Ležimo kraj rijeke okupani ljetnim suncem. Prepušteni smo užitku, ljeto je, smokve pucaju, ptice im piju sok, rijeka rashlađuje i užitak je kupanje. Pomalo dosadna statika prevladava prostorom. Bilo bi puno veselije da se pojavi neki festival, da stvarni ljudi, sa stvarnom esencijom, onom emocijom koja se osjeti u očima ljudi, kad istinski govore tebi kao biću, da se pojavi i da uđemo u to kolo života, ali ipak, strah je prisutan. Znamo, rijeka će se ohladiti, doći će i jesen i zima, ali ipak ležimo na suncu i biramo ovaj stolić sa kineskim porculanom i naše šolje kafe. Na stolu stoji knjiga s nazivom: Kako živjeti? Tu knjigu je zabranjeno dirati, i ona stoji na stolu, kao kakav magnet. Pravimo se da ne postoji, da je nema, dok ćaskamo uz kavu. Ništa nije teško, ni pustiti neke naše tajne, ni ogoliti se, samo, bitno je da je dovoljno površno, bitno je da ne boli i ovo sunce, gotovo kao da je lažno, sija i obasjava naš mali beživotni kutak uz rijeku. Kako statika ubija! Gdje je vrijeme? Da li je možda nestalo vrijeme? Tražimo, grabimo, pokušavamo se sjetiti prošlosti, nekog vremena koje je značilo, koje se živjelo duboko iz želuca, vremena koje je bilo istinski važno, međutim, to je vrijeme bilo vrijeme borbe, vrijeme ranjavanja i obračuna sa zvjerima, to je opet bilo i vrijeme istinske ljubavi i sreće, vrijeme pijanstva, vrijeme blažene trijeznosti, vrijeme opasnosti. Ipak, odustajemo i vraćamo se u našu statiku, a ja posežem rukom za knjigu. Znam biću istjeran iz raja. Pristajem na posljedice, jer čovjeku nije suđeno da bude nevin. Čovjekova priroda to ne želi. A svaki čovjek živi svoju prirodu, na ovaj ili onaj način, neke stvari su nam zajedničke svima, zbog čega i jesmo to šta jesmo: ljudi.
|
