U jednu ruku zavidim vjernicima. Sad će Božić i oni, oni pravi i istinski vjernici se vesele jer je to dan kad je Isus rođen. Njih to veseli. Oni viruju da ih Isus može spasit od problema, patnji, u molitivi i na misi oni se 'sjedinjuju' s Bogom (jer Isus je Bog) i slično. Kad gledam katolički pristup Bogu, to u priliku liči na zaljubljenost. Zaljubljenost je, kad bi ju strogo uzeli, jedan nezdrav proces. Gube se granice između mene i nje, odjednom se osjećamo euforični kad vidimo njenu poruku, kad smo skupa niko sretniji od nas i tako. Osjećamo se sjedinjeni. Al zato zaljubljenost se istroši i onda stvarno na čisto vidimo na čemu stojimo. Pa ako se je rodila ljubav i ako smo zreli da ju gajimo i da ju zalijevamo da sretno raste, onda će ona ić naprid. Ali više nismo 'jedno'. Zato san zaljubljenost samo uvjetno nazva nezdravim procesom, jer je ona prirodan proces koji se završava nakon nekog vremena. Međutim, katolici se na isti način sjedinjuju s Isusom i sa Bogom tako da kao da su jedno s njim. I to se slavi kao pohvalan proces. Za razliku od ove biološke, ta zaljubljenost more potrajat cili život. I ljudi će se osjećat sritno, jedan dio svoje ličnosti su povezali sa konceptom Boga i imaju sigurnost jer su se 'sjedinili' s njim i tako. Islam ne poznajen kao katoličanstvo, ali sama činjenica koliko islam intenzivno utiče na čovikov život, svakodnevno klanjanje namaza npr, uz džumu i sva pravila kojih se vjernik triba pridržavat, čovik se osjeća potpuno uronjen u Boga. Takav je bar moj dojam. Reko na početku, da zavidin vjernicima. Jer da san ja vjernik i da san stvarno uvjeren da Bog more čudesno uticat na moj život, da me neko osim mene more spasit, sigurno bi bilo lakše živit. Al opet, s druge strane, možda bi tek tada i puka, kad bi konta da će me neko spasit. Zreli vjernici, opet reko, oni istinski vjerovatno su manje naivni od ovih površnih vjernika, al opet viruju u Boga koji može bit uz njih i pomoć im. Ja se nekad molim Bogu da mi pomogne, nekad mu se obraćam i zahvaljujem, ok mi je da Bog bude nešto stvarno, sad šta je, ne znam. Ali, ne virujen da mi Bog more intervenirat u životu i pomoć mi. Mislin da je sve na meni. A to me plaši. Ali tu već ne mogu ništa. Jedino se suprotstavit strahu.
|
