|
Ponovo dijelim, moja druga knjiga. Zbog nenadane bolesti mlada Petra se mora uputiti na veliko putovanje na vrh planine da pronađe lijek za bolest o čijem izlječenju ovisi sudbina cijelog njenog sela. Međutim, to putovanje će joj otkriti nenadane tajne i staviće ju na kušnje i dati joj iskustva koja nikad ne bi mogla ni zamisliti. Ovo je knjiga o jednom putovanju, putovanju jednog čovjeka kroz život do samoga sebe. Knjiga |
|
'Ostala su polomljena krila a bili su za dom spremni' I onda kad se hrvatska reprezentacija dočekuje s Thompsonom, kad za izbor predsjednice sviraju Thompsonove pjesme, to nema veze s ustaštvom, nema nikakve. |
|
Kako vrime iđe, sve manje i manje nade iman da ću rješit ove svoje probleme. Čini mi se da me svaki korak naprid gura u to da pustim kontrolu nad sobom, što vodi u razbijanje, što mi je neprihvatljivo. Zadnji put mi je došlo par dana nakon seanse s novim psihologom, i čini mi se da me rad s njim gura u to da pustim kontrolu. On mi je čak reka ako mi dođe da pobacam stvari u njegovu uredu. Ono što ja trebam je potpuno pustit svoje ja, u potpunosti se predat svojoj dubljoj unutrašnjosti. Ali ne mogu to uradit, kad me stisne da pobacam, i kad ja zablokiram, automatski me nešto krene preuzimat i vuć da uradim nekome nešto. Ja se do sada uspješno opirem tome, ovo nekoliko puta što mi je došlo. Osjećam se otprilike ovako, kao da sam sobi sa dva izlaza, jedan je da pustin sebe potpuno i pustin si da pobacan, a drugi je da učinim nekome nešto nažao i uđem u pakao koji bi možda traja i cili mj život. Sila iza mojih leđa me gura prema nekom od ta dva izlaza i ja moram odabrat. Tako to bude otprilike kad mi dođu ti moji momenti koje uglavnom uspješno izbjegavam održavajuć status quo. Ali znam da ne mogu vjećno potiskivat dio sebe, taj dio koji je nabijen agresijom, jer je taj dio mene u suštini lip, nježan i ranjiv. Razvija je agresiju ko reakciju obrane od neke prijetnje, ne znam ni ja koje. Crpi potiskivanje tog dijela mene a i ostavlja gorak okus u ustima, jer bez njega ne mogu ni u čem iskreno uživat. Ne mogu se ni opustit, jer kad se opustim, krene me preuzimat taj dio mene i vuče me da bacam. Ključ je u puštanju kontrole, a bacanje je tu samo nuspojava, reakcija na neku traumu, koju ja još nisan otkrija a možda je nikad neću ni otkrit. Gugla san neke ustanove u kojima bi me mogli držat pod kontrolom da nikome ništa ne uradim, jer me strah toga stvarno. Mada msm da nema takva ustanova, u BiH san naša jednu, ali mislim da moraš već imat sudsku presudu za neki zločin da te smiste tu. To je ustanova za osobe koje su počinile neki zločin u neuračunjivom stanju. A s druge strane, dio mene koji oće normalan život se buni i ne da mi da ozbiljno razmatran te opcije bijega od života. Kad bi bar u radu sa ovim psihologom moga doć do točke u kojoj ću moć otpustit tu agresiju, a ne ispoljit je. Mada sumnjam, jer mi se čini da me rad s njim vuče u isspoljavanje agresije. Možda je ono neminovno, al ako jest, ja nemam snage da to uradim. Jedino ako otkrijen snagu za to, možda mi tu ovajj novi psiholog more pomoć. Uglavnom osjećam se pesimistično, nemam radosti, sve oko mene je obavijeno crnim oblakom straha, strepnje, očajavanja, dosade i agresije. Ako uspijem dobit ovu epsku borbu trebaće mi negdi kip napravit. P.S. Razmišljam da kupim neki kompjuter da igram igrice, kad mi već vrime kući nikako da prođe. Al se osjećam totalno neproduktivno, da sa 27 sjedim kući i igram igrice. A možda je bolje i to nego stalno bit u kurcu i ne znat šta da radim sa sobom. Bar neko vrime, dok mi bude bolje, ako će uopće bit bolje. Znam da iman velik potencijal za dosta stvari, i jebe me ta odgovornost da uradim nešto od svog života, al ovu prepreku ja nisam sposoban prevazić, ber ne trenutno. |
