Imam potrebu da pišem, a sve mi nešto mrsko da nešto kažem. Kao da svaka riječ koju napišem nosi neku sudbonosnu odluku, kao da ispisujem svoju sudbinu ako nešto reknem. Bilo kako bilo, nešto ću reć, a nešto i neću. Ispisao sam popriličan dio romana. Nemam neku zacrtanu ideju koju želim prenijet, prosto pišem i dijelim nešto znanja i mudrosti kako idem kroz roman. Užitak je pisat, fakat. Mada nekad je i napeto. Sad sam na jednom dijelu o kojem moram malo razmislit kako ću i šta ću. Kad čovik skonta, lipo je kad stvaraš nešto, ono, svojim mislima oblikuješ cijeli jedan svijet. Neki dan sam se čuo s prijateljicom koja je već godinama bila konstantno na drogama. Čista je evo skoro dva miseca. Riješila se društva koje se drogira, uvidjela je i da u biti joj niko tu nije prijatelj, nego da su svi tu dok ima droge, a kad je nema, nema ni njih. Živi sa cimericom koja je skroz čista, čak ni ne puši. Uz to je našla i normalan posao. Ima i curu, i drago mi je da joj to nije opterećenje, veći gradovi i kod nas su postali veći gradovi liberalniji što se homofobije tiče. Spominjem je jer mi je poslala jednu svoju pjesmu koju je napisala, i koja nevjerovatno dočarava njenu situaciju. Tek kad sam pročitao pjesmu, vidio sam kako joj je. Fascinantno kako naša umjetnost govori o nama bolje nego mi sami Jutros sam pričao sa psihologinjom. Nadam se da napredujem. Istinski želim da budem bolje. Moram pozdravit i prijateljicu koju puno volim. O kojoj bi moga reć svašta, ali ništa ju dovoljno ne opisuje, ništa ne dočarava koliko je divna, riječi je samo mogu pokvarit. Sad kad skonta, ovo zadnje što san napisa mi valja za u roman. Spremam odma! Eto, toliko. Pozdrav. I da, šeraću pjesmu koju sam postao neki dan, jer mi se fakat sviđa.
