15.02.2023., srijeda

Melodije sa margina

Nešto razmišljam o transrodnim osobama i općenito ljudima koji su marginalizirani. Mislim da je jako bitno naglasit da govorim da su ti ljudi “marginalizirani”, što znači da ih je neko marginalizirao, neko ih je gurnuo na rub vidljivosti u društvu, a taj “neko” je u biti većina ljudi u našem društvu, većina koja ne želi da se suoči s nekim tabu temama pa ih gurne u ćošak misleći da će odgađanje razgovora o nekom problemu riješiti taj problem. Zanimljivo mi je analizirati dinamiku odnosa između ljudi sa margine i većine koja za njih ne mari dok ih ne vidi, a kad ljudi sa margine krenu biti bučni i isticati se u masi, onda većina reagira uglavnom tako da ih pokušava diskreditirati, a nekad potiče i otvoreni progon tih marginaliziranih skupina. Zanimljivo mi je u ovoj priči ta potreba za pripadanjem i koliko smo mi ljudi ovisni jedni o drugima, koliko u biti psihološki utičemo jedni na druge. U jednu ruku smo isti kao neki vrući lonac u kojem se odvijaju kemijski procesi, pa nastaju neke harmonične kombinacije spojeva, ali i neki eksplozivne reakcije. Uglavnom se u pričama o marginaliziranim skupinama spominju tipa gejevi i transrodne osobe, ali opus marginaliziranih skupina je jako šarolik, politički gledano od ortodoksnih komunista, do neonacista, identitetski ima svačega, ovisi o kojem konkretnom društvu se radi. Zanimljivo je kako nas nečije postojanje dotiče i kako i jedna osoba, što postoji u našem društvu može izazvati ogromne valove reakcija i može uticati na faktički skoro cijelo čovječanstvo. Tolika moć vidljivosti je danas tu zbog interneta i masovnih medija, zato marginalizirane skupine mogu djelovati puno brojnije nego što jesu. Zanimljivo je kako smo međuovisni i u biti kako svi trebamo jedni druge, trebamo prihvaćanje, podršku. Bilo bi izuzetno teško živjeti u društvu u kojem su svi neprijateljski nastrojeni prema vama, u kojem vas napadaju i ne prihvaćaju. Tako je kod nas homoseksualcima i transrodnim osobama, koji iz nekog razloga većini ljudi kod nas izazivaju osjećaj ugroze ničim nego svojim postojanjem. Slično je npr pokrivenim ženama na zapadu ili ateistima u Saudijskoj Arabiji il Iranu. U tim slučajevima osobe moraju skrivati ono što jesu i uklapati se u propisanu normu normalnosti u datom društvu, jer ono što oni jesu predstavlja ugrozu ostalima. Jako je zanimljivo vidjeti zašto je to tako? Kako npr dvoje muškaraca koji se ljube na klupi u parku mogu ugroziti nekoga tim činom? Kako pokrivena žena može ugroziti ljude oko sebe? Kako nečije pisanje ateističkih stavova na internetu ugrožava vjernike? Mislim da se u tim slučajevima radi o nesvjesnom stanju kod većine ljudi, većina je još uvijek kao u plemenima, projiciraju sadržaje svoje psihe na svoju okolinu i onda ih sadržaji iz okoline lično dotiču i ugrožavaju ukoliko su suprotstavljeni onim što oni smatraju pod “ispravno”. Također, ljudi sami potiskuju svoje karakteristike i nekada im drugi ljudi bude te potisnute, neželjene sadržaje, pa reagiraju agresivno prema njima, a sve sa ciljem da uguše pobunu unutar sebe. Ljude je općenito strah različitosti, ali svjesni, izgrađeni pojedinci koji su sigurni u sebe, pojedinci koji ne potiskuju svoju “sjenu”, jungovski rečeno, koji su ok sa samim sobom, neće biti ugroženi postojanjem nečega različitog, osim ako je to nešto zlonamjerno. Tako je razumljivo da će nekome smetati neonacisti, ali pokrivene žene il homoseksualci ne rade ništa nikome i ne bi trebali nikome smetati. Eto, završavam ovdje.
- 20:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #