Noć je i primirje je na snazi. Misec kao srp viri kroz moj prozor, kao voajer, promatra me za laptopom. Ja bježim od svojih misli, krijem se među dubokim šumama, lutam, gledam da se izgubim među potocima koji obiluju ribom, preplašen i sam, slutim nadolazeću katastrofu, ali sklapam oči, neću da je vidim. Možda ipak do katastrofe ne dođe? Haj ga znaj. Sutra počinje još jedan dan, i još jedan meč sa životom, od prve sekunde kad se probudim, do anesteziranja popodne i ovog noćnog skitanja sakrivenim kutcima vlastitog uma. Promatraču, moram da ti pokažem, jedno sunce koje sija u kutu moga uma. Dođi blizu, nemoj se plašit. Iako su pored, ljudi nasađeni na kočeve i lavovi koji se mirno izležavaju, možeš prići i vidjeti Ljubav. Vidjeti Ljubav kako ljubičastim zrakama obasjava cijelu prostoriju, duboko, duboko unutra, u najdubljim koridorima moga uma. Otvorit ćemo vrata i zapuhaće nas vjetar, a s druge strane vrata biće samo crnilo bez ikakva svjetla. U tom crnilu je kolijevka svega, u tom mraku sve odmara, u taj mrak idu duše u snovima da se okrijepe. Poslije ću te uzeti za ruku i otićemo na jednu zelenu livadu, u rosno jutro, dok nas zanos novog dana poziva na buđenje, na osjećanje, na uključivanje svih naših čula. Odvešću nas u tajnu sobu u kojoj ćemo, drhtajući, razmijenit poljupce, baš kao onaj prvi put kad smo se s nekim poljubili, šeprtljavo i stidljivo, jer taj trenutak čuvam za vječnost, a ti ćeš se u meni ogledati, jer ja sam ogledalo vječnosti, i ja ću se ogledati u tebi, bar jednu vječnost, a možda i još jednu.
|