|
Večeras san se sitija jednog koncenrta na kojem san bija. Naime, radi se o koncertu Riblje čorbe u dvorani u Lukavici, u Istočnom sarajevu. Bora je započeja koncert riječima: 'Dobro veče srpsko Sarajevo. Ili istočno, al meni srpsko lepše zvuči.' Na koncertu smo bili ja i prijatelj mi iz Ljubuškog, i još dvoje Hrvata iz Hrvatske. Dvorana je bila puna srednjoškolaca i mladih ljudi, ne pantin da san vidija nešto starijih. I jedan momenat mi se uriza u pamćenje, pored mene je bila jedna mlada djevojka, reka bi drugi-treći srednje. Imala je naočale što je još odavalo nekakav štreberski šmek, dojam koji je ostavljala. I u jednom momentu Bora diže tri prsta, kad ona podiže ruku s tri prsta i viknu: Toooooo brate! Ubrzo je čitava dvorana mladih ljudi orgijastički skakala i dizala tri prsta, i nas četvero Hrvata (barem u njihovim očima, da ne ulazin u to ko se kako izjašnjava), je skakalo s njima i dizali smo tri prsta, što mi je, mogu reć, bilo iskreno i zabavno. Samo što kad čovik pogleda, nije zabavno, nego žalosno i zabrinjavajuće. Koncert nije bija nešto, svirali su samo ljubavne pjesme, ništa od nih pjesama koje ja volim, al šta moš. Ta me situacija blago podsjetila na još jedan koncert na kojem san bija u srednjoj školi, na kojem je bija besplatan ulaz, a to je Tomsonov koncert. Ja i grupa mojih prijatelja smo bili na koncertu i moran reć da Tomson stvarno pila po gitarama i ima vrhunsku opremu. Atmosfera je nabrijana da točno poželiš da si nacionalista da se uživiš u te nacionalne orgije. Kad je koncert završija jedan moj prijatelj je piva 'Druže Tito mi ti se kunemo' i začudo, niko mu nije ništa. A na koncertu je također bilo ponešto i ustaškog znakovlja. Taj koncert pamtin još po jednoj situaciji. Dok smo sidili na tribinama, reka san bogati, ili san opsova Boga, sad se ne sićan, kad se samo neki jezivi starii lik pojavi i dirnu me za rame govoreć: Nemoj spominjat Boga uzalud. To mi je bilo jezivo, al eto, ne sudim, ko će znat šta je lik proživija. Tako, na dvije nacionalne orgije san bija, sad čekam kad će se nać neki Bošnjački Čorba il Tomson, pa da i te nacionalne orgije doživin i da mogu mirno umrit. |
|
Srbi i Hrvati bi, da mogu, BiH pripojili Srbiji i Hrvatskoj. S druge strane, Bošnjaci bi, da mogu, ugnjetavali Srbe i Hrvate u BiH. |
|
U vremenima scijentizma i raznoraznih neww age površnih koncepata, mislin da je bitno podsjetit se na jedan pojam koji je skova Carl Gustav Jung, naime to je sinkroicitet. Evo šta wikipedija kaže na sinkronicitet: Sinkronicitet je termin kojeg je uveo Carl Gustav Jung u svom članku "Duh psihologije" (Der geist der Psychologie-Eranos Jahrbuh XIV, 1946.) a podrobnije razradio u svom djelu - "Sinkronicitet kao princip akauzalnih veza" 1950. Njime nastoji objasniti istovremenost dvaju smisaono akauzalno povezanih događaja, odnosno istovremenost gdje koincidira izvjesno psihičko stanje sa jednim ili više vanjskih događaja koji se javljaju kao smisaone paralele prema trenutnom subjektivnom stanju. Zbog oznake istovremenosti odabran je naziv sinkronicitet, s njime se označava hipotetski faktor objašnjenja koji se ravnomjerno suprotstavlja kauzalnosti. Pojam se tako razlikuje od sinkronizma, koji predstavlja samo istovremenost dva događaja. Sinkronicitet bi bija mojim riječima, događaj poput recimo sna koji sanjaš i koji se ostvari. Nema kauzalne veze