Kada bi post mogao sam da se napiše, o čemu bi pisao? Bi li pisao o ljubavi, velikoj, vrijednoj velikog boja i junaštva, bi li pisao o dobru i zlu, o životu i smrti? Bi li pisao o čovjeku uopće, ili bi pisao o sebi, istražujući bjelinu svog prostora samom tom bjelinom od koje je sazdan. Tako i čovjek sam kopajući po sebi teško da može da nađe išta, bez adekvatnog zrcala, a zrcali se samo iz očiju drugih ljudi.
Kad bi vrijeme moglo prestati da šuti i da nijemo svjedoči, te kad bi mu se dala prilika da samo kroji događaje, bi li ono na to pristalo? Bili preuzelo odgovornost, ili pak ne bi, jer je to ipak tuđa a ne njegova odgovornost?
Kad bi ja mogao presuditi ovom svijetu i donijeti konačnu pravdu, bi li se usudio? Čija to pravda može stvarno biti PRAVDA? Odgovor na drugo pitanje ne znam, a na prvo znam.
Volim zimu. Volim zimski ambijent. Volim ogoljelo drveće kad hodam, volim kad uhvatim vrimena između dva pljuska, kapi što se cijede niz gole grane. Volim u sumrak prošetati i osjećati kako me prelazi hladan zrak i kako me čini življim. Volim buru. Ipak, volim ovu hercegovačku hladnoću, mada sad je dosta toplije no inače, prošle godine su mi bile lipše. Ne volim baš Sarajevsku hladnoću. Ova naša vamo od unazad par godina mi je taman. Volim pust krajolik kako miruje, hibernira. Ne volim kad zavale kiše i ne moš se maknut vani, a od stvari koje volim, posebna mi je čar jutro kad sunce tek stidljivo proviruje i pruža zrake preko kostile i jelke koje vidim kroz prozor, dok se unutra puši kava i sluša muzika. Ukratko, volim zimu.
Cave je kao umjetnik prošao dosta različitih faza od kojih mi nisu sve slušljive. Muzika koju je radio na samom početku mi je neka punk energija u poeziji i nije mi baš slušljivo. Ovo što sada u zadnjih par godina radi mi također nije slušljivo. Al evo, naletih na ovu pjesmu koja je super. Prava gozba za sluh. Za potpuni doživljaj stavite slušalice.
Inače, VladKrvoglad mi je rekao da ga moje pisanje podsjeća na izričaj Bekima Sejranovića. Bekimov dokumentarac sam gledao ali knjige mu nisam čitao. Ne vjerujem ni da ću ih uskoro čitat jer stvarno trenutno nemam volje za čitanje knjiga. Nadam se da će jednom neko nekom reć da ga njegovo/njezino pisanje podsjeća na moje. :)
Imam potrebu da pišem, a sve mi nešto mrsko da nešto kažem. Kao da svaka riječ koju napišem nosi neku sudbonosnu odluku, kao da ispisujem svoju sudbinu ako nešto reknem. Bilo kako bilo, nešto ću reć, a nešto i neću. Ispisao sam popriličan dio romana. Nemam neku zacrtanu ideju koju želim prenijet, prosto pišem i dijelim nešto znanja i mudrosti kako idem kroz roman. Užitak je pisat, fakat. Mada nekad je i napeto. Sad sam na jednom dijelu o kojem moram malo razmislit kako ću i šta ću. Kad čovik skonta, lipo je kad stvaraš nešto, ono, svojim mislima oblikuješ cijeli jedan svijet. Neki dan sam se čuo s prijateljicom koja je već godinama bila konstantno na drogama. Čista je evo skoro dva miseca. Riješila se društva koje se drogira, uvidjela je i da u biti joj niko tu nije prijatelj, nego da su svi tu dok ima droge, a kad je nema, nema ni njih. Živi sa cimericom koja je skroz čista, čak ni ne puši. Uz to je našla i normalan posao. Ima i curu, i drago mi je da joj to nije opterećenje, veći gradovi i kod nas su postali veći gradovi liberalniji što se homofobije tiče. Spominjem je jer mi je poslala jednu svoju pjesmu koju je napisala, i koja nevjerovatno dočarava njenu situaciju. Tek kad sam pročitao pjesmu, vidio sam kako joj je. Fascinantno kako naša umjetnost govori o nama bolje nego mi sami Jutros sam pričao sa psihologinjom. Nadam se da napredujem. Istinski želim da budem bolje. Moram pozdravit i prijateljicu koju puno volim. O kojoj bi moga reć svašta, ali ništa ju dovoljno ne opisuje, ništa ne dočarava koliko je divna, riječi je samo mogu pokvarit. Sad kad skonta, ovo zadnje što san napisa mi valja za u roman. Spremam odma! Eto, toliko. Pozdrav. I da, šeraću pjesmu koju sam postao neki dan, jer mi se fakat sviđa.
Postoje ljudi koji nisu sposobni svarit teže teme. Ne nužno čak ni teže teme, nego intelektualne i slično. Ljudi koji će pored neke kvalitetne serije tražit tursku sapunicu. Ljudi koji gledaju prosto da ih nešto opušta, bez znatiželje da nešto istražuju. Sjećam se jednom u Sarajevu, cimericina prijateljica nam bila noćila kod nas i ja pustio neku muziku, ona dade komentar: “Joj što ne volim ovu muziku od koje ti dođe da razmišljaš…” I tako, na kraju, to je ok. Ljudi žele da im u životu bude ugodno i ne žele remetit tu ugodu. Razumljivo mi je to, ali ne shvaćam kako neki ljudi u sebi ubiju znatiželju, kako prestanu rast. Ili ipak svak raste, svojim tempom? Ne znam.
Vani rominja kiša, a ja sam suh u toplom. Nema do onog pravog šporeta na drva. Mačka leži zadovoljno, ozarenog lica, onako kako to samo mačke znaju. Ipak, mačka ne zna hoću li je ja izbaciti vani na kišu. Ali trenutno mi vjeruje. Njeno vjerovanje traje dok ju ja ne izbacim vani, a to će bit kad budem pošao spavati. Odgledao sam: The Dropout. Dobra serija, pokazuje šta od čovjeka može učiniti želja za zaradom i potreba da se ostavi neki trag iza sebe. Ne znam šta ću iduće gledati. Trenutno, kako pišem, valjda roman, imam puno manju potrebu da pišem blog. Ali evo, ovo ću napisat. Još malo pa će mi rođendan. Ne planiram slavit, biću sa bliskim ljudima kući, tako bar kontam, iako ne znam sigurno jer mi jedan prijatelj ima rođendan na isti datum kad i ja. Pardon, ne datum, trebao bih reći: nadnevak. Stvarno je glupost šta Hrvati rade od jezika. Al opet, baš me briga, ja već odavno pišem neku mješavinu hrvatskog, bosanskog i srpskog. Slušam neku kul mjuzu zadnjih dana, pa evo vam ovo:
Stara garda polako odlazi. Prolazi njihovo vrijeme. Naslijeđuju ih drugi, koji stasaju na scenu. Moja generacija, malo mlađi i malo stariji. Već odavno ne slušam stare klasike, tipa Floyde npr. Nekad se omakne, al dominantno slušam noviju muziku, muziku nastalu u ovom mileniju. Neki ljudi misle da nema dobre nove muzike. Ja baš mislim da ima. Evo vam ova pesma:
Fasovao sam baš gadnu gripu, dva dana mi je temperatura bila između 39 i 40, a u jednom momentu je bila 39.9. Već par dana sam okej ali sam izmoren. Joj, došao sam u ćorsokak sa romanom, ne znam di da ga usmjerim. Moram dobro promislit kako ću razvit radnju. Sad sam uzeo da pišem, al sam još previše ošamućen da to pisanje bude dobro. Dosadno mi je samo sjedit u kući i ne ić nigdje, al moram još ovaj tjedan, da ne prenesem nekom drugom virus. Sem toga nema ništa posebno novo, jedino ova pjesma na koju sam jutros nabasao, pa evo vam:
Zanimljivo je poredit odnos sa prijateljima sa odnosom sa obitelji. S jedne strane s prijateljima se možeš puno bolje slagat nego sa obitelji, možeš se s njima više i družit. A s druge strane, kad u životu ozbiljno zajebeš, npr ako fasuješ neku bolest, prijatelji ti mogu malo pomoć, al niko te neće prihvatit i pomoć ti kao obitelj. To me navodi na pitanje: Da li su prijateljski odnosi donekle licemjerni? Ili je to jednostavno tako, prijateljski odnosi su uvjetovani tako da ne daju podršku kao obiteljski, i to je ok. Mada, ovdje možda ima i iznimaka, al mislim da su takvi iznimci rijetki. A sad, kad gledam, ja sam se i uz pomoć prijatelja izvlačio iz teških stanja, a i pomagao sam nekim prijateljima u teškim stanjima. Ali opet, kad mi je bilo najteže sa nistagmusom, vratio sam se kući svojoj obitelji, a ne nekom prijatelju. Na obitelj sam se oslonio. Mada znam da ima disfunkcionalnih porodica i znam slučaj jedne ženske koja je otišla od kuće jer nije mogla trpit kućnu situaciju i uselila se kod prijatelja. Al to su iznimke. Kako vi gledate na ovo? Šta mislite o odnosima prijateljstva i obitelji?
Čekam danas da vadim nalaze krvi i neka curica, rekao bi da je još u srednjoj, sjedi sama kraj mene i malo pogubljeno me upita da vidim jel joj još teče krv iz ruke. Reče mi da ima problema s kičmom i da mora na magnetnu rezonancu to slikat. Poslje kad je ustala, vidim, teško hoda. Nekako, kako sam to vidio, bilo mi baš žao. Tako mlada i fina curica a već mora vodit takve borbe. Baš mi je žao, u dušu. A šta je sa svim onima koji još mlađi dobiju još teža oboljenja? Šta je sa malom djecom koja dobiju rak? Tužno, pretužno. Baš tužno do boli. I ja ne znam da li se takva patnja može opravdat. Šta vi mislite, može li išta opravdat patnju koju ovdje opisujem? Ja imam jedan scenarij koji je može opravdat. Pod prvo, Svemir nema milosti. Drugo, patnja koja se u ovom jednom životu proživi se dugoročno, možda reinkarnacijom, kroz više života može pretvorit u našu snagu i možemo iz nje izvuć najbolje, možemo postat bolji ljudi, i na kraju možemo doći u stanje nirvane, oslobođenja od patnje. To se može desit i u ovom životu, bez reinkarnacije u idući. To je moj scenarij, ali držim ga s rezervom jer je svaki scenarij koji uključuje dešavanja nakon smrti upitan, i treba ga oprezno razmatrati, jer ne postoji način na koji znamo da je ikakav takav scenarij tačan. Vi, šta mislite?
