Zadnje vrime mi se dešava jedna zanimljiva stvar. Ne dešava se prečesto, al dovoljno da joj posvetim post. Naime, nekad iz komunikacije izbacim svoje “ja” i to ima jako dobar i zanimljiv efekat. Inače, kad je “ja” uključeno, sve što osoba govori ili piše osjećam kao da se direktno odnosi na mene. To nekad izaziva neku vrstu takmičenja, jel ovako kako ja mislim ili kako sugovornik misli. Također, potiče nas na reakciju, budi emotivnu buru u nama iako u tome šta osoba govori nema nužno namjere da se komentira neki naš stav, osoba jednostavno priča šta misli. A kad je naše “ja” uključeno, to šta osoba govori shvaćamo osobno. Da pojasnim na primjeru. Ima nekoliko čitam jedan tekst na internetu, i primjećujem stvari koje su nelogične u njemu i kontam ih komentirat. Poslije, čitam opet i nekako se spontano prebacim u to stanje bez aktivnog “ja”. I nevjerovatno kako se perspektiva promijeni. Tada sam čitao tekst kao nešto potpuno neutralno, a ne kao nešto što se odnosi na mene. Čitao sam ga s mirom i znatiželjom, upoznavajući autora kroz čitanje tog teksta. Jel se slažem s tekstom il ne, nije bilo važno. Ako mi nešto i nije bilo logično, nisam imao potrebu da se raspravljam, nego sam napisao komentar prosto da mi data osoba pojasni šta misli. Mislim da tek u tim momentima kad izbacimo “ja” iz igre, možemo istinski razumit našeg sugovornika. Bez osuđivanja. Bez prosuđivanja. Nego samo s pomnim slušanjem i razumijevanjem šta ta osoba zapravo govori, šta želi reći s tim što govori, šta joj je potrebno, i slično. Mada, moguće je to i sa uključenim “ja”, ali ako smo svjesni da je “ja” uključeno. Ako nismo svjesni, reagiraćemo emocionalno, uvrijeđeno i isprovocirano.
Post je objavljen 10.09.2022. u 09:01 sati.