ali događaj je povezan. Ili situacije telepatije. Ja san iskusija sinkronicitet više puta i mogu potvrdit da se stvarno dešava, konstnatno, samo što ga mi rijetko primjećujemo. Po wikipediji također: Odlučujući dokaz postojanja akauzalno povezanih događaja Jung je našao u Rhine-ovim (Joseph Rhine) eksperimentima, koji su izvedeni na dovoljnoj naučnoj visini, a za koje nisu od autora bili prepoznati dalekosežni zakljući koji su se morali izvesti iz njihovih rezultata. Ti eksperimenti su u osnovi sastoje u tome što eksperimentator otkriva seriju brojevno označenih karata s ucrtanim jednostavnim geometrijskim motivima, dok ispitana osoba , koja je prostorno odjeljena od eksperimentatora, dobija nalog da navede odgovarajuće znake. Koristilo se 25 karata, 5 karata sa ucrtanim znakom zvijezde, 5 pravokutnika, 5 krugova, 5 dvaju valovitih linija i 5 sa znakom križa. Matematička vjerojatnoća se sastoji od 5 slučajnih pogodaka na 25 otkrivenih karata. Individualni rezultati su varirali od specifične nadarenosti i zainteresiranosti ispitane osobe, koja bi osam stotina puta pokušala odgonetnuti znakovni redosljed automatski izmješanih karata. U prvoj seriji prosjećni rezultat je bio 6.5 pogodaka na 25 karata, dakle 1,5 više od matematičke vjerojatnoće. Vjerojatnost da se javi slućajna devijacija od 1.5 na na pet, iznosi 1:250.500, dakle u 250.500 pokušaja se može očekivati samo jedna slučajna devijacija ovog iznosa. Jedan mladi čovjek je u svojim pokušajima postigao prosječno deset pogodaka na svakih 25 karata, dvostruko više od matematičke vjerojatnoće. Jednom je pročitao ispravno svih 25 karata , što odgovara vjerojatnoći od 1:298 023 223 876 953 125. Eksperimenti su imali pozitivne visoke rezultate i na velike udaljenosti, spominje se eksperiment sa sinkroniziranim satovima između Duhrama (North Carolina) i Zagreba udaljenosti 4000 milja, ali i u vremenski različitim stanjima, eksperimentator bi vukao karte danas, a ispitana osoba pogađala sutra, što ukazuje na psihičku relativnost prostor-vremena, a isključuje mogućnost da se radi o energetskoj, odnosno kauzalnoj pojavi. Ja ću navest samo jedno iskustvo, koje je najluđe, koje san ima a da je sinkrono. U jednom specifičnom stanju uma u kojem san bija jednu večer i par dana poslje san moga samo svojon namjeron zovnit mačku da dođe do mene. Bukvalno bi je zovnija samo svojon namjeron, bez riječi, i mačka bi došla k meni, mjaučući. To san proba tri puta i upalilo je sva tri puta. Al tada san bija u specifičnom stanju, sad trenutno to ne bi moga uradit. Al može poslužit ko savršen primjer sinkroniciteta. |
|
Jučer nas je kod kuće snašlo ugodno iznenađenje. Upala nam u kuću tri migranta. Mi sidimo u kući i neko kuca, prvo smo pomislili da su došli cigani, kad tamo, imigranti! Bilo mi ih je drago vidit, jer nisan odavno srija nikakvog stranca. Trojica, najmlađi ima 17. Jedini koji je zna nešto engleskog. Dali smo im ist i pit, počastili ih i nekako pričali s njima, nabadamo mi, nabadaju oni. Ovaj jedan reče da su hodali dva dana bez hrane i vode. A tajj najmlađi baš fin, ima tužan pogled, vidi se tuga života u njemu. Kaže mater mu cili dan plakala kad je reka da će otić. Govore da im hrvatska policija kad ih uvati da su ušli u hrvatsku uzima pare i mobitele što imaju. Nisu svi sigurno, al očito neki jesu. Sva trojica su bili Kurdi, iz Iračkog Kurdistana. Nisu se poznavali prije puta, nego su se srili na putu. Točno je nešto neprocjenjivo nekome bar malo pomoć u nevolji. Tili su ić u Mostar, pa smo im vidili kad im ima bus i odvezli ih na autobusku stanicu. Šta će u Mostaru ne znam. Al eto, fina priča, troje migranata u selu u hercegovini, koja ironija. Meni su uljepšali dan, a i mi smo njima. |
