Pozicija čovjeka na ovom svijetu je apsurdna. Rađamo se, u boli, umiremo sa bolom. Rađanja se ne sjećamo, ne znamo ni ima li išta poslije smrti. Najinteligentnije smo biće na planetu, ali opet smo sami. Baš zbog te inteligencije smo sami. Jung je rekao da je čovjek koji više zna, usamljen. Možemo zamišljat neke svjetove, možda u neke možemo i povirit, ali zarobljeni smo na ovom planetu u ovoj koži. Ovo zadnje je posebno težak usud. Dobro, ne svima. Dobro, ne uvijek. Al meni barem, trenutno, jest. Mnogi ljudi postavljaju pitanja, mnogi ljudi sebe omeđe npr dogmama religije ili se ograniče na ono što znanost može da dokaže. Oba ta puta dođu na isto, u slijepu ulicu znanja. Jer, iako smo ograničeni, i mi ovakvi ograničeni možemo usvajat neke spoznaje. Ali jedino ako zanemarimo svo što “znamo”, ako dopustimo da se stvarnost manifestira kako jest, a ne kako je mi filtriramo, možemo spoznat. Ne mogu reć da postoji konačna spoznaja al nekakva spoznaja postoji. Ja sam spoznao da je sve što postoji ljubav, spoznao sam da je telepatija moguća, spoznao sam da nas u svemiru čekaju neke žive veze. Nisam to zaključio, nisam u to počeo vjerovat nego sam to spoznao. Spoznao kroz direktno iskustvo, spoznao kroz šesto čulo, a to je naša svijest. Te sam stvari doživio. Da bi se do tih spoznaja moglo doć potrebna je iskrena, nesputana znatiželja. Ja je imam. Mi spoznaju uglavnom percepiramo kao odgovor na pitanja. To u principu ne ide tako. Mislim, potrebno je postavljat pitanja, ali prava spoznaja nisu verbalni odgovori, nego iskustva koja nas zauvijek promijene.
|
