Pesimizam
|
Kako vrime iđe, sve manje i manje nade iman da ću rješit ove svoje probleme. Čini mi se da me svaki korak naprid gura u to da pustim kontrolu nad sobom, što vodi u razbijanje, što mi je neprihvatljivo. Zadnji put mi je došlo par dana nakon seanse s novim psihologom, i čini mi se da me rad s njim gura u to da pustim kontrolu. On mi je čak reka ako mi dođe da pobacam stvari u njegovu uredu. Ono što ja trebam je potpuno pustit svoje ja, u potpunosti se predat svojoj dubljoj unutrašnjosti. Ali ne mogu to uradit, kad me stisne da pobacam, i kad ja zablokiram, automatski me nešto krene preuzimat i vuć da uradim nekome nešto. Ja se do sada uspješno opirem tome, ovo nekoliko puta što mi je došlo. Osjećam se otprilike ovako, kao da sam sobi sa dva izlaza, jedan je da pustin sebe potpuno i pustin si da pobacan, a drugi je da učinim nekome nešto nažao i uđem u pakao koji bi možda traja i cili mj život. Sila iza mojih leđa me gura prema nekom od ta dva izlaza i ja moram odabrat. Tako to bude otprilike kad mi dođu ti moji momenti koje uglavnom uspješno izbjegavam održavajuć status quo. Ali znam da ne mogu vjećno potiskivat dio sebe, taj dio koji je nabijen agresijom, jer je taj dio mene u suštini lip, nježan i ranjiv. Razvija je agresiju ko reakciju obrane od neke prijetnje, ne znam ni ja koje. Crpi potiskivanje tog dijela mene a i ostavlja gorak okus u ustima, jer bez njega ne mogu ni u čem iskreno uživat. Ne mogu se ni opustit, jer kad se opustim, krene me preuzimat taj dio mene i vuče me da bacam. Ključ je u puštanju kontrole, a bacanje je tu samo nuspojava, reakcija na neku traumu, koju ja još nisan otkrija a možda je nikad neću ni otkrit. Gugla san neke ustanove u kojima bi me mogli držat pod kontrolom da nikome ništa ne uradim, jer me strah toga stvarno. Mada msm da nema takva ustanova, u BiH san naša jednu, ali mislim da moraš već imat sudsku presudu za neki zločin da te smiste tu. To je ustanova za osobe koje su počinile neki zločin u neuračunjivom stanju. A s druge strane, dio mene koji oće normalan život se buni i ne da mi da ozbiljno razmatran te opcije bijega od života. Kad bi bar u radu sa ovim psihologom moga doć do točke u kojoj ću moć otpustit tu agresiju, a ne ispoljit je. Mada sumnjam, jer mi se čini da me rad s njim vuče u isspoljavanje agresije. Možda je ono neminovno, al ako jest, ja nemam snage da to uradim. Jedino ako otkrijen snagu za to, možda mi tu ovajj novi psiholog more pomoć. Uglavnom osjećam se pesimistično, nemam radosti, sve oko mene je obavijeno crnim oblakom straha, strepnje, očajavanja, dosade i agresije. Ako uspijem dobit ovu epsku borbu trebaće mi negdi kip napravit. P.S. Razmišljam da kupim neki kompjuter da igram igrice, kad mi već vrime kući nikako da prođe. Al se osjećam totalno neproduktivno, da sa 27 sjedim kući i igram igrice. A možda je bolje i to nego stalno bit u kurcu i ne znat šta da radim sa sobom. Bar neko vrime, dok mi bude bolje, ako će uopće bit bolje. Znam da iman velik potencijal za dosta stvari, i jebe me ta odgovornost da uradim nešto od svog života, al ovu prepreku ja nisam sposoban prevazić, ber ne trenutno. |
