Razmišljam, možda je ružno ovom prigodom o tome pisati, koliko precjenjujemo neke ljude. Koliko su neke, realno nebitne stvari prioritet u pažnji javnosti, pored ogromne količine bitnijih stvari. Onda vidim da ljudi žele te nebitne stvari, da ljude ne zanima da se bave ozbiljnim problemima, da su ljudi inertni i da se dobar dio njih ne usudi razmišljati. Dosta mi je ljudi reklo kako ne voli razmišljati i kako nije dobro razmišljati i saznavati, kako je to opasno. I znate šta, i jest opasno, al čemu život bez toga? Kad ubiju ili zatvore nekog novinara zbog njegovog rada, kad prijete nekome smrću jer iznosi istinu, to uglavnom nije tema, al kad se desi neki uspjeh u sportu, to je ekstaza. Kad nogometna momčad nešto ostvari, to je ekstaza u cijeloj zemlji, a kad treba usmjeriti pažnju na neke bitne stvari, na stanje u ekonomiji, obrazovnom sistemu, stanje sa siromašnima i slično, rijetki su koji reagiraju. Ali, hvala Bogu, ipak ih ima. Cijela mainstream kultura je usmjerena na zabavu. I većina ljudi želi to, želi da ih se zabavlja, da im se odvraća pažnja od sebe, da im se nervni putevi usmjeravaju u smjeru ugode i užitka, pasivnosti i slično, u čemu god da ugoda postojala. Bio to sport, muzika, filmovi ili neki poroci, glavno je da se ne misli o sebi. I zašto ja ovo pišem? Realno, meni bi trebalo bit ok da su ljudi takvi kakvi jesu. Znam da su stvari same po sebi ok, a mi ih ocjenjujemo kao dobre ili loše, a vjerovatno sam frustriran i nesređen pa sam nezadovoljan stanjem oko sebe. Mada, sasvim je legitimno biti nezadovoljan stanjem oko sebe, samo, ja iz nekog razloga mislim da mogu bit pomiren sa stanjem u svijetu. I da, sasvim je legitimno da se čovjek zabavlja. Ali i zabava može biti kvalitetna ili šund, a i ne mora nam bit glavna stvar u životu.
Post je objavljen 08.02.2023. u 19:26 sati.