|
Moji kući gledaju, pa i ja usput nekad pogledam novu HRT-ovu emisiju: Jugoslavenske tajne službe. Jučer između ostalog prikazuje se priča Brune Bušića. Bruno je, naime, svojim srednjoškolskim esejem već zapeo za oko tadašnjim službama. Između ostalih stvari iz eseja, spominje se kako Hrvatska ima povijesno pravo na BiH. Kasnije je, čini mi se ubijen. Njegovo ubojstvo jest problem i triba ga osudit, Jugoslavija je bila diktatura koja je ubijala nevine ljude, što isto triba osudit. Partizane triba osudit za Bleiburg i ostale zločine poslje rata. Ali radit emisiju o zlu koje je činila Jugoslavija, i slavit ljude koji bi pripajali BiH hrvatskoj kao mučenike, govori dovoljno o toj emisiji i ko je režira. Još se u goste dovodi ustašu Hasanbegovića i Brunu Esih kao goste. Ko što reko, komunizam triba osudit, ali kad to radiš a flertuješ s ustaštvom, nisi legitiman da sudiš, nego tebe neko drugi triba sudit. Ustaše i Partizani se ne mogu izjednačit. Fašizam i komuniza se ne mogu izjednačit i reć da je to dvoje jednako zlo. Ljudi iza emisije: Jugoslavenske tajne službe ozbiljno koketiraju sa ustaštvom, a još bi moga napomenit da do sada nisan vidija da je HRT napravija ijednu emiiju o zločinima NDH. Uz to, Bruno Bušić ima svoju ulicu u Ljubuškom, ko što reko, on jest žrtva režima i njegvo ubojstvo jest zločin, ali slavit ga iako je bija ustaša, je samo pokazatelj kakvo je stanje u našem društvu. |
|
Bija san danas kod psihologa. Promijenila me je seansa. Baš vidim na sebi. Loša vijest je što mi se i dalje baca, al ovaj put bi možda i moga to uradit. Osjećam se malo sigurnije i iznutra san mirniji. Mada, paradoksalno, san s druge strane malo nervozniji, jer ne želim da bacam. Želim promijenit kako se taj dio mene želi izrazit, da ne bude tako destruktivno. No pitanje je more li se to prominit. Psiholog mi je reka da slobodno njegov ured porazbijam ako oću. Još neće da mi uzima pare. Ajd, ako mu polomim ured bar ću to platit haha. Malo po malo se otvaraju te traume koje imam, al ovu zbog koje mi se baca ne mogu otkrit. Mada je osjećam di je, u dijelu leđa i na potiljku. A agresiju blokira neki strah iz stomaka i pluća. Nešto bitno san zaboravija spomenit, a ne mogu se nikako sitit šta. Da, mislija san spomenit svoj životni put kako je iša, al to je duga priča, preduga za ovaj post. Znam samo da od kad san doša u adescenciju san stalno ima opsesivne strahove s kojih nikako ne bi moga smetnit. Također jedan dija mene je bija potisnut, možda i priko 10 godina. Sve su to pratili simptomi anksioznosti, koji su me na kraju doveli do tog dila mene, kojeg moran oslobodit. Jedna stvar je vodila drugoj i desilo se neminovno. Općenito, pun sam straha. Sami strah, imam ih nakoćenih milijun. I zaljepim se na svaki od tih strahova, pa ih silom gulim sa sebe. Sve u svemu, dobro san ja do sad osta normalan s obziron u kakvon san stanju, evo već godinama. Sve ima svoje zašto, pa i ovo moje. Sestra mi je tu sa dicon, noćit će par dana, ako ih po običaju ne odulji, a ja sam vazda napet kad su oni tu, s tom sestrom neman neki odnos, pa praktično samo čekam da odu i preživljavam. A i kad ih nema preživljavam nešto drugo, dobar sam u preživljavanju, sad bi bija red da krenem učit da živin. |
|
Imam šta da kažem, al mrsko mi da pišem. Zato nek ovo govori za me: |
|
Imam šta da kažem, al mrsko mi da pišem. Zato nek ovo govori za me: |
|
