U budizmu ima podjela na "cjelovita" i "necjelovita" djela. Glavna karakteristika necjelovitih djela je da proizlaze iz krive motivacije, krive karme/percepcije, iz neznanja, mogli bismo reć. Dok cjelovita djela proizlaze iz ispravne motivacije, iz jasnog viđenja stvarnosti. Sad, šta je kvaka s necjelovitim i cjelovitim djelima? Kvaka je u njihovom efektu koji imaju na onog ko ih radi. Ovaj post nije post jednog budiste, jer ja nisam budista, ali mi odgovara ova podjela jer se priko nje mogu fino pojasnit neke stvari. Uglavnom, post je moje razmišljanje na osnovu budizma, a ne neki budistički insajderski tekst.
Nego, di je kvaka? Ja bi necjelovitin djelima nazva sve ono što nas ne ispunjava, što proizlazi iz neznanja, krivog viđenja stvarnosti, u biti sve ono što radimo a bespotrebno je ili nam ne može dat pravo zadovoljstvo. Puno tu stvari može bit ubačeno u tu kategoriju, ali mene zanima jedna stvar. To je bježanje od sebe putem nekih djela i kompenzacija za vlastitu nesreću. Zanimljivo je kako ovisnosti i općenito djela koja činimo kao kompenzaciju za naše nezadovoljstvo redovito imaju kratkotrajan efekat i brzo nam triba još, još jedna doza pijanstva. Ovde mislin na sve radnje koje su kompenzacija za neku našu unutarnju problematiku.
Ljudi koji npr osjećaju olakšanje kad čuju da je nekome loše, mogu bit potpuno nesvjesni da ih u biti tješi tuđa nesreća. I onda se krenu zadavat u uživljavanje u tu situaciju, prepričavanje, i često i nadodavanje nečeg svog tom tračanju i slično. Takve osobe izgrade čitave karaktere u biti na zadovoljstvu što je nekom drugom loše, a da toga nisu ni svjesne. A pošto satisfakcija kratko traje i triba se dobit nova doza, dolazi do ponovnog prepričavanja i uživljavanja te vijesti o nečijoj nesreći, recimo smrti neke mlade osobe, o nečijem samoubojstvu i slično. Takve osobe naizgled srdačno suosjećaju s obiteljima tih osoba, a u dubini sebe ih tješi da su te obitelji sad nesretne.
Već san reka da i ja sam iman momente kad osjetin utjehu kad čujen da je nekom loše, ali to ne uzimam sebi, niti na tome gradin išta. Samo spominjen to da se zna da san i ja čovik i da iman mane. Također, ovo važi za sve ovisnosti. Tračanje može bit ovisnost. Droga, na primjer. Dobiješ dozu i dobro je dok te drži, al nakon par dana moraš uzet novu. Alkoholizam, radoholičarstvo. Ovo zadnje, radoholičarstvo je također zanimljivo, jer osoba koja bježi od sebe radom, u društvu more izgledat kao veliki borac i veliki radnik. Ali stvar je u tome što su efekti tih djela kratkotrajni i stalno se mora uzimat nova doza. Isto se može reć i za kocku itd, ukratko za sve aktivnosti koje služe kao kompenzacija.
Ovo ponašanje označujem kao necjelovito, nešto urađeno iz necjelovite motivacije ne može nikad dat plodove koji su zadovoljavajući. S druge strane imamo cjelovita djela. Djela učinjena iz Ljubavi. Djela koja imaju ispravnu motivaciju. Recimo posa koji volimo. Svaki trud koji ulažemo u rad na tom poslu nam se višestruko vraća i obdaruje nas zadovoljstvom i Ljubavlju, koja nam je još veći poticaj da nastavimo dalje s poslom. Pomaganje ljudima, iz iskrene želje da ljudima bude bolje je jedan veliki izvor sreće i zadovoljstva. Zadovoljstvo koje osjetimo npr, kad osobu koja je nepokretna izvedemo u šetnju, i kad vidimo njenu sriću i sami smo ispunjeni i sretni.
Ovo su samo neki primjeri cjelovitih djela. Ukratko, kvaka je što je kod cjelovitih dijela motivacija zdrava. Motivacija necjelovitih djela to nije. I ovo su samo neki primjeri, ko što reko, legla mi je ova podjela na cjelovita i necjelovita djela, ali ovo je prosto moje tumačenje. Da, zaboravih reć, da je kontakt sa samim sobom u biti neizbježan. Može neko i cili život bižat od sebe, ali kad tad će bit prisiljen da stupi u kontakt sa sobom. Takva je priroda života, necjelovita djela nisu dugoročno održiva. Vi, šta vas ispunjava? Bižite li od sebe ili ste u kontaktu sa sobom? Jeste li više cjeloviti ili necjeloviti? Odgovorite meni u komentar il sami sebi. Pozdrav vam raja.
Post je objavljen 28.05.2021. u 14:22 sati.