral se nastavija razvijat sekularno. Jer, više nam ne triba religija da bi imali moral. Što opet reko, ne znači da neće bit morala zasnovanog na religiji, al on je danas uklopljen u šaroliku etičku sliku našeg društva. Ono što se ja nadan je da će etika jednog dana bit nadređena znanosti, te da se neće moć tek tako proizvodit ubojita oružja, radit genetski modificirani organizmi i slično. Ili ako se te stvari nastave, da će bit jer je koliko toliko objektivno utvrđeno da se to nastavi. Također, uključija bi stavove građana da sudjeluju u donošenju tih odluka. Što više direktne demokracije to bolje. I vrime je da znanost bude podređena etici. Toliko. Ako ovo iko pročita, zahvaljujem mu se. :)
- 15:34 - Komentari (26) - Isprintaj - #