Post mi se istovremeno i piše i ne piše. Dobro oslikava moje mentalno stanje. Ima nekoliko san počeja radit s novin psihologon koji je uvjeren da možemo skupa rješit moje probleme. Ajd, fino je da je neko od nas dvoje uvjeren. :D Meni rasspoloženje varira, od toga da mislin da ne mere ništa izać iz rada s njim do toga da mislim da bi mogli razrješit problem. Sad kad pišem, zapravo vidim da ne virujen da išta more rješit problem osim burne nasilne katarze nad kućnim namještajem. U prilog tome mi iđe što san do sad uvik ima samo jedno rješenje za korak dalje, i čini mi se da moran pobacat, kad već iman taj poriv, i da će onda umrit dija mene koji me blokira i da ću bit slobodan. To mislin jer san prošlo lito jednon dozvolija sebi da pobacan stolice i doša mi je osjećaj da će dija mene umrit, dija koji me kontrolira i koji mi presjeca emocije čim se malo opustim. Ukratko dija koji je paničan i ne da mi da se opustin. Složeno je, i zato možda nisan triba ni počinjat ovaj post al jebajiga sad, završiću ga. Ja bi sve da, da mi neko kaže 'ima način da to rješiš a da nije nasilan'. Kad bi samo to zna bija bi sritan i tražija bi taj način do kraja života ako triba. Al ovako jebem sam sebe. S novin psihologon san ima jednu seansu di smo se upoznali i jednu u kojoj smo radili nešto. Metode su mu zanimljive i u par momenata smo baš uboli u nešto. U jednon momentu san osjeća strah, i on mi je reka prvo di u tijelu je taj strah. Ja reko u pozadini leđa, on mi reče da zamislin sliku koja predstavlja taj strah. Meni dođe slika diteta kako plače. I sad dođe dija kad stavin ruke na kolina i on mi svojin prstima tapka po šaci a ja samo puštam da se odvija film u glavi kako god iđe. I ja krenem kad me obuze odjednom skroz intenzivna energija, oću pobić od tog diteta ko lud, bižin na balkon i osjećaj je baš intnzivan. U jednom momentu onda, samo skontam: Ma moram ga zagrlit. I stanem, okrenem se i pođem prema tom ditetu al stanem u po puta i kontam neću još, neću još. Ova slika savršeno oslikava moj odnos sa samim sobom. Točno ovako se odvija i u realnosti. Također, i prid njin san bija zablokiran, i nisan pušta taj dio sebe koji ja blokiram i koji se očito jedino zna ispoljit kroz agresiju. Nada mi je da bi kroz rad s ovim psihologom moga indirektno uć u taj dio sebe i doć do srži, a srž bi tribala bit neka trauma, barem po psihologu mi. No, još jedan pproblem u priči je da taman sad kad smo krenili radit, je njemu godišnji, tako da ću ga morat čekat dva miseca. I opet me je strah, jer san u jednon momentu u radu sa ovin pssihologon vidija baš ubilačke nagone koje nosin u sebi, i to me brine, da ne ovladali sa mnom pa da ne napravim neko žešće sranje. Na dnevnoj bazi gledam da nekako dam ljubav sebi, da šetam, da radim nešto samo da mi vrime brže prođe jer dosada me ubi, kao i zablokiranost tog dijela sebe koji je u biti fin i ppotriban mi je, iako se agresivno ispoljava. Nadam se da ću uspit dočekat da se psiholog mi vrati s odmora i još više da će mi moć pomoć. A sad dal virujem u to... Pa jednim dijelom i virujen. Vidin da je ovaj dio mene koji bi da razbaciva zadrt, ali ne znan more li se taj dio mene izrazit i nakakav drugačiji način sem kroz agresiju. |
|
U idealnoj verziji budućnosti, nadam se da će današnje nacije imat značaj kao što danas imaju regije. Tipa da će bit Hrvat, Srbin, Njemac, Kinez bit jednako ko danas bit hercegovac, krajišnik, zagorac, beograđanin, itd. Da će primarni identitet bit to da smo ljudi. Tome se nadam, mada, nisam siguran da ću to i doživit. |
| < | srpanj, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
