Život. Kap u moru prašine, kamena, oceana na Zemlji postoji život. Stvorovi smo ove planete i na njoj tribamo bit zahvalni. Njoj tribamo bit zahvalni što nas je rodila. Možda je ona čak na neki način i živa, ne isključujen tu mogućnost, ali to je sad manje bitno. Sve religije nas uče kako smo stvoreni ovako, onako, a malo koja ističe važnost Zemlje za nas sve. A mi smo zemlja, stvoreni smo od kemijskih spojeva ovoga planeta.
Ja ne djelin život na zemlji na manje i više vridne vrste. Ne mislin da samo ljudi imaju dušu. Ne da ne mislin, nego znan da i biljke i životinje imaju dušu. Životinje su nešto predivno. Naša mlađa braća i sestre. Rastu na ovom planetu, razvijajuć se u kompleksnija bića, ko što smo i mi milijunima godina radili. A radimo i dan danas.
Biljke, biljke su isto predivne. Neki dan čučim na ovom svog brigu di provodin vrime u kontemplaciji i vidin jednu malu zelenu travku. Tako sićušnu, tek centimetar dva visoku, a opet živo. Ta travka je živa. Ta travka ima dušu. Ta travka je čudo. Čudo ovog planeta. Tada kad san je gleda san je malo pomazija. Znan da ona to osjeća. Neka počne svoj život sa osjećajem ljubavi, pa makar to bija samo sekund.
Post je objavljen 17.12.2019. u 00:32 sati.