Bija san danas kod psihologa. Promijenila me je seansa. Baš vidim na sebi. Loša vijest je što mi se i dalje baca, al ovaj put bi možda i moga to uradit. Osjećam se malo sigurnije i iznutra san mirniji. Mada, paradoksalno, san s druge strane malo nervozniji, jer ne želim da bacam. Želim promijenit kako se taj dio mene želi izrazit, da ne bude tako destruktivno. No pitanje je more li se to prominit. Psiholog mi je reka da slobodno njegov ured porazbijam ako oću. Još neće da mi uzima pare. Ajd, ako mu polomim ured bar ću to platit haha. Malo po malo se otvaraju te traume koje imam, al ovu zbog koje mi se baca ne mogu otkrit. Mada je osjećam di je, u dijelu leđa i na potiljku. A agresiju blokira neki strah iz stomaka i pluća. Nešto bitno san zaboravija spomenit, a ne mogu se nikako sitit šta. Da, mislija san spomenit svoj životni put kako je iša, al to je duga priča, preduga za ovaj post. Znam samo da od kad san doša u adescenciju san stalno ima opsesivne strahove s kojih nikako ne bi moga smetnit. Također jedan dija mene je bija potisnut, možda i priko 10 godina. Sve su to pratili simptomi anksioznosti, koji su me na kraju doveli do tog dila mene, kojeg moran oslobodit. Jedna stvar je vodila drugoj i desilo se neminovno. Općenito, pun sam straha. Sami strah, imam ih nakoćenih milijun. I zaljepim se na svaki od tih strahova, pa ih silom gulim sa sebe. Sve u svemu, dobro san ja do sad osta normalan s obziron u kakvon san stanju, evo već godinama. Sve ima svoje zašto, pa i ovo moje. Sestra mi je tu sa dicon, noćit će par dana, ako ih po običaju ne odulji, a ja sam vazda napet kad su oni tu, s tom sestrom neman neki odnos, pa praktično samo čekam da odu i preživljavam. A i kad ih nema preživljavam nešto drugo, dobar sam u preživljavanju, sad bi bija red da krenem učit da živin.
