Prijateljica me inspirisala da malo razmislim o pitanju nas ljudi i našeg znanja. Tu ima više stavki. Pitanje je šta smo mi ljudi, a šta je znanje? Mi ljudi smo bića koja možda kreiraju pojam znanja, jer, znanje ne postoji van konteksta nekog bića, znanje je uvijek nečije. Ne u smislu pripadnosti, da neko znanje može posjedovati i da ga niko drugi ne može imati, znanje se ne posjeduje na taj način, ali se može posjedovati u metaforičkom smislu i takvo, posjedovano, se može širiti među ljudima, ako individua koja ga posjeduje odluči da ga širi, može se prosto zadržavati za sebe, a može se i skrivati. Pitanje jest, da li je znanje ograničeno? I da li smo mi ograničeni u mogućnostima spoznavanja znanja? Također, klimavo pitanje, ali opet pitanje, da li je znanje svakome jednako? Meni nekako djeluje logično da je znanje konačno, da se stvari mogu spoznati do kraja. Al s druge strane, kako je to još davno Heraklit uočio, stvari se stalno mijenjaju, pa time, možemo se pitat da li se mijenja i znanje, ili da ništa naša mogućnost spoznaje znanja? Ili je pak pravo znanje, znanje o tome kako se stvari mijenjaju, poznavanje dinamike stvari? Opet, znanje je ograničeno intelektom onog ko ga spoznaje, bio to čovjek, bila životinja il biljka, ja smatram da svako živo biće bar do neke mjere spoznaje, pa makar to bilo spoznavanje same osnove vještina za preživljavanje. I pitanje jest, ako je moguće spoznati totalitet znanja, šta nam preostaje kad to spoznamo? Opet dolazimo do paradoksa, a paradoksi su momenti kad naš ljudski um ne može adekvatno shvatiti univerzum, i kad je problem u postavljanju pravog pitanja, jer na krivo pitanje se ne može dobiti pravi odgovor.
|
